Zašto žene ne mogu imati sve?

Zamislite radni tjedan koji počinje buđenjem ponedjeljkom u 4 ujutro i završava kasnim povratkom kući petkom uvečer. U tom radnom tjednu zamislite ženu koja kod kuće teška srca ostavlja obitelj, nastojeći ipak opravdati iluziju kako u današnjem društvu može imati sve, i karijeru i obitelj. Uzmimo za primjer da je novinarka ili visoka Vladina dužnosnica. Žena koja s osmijehom na licu, časno i dostojanstveno, dajući sve od sebe, obavlja svoj posao na najbolji mogući način, rintajući doslovno bez radnog vremena, bez trenutka koji bi posvetila sebi. Slobodno bira, obitelj ili posao, vjerujem da bi rekla većina ljudi pod utjecajem našeg, a i nekih drugih mentaliteta. No, jeste li se ikada zapitali što je sa ženom koja je samohrana majka, bolesnom ženom, ženom s invaliditetom, kakve su njezine mogućnosti za odabir?

Zašto je tome tako? Zašto žena u današnjem društvu ne može imati sve, bivajući stavljena u podređeni položaj u odnosu na muškarca koji ipak lakše uspijeva imati sve, obitelj, osmijeh na licu, novac u džepu, hobi i zavidnu karijeru?

O toj temi progovorila je za magazin the Atlantic i Anne-Marie Slaughter, intelektualka, akademkinja, bivša dekanica na Princetonu i žena koja je dvije godine provela na visokoj poziciji u američkoj vladi.

Nakon što je dvije godine provela kao žena opisana u uvodu ovog teksta, bez radnog vremena, rastrgana između obitelji i karijere, dotična je jednostavno osjetila da je dosta (samo)zavaravanja. Kod kuće ju je čekalo dvoje tinejdžera koji majku vide jednom tjedno, djeca koja nisu mogla niti trebala čekati. Težak je i hrabar odabir učinila Anne-Marie, osjećajući se istodobno odgovornom za varku koju je godinama prodavala mladim i ambicioznim djevojkama: “Bila sam ona koja je govorila mladim ženama na svojim predavanjima da mogu imati i učiniti sve, bez obzira na područje. To bi značilo da sam bila dio, iako nesvjesno, onoga što je milijune žena tjeralo osjećati kako su one krive ukoliko ne mogu upravljati time da se na društvenoj ljestvici dignu što više, jednako brzo kao muškarci te također, imaju obitelj i aktivni kućni život (i budu vitke i predivne).

U nastavku kaže kako i dalje čvrsto vjeruje kako žene i muškarci mogu imati sve u isto vrijeme, ali ne u današnjem društvu, ne u Americi kakvu danas poznajemo, njezinoj čvrsto strukturiranoj ekonomiji i društvu. Je li tako samo u bogomdanoj Americi? Dakako da ne, osvrnite se uokolo sebe, zrcalite možda vlastiti primjer, zapitajte se jeste li ostvarile sve svoje mladenačke snove, htijenja i nadanja? Imate li zavidnu karijeru, socijalni i obiteljski život, sve troje istodobno? Zašto nemate? Zašto dopuštate sustavu da Vas oblikuje? Nismo li mi ti/e koji/e bi trebali/e oblikovati sustav i društvo? Dok se većina njih u predizbornim kampanjama busa u prsa i na glas viče kako društvo treba ostati odano obitelji, kako je obitelj najviša vrijednost svake individue, taj sentimentalni argument ne funkcionira u stvarnom životu. I tako će biti sve dok šutimo o tome, dok dopuštamo da naši glasovi ostanu tihi i nezamjetni, utapajući se u masi istih glasova. Dakako da je teško progovoriti kada Vam posao i egzistencija vise o koncu, kada doma imate četvero male djece koju trebate prehraniti, još pogotovo ako ste u zreloj dobi od nekih četrdesetak, pedesetak godina i šanse da ćete pronaći novo i bolje radno mjesto su poražavajuće, ali jeste li svjesni da zaslužujete bolje? Da na koncu konca, i Vaša djeca zaslužuju bolje, a ako od Vas vide primjer idealnih konformista, mislite li da će oni biti drugačiji, da će stvoriti bolje društvo, u konačnici, bolji svijet? Ne, neće, nekolicina će pisati o ovome i za deset i za dvadeset godina, a stvari neće krenuti na bolje.

