sdadmin, Author at Libela - Page 1374 of 1806

‘Ne stanem u size zero. Mislim da sam debela!’

Posted on April 23, 2012 by sdadmin

“Imam vrlo čudnu alergiju. Neki ljudi alergični su na pšenicu, drugi pak na mačke. Ja sam alergična na slušanje žena koje kritiziraju svoj izgled. Koristim izraz alergija jer prilikom reakcije dolazi do organskih promjena: nožni prsti mi se počinju uvijati, kosa mi se naježi, spotičem se na vlastite riječi dok pokušavam doći do odgovarajućeg, dobro uobličenog, ali iskrenog odgovora”, riječi su Anye Strzemien, glavne urednice Stylelista, koja je dala zanimljiv osvrt upravo na ženski problem doživljaja same sebe.

“To je poznati ples među ženama. Jedna kaže ‘osjećam se tako debelo’, druga odgovori ‘ma daj molim te – ja sam debela’, pa onda opet prva kaže ‘kako god, nisi ti upravo pojela burrito’, i tako se nastavlja unedogled “, objasnila je kako to obično izgleda. No, vjerujem kako je svima vama to i više nego poznato.

“Pohađala sam srednju školu za djevojke, a poslije fakultet, također za žene, radim u medijima posljednjih 10 godina, tako da sam se naslušala ili sam pak bila uvučena u ovakve vrste razgovora vrlo često. Međutim, tek kad sam zakoračala jednom nogom u svijet mode, zaista sam se naslušala takvih priča. To i nije toliko iznenađujuće uzevši u obzir da se radi o industriji u kojoj se dizajneri moraju podsjećati da shvate razliku između sample veličine i poremećaja u prehrani, kao i poticati ih da drže grickalice za modele ( iako sudeći po nekim figurama na posljednjem Fashion Weeku u veljači, ta nastojanja nisu urodila plodom)”, obrazložila je razloge akcije koju je pokrenula.

Gospođa Strzemien jednu vrlo domišljatu ideju provela je u djelo. Naime, dugo vremena šalila se je s kolegama da će u Stylelistu morati uvesti kasicu koja će sakupljati “donacije” od svakoga tko kaže nešto negativno na račun svog izgleda. I zaista, jedne večeri, u društvu Mac& Cheese-a, Martinija i kolegica, shvatila je da to mora učiniti. Tako je sljedećeg dana uz pomoć olovke, ljepila, škara i papira nastala kasica originalnog naziva “Obećavam da ću prestati govoriti negativno o svom tijelu“.

{slika}

Kazna je bila 1 dolar za svaki negativni komentar koji netko izgovori, čiji je prihod išao u Girls Inc. , organizaciju koja promiče razvoj samopouzdanja kod mladih djevojaka.

“Unutar 2 minute imala sam 2 dolara u kasici. Je li jedan od njih bio moj? Naravno. Nikad nisam rekla da nemam i ja svoje trenutke licemjerja”, riječi su Anye Strzemien, ali je također dodala kako nastoji obuzdati tu ružnu naviku.

Naime, nedavno provedene studije pokazuju da žena koja se uključi u “razgovor o debljini” može osjećati posljedice depresije i nekoliko tjedana nakon toga. To je scenarij u kojem nema pobjednika.

“Iako obično nisam jedna od onih koje se koriste raznim afirmacijama i jeftinim, otrcanim frazama, željela bih Vas zamoliti da u dio namijenjen za komentare napišete nešto pozitivno o sebi. Zauzvrat, za svaki lijepi komentar Huffington Post Media grupa će donirati 1 dolar organizaciji Girls Inc. Nadamo se doseći iznos od 5.000 dolara za 5.000 komentara i to do 17.travnja, stoga, molim Vas da napišete nešto lijepo“, istaknula je Anya Strzemien.

Željela bih nadodati kako je zaista bilo lijepo u ona “stara” vremena kad je žena bila ŽENA, sa svim svojim oblinama i ženskim atributima. Kad se zbog nekoliko kilograma “viška” ne bi etiketirala debelom, već poželjnom i ženstvenom.

