Možemo li se povezati s globalnom budućnošću feminizma?

Na zapadu, feminizam je u zastoju. No, u ostalim dijelovima svijeta, žene su u njemu otkrile novi model prosvjetiteljstva u pogledu prava i sloboda.

Platforma “Pa što?” feminizma uobičajena je na zapadu: 40 godina nakon drugog vala zastoj je očigledan. Za žene na zapadu uobičajena su zaposlenja u srednjem menadžmentu i na općenito slabije plaćenim poslovima. Mali dio elite ima fenomenalne karijere, plaća drugim ženama nisku cijenu za pomoć pri odgoju djece i u kućanskim poslovima. U medijima žene su i dalje zastupljene kao subjekti i glavne teme tek u 15% slučajeva. One vode svega 5% tvrtki koje pripadaju u Fortune 500 grupu. Razlika u plaćama među spolovima neznatno je umanjena, muškarci i dalje zarađuju u prosjeku 20-ak posto više za isti posao. Muškarci u današnje vrijeme rade kućanske poslove nekoliko sati tjedno više.

S pravne strane, dobici su veći. Pravo na pobačaj i jednakost pred zakonom uvedeni su u većini zapadnih zemalja. Nedavno je u Sjedinjenim Državama donesena odredba koja prisiljava žene koje se odluče na pobačaj na invazivni vaginalni ultrazvuk. U većini europskih zemalja postoje vrtići i obiteljski dopusti, ali ne i u SAD-u. Silovanja i seksualna uznemiravanja gotovo nikada nisu pravilno i uspješno procesuirana, 6-12% prijavljenih silovanja u Velikoj Britaniji i SAD-u nikada ne dođe do suda. Mainstream mediji zasićeni su više no ikada strogim modnim idealima ljepote.

Podaci o anoreksiji i bulimiji na zapadu se ne mijenjaju. Mlade žene pokazuju sve manje interesa za feminizam – kažu da je on samo relikt ere njihovih majki – neduhoviti pokret lišen bilo kakve seksualnosti, nasilan prema muškarcima i s predrasudama prema mladim ženama. Danas možemo online pronaći uzbudljive i nove sadržaje poput stranica Feministing, Bust ili Bitch; no buduće generacije ipak nemaju snažne institucije ili jasni feministički politički program. Ista slabost rasprostranjena je i drugdje: 2009. sociolog Marcus Buckingham objavio je studiju u kojoj stoji da su, od drugog vala feminizma, žene na zapadu koje “imaju sve” postale manje zadovoljne. Najobrazovanije, privilegirane i imućne žene koje znam – žene kojima život pruža bezbroj mogućnosti “izbora” – ključne riječi “našeg” feminizma – općenito same govore kako nisu sretne. Osjećaju se neispunjeno: “I to je to?”.

Ovaj zastoj ima veze s manjkavošću u tome kako mi na zapadu vidimo “feminizam”, gdje smo odgojeni da vjerujemo da feminizam koji smo naslijedili “jest” feminizam. Ali ja tvrdim da je to samo jedan od nekoliko mogućih intelektualnih okvira feminizma – i to nije nužno najbolji izbor za nas u ovom povijesnom trenutku. “Naš” feminizam potječe iz tri glavna izvora: iz ideala iz 19. stoljeća  “Anđela u kući”, egzistencijalizma i naprednog kapitalizma. S vremenom se ispostavilo da ti izvori nisu uspješni kao matrice za zadovoljavajući i učinkoviti feminizam.

Moderni zapadnjački feminizam stvoren je zahvaljujući britanskim sufražetkinjama koje su pripadale srednjoj klasi i na koncu prešle u Sjedinjene Države.Te su žene, iako to same nisu željele, postale začetnice ideologije opisane u pjesmama  Coventry Patmore kao “Anđeli u kući”: ženin utjecaj opisan je kao emocionalan, ne logičan; ona mora stvoriti “zasebnu sferu”, odvojenu od rigoroznog muškog svijeta; žene se moraju izdići, biti čišće i manje seksualne od muškaraca; njihova je uloga provođenje moralnosti. Viktorijanske feministkinje preuzele su misao da su žene predodređene za unaprjeđenje društva, inzistirajući na prikazivanju seksualnog zlostavljanja od strane muškaraca te na taj način gurajući temu kroz legislativu ne bi li ukazale na dvostruke standarde u zakonodavstvu i potakle reformu u bračnim i vlasničkim zakonskim pitanjima. Na taj način su se usredotočile na osjećaje žrtava potlačenosti od strane muškaraca ne bi li utjecale na muške osjećaje za pravdu i pravednost. Taj je pristup u mnogočemu bio uspješan: 1864., 1866., 1885., 1894., dok se nisu izborile za pravo glasa 1919.-20. Na taj  su se način izborile i za veću jednakost pred zakonom.

Problem je u tome što je ovakvo “guranje” jednakosti postalo općeprihvaćeni način djelovanja feministkinja na zapadu. To nas vodi k feminizmu baziranom na žrtvama i ne omogućava ženama stvarnu ravnopravnost. Feminizam je dovelo do toga da nevoljko prlja ruke “muškim” pitanjima: novcem, medijima ili zakonodavstvom. Također nas ostavlja s tendencijom da sudimo ženama s drugačijim životnim odabirom – osim iz feminističkih “sestrinstva”, žene koje imaju drugačija zaleđa ili ciljeve od “naših” (primjerice, žene u vojsci, konzervativne ili žene koje se protive pobačajima).