Žene, ne morate pritom glumiti muškarce. Ne morate rečenice poput “Pišeš kao muškarac” doživljavati kao komplimente, niti rečenice poput “Tvoj je roman novi chick-lit” kao pogrde. (op. referirajući se na Elizabeth Garden, autoricu knjiga Jedi, moli, voli i Sudbonosno da, koja je u svojoj karijeri često nailazila na takve “komplimente” i “pogrde”) Ne, zaista ne morate jer Vi to možete učiniti jednako dobro i trebale biste biti svjesne sebe. Pritom ne misleći samo na navedene primjere uloge žene u književnosti, novinarstvu ili politici, već na općenitu ulogu žene u kojem god poslu se pronašla.

Anne-Marie na priču za the Atlantic, a ja na priču za Libelu, stavlja(m) točku sljedećim zaključkom: “Tek kad će žene držati vlast/moć u svojim rukama u dovoljnom broju, stvorit ćemo društvo koje istinski radi za sve žene. To će biti društvo koje radi za svakoga.”

Prevela i prilagodila Ana Maria Kezerić

Znanost: stvar za cure!

Kada se proizvod seksualizirano predstavlja na način koji publiku neodoljivo podsjeća na modnu reklamu u stilu Sexa i grada, najčešće se radi o tome da se potrošačima-korisnicima pokušava dodvoriti lijepo upakiranim licima i skladnim, mršavim tijelima i pritom dodirnuti i razbuditi njihove najniže instinkte.  Ni u kojem slučaju ne biste pomislili, kad ugledate tri super-fit djevojke kako manekenskim hodom paradiraju na visokim štiklama – da se radi o promoviranju znanosti. Zar ne? E pa njih tri ne samo da zavodljivo šeću već i u radu ometaju i smetaju mladog znanstvenika, koji doduše ne nasrće na njih, ali im uspijeva skrenuti pažnju na ono čime se on bavi. A to je ozbiljan (muški valjda) posao: znanost.

Upravo je na takvim načinom, stereotipnim, jeftinim, diskriminirajućim, Europska komisija odobrila populariziranje prirodnih znanosti među mladim ženama u sklopu svoje nedavno pokrenute kampanje ‘Science: It’s a Girl Thing!’. Uz puno roze boje (pa da, taj koloritni stereotip isključivo i priliči ‘curama’), s visokim štiklama i kratkim suknjama (naravno, tako se znanstvenice redovito oblače na radnim mjestima), uz prenaglašenu ženstvenost i seksualizirani izgled (jer, zaboga, uz pomoć njih se žene, a ne uz pomoć mozga, truda, rada, zalaganja i izvrsnosti, podižu i rastu na profesionalnoj ljestvici) djevojčicama i djevojkama, mladim ženama, i svekolikoj javnosti znanost se predstavlja (i) kao’stvar za cure’.

{slika}

Nisam baš sigurna da bi se i jednoj znanstvenici sviđalo biti smatranom ‘curom’, a potpuno sam uvjerena da je ovo promašen način i priznanja uloge žena u razvoju prihodnih znanosti, ali i populariziranja znanosti među mladim ženama. Naime, u cijeloj se kampanji isfurava ruž za usne kao nekakva simbolična poveznica (ženske) mladosti, (ženske) potrebe da bude dotjerana i (slučajne valjda)  obdarenosti natprosječnom stopom inteligencije, izvrsnim ocjenama. Taj marketinški potez je toliko očito promašen da se moram zdravorazumski zapitati gdje je pamet producentu koji je takav spot odobrio. I koliko je kratka pamet ljudi koji su radili taj spot (okje, sigurna sam da su im kratke suknje često na pameti). Šminka(nje) ne samo dan nisu neophodni u svakodnevnom životu znanstvenica. Žene koje se bave znanstveno-istraživačkim radom o takvim stvarima svjesno ne mare, niti im robuju. Njima je teže prodati novi stil ili proizvod, jer one imaju vlastiti i odabran proizvod kome su vjerne jer su se uvjerile u njegovu komparativnu kvalitetu. Stoga, predstaviti takve, inteligentne i vrijedne žene, kao modom i izgledom opterećene je i uvredljivo po njih, ali i za sve one djevojke koje vole i rasturaju matematiku, fiziku, biologiju. One, bar po mojim sjećanjima na školske dane, a ne vjerujem da su se vremena i vrijednosti baš toliko promijenili, ne izgledaju (a često niti ne žele) izgledati kao Jelena Rozga ili Christina Aguilera (iliti neka druga koja je trenutni pop idol te generacije).