{slika}

Međutim, živimo u vremenima gdje nam današnji trend, današnja moda i stanje svijesti nameću anemičan, “kostur” izgled kao nešto poželjno i lijepo. Svakodnevno nas bombardiraju reklamama, filmovima, glazbom koji vrve ljepoticama “savršenog” izgleda, i guraju nam pod nos da moramo biti mršave, jer sve drugo jednostavno nije dobro. Taj trend je postao toliko agresivan da zahvaća sve dobne skupine. Osnovnoškolsku djevojčicu koja je već krenula na dijetu jer ne stane u odjeću svoje lutke, djevojku u srednjoj školi koja je već opasno iskompleksirana jer ne stane u skinny jeans size zero, pa i sve mlade žene, i one nešto starije koje kreću na dijetu uredno svakog ponedjeljka.

Poremetili su se kriteriji ljepote, i ne samo to – previše se propagira vanjština, fotošopirana lica bez mane, savršene proporcije, duge vitke noge, uzak struk, savršeni ten, itd. I to je došlo tako daleko da se sve druge ljudske vrijednosti i kvalitete ne priznaju ukoliko ne dolaze u “savršenoj” ambalaži.

Zahvaljujući današnjim kriterijima ljepote i ljudskih vrijednosti, rodio se i sljedeći “trend” – većina žena postaju same sebi najgori neprijatelji, i bacaju se u depresiju smatrajući da su debele, ili jednostavno nedovoljno lijepe. Danas gotovo svaka osoba barem jednom dnevno izbaci negativan komentar na račun svog izgleda. To je postalo normalno. To nam utječe na sve aspekte života – odnos s partnerom, djecom, rodbinom, kolegama na poslu, prijateljima i poznanicima, utječe na naš doživljaj svijeta i našu poziciju u njemu. Kvaliteta života nam se srozava. A zašto? Zbog nekoliko kilograma viška, zbog neravnog trbuha i “nesavršenih” nogu. Nije li to apsurdno? A opet nekako zahvaća i najsamosvjesnije od nas!

I na kraju željela bih samo istaknuti da nije stvar u broju kilograma koje svaka od nas nosi. Sve se mi razlikujemo po veličini, visini, boji i obliku. Međutim, upravo u tim različitostima krije se sva ljepota i draž. Čim prije prihvatimo sebe takve kakve jesmo, prije ćemo početi živjeti život rasterećene takvih gluposti. Kad se već moramo boriti sa nezaposlenošću, besparicom i općom krizom, pokušajmo barem ne boriti se s kilogramima i prenapuhanim kriterijima ljepote.

{slika}

Zbogom ružičastom!

Posted on April 23, 2012 by sdadmin

Dvije sestre natjerale su proizvođače i prodavače igračaka da preispitaju vlastite stavove o tome koje su boje ´prikladne´ za dječake a koje za djevojčice. Sada su se okomile na šminku za djecu.
Kada je za vrijeme nedavnog posjeta trgovini igračaka kćerka Emme Moore izjavila kako su figurice životinja za dječake, Emma je bila razočarana. “Natpisi na polici bili su u plavoj boji, a tamo je bio i jedan dječak koji se igrao figuricama”, objašnjava 40-godišnja Emma, majka dviju djevojčica. Većina roditelja na to bi vjerojatno okrenula očima i krenula dalje, ali ne i Emma. “U vrijeme kada sam rodila drugu kćer, priljev ružičastog smeća u moj dom, kao i količina slogana poput ´Tatina princeza´ i slično, postali su potpuno nepodnošljivi”. Nju i njenu sestru-blizanku Abi Moore, majku dvaju dječaka, toliko je naljutila rodna kategorizacija igračaka da su odlučile nešto poduzeti. Rezultat: pokretanje kampanje zvučnog naziva Pinkstinks (ružičasto smrdi), s ciljem podizanja razina svijesti o širenju štetnih rodnih stereotipa medu djecom. Pinkstinks je nedavno osvojio nagradu za promicanje samopouzdanja među djecom koju dodjeljuje web portal Mumsnet. Sestre su oduševljene, tim više jer su vjerovale kako su njihovi stavovi preradikalni za Mumsnet. Također ih veseli što se nagrada vremenski poklapa s pokretanjem najnovije kampanje Slap (šamar), usmjerene protiv šminke za djevojčice.