Kako se pokazalo, fetiš ženskih skupina s vremenom postao je “konsenzus”, a on dovodi do organizacijske paralize. Strah da ne bi slučajno nekoga uvrijedile doveo je feminizam opet do nečujnih “anđela u kući”. Nelagoda radi mogućih sukoba srezala je u korijenu mogućnost produktivnih rasprava. Žene na zapadu nisu pripravne za ono što pod hitno treba napraviti: same inicirati svoju kandidaturu za državnička mjesta, voditi vlastite tvrtke i ustanove, imati vlastite novce, same se pobrinuti da se potrebni zakoni izglasaju i vršiti vlastiti utjecaj na medije.

U Velikoj Britaniji 1860-ih Zakon o zaraznim bolestima, kako bi spriječio širenje spolno prenosivih bolesti,dopustio je tadašnjoj vojsci da prerušeni otmu bilo koju ženu za koju bi im se učinilo da je prostitutka. Budući da je u to vrijeme prostitucija bila poprilično nedefinirana, subjektivna procjena da žena izgleda kao da ima seksualnog iskustva dovodila je mnoge nevine žene u “zatvorene bolnice” gdje su bile prisiljene na ponižavajuće vaginalne preglede pred grupama stranaca, boraveći u zatočeništvu i do devet mjeseci. Zamah je bio tako širok da je dužnosnik zadužen za dovođenje sustava u London, upozorio da treba osigurati ekvivalent 12 bolničkih centara ne bi li smjestili sve otete žene. Kampanja je trajala godinama.

Josephine Butler, feministkinja iz srednje klase, uspješno se borila protiv zakona, koji je 1886. ukinut, te se to smatra prvom organiziranom feminističkom akcijom. Takvi su zakoni i uspješnost Josephine Butler ostavili snažan utjecaj na zapadnjački feminizam. Mnoge se žene s pravom još i danas osjećaju nedovoljno zaštićenima u svojim zemljama – recimo, u slučaju silovanja, ako pripadaju ili su pripadale nekoj eskort agenciji.

Još jedan nesretni društveni poredak bio je egzistencijalizam u 20. stoljeću. Drugi val feminizma potječe iz Sjedinjenih Država, objavom knjige Simone de Beauvoir 1949. pod nazivom “Drugi spol”. Na bestseler Betty Friedan iz 1963. “The Feminine Mistique” snažno je utjecao upravo “Drugi spol”. Francuski egzistencijalizam bila je beskorisna filozofija u kojoj se utopio moderni feminizam: rođen iz razaranja u Drugom svjetskom ratu, to je cinična, individualistička škola misli koja postavlja sebe i osobni izbor kao mjeru cjelokupnog životnog značenja.On definira sebe u izolaciji od svijeta obitelji, socijalnih uloga i međusobnih obveza i brige za budućnost vlastite djece. Bio je to moćan individualizam koji je doveo De Beauvoir do njezina radikalnog pojma da su žene, također, imale vlastitu autonomnost, koju drugi nisu imali pravo definirati. Ali fokus egzistencijalizma na izbor pojedinca pod cijenu svega ostalog je dovelo zapadni feminizam na razorni put.

Friedan je popularizirala taj masovni svjetonazor: ona ga je nazvala “razlog koji nema ime”, te je kao obrazovana žena dovodila u pitanje svoju ulogu, istovremeno obavljajući kućanske poslove: “Svaka prigradska supruga borila se sama sa sobom. Kao što su popravljale krevete, kupovale namirnice… bojala su se i same sebe zapitati: Zar je to sve?”

Dakle, iz dva nesretna slučaja naše intelektualne povijesti, rođena je naša verzija feminizma. Uz to, pojavio se veliki potrošački pritisak poslijeratnog kapitalizma, kada su svi novonastali proizvodi tražili potrošače, koje je bilo potrebno pretvoriti u osobe opsjednute osobnim izborom. Činjenica da je ovaj materijalistički val pomeo i žene i muškarce jednostavno znači da je za oba spola sloboda redefinira kao “sloboda vlastitog izbora povrh svega”. Za žene, to oslobođenje nazvano je “feminizmom”.

Zapadne žene postale su vrlo dobre u identificiranju što u dubinama svojih duša doista žele i uklanjaju prepreka do samoispunjenja. To je svakako imalo svoju vrijednost. No, nažalost, poruka o samoispunjenju bolno se podudarala sa zahtjevima konzumerističkog kapitalizma. Od 70-ih na dalje, naša je kultura postavila individualno izražavanje kao vrhovno načelo. Za žene to je značilo pravo odabira zanimljive karijere, statusno poželjnog muža, željene torbe ili godišnjeg odmora i sl.; po definiciji beskorisnu potragu za “savršenstvom”. Zbog toga mnoge “feminističke” debate na kraju se svode na rasprave o stilu života: bi li žene trebale ići na facelift? Treba li zapošljavati dadilje? Majke kućanice protiv zaposlenih majki? Iskreno, ako je meni –  strastvenoj feministkinji – dosta ovakvih rasprava, nije čudo da se i ostali osjećaju isto. Stilovi života su nebitni ukoliko ne postavljamo prava pitanja.

S obzirom na takvu prošlost, zaista nije iznenađujuće da se toliko žena bori s osjećajem neispunjenosti. Ovo je moj prijedlog.

Moramo  se okrenuti prema ne-zapadnom feminizmu – i vratiti se skrivenom nadahnuću vlastite iskonske baštine. Rekla bih da je “najiskrenija” intelektualna baština zapadnjačkog  feminizma – premda često pogrešno shvaćena – prosvjetiteljstvo. Isti poticaj koji je doveo Mary Wollstonecraft do pisanja “Obrane prava žena” je isti izvor koji je vodio Tom Painea u pisanju “Zdravog razuma“, i Jeffersona u pisanju Deklaracije o neovisnosti u smislu prirodnih prava podarenih od Boga, što čini sve ljude jednakima. Ovaj prethodni stavlja feminizam kao prirodni položaj u spektru prava u globalnoj borbi za slobodu i demokraciju.