Činjenica je da društvene znanosti tradicionalno privlače žene, a prirodne muškarce. Dovoljno je prošetati između Filozofskog i Strojarstva i uvidjeti istinitost ove tvrdnje. No, činjenica da djevojke izabiru društvene fakultete, a mladići prirodne i tehnološke nije rezultat razlike u njihovim sposobnostima, inteligenciji ili strukturi mozga. Takvi su Izbori društveno uvjetovani, uče se socijalizacijom, oponašanjem postojećih modela. Neke djevojke čine (svjesno ili ne) ustupke budućem obiteljskom životu i majčinstvu tako što biraju zanimanja koja su društveno doživljena kao neambiciozna. I sad, umjesto da se Europska komisija pozabavi time na sustava i nediskriminatorna način, oni uprskaju lupim i ponižavajućim spotom. Nije im prvi put doduše. Nedavno su sličan faux pas napravljen s rasističkim spotom kojim su mladima predstavljali i promovirali ideju europskog integriranja.

Nevjerojatno je da je javna osuda spota kojim se popularizira žene u prirodnim znanostima bila toliko žestoka, da ga je Europska komisija u samo jedna dan povukla sa svih kanala. Mnogobrojni komentari su se bavili prikladnošću trošenja budžeta EU na ovakve sadržaje dok su mnogobrojne zemlje članice u dubokoj krizi. Komisijine isprike, koliko sam uspjela vidjeti, doduše nije bilo za neprimjeren i seksistički način tretiranja žena.  No, zato su krenuli siloviti i raznovrsni kontranapadi na Komisijinu kampanju. Facebook stranica projekta puna je komentara osude i neslaganja s načinom predstavljanja žena znanstvenica i trivijaliziranja njihovih intelektualnih i ljudskih kvaliteta. Jedan od smješnijih odgovora na glup video koji je otišao u ropotarnicu povijesti je i ovaj donji ‘Un-Official response to the Official teaser Science: It’s a Girl Thing!’



Revolucionarna prva dama

Inteligentna, neovisna, individualna, tvrdoglava, agresivna, hrabra, duhovita – sve su to atributi koji krase Valerie Trierweiler, ‘prvu damu’ Francuske.

Valerie je rođena 16. veljače 1965. godine, u obitelji Massonneau kao peto od šestero djece. Život joj nije bio nimalo lagan. Njen otac, Jean Noel Massonneau, bio je invalid. Kao 12-godišnji dječak ostao je bez noge nagazivši na minu iz Drugog svjetskog rata. Umro je u 53. godini, kada je Valerie imala 21 godinu. Majka je pak radila za skromnu plaću na blagajni klizališta u Angersu.

No, Valerie je imala svoje ambicije i znala je što želi postići u životu. Naime, već kao djevojka imala je svoj stil odijevanja i prijatelji je pamte kao lijepu djevojku za kojom su se mnogi okretali, ali ona nikada nije bila zainteresirana za pozornost koju joj je izgled donio. Umjesto toga, ona je uživala u svojoj nezavisnosti i bila je jedna od rijetkih djevojaka koja je imala svoj moped i uživala vozeći se njime po gradu.

“Mnogi su se dečki okretali za njom. No, ona nije bila zainteresirana za vanjski izgled. Uvijek je bila u potrazi za nečim drugačijim, nečim dubljim. Uvijek je bila puna šarma. To što je postala poznata, nije ju promijenilo, ostala je ista, usmjerena prema naprijed”, opisao ju je jedan školski kolega.

{slika}

Nakon magisterija političkih znanosti i novinarstva na prestižnoj pariškoj Sorbonni počela je raditi za političke časopise. Ubrzo je postala renomirana politička novinarka, te se početkom 90-ih zaposlila u jednom od najuspješnijih i najutjecajnijih francuskih tjednika, Paris Matchu, gdje radi i danas.

Tijekom rada u Paris Matchu stekla je status borkinje za prava i poštovanje žena te je uz to veže i anegdota o šamaru koji je opalila svom kolegi zbog seksističkog komentara. Zbog toga je zaradila nadimak Rotwailler.

Uredu Paris Matcha zamjerila je i što je, bez njenog znanja, objavio njenu fotografiju uz naslov ‘Šarmantna Hollandeova imovina‘. Putem Twittera uredništvu je sarkastično čestitala na seksističkom i uvredljivom naslovu objavljenom upravo na Međunarodni dan žena.

Neki za Valerie kažu da je bez smisla za humor. No, Constance Vergara, bivši kolega iz Paris Matcha, predstavlja drugu sliku Valerie Trierweiler. “Ona je rezervirana, skromna i sramežljiva i zbog toga ljudi imaju osjećaj da je daleka”, rekao je Vergara.