Pinkstinks se javnosti predstavio u prosincu 2009. godine u vidu prosvjeda protiv rodne podjele boja (ružičasto za djevojčice, plavo za dječake) u lokalnom Centru za rano učenje. Sestre su se vrlo brzo našle u središtu medijskog interesa: uslijedio je velik broj interviewa i gostovanja u TV emisijama. “Biste li svog sina odjenuli u vilinski kostim? Zašto ne?” želio je znati voditelj radijskog interviewa. Voditeljica Nina Myskow u svojoj ih je TV emisiji ugostila odjevena u ružičasto. “U takvim je situacijama važno biti snažan i ostati vjeran sebi”, kaže Abi. Sestre tvrde da su jedna drugoj najveća podrška, te da same sigurno ne bi uspjele. Osim što su na čelu Pinkstinks pokreta, sestre imaju i dnevne poslove: Emma je zaposlena u tvrtki koja se bavi medicinskim istraživanjima, a Abi je filmašica (uglavnom radi za dobrotvorne ustanove). Uz izuzetak dvaju volontera zaduženih za održavanje Pinkstinks profila na raznim društvenim mrežama, sav posao pada na ramena dvaju zaposlenih majki koje navečer razgovaraju preko Skypea. Golem trud koji ulažu dosad se pokazao itekako produktivnim: sestre imaju velik broj sljedbenika na Twitteru i Facebooku, a dosad im je pošlo za rukom natjerati lance trgovina John Lewis i Marks & Spencer da uklone natpis “za djevojčice” s ružičastog seta za igru Playmobile, te “za dečke” s kutija s priborom za male znanstvenike.

Susrećemo se u Abijinoj kući: stol je prekriven dječjom odjećom i katalozima igračaka – sestre su se pripremile kako bi mi pokazale najomraženije predmete. Za Abi, to je ružičasti globus: “Apsolutno sve je ružičasto: i more i kopno, i brda i doline”. Na početku kampanje, najviše ih je ljutilo to što su jarko obojene igračke ´za dječake´ uglavnom bile namijenjene za igranje vani, dok su ružičaste igračke ´za djevojčice´ bile kućnog tipa. Međutim, prije otprilike godinu dana za oko im je zapeo nov fenomen. Emmina kći Rebecca za četvrti je rođendan dobila set za šminkanje. Emma ga je bacila u smeće, no slični su proizvodi uskoro preplavili police trgovina. Neki od njih su namijenjeni dvo- i trogodišnjakinjama. “Igračke za djevojčice uglavnom se svode na buljenje u ogledalo: saloni ljepote, šminka, frizure”, komentira Abi dok mi pokazuje fotografije ružičastih spavaćih soba, sušila za kosu i setova za uljepšavanje. Emma dodaje: “Zamisli da sjediš sa svojom trogodišnjakinjom s jednim od ovih setova za uljepšavanje u krilu. Što joj time poručuješ? Kada napuni 16 ili 17 godina vjerojatno će razmišljati o plastičnim operacijama i ukrašavanju vagine dijamantima”. Slap, najnovija kampanja Pinkstinksa, poziva trgovine da uklone šminku iz odjela za predškolce, te da ju prestanu dijeliti uz druge proizvode. Kampanja se obraća i roditeljima koji bi, smatra Emma, “trebali početi više razmišljati o tome, jer ako to nije seksualizacija djece, doista ne znam što jest!”.