Ta baština usmjerava feminizam prema dizanju glasa za samoodređenje i demokraciju, što se nedavno dogodio na Trgu Tahrir – ustanak koji su povele mlade žene – i slične borbe u Siriji, Bahreinu, Grčkoj i Španjolskoj.

Feminizam u prosvjetiteljskoj tradiciji nije bio viđen kao skup političkih ishoda. On nije govorio o tome morate li biti za pobačaje ili vegetarijanac, nego jednostavno da svi moraju biti slobodni. On traži, u maniri prosvjetiteljskih ideala, onu vrstu vladavine i društva, koje će osigurati slobodu što potpunijeg izražavanja ne pojedinačnog stila života, nego popularnog samoodređenja. Čini se da je borba za slobodu govora i izražavanja dio nasljeđa feminizma jer on jednostavno govori da svi ljudi trebaju biti slobodni; žene, koje čine većinu ljudi, trebaju biti slobodne. Moraju slobodno govoriti kako žele, štovati što god i na koji način žele i birati predstavnike vlasti koji će se zalagati za njihova stajališta u duhu demokracije.

Ovakav feminizam je, u principu, sama srž demokracije. Istinska demokracija ipak ima mnogo različitih političkih ishoda. Viktorijanske feministkinje napravile su pogrešku što su uvele članstvo u sestrinstvu uz uvjet priklanjanja određenom političkom programu. Feministkinje iz doba marksizma pogriješile su tvrdeći da je nemoguće biti prava feministkinja ukoliko se ne prikloni rudarima, sindikatima, veganima… Sve su to hvalevrijedne akcije, no ne čine neophodnog koalicijskog partnera. Pravi partneri ovome feminizmu su pokreti za demokraciju i ljudska prava diljem svijeta. Ovaj feminizam – kojeg zovem prosvjetiteljskim feminizmom, sa stavom da prosvjetiteljstvo ne pripada Europi ili Europljanima, nego svima koji se sada bore za svoje ideale i ustavna prava – on je globalan i pripada svima.

Koalicija prosvjetiteljskog feminizma će uključivati ​​one koji se bore za demokraciju i slobodu za osobe s invaliditetom, za novinare, za žene žrtve traffickinga, za autohtone narode čija su prava uskraćena, za žene koje rade u tvornicama u Kini kojima je zabranjeno ujedinjavanje ili izražavanje pritužbi…

Prosvjetiteljski feminizam bavi se slučajevima gdje se spol koristi kao premisa za ušutkivanje ili potlačivanje žena, sa sustavom načela koje počiva na univerzalnim ljudskim pravima.

Globalni feminizam shvaća ovo, i to je razlog zašto smo svjedoci pokretanja borbe globalnih feminističkih vođa za prava u zapadnoj Africi na polju, na primjer, zaustavljanja genitalnog sakaćenja u Maliju, dopuštanja objavljivanja ​​blogova u Kairu, uhićenja krijumčara u Bosni i sl. Na većina slika koje do nas dolaze su mlade žene, gologlave, religiozne i svjetovne  žene koje se bore za prosvjetiteljsku slobodu i prosvjetiteljski feminizam u muslimanskim zemljama – bez osjećaja podijeljenosti radi marama ili vjerske pripadnosti. Zaista, feministkinje u Indiji, Pakistanu, Bosni, Libiji i drugim zemljama u razvoju ili tradicionalnim društvima pokreću diskurs o poboljšanju statusa žena koje su u potpunosti integrirane u obiteljski i u život zajednica. Za razliku od nas, one nisu naslijedile egzistencijalnu podjelu privatnog i života zajednice.

Vjerujem da feminizam u zemljama u razvoju ima šarm i uzbudljivost, intelektualnu energiju i neizmjerno je atraktivan mladim ženama – dok feminizam na zapadu ostaje statičan i intelektualno se ne razvija. Prosvjetiteljstvo je okvir globalnog feminizma i nudi zaista radikalnu budućnosti: tko ne bih htio ovakvu definiciju feminizma? Zar ga kao takvog ne bi htjeli prihvatiti i muškarci i žene?

Ako redefiniramo naš feminizam na ovaj način, odmah će postati važniji, pametniji i moćniji. Mi, žene iz zapadnih zemalja, bit ćemo u skladu s najsuvremenijim feminizmom koji cvjeta u zemljama u razvoju. Tako bismo zauvijek uklonili besmislenu tezu da je feminizam pokret protiv muškaraca ili da predstavlja i potiče rat među spolovima – i krenuli u uzbudljivu borbu za vlastitu slobodu.

Prevela i prilagodila Ana Begić

Žene u Saboru

Sedmi saziv Hrvatskog sabora u svoje je stolice, nakon odlaska muškaraca na izvršne funkcije, smjestio 36 saborskih zastupnica. Na preostalih 115 saborskih stolica, sjeli su saborski zastupnici. Najmlađa saborska zastupnica je Sandra Petrović sa svojih 27 godina a najstarijoj, Dragici Zgrebec je 61 godina. Većina zastupnica pripada dobnoj skupini između 51 i 60 godina a nešto je manje onih koje se nalaze u onoj između 31 i 40 godina. Što se obrazovne strukture tiče, najniži stupanj obrazovanja, srednju stručnu spremu, ima Nevenka Bečić, pet je zastupnica sa višom školom i preostalih 30 sa visokom stručnom spremom. Čak 12 aktualnih zastupnica u Sabor su ušle kao zamjene svojim stranačkim kolegama i kolegicama.