“Kada se štiti ljudi misle da je hladna i ohola. U stvari, ja bih rekao da je suprotno. No, ona je zapravo vrlo duhovita osoba”, rekao je.

Valerie ima iza sebe dva braka i tri sina. Prvi brak s Franckom, prijateljem iz djetinjstva, trajao je kratko i završio je bez djece. Drugi brak bio je s  piscem i pomoćnikom urednika u Paris Matchu, Denisom Trierweilerom. Od Denisa se rastala 2007. godine, a brakorazvodna parnica trajala je pune tri godine (2007. – 2010.).

Svoju vezu s Francoisom Hollandeom započela je 2005. godine dok je još bila u braku s Tierweilerom, a Hollande u vezi sa Segolene Royal. Vezu u javnosti su objavili 2010., nakon Valeriene brakorazvodne parnice.

No, Valerie dugi niz godina poznaje i Francoisa i njegovu bivšu partnericu Segolene.

Valerie je Segolene upoznala još 1992. godine. Te godine je Segolene, koja je tada bila na dužnosti ministrice zaštite okoliša rodila svoje četvrto dijete (u vezi s Francoisom Hollandeom), a po izlasku iz rodilišta dala je intervju upravo tada mladoj novinarki Valerie Tierweiler.

Druženje s Francoiseom Hollandeom počelo je 2004. kada je kao novinarka Paris Matcha bila zadužena za praćenje Socijalističke stranke te je s Francoisom napravila nekoliko intervjua.

Nakon nekoliko odrađenih intervjua i službenih druženja, točnije 2005. godine,  Francois i Valerie započinju tajnu ljubavnu vezu, dok je ona još bila u braku s Denisom, a on živio sa Segolene. No, Valerie započinje brakorazvodnu parnicu 2007. godine. Iste godine Francois napušta Segolene nakon njene neuspješne kandidature za predsjednicu Francuske. Od tada veza Valerie i Francoisa postaje javna.

Valerie je, kažu analitičari, doprinijela da Hollande izgubi dvadesetak kilograma i da  ga od neodlučnog i nedovoljno uvjerljivog političara učini liderom koji ima vrlo jasan nastup koji zrači pozitivnom energijom.

Kako je Valerie potpuno neovisna osoba, odlučila je zadržati svoj novinarski posao (iako je iz političke redakcije premještena u kulturu) bez obzira što je njen partner, Hollande postao predsjednik države.

Kao ‘prva dama’ odbila je i ured i osoblje u Elizejskoj palači, te je zadržala svoj image. Tako je u posjet Bijeloj kući došla u crnim cipelama vrtoglavih potpetica, pri čemu su ostale dame izgledale odveć staromodno u cipelama ravnih peta.

Da bi s nekim živjeli i imali skladne odnose, ne morate se vjenčati, što pokazuje i odnos Valerie i Francoisa. Pravo izbora znači, između ostalog, i da možemo birati kako želimo živjeti. No, što kada privatni život postane javni i kada postanete ‘prva dama’, a mediji i protokol ne znaju kako da vas nazovu: prvom damom, partnericom, djevojkom, ljubavnicom, prijateljicom? Sama Valerie kaže da ne želi da je se zove ‘prvom damom’, jer joj se taj naziv čini zastarjelim. Tako je na pitanje francuskog novinara hoće li se udati za Francoisa u šali upitala: “Možda zbog dolaska pape?”

{slika}

Da je Valerie potpuno slobodna i neovisna osoba govori i njena potpora Olivieru Falorniu na Twitteru. Naime, Falorni je bio protukandidat Segolene Royal na nedavnim izborima, u gradu La Rochelleu.

“Samo naprijed, Olivieriu Falorni, koji nije izgubio povjerenje i koji se uz građane La Rochellea bori već niz godina u nesebičnom zalaganju”, napisala je Valerie na Twitteru, što je kasnije i potvrdila za agenciju France Presse.

Falorni je ljevičarski disident, nedavno isključen iz Socijalističke stranke zbog odbijanja da stane na stranu Segolene Royal kao kandidatkinje Socijalističke stranke u La Rochelleu.  Premijer, Jean-Marc Ayrault, čelnik Socijalističke stranke, pozvao je Falornia da se povuče iz utrke, ali je Falorni uzvratio: “Demokracija će imati zadnju riječ.”