Majke i kćeri nisu jedine koje treba poticati na razmišljanje – “Ne želim da moji sinovi odrastaju u svijetu koji im nudi jednodimenzionalnu sliku žena, u svijetu u kojem bismo sve trebale izgledati poput Cheryl Cole (bez uvrede Cheryl!)”, kaže Abi. Svoje sinove vodi na nogometne utakmice ženskih momčadi, kao i na filmove u kojima su cure u glavnim ulogama. Kao osobnog favorita navodi Zlatni kompas (The Golden Compass, r. Chris Weitz, 2007.), ekranizaciju romana Philipa Pullmana, a s nestrpljenjem očekuje i prvi Pixarov uradak u kojemu se u središtu priče nalazi ženski lik, Hrabra (Brave, r. Mark Andrews, Brenda Chapman, 2012.). I dok se obje slažu kako ni dječaci nisu pošteđeni štetnih posljedica rodne stereotipizacije, sestre ipak vide djevojčice kao glavne žrtve. “Nazadujemo”, tvrdi Emma. “Fizički izgled je sve”, ljuti se Abi.” Poznajem tinejdžerke koje bez šminke ne bi provirile nosom iz kuće”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Znate, nisu sve feministkinje bijele!

Posted on April 23, 2012 by sdadmin

U članku naziva Feministička grassroot eksplozija objavljenom u Guardianu 13. travnja novinarka Lexy Topping objavljuje napredak feminističkog pokreta k svijetu u kojemu se nitko ne srami proglasiti se feministkinjom/feministom. Prema tom članku, ovakav napredak rezultat je aktivizma mladih ljudi koji se bore protiv seksualne objektivizacije žena što vodi rastućoj koaliciji ‘feministkinja i feminista koji se ne uklapaju u stereotipe tako lako‘. Nadalje, pokret UK Feminista naveden je kao izvor informacija o ‘desetak novih feminističkih organizacija koje niču diljem Velike Britanije‘.

Pretpostavila sam da će rečenica ‘feministkinje i feministi koji se ne uklapaju u stereotipe tako lako’ voditi spominjanju organizacija koje se ne uklapaju u modele bijelih, heteroseksualnih pripadnica/pripadnika srednje klase koji su postali tipična uporišta feminističkog pokreta. Međutim, nastavljajući sa čitanjem članka pretpostavljala sam da će opseg članka uključiti i feminističke udruge čije članice/članovi su crni, pripadnici radničke klase, lezbijke, homoseksualci, biseksualci i transrodne osobe, udruge većina kojih nisu nove, a koje su do sada uspjele izbjeći pozornost komentatora feminizma. Tako je bilo i ovaj put.

Nedavna Guardianova reklamna kampanja ‘tri mala praščića’ (koja promovira otvoreno novinarstvo kao sredstvo prikazivanja vijesti iz različitih perspektiva) odudara od stila izvještavanja ‘jedna veličina za sve‘ predočenog u članku Lexy Topping. Vijest da se nešto događa na grass-roots razini feminističkog pokreta, ne zanemarujući činjenicu da je zapelo za oko mainstream medijima, trebala bi reflektirati pravu snagu pokreta u njegovoj dubini, dinamičnosti i raznolikosti na svim razinama.

{slika}

Kontakt podaci predstavnice organizacije Women’s Networking Hub poslani su Lexy Topping, ali ni nakon prosljeđivanja novog e-maila kontakt nije ostvaren. Kontakt također nije ostvaren niti sa Black Feminists UK, organizacijom koja broji preko 1.100 sljedbenika/ca na Twitteru i 500-tinjak sljedbenika/ca na Facebooku, niti sa organizacijom Black Feminists Manchester. Grass-roots organizacije poput ovih, otvorene s više lica i inkluzivne, vitalni su dijelovi napretka suvremenog feminizma i neobično je da je Guardian previdio ove i mnoge slične veoma važne grupacije.