 

Ovo su malobrojne zastupnice u Hrvatskom saboru:

Ingrid Antičević Marinović (SDP)

Rođena je 4. listopada 1957. u Zadru. Završila je Pravni fakultet i stekla zanimanje pravnice u Splitu. Ovo je njezin treći mandat u Hrvatskom saboru. Na lokalnim izborima 2009. godine bila jeSDP-ova  kandidatkinja za gradonačelnicu Zadra. Ingrid je jedna od najglasnijih zastupnica, a često koristi i repliciranje u Saboru pa je sa 138 ispravaka dobila reputaciju rekorderke. Izabrana je za promatračicu u Europskom parlamentu.

 

Lidija Bagarić (SDP)

Rođena je 27. srpnja 1976. u Požegi. Školovala se u Opatiji gdje je završila Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Na istome fakultetu magistrirala je na Poslijediplomskom znanstvenom magistarskom studiju. Lidija je mandat dobila kao zamjenica zastupnika Željka Jovanovića. Ovo je njezin prvi mandat u Hrvatskom saboru.

 

Martina Banić (HDZ)

Rođena je 1. svibnja 1980. u Zagrebu. Zvanje diplomirane novinarke stekla je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Martina je i predsjednica Mladeži HDZ-a. Radila je kao glasnogovornica u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Bila je predstojnica Ureda predsjednice Vlade Republike Hrvatske, te članica nadzornoga odbora  Financijske agencije (FINA). Prvi je put izabrana u Sabor.

 

Nevenka Bečić (HGS)

Rođena je 5. ožujka 1958. u Splitu gdje je završila ekonomsku školu i stekla zvanje ekonomske tehničarke. Predsjednica je Gradskog vijeća Splita i zaposlena u poduzeću “Kerum d.o.o.” gdje obavlja funkcije direktorice i članice uprave. Nevenka je po prvi put izabrana za zastupnicu u Saboru.

 

Biljana Borzan (SDP)

Rođena je 29. studenoga 1971. u Osijeku. Studij medicine u završila je u Osijeku dobivši zvanje doktorice medicine. Biljana je specijalizirala medicinu rada i sporta. Predsjednica je osječkogSDP-a i članica Predsjedništva stranke. Tri je puta bilaSDP-ova kandidatkinja za gradonačelnicu Osijeka. Potpredsjednica je Foruma žena Gradske organizacije Osijek. Izabrana je za promatračicu u Europskom parlamentu. Ovo je njezin drugi mandat u Saboru.

 

Martina Dalić (HDZ)

Rođena je 12. studenoga 1967. u Velikoj Gorici. Završila je ekonomiju i magistirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bila je glavna ekonomistica u Privrednoj banci Zagreb, a obnašala je i dužnost državne tajnice Ministarstva financija. Na mjesto predsjednice Uprave Partner banke došla je 2008. godine. U Kosoričinoj vladi godinu je dana bila ministrica financija. Ovo joj je prvi zastupnički mandat. 

 

Ada Damjanac (SDP)

Rođena je 29. siječnja 1956. u Puli gdje je kasnije završila Pedagošku akademiju kao najbolja studentica generacije i stekla zvanje nastavnice fizike i tehničke kulture. Načelnica je Fažane.  Adi je ovo prvi zastupnički mandat u Saboru. Intervju s Adom Damjanac možete pročitati ovdje.

 

Vesna Fabijančić-Križanić (SDP)

Rođena je 18. studenoga 1955. u Zagrebu gdje je završila Pravni fakultet i stekla zvanje pravnice. Od 2005. do 2006. godine bila je zamjenica gradonačelnika Velike Gorice. Ujedno je i predsjednicaSDP-a Velike Gorice.

 

Višnja Fortuna (HSU)

Rođena je 28. srpnja 1953. u Bjelovaru. Završila je socijalni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu te postala magistra socijalne psihijatrije i sociopatologije. Bila je pročelnica  Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom te je predsjednica zagrebačkog HSU-a. Po prvi puta postala je zastupnica u Saboru.

 

Sunčana Glavak (HDZ)

Rođena je 9. prosinca 1968. u Čakovcu. Završila je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu i stekla zvanje magistice novinarstva. Nekadašnja je novinarka i urednica Varaždinske televizije a trenutno je glasnogovornica HDZ-a.  Sunčana je mandat saborske zastupnice obnašala i u prethodnom sazivu Sabora.

 

Tonka Ivčević (SDP)

Rođena je 21. lipnja 1973. u Splitu. Ekonomski fakultet završila je u Splitu. Ušla je u povijest kao prva gradonačelnica u povijesti Komiže i otoka Visa. Ovo joj je prvi mandat saborske zastupnice. Intervju s Tonkom možete pročitati ovdje.

 

Nadica Jelaš (SDP)

Rođena je 24. veljače 1957. u Nedelišću. Završila je Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu gdje je diplomirala ekonomiju. Nadica je potpredsjednica SDP-a Međimurja, te predsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a Međimurske županije. Obnaša drugi mandat kao zastupnica u Saboru.

 

Romana Jerković (SDP)

Rođena je 28. studenoga 1964. u Splitu. Završila je Medicinski fakultet u Rijeci.  Profesorica je na Zavodu za anatomiju riječkog Medicinskog fakulteta. Doktorirala je biomedicinu na medicinskim fakultetima u Rijeci i Padovi. Aktivna na znanstvenim skupovima, a posebno u području suzbijanja zlouporabe droge. Zamjenica je gradonačelnika Rijeke i zadužena za područje zdravstva i socijalne skrbi. Izabrana je za promatračicu u Europskom parlamentu. Ovo joj je drugi mandat u Saboru.