Možda sve to ne bi bilo toliko sporno da sam Hollande nije dao potporu Segolene obećavši joj mjesto predsjednice Narodne skupštine ukoliko pobjedi. Bivša predsjednikova družica je na Valerienu potporu Falorniu ljutito izjavila kako traži da je se poštuje kao političarku te da bi ‘podršku predsjednika njoj kao kandidatkinji trebalo poštivati’.

Na upit novinara o potezu na Twitteru Valerie je odgovorila: “Imam pravo na slobodu. Imam jak karakter i neću ga se odreći.”

Ako je pak usporedimo s njenom prethodnicom, Carlom Bruni, vidjet ćemo da joj je sušta suprotnost. Valerie poznaje politiku i medije i smatra da nije normalno da država ili predsjednik uzdržava nju i njena tri sina, ako je sama sposobna za rad. Carla je pak bivši supermodel i nema nikakve veze s politikom. Odrasla je u bogatoj obitelji industrijalaca, okružena luksuzom, za razliku od Valerienog teškog djetinjstva.

Budući da Valeriene izjave najbolje govore o njenoj osobnosti, individualnosti i neovisnosti, ali i hrabrosti,  evo jedne za kraj:  “Nisam se školovala da bi služila mužu. Cijeli moj život izgrađen je na ideji neovisnosti”.

Seks nakon seksualnog zlostavljanja?

“Zlostavljanje se dogodilo prije nekoliko godina, ali dan danas tijekom spolnog odnosa (a i oni su rijetkost) uvijek si mislim: ‘Samo da ovo što prije završi’, iako seks uopće nije bolan niti grozan”.

Prethodna izjava potvrđuje vrlo čestu i razumljivu reakciju žrtve seksualnog zlostavljanja, koje postaju disocijativne za vrijeme seksa kako bi se psihički ‘odvojile’ od fizičkog čina ili ga izbjegle u potpunosti. Prema terapeutkinji i autorici knjige Put seksualnog izlječenja: vodič za žrtve seksualnog zlostavljanjaWendy Maltz, žrtve seks doživljavaju kao ‘nešto što se radi njima’, a ne kao čin u kojem svojevoljno sudjeluju kao jednaki partneri. Međutim, ona ipak smatra kako je ugodan seks ipak moguć.

“Najvažnije je stvoriti vezu između sadašnjih seksualnih problema i zlostavljanja u prošlosti”, kaže Maltz.

Veliki izazov za doživljaj seksualnog užitka je redefiniranje seksa i vlastite seksualnosti.

“Žrtve se često osjećaju kao pokvarena roba ili objekt i stoga se treba distancirati od nesretnog događaja kako bi se sjetile da je njihova seksualnost postojala prije zlostavljanja”, objasnila je.

Jedan od načina da se ponovno nauči intimnost je iskustvo fizičkih podražaja koje žrtva želi i može kontrolirati.

{slika}

Seksualni terapeut Ian Kerner predlaže vježbe ‘fokusiranja na osjećaje’ koje isključuju sam seksa te postepeno malim koracima ponovno uvode žrtve u svijet seksualnosti bez da straha i osjećaja emocionalne ugroženosti.

Skretanjem pozornosti sa seksa, kao glavnog cilja intimnosti, fokusira se na senzualna iskustva dodira i povezivanja na višoj razini. Bitno je imati brižnog i predanog partnera/icu s kojim možete podijeliti svoje iskustvo i uključiti ga u traume tako da može sudjelovati u izlječenju.

Mnogi koji su prošli kroz taj proces dosegnuli su nivo zajedničkog intimnog razumijevanja i užitka koji partneri koji se nisu morali suočiti s nečim tako teškim, nemaju prilike. Pronalazak vlastitog seksualnog užitka put je koji vodi zacjeljivanju rana. 

Više pronađite OVDJE!

Biti HIV pozitivan u Hrvatskoj

Iako ljudi nominalno nemaju negativan stav prema osobama koje žive s HIV-om, u Hrvatskoj su one još uvijek izložene diskriminaciji i to najčešće na tržištu rada i unutar zdravstvenog sustava. Jedan od njih je Saša, koji je u razgovoru za H-Alter otkriva s kakvim se sve iskustvima susreo od početka devedesetih kada je saznao da je pozitivan.

Iako su prvi slučajevi zaraze virusom HIV-a zabilježeni još početkom 1980-ih, u hrvatskoj javnosti se o ovoj problematici počelo govoriti tek desetljeće kasnije. Tih godina mediji su se raspisali o epidemiji virusa, što je mnogima koji spadaju u rizične skupine bio motiv da po prvi put odu na testiranje. Jedan od njih je Saša, tada tridesetogodišnji gej muškarac, čiji je pravi identitet iz razumljivih razloga ostao poznat redakciji.