S obzirom na naglasak članka na ‘magazinima za muškarce’, žalosno je da Lexy Topping ne uzima u obzir način na koji seksualna objektifikacija žena varira u svojim konotacijama s obzirom na rasu. Najbolji primjer je isprika konditorskog diva Cadbury Naomi Campbell prošle godine (zbog uvredljive reklame u kojoj se manekenku uspoređuje sa novom čokoladicom Dairy Milk Bliss) koja je također prenesena u Guardianu. Da je Lexy Topping stupila u kontakt s bilo kojom od gore navedenih grupa možda bi stekla uvid u posljedice ovakvih i mnogih sličnih pitanja koja postoje na križištu rase i roda.

Članak završava osvrtom na ekonomske rezove. Sa silinom naleta rezova ne suočavaju se samo žene nego naročito crne žene, međutim, zbog ovakvih članaka one ostaju nevidljive. Smatram da se moj odgovor mora čuti upravo zato što feministički pokret po definiciji ne bi trebao privilegirati potrebe i doprinose jedne grupe na uštrb druge, što je upravo dojam koji ostavlja ovaj članak unatoč bilo kakvim dobrim namjerama.

{slika}

Prevela i prilagodila: Ida Jagar

Volontiranje nije neplaćeno stažiranje!

Posted on April 23, 2012 by sdadmin

Jasmina (40) je žena koja zrači pozitivnom energijom, majka jedne tinejdžerke i volonterka u Savjetovalištu za mlade Luka Ritz. Pomaže u vođenju programa ‘Pomoć u učenju’ kojeg koristi oko stotinu mladih ljudi, a savjetovalište ga provodi zahvaljujući podršci pedesetak redovnih volontera. Činjenica koja ostavlja bez teksta? Jasmina je gotovo potpuno gluha. Djevojka koju ćemo za potrebe ovoga pisma zvati Ana (25) magistrirala je pravo 2011. Poput brojnih drugih mladih ljudi bez radnog iskustva, nakon višemjesečne bezuspješne potrage za poslom u struci bila je primorana radni staž potreban za stjecanje uvjeta za polaganje pravosudnog ispita odraditi bez nakade. Svakoga dana odlazi na Županijski sud u Zagrebu i stječe znanja koja će je spremiti za obavljanje njezine profesije.

Volonterski centri u Hrvatskoj, ujedinjeni na platformi pod nazivom Hrvatska mreža volonterskih centara, dubokog su uvjerenja da između rada ove dvije žene postoji jedna bitna razlika, a sažimlje ju riječ dobrovoljnost, te su zato uputili otvoreno pismo “potaknuti zabrinjavajućim porastom medijskih objava u proteklim tjednima iz kojih proizlazi da dužnosnici koji bi trebali promicati pravilno vrednovanje rada volontera i volonterki, ali ni pojedini medijski djelatnici koji pišu o volontiranju, ovu razliku ne prepoznaju”. “Morao sam volontirati’ je oksimoron. U srcu volontiranja je dobra volja pojedinaca i ljepota slobode izbora, one slobode koja u vremenu ekonomske krize našemu društvu kronično nedostaje”, ističu.

Razliku između Jasmininog “volonterskog rada” i Aninog “stručnog osposobljavanja za rad“ prepoznaju Zakon o volonterstvu i Zakon o radu te ih različito reguliraju. Volontiranje je u Zakonu o volonterstvu definirano kao dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit bez potraživanja imovinske koristi. Njegovim donošenjem 2007. godine Republika Hrvatska potvrdila je da prepoznaje rad poput Jasmininog – neplaćeni rad koji “običnom” čovjeku omogućuje da postane pokretač pozitivnih promjena u vlastitom društvu.

Tek je nekoliko mjeseci prošlo otkako je obilježena Europska godina volontiranja 2011, a vrijednost volontiranja kao iskaza aktivnog građanstva stavljena u fokus europske javnosti. “Smatramo da je u posljednjim koracima pristupanja Europskoj uniji od neobične važnosti da zadržimo svijest o važnosti volonterskog rada koji je utkan u vrijednosni sustav zajednice zemalja u koju ulazimo”, ističu volonterski centri.