 

Branka Juričev Martinčev (HDZ)

Rođena je 13. studenoga 1965. u Šibeniku. Ekonomski fakultet završila je u Splitu. Branka je već dva mandata gradonačelnica Vodica. Ovo joj je prvi mandat saborske zastupnice kao zamjena zastupnika Gorana Pauka.

 

Ana Komparić Devčić (SDP)

Rođena je 18. travnja 1976. u Rijeci gdje je kasnije završila Medicinski fakultet i postala doktoricom medicine. Članica je Predsjedništva Foruma žena SDP-a i članica Gradskog vijeća Rijeke. Ovo je Anin prvi mandat u Saboru.

 

Sonja König (HNS)

Rođena je 3. kolovoza 1974. u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Predsjednica je Ženske inicijative HNS-a te članica Predsjedništva HNS-a. Bila je članica Skupštine grada Zagreba. Po prvi je put zastupnica u Saboru.

 

Jadranka Kosor (HDZ)

Rođena je 1. srpnja 1953. u Pakracu. Završila Pravni fakultet u Zagrebu i stekla zvanje pravnice. U Hrvatskom saboru tijekom političke karijere obnašala je različite dužnosti. Bila je potpredsjednica Sabora, potpredsjednica Vlade, ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te premijerka. Na predsjedničkim izborima 2005. godine, kao kandidatkinja HDZ-a izgubila je u drugom krugu. U ovom, 7. sazivu, obnaša dužnost saborske zastupnice. 

 

Ana Lovrin (HDZ)

Rođena je 2. prosinca 1953. u Zagrebu gdje je i završila Pravni fakultet i postala pravnicom. Bila je gradonačelnica Zadra, a 2006. godine imenovana je ministricom pravosuđa nakon smjene dotadašnje ministrice Vesne Škare-Ožbolt. U listopadu 2008. godine smijenjena je s položaja ministrice pravosuđa. Ovo je treći mandat za Anu kao saborsku zastupnicu.

 

Natalija Martinčević (HNS)

Rođena je 1. svibnja 1975. godine, a odrasla je i živi u Varaždinu. Završila je studij upravnog prava na Veleučilištu u Požegi. U HNS-u obnaša funkciju potpredsjednice Podružnice HNS-a Varaždin, a ujedno je i Predsjednica Interesnog odbora Ženske inicijative Varaždinske županije. Natalija je po prvi put zastupnica u Saboru.

 

Melita Mulić (SDP)

Rođena je 15. listopada 1976. u Sarajevu (Bosna i Hercegovina). Diplomirala na Sveučilištu u Zadru, na Odjelu za informatologiju i komunikologiju, a magistrirala na Sveučilištu u Sussexu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Obnašala je funkciju tajnice Foruma žena SDP-a, a sada se nalazi u njegovom predsjedništvu. Predsjednica je Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Zagreba i zastupnica u Gradskoj skupštini. Ovo je Meliti prvi zastupnički mandat.

 

Sandra Petrović (SDP)

Rođena je 21. ožujka 1985. u Zagrebu. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirala je pravo.  Bila je prva pripravnica SDP-a u Tajništvu S&D grupe u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Sandra je po prvi puta u Saboru nakon što je postala zamjenica zastupnice Nade Čavlović Smiljanec.

 

Đurđica Plančić (SDP)

Rođena je 13. prosinca 1956. godine u Dubrovniku. Ekonomski fakultet završila 1980. godine u Splitu. Od 1981. do 1988. godine radila je u Općini Hvar, najprije kao referentica, a zatim kao direktorica Općinskog Zavoda za planiranje. Gradonačelnica je grada Staroga Grada. Zastupnički mandat dobila je kao zamjena zastupnika Branka Grčića.

 

Vanja Posavac (SDP)

Rođena je 31. srpnja 1972. u Bjelovaru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bila je kandidatkinja SDP-a za gradonačelnicu Bjelovara na lokalnim izborima 2009. godine. Vanja kao zastupnica zamjenjuje zastupnika Gordana Marasa.

 

Ivana Posavec Krivec (SDP)

Rođena je 17. rujna 1975. u Zagrebu. Završila Filozofski te Prirodoslovno matematički fakultet u Zagrebu i tako postala profesorica povijesti i geografije. U Hrvatskom je Saboru već obnašala dužnost zastupnice u razdoblju od tri godine, a radila je i kao profesionalna diplomatkinja. Načelnica je općine Križ u Zagrebačkoj županiji. U ovom zastupničkom mandatu zamjena je Nevenu Mimici.

 

Ivanka Roksandić (HDZ)

Rođena je 12. lipnja 1954. u Sisku. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu i postala profesorica hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti. Bila je ravnateljica Industrijsko – obrtničke škole u Sisku. Saborska zastupnica je bila i u 5. i 6. Sazivu Sabora, a zbog podjele mandata između HDZ-a i DC-a u ovom je sazivu zamjenica Vesni Škare-Ožbolt koja će nakon dvije godine preuzeti svoj mandat. 