“Kada sam saznao da sam HIV pozitivan, doživio sam psihički šok. Budući da se tih godina jako malo znalo kako se virus zapravo prenosi, osjećao sam strah i tugu jer sam se bojao da sam već zarazio svoju obitelj i prijatelje. No kada mi je doktor objasnio čitav proces, laknulo mi je”, prisjeća se, te dodaje kako su obitelj i prijatelji najnormalnije reagirali kada su saznali da je HIV pozitivan.

“Za koga sam i prije mislio da mi je pravi prijatelj, taj je ostao i nakon spoznaje”, kaže u razgovoru za H-Alter danas pedesetdvogodišnji Saša.

No te sreće nisu bili ostali zaraženi koji su s njim dijelili bolničku sobu kada se prvi put teško razbolio.

“Kako u to doba još uvijek nije bila dostupna terapija, mojima je rečeno da neću još dugo živjeti. Budući da tih godina nitko nije bio dovoljno informiran, okruživalo me zaštićeno medicinsko osoblje, obučeno kao da putuje u svemir, a ostali zaraženi umirali su sami bez ičije podrške”. Iako kaže da je u recentnije doba javnost više informirana, pa su stoga i diskriminatorne prakse sve rjeđe, Saša smatra kako se HIV pozitivne osobe najviše diskriminira u radnom okruženju.

“Dok sam bio zaposlen, imao sam sreće što je moja šefica imala široke poglede na svijet pa joj nije smetalo što sam zaražen, no nisu svi te sreće”, kaže Saša i prisjeća se da je njegova tadašnja poslodavka saznala za njegov status nakon što je doživio prometnu nesreću.

“Anesteziologinja se nije držala liječničkog kodeksa pa joj je sve rekla”, prisjeća se, te dodaje kako se u prošlosti često susretao s diskriminacijom unutar zdravstvenog sustava. “Imao sam problema s pronalaskom liječnika opće prakse i stomatolozima koji me nisu htjeli primiti pod izgovorom da nemaju iskustva s HIV pozitivnim osobama. No najneugodniju situaciju doživio sam od časne sestre koja je radila u bolnici. Trebao sam biti primljena na liječenje, no kada sam priznao svoj status, nastale su komplikacije. Časna sestra, čija je zadaća bila svući pacijenta, skinula mi je samo cipele, a kada je saznala da me vode u drugu bolnicu, bacila ih je na mene i rekla: ‘Hvala Bogu da ga vodite'”.

Latica Mirjanić, psihologinja iz udruge HUHIV, smatra kako je diskriminacija još uvijek prisutna u hrvatskom društvu – od diskriminacije u obitelji, na radnom mjestu, u školi pa do u području stanovanja, ali još uvijek i unutar zdravstvenog sustava. “Iako ljudi nominalno nemaju negativan stav prema osobama koje žive s HIV-om, malo tko ne bi imao zadršku raditi ili živjeti pored osobe koja živi s HIV-om. ‘Što ako…?’ ‘Nikad ne znaš…’ i druge uobičajene isprike za diskriminaciju jednostavno nemaju svoje uporište u realnosti, jer u svijetu nije zabilježen niti jedan slučaj prijenosa HIV-a socijalnim kontaktom. Glavni način prijenosa HIV-a u Republici Hrvatskoj je nezaštićeni spolni odnos. Osim toga, transmisija se može dogoditi s majke na dijete te međusobnim dijeljenjem pribora za korištenje droge”, objašnjava Mirjanić.

No, unatoč spomenutim primjerima diskriminacije unutar zdravstvenih ustanova, Saša kaže da je danas situacija znatno bolja, a kao najpozitivniji primjer ističe osoblje Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević s kojim se susrelo svih 943 osoba s dijagnozom infekcije virusom HIV-a, koliko ih je do 2012. godine registrirano u Hrvatskoj. Prema podacima Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od ukupnog broja zaraženih, virus se razvio u AIDS kod ukupno njih 349, a u zabilježenom razdoblju, 179 osoba je umrlo. Iako se učestalost AIDS-a smatra niskom u Hrvatskoj, broj zaraženih virusom HIV-a je u porastu. I dok u svijetu sve više od AIDS-a obolijevaju siromašne žene, četiri petine slučajeva zaraze HIV-om ili obolijevanja od AIDS-a u Hrvatskoj čine muškarci. Iako smrtnih slučajeva kod oboljelih koji redovno uzimaju terapiju danas gotovo više i da nema, u dijelu javnosti i dalje postoji sumnja u to da se ova zaraza može uspješno liječiti. No, takve sumnje demantiraju ljudi poput Saše, koji već više od dvadeset godina žive s HIV-om. Prof.dr.sc. Josip Begovac, predstojnika Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ističe da se zaražene osobe čak odlučuju na obitelj, a uz uspješno liječenje trudnice, šansa da ona rodi zaraženo dijete je manja od dva posto.