Izvješće Ujedinjenih naroda o stanju volonterstva izrađeno 2011. ističe da podrška volonterskim aktivnostima ne znači i podršku vladama za smanjenje proračunskih sredstava ili zamjenu za plaćeni rad. “U prvom redu”, stoji u izvještaju, “volontiranje treba biti izraz slobodne volje, a ne obveza određena zakonom, ugovorom ili zahtjevima akademskog usavršavanja. […] Obvezni angažman koji uključuje dobrotvorni rad u zajednici kao posljedicu kazne, ili civilno služenje vojnog roka ne spadaju u definiciju volontiranja.”

“Prepoznajemo akutnu potrebu odgovaranja na visoku nezaposlenost, no uvjereni smo da je pritom moguće osmisliti mjere koje se neće negativno odraziti na temeljne društvene vrijednosti. Stoga pozivamo obnašatelje javnih dužnosti kao i medijske djelatnike da u svojim budućim istupima i izvještavanju vezanima uz područje rada i zapošljavanja pokažu da prepoznaju i cijene vrijednost volonterskog rada građanki i građana Hrvatske”, naglašeno je u otvorenom pismu kojeg potpisuju Volonterski centar Zagreb, Volonterski centar Osijek, Udruga “Mi” (Split) te Udruga za razvoj civilnog društva SMART .

Tajno steriliziranje žena u Uzbekistanu

Posted on April 23, 2012 by sdadmin

Novinarka BBC-ja Natalia Antelava deportirana je iz Uzbekistana početkom ožujka, čime joj je počela službena zabrana u tu zemlju. Uz zabranu Natalia nije dobila nikakvo službeno očitovanje zbog odluke, kao niti datum isteka zabrane. No, između redaka, Nataliji nije bilo teško zaključiti kako je njezin progon direktno povezan s nedavnim razotkrivanjem potajnog steriliziranja uzbekistanskih žena s ciljem redukcije stanovništva . Antelava je na ovu šokantnu vijest nabasala izvještavajući za BBC o širokom spektru globalnih političkih i socijalnih problema, od SAD-a i zlostavljanja djece pa sve do međunarodnih napetosti između NATO-a, Pakistana i Afganistana.

Nakon što je protjerana iz zemlje, Natalia istraživanje o tajnom steriliziranju uzbekistanskih žena temelji na svjedočanstvima liječnika i pacijentica iz dijaspore u Kazahstanu. Sve priče koje je prikupila dolaze od anonimnih izvora upravo zbog straha od nemilosrdnih uzbekistanskih vlasti. Prikupljene su putem e-maila i telefona, a snimke su iz zemlje iznosili kuriri.

U svom izvještaju za BBC novinarka komentira dokaze koje je prikupila, a koji sugeriraju da su uzbekistanske vlasti u protekle dvije godine pokrenule program sterilizacije žena u cijeloj zemlji. Program koji provode je tajan, a zahvati se uglavnom obavljaju bez znanja pacijentica. Sterilizacija se primjenjuje na ženama koje su rodile dvoje ili troje djece s ciljem kontrole populacije. Pacijentice potom tek naknadno saznaju da im je država i medicinski onemogućila imati više djece. Rijetki su slučajevi informiranja žena prije samog zahvata, a kada se to i radi, čini se manipulirajući zdravstvenim opravdanjem. U ruralnim i nerazvijenim dijelovima Uzbekistana liječnici moraju ispuniti i normu o broju steriliziranih žena. Ginekologinja iz Tašketa tvrdi kako je njena kvota iznosila ‘četiri žene mjesečno’. Anonimni liječnik takvu odluku sažima u izjavi ‘što manje žena rađa, manja će biti i smrtnost’. Prema procjeni nekih rijetkih nevladinih organizacija iz Uzbekistana, u 2010. godini u samo 6 mjeseci neplodnima je učinjeno oko 80 tisuća žena.