 

Gordana Sobol (SDP)

Rođena je 12. rujna 1961. u Rijeci. Završila je Pedagoški fakultet u Rijeci – diplomirana psihologinja i profesorica. Obnašala je dužnosti predsjednice Odbora za ravnopravnost spolova. Predsjednica je Foruma žena SDP-a, u razdoblju od 1993. do 2000. bila je tajnica stranke kao i predsjednica glavnog odbora SDP-a. Surađuje s nevladinim udrugama, posebno iz područja ženskih i ljudskih prava. Predsjednica Savjeta Udruge “Korak” iz Karlovca, koja u svom skloništu skrbi o žrtvama obiteljskog nasilja, članica Udruge “Mobbing”,  te predsjednica Ženskog nogometnog kluba “Agram”.

 

Đurđica Sumrak (HDZ)

Rođena je 23. ožujka 1959. u Garešnici. Završila je Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – doktorica veterinarske medicine, magistra struke. Sudjelovala je u radu pregovaračke skupine o pristupanju Europskoj uniji u 12 poglavlja. Surađivala je i sa različitim udrugama; za zaštitu životinja, poljoprivrednim i ekološkim udrugama. Funkciju zastupnice obnašala je i u prethodnom, 6. sazivu Sabora.

 

Tatjana Šimac Bonačić (SDP)

Rođena je 29. rujna 1957. u Sinju. Magistrirala je na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu i stekla zvanje doktorice dentalne medicine, specijalistica pedodont; magistra biomedicinskih znanosti. Aktivna je na domaćim i međunarodnim stručnim kongresima, simpozijima i seminarima. Zamjenica je gradonačelnika Dubrovnika i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Dubrovačko-neretvanske županije. Obavljala je zastupnički mandat i u 6. sazivu Sabora.

 

Dunja Špoljar (SDP)

Rođena je 31. kolovoza 1966. u Zagrebu. Završila je Visoku učiteljsku školu u Čakovcu i diplomirala razrednu nastavu. Poslijediplomski stručni studij završila je na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu – magistra nastave i organizacije u školi.  Članica je Županijskog povjerenstva za ravnopravnost spolova te  predsjednica Glavnog odbora SDFŽ-a Hrvatske. Po prvi je puta saborska zastupnica, a mandat obnaša kao zamjenica Siniše Hajdaša Dončića, župana Krapinsko-zagorske županije.

 

Nansi Tireli (Hrvatski laburisti – Stranka rada)

Rođena je 26. veljače 1965. u Vinežu (Labin). Završila je Veleučilište u Rijeci i stekla zvanje stručne prvostupnice poduzetništva. Predsjednica je Odbora za ravnopravnost spolova i članica je Predsjedništva stranke. Prvi put obnaša dužnost saborske zastupnice.

 

Ruža Tomašić (HSP dr. Ante Starčević)

Rođena je 10. svibnja 1958. u Mladoševici (Maglaj, Bosna i Hercegovina). Završila je Ontario Police College u Ontariju, Kanada – detektivka inspektorica. Radila je kao policajka u borbi protiv problema droge i maloljetničke delikvencije. Ukazivala je na problem raspačavanja droge na otoku Korčuli. Bila je kaskaderka u nekim televizijskim serijama. Predsjednica je Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević i jedina je iz pravaških stranaka uspjela dobiti mandat u Saboru. Bila je saborska zastupnica u 5. sazivu Sabora.

 

Nada Turina Đurić (HNS)

Rođena je 11. srpnja 1964. u Rijeci. 1990. diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Bila je zamjenica župana Primorsko-goranske županije. Članica je Predsjedništva HNS-a i predsjednica Županijske organizacije HNS-a Primorsko-goranske županije. U saborske klupe sjela je po prvi put.

 

Marija Vukobratović (SDP)

Rođena je 18. rujna 1958. u Carevdaru, Križevci. Doktorirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku i stekla zvanje doktorice poljoprivrednih znanosti. U Sabor  je za svoj prvi mandat ušla kao zamjenica zastupnika Darka Ledinskog.

 

Tanja Vrbat (SDP)

Rođena je 18. lipnja 1979. u Kopru u Sloveniji. Završila je Fakultet političkih znanosti u Trstu i postala magistra političkih znanosti. Bila je međunarodna tajnica Foruma mladih SDP-a i predsjednica Gradske organizacije SDP-a Umag.  Kao SDP-ova predstavnica početkom 2006. izabrana je za potpredsjednicu IUSY-ja, Socijalističke internacionale mladih koja okuplja više od 140 socijalističkih i socijaldemokratskih omladinskih organizacija iz cijelog svijeta. Sada je na Pravnom fakultetu u Zagrebu polaznica znanstvenog doktorskog studija javnog prava i javne uprave i promatračica u Europskom parlamentu. Saborska zastupnica bila je i u prethodnom, 6. sazivu Sabora.

 

Dragica Zgrebec (SDP)

Rođena je 24. lipnja 1950. u Nedelišću. Ekonomski fakultet završila je u Zagrebu i stekla zvanje diplomirane ekonomistice. Bila je direktorica Čakovečkih mlinova i predsjednica Uprave Agromeđimurja. Jedna je od glavnih stučnjakinja za poljoprivredu u SDP-u. Dragica je u prethodna 3 saziva izvršavala dužnost saborske zastupnice.

 

Vesna Želježnjak (SDP)

Rođena je 10. siječnja 1958. u Imbriovcu, Koprivnica. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radno iskustvo stekla je u Podravci. Članica je predsjedništva Županijske lige borbe protiv raka. Bila je zamjenica gradonačelnika Koprivnice. U Saboru je po prvi put, kao zamjenica zastupnice Marije Lugarić.

Predstavljanje zbirke poezije ‘Spirale’

Performans povodom predstavljanja

nove zbirke poezije Sanje Sagaste u izdanju Algoritma:

 

 “Spirale”

 

u utorak, 27. ožujka 2012, u 20:00 sati

u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10.