josip_begovac.jpg
foto Nacional: prof.dr.sc. Josip Begovac

“Mogu raditi sve što i zdrave osobe i kod većine HIV pozitivnih ljudi zapravo ne možete niti pretpostaviti da su zaraženi jer vode najnormalnije živote”, objašnjava Saša, te dodaje kako mu je u posljednjih dvadeset godina bilo najteže u periodu kada se navikavao na činjenicu da će ostati sam. Naime, iako uz adekvatnu zaštitu može imati uobičajeni seksualni život, Saša od spoznaje da je zaražen nije imao odnos, i to ne zato što ne bi mogao, već, kako objašnjava, zato što ima psihičku blokadu. Budući da je nezaposlen, dodatan problem mu predstavljaju troškovi. Iako troškove liječenja, koji u prosjeku mjesečno iznose oko 4 700 kuna, pokriva zdravstveni sustav, zaraženi moraju izdvajati dodatna sredstva za dodatke prehrani koji jačaju imunitet. Saša objašnjava da ga potrebiti vitamini, minerali i kreme za kožu mjesečno koštaju dodatnih 300 kuna.

Iako bi češće izvještavanje medija o ovoj temi moglo doprinijeti daljnjem osviještenju javnosti, o njoj u hrvatskom novinarstvu i dalje vlada šutnja, a čemu doprinosi i strah od diskriminacije zaraženih osoba. “Neizlaženje u medije jako doprinosi održanju statusu quo, pogotovo po pitanju stava javnosti i odnosa društva prema osobama koje žive s HIV-om”, objašnjava Latica Mirjanić. “Zaraženim bi bilo lakše kada bi mediji češće izvještavali o ovoj temi. Novinari navale u onih nekoliko dana uoči obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a, a onda nastupi zatišje do sljedeće godine. Također, žao mi je što jako malo zaraženih osoba želi progovoriti o svojim iskustvima”, kaže Saša, koji tijekom cijelog našeg razgovora nije skidao osmjeh s lica. “Ne želim nikog opterećivati sa svojim problemima, ako ljudima mogu dati osmijeh, radije ću to napraviti nego da moraju slušati moje jadikovke”, zaključio je.

‘Tko ne djeluje – sudjeluje!’

U Knjižari Matice hrvatske održano je zadnje predavanje iz ciklusa Mladi i znanost: Mediji pod povećalom. Ciklus je pokrenut kako bi mladi znanstvenici i znanstvenice predstavili javnosti svoje diplomske radove. Posljednja je priliku predstaviti svoj rad dobila Antina Bratić te nam je prikazala razvoj društveno angažiranog dokumentarnog filma kroz povijest. Taj segment filmske umjetnosti odličan je način borbe za prava marginaliziranih skupina, životinja te borbe protiv konzervativnih zakona.   

Zbogom, Luka Ritz!

U sklopu izlaganja prikazan je dokumentarni film Miroslava Sikavice i Ive Kraljević, Oblak. Taj filmski uradak je svojevrstan ‘filmski oproštaj’ od Luke Ritza, zagrebačkog maturanta koji je zbog ozljeda zadobivenih premlaćivanjem tragično preminuo 2008. godine. Taj je slučaj pokrenuo do tad nezapamćenu građansku kampanju otpora vršnjačkom i subkulturalnom nasilju. Ova intimna priča prati živote Lukinih najbližih u prvih godinu dana od njegove smrti. Njihove uspomene, bijes, tjeskobu te suočavanje s gubitkom sina, prijatelja, prvog dečka, poznanika.

Iako je film osvojio mnoge nagrade, držim da je najvažnije napomenuti da ga je do sada pogledalo preko tri tisuće tinejdžera kroz razne nastavne i vannastavne programe te radionice. Zašto je to važno? Mladi ljudi traže svoj put i grade svoji stavove, čine to na temelju interakcije s vršnjacima, medija i obitelji. Upravo oni su ti koji će nasilje popularizirati ili osuditi. I nadamo se, zapamtiti ovaj slučaj i ne dopustiti da strada još neki Luka Ritz samo zato jer sluša drugačiju glazbu i ima različit stil odijevanja.