Uzbekistan je jedna od onih država koje su raspadom SSSR-a trebale zakoračiti u neku bolju budućnost, no umjesto toga su završile kao zemlje u kojima su, između ostalog, ljudska prava samo dvije nepoznate riječi. Vladajuća je bogata i moćna obitelj Islama Karimova, čiji su glavni ‘hobiji’ tortura, lažiranje izbora i kontrola medija. Zbog čestih emigracija u ovoj se zemlji precizan broj stanovnika zapravo i ne zna, no procjenjuje se kako se radi o od 20 do 30 milijuna ljudi. U ovakvoj klimi, nije teško zaključiti zašto je novinarka zabrana iskazana.

Natalijina otkrića izravna su kritika uzbekistanskim vlastima koje su njene dokaze proglasili klevetom bez veze sa stvarnošću. U svom nedavnom izvještaju, Natalia upozorava i na nedovoljnu angažiranost globalnih sila u zaštiti ovih uzbekistanskih žena.

Ukoliko se nema novca za žene na porodiljnom – otkaz?

Posted on April 22, 2012 by sdadmin

Objavom prijedloga Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta o izmjenama i dopunama zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju pokrenula se bura kritika od strane djelatnika i stručnjaka, prenosi danas.hr.

Nezadovoljni prijedlogom ministra Željka Jovanovića oglasili su se fizičar s Instituta Ruđer Bošković Saša Blagus i znanstvena novakinja s Filozofskog fakulteta Ivona Grgurinović u ime sindikata Akademska solidarnost. Naime, u svojim intervjuima za danas.hr naveli su sporne točke tog prijedloga.

Prvo što su uočili bio je vrlo kratak rok javne rasprave o prijedlogu izmjena i dopuna zakona – samo petnaest dana. Međutim, ono što najviše smeta Blagusu je nabacivanje pojmova poput privatnog financiranja hrvatske znanosti i njezine nekompetentnosti na europskom znanstvenom tržištu. Blagus strahuje da će orijentiranost znanosti prema financijskoj isplativosti uništiti napredak i slobodnu razmjenu ideja. Također smatra kako primarni cilj znanosti ne treba biti povećavanje kapitala već inovativnost i napredak. Upravo zbog svojih izjava u javnosti o svojim strahovima što će se dogoditi kada završi tranzicija sveučilišta, fakulteta i znanstvenih instituta u poslovne tvrtke, ovaj fizičar se sukobio s ravnateljicom Instituta Ruđer Bošković, Danica Ramljak, kako navodi h-alter.org.

Ivonu Grgurinović zabrinjava članak 21. Zakona, koji govori o produljenju ugovora o radu na određeno vrijeme. Dok je dosadašnji članak govorio da se ugovor o radu može produljiti u slučaju porodiljnih dopusta, bolovanja u trajanju dulje od tri mjeseca, služenja vojne službe i drugih razloga onoliko koliko je trajao taj dopust, sada je dodana stavka “ako su osigurana sredstva za plaću“. Grgurinović zaključuje da to znači da tih sredstava nikada neće biti i da će dobiti otkaz nakon što se osoba vrati s porodiljnog, bolovanja ili odsluženja vojnog roka.

Usprkos provokativnom naslovu ovog članka na internetskoj stranici danas.hr – ‘Ako nema novaca za žene na porodiljnom-otkaz?’, ovaj stavak se nimalo ne kosi sa Zakonom o radu koji u 3. stavku 71.članka jasno navodi da se mjere zaštite radnog mjesta (što se odnosi na porodiljne dopuste i duža bolovanja) odnose samo na ugovore na neodređeno vrijeme, a nikako ne na određeno. Stoga, ovaj dodatak iz prijedloga o izmjenama i dopunama Zakona samo jasno daje do znanja i mladim znanstvenicima, a prvenstveno znanstvenicama koje su zaposlene preko određenih ugovora da su njihove želje da istodobno rade i podižu obitelj u ozbiljnom sukobu. Na njima ostaje hoće li ganjati karijeru ili podržati plan socijalne politike Vlade Republike Hrvatske da godišnji broj rođenih dovede barem u ravninu s brojem umrlih Hrvata.