 

 

Predstavljanje poezije Sanje Sagaste je osmišljeno uz tematsku atmosferu – u grčkom duhu: bit će obogaćeno i nazočnošću same Sapfo, ali u ambijentu MargaretJourcenar koja u svojim Vatrama uzor svih lezbijskih pjesnikinja smješta u cirkus, na trapez.

 

Glumica Perica Martinović će čitati ulomke iz zbirke pjesama, a za “grčku” će atmosferu skrbiti i Le Zbor koji će za ovu priliku ponijeti ulogu kora s grčkih kazališnih dasaka. Uz njih će za ugođaj skrbiti i Stanislav Kovačić na violončelu.

 

Razgovor će moderirati Mima Simić, a uz autoricu, o njenim će pjesmama govoriti i Miloš Đurđević te Kruno Lokotar.

 

Tematski okvir je asocijacija na doba kada je poezija bila performativnija: “Vraćamo se u staru Grčku. Tome je i promocija usmjerena. Umjesto čitanja poezije u tišini sobe, izvodimo je van da je ljudi slušaju i gledaju uz pratnju lire.”

 

Ajte dajte dođite…

 

 

Možeš me uzeti za vodiča

I ja ću ti se dati

Na hrpi knjiga i likova

Koji vode kao i ja do Golgote istine groblja holograma riba i rakova

Hrpi registratora

Informacija

Putnih prašina

I ostat ću na tom putu do kraja

Ma koliko to koštalo

U ovoj besparici u ovo gluho doba recesije

 

Bitan moment pjesništva Sanje Sagasteje rodna (ne)binarnost jer dok smo, kako kaže, došli do vremena koje donosi zakon da se jezikpromatra binarno, pa napokon u oglasima za posao stoji spremač/spremačica, ipak treba doći i vrijeme kada ćemo vidjeti i dalje od toga. Za to nam trebaju “svjetionici” koji nam pokazuju put i o kojima govori u svojim pjesmama: “Što je sa svim onima koji nisu zatočeni niti u plavoj niti u crvenoj kutiji? Oni su iza margina ili protjerani ili ne postoje. Dekonstruirali smo i spol i rod, to je svjetionik. Ima nas različitih, identiteti su fluidni, osim toga i spol je dekonstruiran, rodiš se s oba spolna organa, rodiš se u pogrešnom tijelu… Gdje su svi ti prognanici -na otoku na kojem se odvija priča ove pjesme. Oni su ti svjetioničari.”

 

Teme su brojne, složene i isprepletene, unutar mnogih pojavljuje se ideja cikličnosti i neprestanog ponavljanja istoga, beskonačnog lanca rađanja, jebanja i umiranja. Uz nju izdvajaju se i teme poput potrage za Bogom (točnije, traženje suputničina Boga koje je neuspješno, dok junakinja svojega Boga već ima), te propitivanje ludila i strasti, seksualnosti i tjelesnosti. Spirale karakterizira osebujna upotreba tehnike kolaža i intertekstualnost. U tekstu se odvija permutacija drugih tekstova, upisuju se stihovi drugih autora različitih povijesnih razdoblja i kultura, preiščitavanjem, stapanjem, novim kontekstualiziranjem. Jezik postaje ekscesnim i konfliktnim, a stil napetim, grčevitim, nabijenim emocijama, eksplozivnim kao u vrućici. Neposrednim kombinacijama svojih stihova sa stihovima grčkih lirskih pjesnika i pjesnikinja (uz neizbježnu Sapfo), Dantea i Pupačića, te s citatima iz Nietzschea, Hessea, BhagavadGīte i Biblije, autorica mjestimice gradi svoj tekst tehnikom kolaža otvarajući mjesta za nova značenja i nove interpretacije.

 

U ovom indiferentnom beskraju vrtnje pitanje o smislu i ne postavlja se – smisao je u vrtnji, u ponavljanju istoga, u beskonačnim povratcima istoga, ali citat iz Nietzscheova Zaratustre na završetku zbirke mogao bi se možda, u kontekstu samoga teksta, iščitati i kao jedva čujna, ali ipak jasno iskazana oda Životu.

Živimo u društvu koje uči žene da paze da ne budu silovane, umjesto da uči muškarce da ne siluju

Povodom Međunarodnog tjedna protiv rodnog uznemiravanja na javnim mjestima koji traje od 18. do 24. ožujka,  pokret Hollaback je u petak 23.ožujka organizirao predstavljanje kampanje “Čuvam ti leđa”.

            Hollaback je međunarodni pokret posvećen iskorjenjivanju uličnog rodno uvjetovanog uznemiravanja kao jednog od najraširenijeg oblika rodno uvjetovanog nasilja koji je ujedno i najmanje zakonski reguliran i suzbijan. Sam pokret je počeo djelovati u New Yorku 2005., a do sada mu se priključilo 16 zemalja diljem svijeta koje pokušavaju osvijestiti društvo o problemu uličnog uznemiravanja kroz razne inicijative. Hrvatska se priključila projektu 2011., a sve informacije o njima možete naći na stranici croatia.iholaback.org.

            Kampanja “Čuvam ti leđa” dio je međunarodne kampanje “I got your back” i cilj joj je pružiti podršku žrtvama uličnog uznemiravanja, te razmotriti mogućnosti reakcije kada do maltretiranja dođe, kako za žrtve maltretiranja tako i promatrača. Na promatrače kampanja stavlja poseban naglasak, jer društvo koje ne reagira na uznemiravanje koje primjećuje i samo postaje nasilnik.