Biti huligan je kul!

Upravo tih godina pojavilo se nekoliko filmova ‘huliganske’ tematike. Iako neki od njih nisu veličali takvo ponašanje i osuda nasilja je u njima bila jasna i jednoznačna, klinci kao da jedino što su iz filma usvojili jest stav biti huligan je kul. Neovisno jesu li pripadali nekoj subkulturi ili ne, haračili su gradom s noževima, bokserima i palicama. Nasilje je postalo zabava, opuštanje od školskih obveza i ispušni ventil za sve nakupljene frustracije. Stoga, slučaj Ritz nije bio iznenađenje, samo posljedica događaja koji su se odvijali na ulicama neko vrijeme. Na koje se reagiralo minijaturnim člancima u kutu crne kronike ili na nekom bezimenom portalu ili blogu koje ionako nitko ne čita. Usmjeriti prst prema određenoj instituciji ili osobi i reći oni su zakazali nije bilo moguće jer smo u slučaju Ritz i slučajevima koji su mu prethodili zakazali svi mi. Zakazalo je društvo, iz čistog nerazumijevanja, obične ljudske gluposti. Ne prihvaćanja razlika, a da i ne znate iz kojih vam razloga nisu jasne. 

Apatični narode, klinci su Vam održali lekciju!

Od smrti Luke Ritza prošlo je četiri godine, dječaci koji su skrivili njegovu smrt već su odslužili svoje malene zatvorske ili uvjetne kazne. Natpisi o  tragediji sve su rjeđi, uzburkanost koju je slučaj pokrenuo prolazi za sve nas, osim za njegove najbliže.

No, zašto je slučaj Ritz toliko važan i zašto ga se ne smije zaboraviti? On je prelio čašu koju je napunila krv prolivena gradskim ulicama u naletu ‘modernog huliganizma’. I to ne čašu na stolu onih koji su nasilje trebali zaustaviti ranije, nadležnih institucija ili šire javnosti, već je probudio uspavane klince koji su ga poznavali i one koji ga nisu poznavali. Bijesni i razočarani načinom na koji se takvi zločini (upotrebljavam tu riječ jer prebijanje nekog klinca jer je pripadnik druge subkulture nije prekršaj, zabava ili uvjerenje, nego zločin) toleriraju u našem društvu digli su nezapamćenu buru u našim medijima. Oblijepili su grad plakatima pod nazivom Zagrebe zašto štitiš ubojicu?, pokrenuli razne akcije i na kraju natjerali sve nas da se osvijestimo te nadležne institucije da uhite počinitelje. ‘Neki klinci’ su nam svima održali lekciju.

{slika}

“Ima nas više nego što mislite i svi tražimo svoje more”, Luka Ritz.

Psihičko ili fizičko maltretiranje jer si različit nešto je što se dogodilo ili se moglo dogoditi bilo kome od nas tokom odrastanja. Kada je različitost postala nešto negativno? Ta posebnost koja nas čini jedinstvenima odjednom je postala jedan od glavnih grijeha u konformističkom društvu u kojem se krećemo. I upravo to je film Oblak odlično dočarao. Prikazao je Luku onakvim kakvi su mnogi od nas bili na pragu punoljetnosti. Pun snova, želja, ideja i uvjerenja da je svijet veliko mjesto u kojem treba naći svoj kutak u kojem ćeš raditi ono što te čini sretnim. Naći svoje more. Luka svoje, nažalost, nije pronašao. Naprasito je u tome prekinut.

Svi ostali još imaju priliku ga naći. Zato je važno konstantno podsjećati na slučaj Ritz. On mora postojati u svijesti svih nas kao podsjetnik što može biti posljedica nerazumijevanja i huliganizma – gubitak mladog života, a takav je život dragocjen. Samo onda kada ovaj narod shvati da je različitost blago i da se problemi ne rješavaju šakama nego glavom, neki novi klinci učiniti će našu zemlju lijepim prostorom za život. Nazovite me suludom optimistkinjom, ali ja još vjerujem da će se to dogoditi.

Luka Ritz danas ili sutra može biti bilo tko od nas ili netko nama blizak. Društvo više nema pravo zakazati i zaklopiti oči jer kao što i mladi aktivisti u filmu poručuju: “Tko ne djeluje, sudjeluje”.