            Rasprava i predstavljanje kampanje je bilo organizirano kao okrugli stol, tako da je svaka osoba mogla dati svoje viđenje problema i nekih stereotipa i društveno prihvaćenih razmišljanja s kojima su nas suočili (jedno od njih je u naslovu).  Na kraju rasprave sudionici su mogli predložiti grafičko rješenje za kampanju “Čuvam ti leđa” u Hrvatskoj, a radovi će biti objavljeni na njihovoj stranici.

            Problem uznemiravanja i nasilja na ulici kojemu smo izloženi jest to što uopće nije definiran. Dok je vani naveden pod pojmom “street harassment” i prepoznat kao problem, u Hrvatskoj se još mučimo oko definicije. Predavačice i osnivačice projekta Hollaback u Hrvatskoj Barbara Perasović i Martina Horvat upozorile su da prva prepreka nastaje već kod termina “rodno uvjetovano nasilje” budući da većina ne zna što to točno znači. Rodno uvjetovano nasilje podrazumijeva nasilje počinjeno nad osobom koja se ne uklapa u ono što društvo očekuje od spola kojem pripada. Drugim riječima, osoba koja je napadnuta zbog toga što izgleda drugačije i ponaša se drugačije od društveno očekivanog, žrtva je rodno uvjetovanog nasilja. Članice Hollaback pokreta kod nas žele prije svega imenovati problem i osvijestiti ga u društvu. Uznemiravanje na javnim mjestima, bilo ono fizičko, verbalno ili seksualno, nije kod nas uopće prepoznato kao problem, niti ima svoju zakonsku regulativu.

            Uznemiravanje na javnim mjestima jedno je od najčešćih oblika nasilja i svi mu svjedočimo prije ili kasnije, ali mu se ironično pridaje jako malo pozornosti.  Prema svjetskim istraživanjima 80% žena je doživjelo neki oblik uznemiravanja na javnom mjestu, a u Hrvatskoj taj se postotak kreće od 70 do čak 90%. Zato su Martina, Barbara, Ivana i Marijana na stranici Hollaback-a u Hrvatskoj otvorile upitnik o javnom uznemiravanju. Anketa je anonimna, a namjenjena je žrtvama javnog maltretiranja i promatračima. Pokriva pitanja od toga koliko često je neka osoba doživjela uznemiravanje na javnom mjestu poput dovikivanja, seksističkih komentara, fizičkog napada ili neprikladnog dodirivanja, ali također se obraća osobama koje su svjedočile nekom obliku uličnog maltretiranja. Postoji rubrika Podijeli svoju priču, gdje se može anonimno napisati neko uznemiravanje na javnom mjestu koje smo sami doživjeli, ali i kojemu smo nazočili. Iako je upitnik i dalje otvoren za sve zainteresirane, evo nekih statistika prikupljenih do sada.

Na pitanje o reakciji na doživljeno ulično uznemiravanje ženski dio ispitanica je odgovorilo da se osjeća:

52% – iživcirano

43% – ljuto

34% – uvrijeđeno

34% – bespomoćno

29% – uplašeno

 

*postoci su izvedeni iz uzorka od 380 žena, s tim da je bilo moguće zaokružiti više od jednog odgovora.

 

Posljedice za žrtve uličnog uznemiravanja su itekako prisutne. Neke žene prestanu prolaziti dijelom grada ili ulicom gdje su doživjele maltretiranje, druge jednostavno izbjegavaju javni prijevoz. Zbog ružnog iskustva počnu odmjeravati moguće napadače i prelaziti cestu ako se osjete ugroženo od osobe koja im prilazi. Iskustva uličnog maltretiranja stvaraju strah i bespomoćnost u slučaju ponavljanja situacije, pa kampanja “Čuvam ti leđa” želi pružiti potporu žrtvama i pokazati da nisu same.

Promatrači  su važan dio osvještavnja problema uličnog nasilja i bitna karika u nastojanju da se ulice učine sigurnim mjestom za sve građane i građanke. Zato je bitna reakcija svjedoka uličnog maltretiranja. Udruženi sa  međunarodnim pokretom “Green Dot” – Zelena točka,  kampanja stavlja naglasak baš na promatrače i prolaznike. Zelena točka je trenutak kada osoba promatrač odluči regirati na ulično uznemiravanje. Pokazivanjem da je takvo ponašanje neprihvatljivo i pružanje potpore žrtvi maltretiranja, nasilje na javnim mjestima može se drastično smanjiti. Jer, svaka reakcija posramljuje i umanjuje napadača, ali i govori žrtvi da nije sama i da to što se događa nije u redu. Jer, kako su osnivačice dobro naglasile; za rodno uznemiravanje na javnim mjestima potrebna su dva uvjeta – osoba ili grupa koja nekoga uznemirava i prolaznici koji to dopuštaju.

Zašto onda ljudi ne reagiraju kada primjete maltretiranje bilo koje vrste na javnom mjestu? Kao prvo, okolina treba uopće prepoznati da se radi o uznemiravanju, ali i tada jednostavno ne znaju što učiniti i koji bi bio prikladan oblik reakcije. Također postoji strah od toga da će se napadač usmjeriti na njih. Zato kampanja “Čuvam ti leđa” nudi niz praktičnih savjeta, poput svraćanja pozornosti na sebe, do prilaženja žrtvi kao da ju poznajemo.  Naravno, uvijek se može napadaču ili napadačima priprijetiti policijom, ali i samo prozivanje je u većini slučajeva dovoljno da se napadač posrami i odmakne.

Budući da osvještavanje ovog problema može početi relativno rano predstavnice kampanje smatraju kako bi bilo izvrsno uvesti odgoj u škole vezan za problem uličnog uznemiravanja ili predstavljanja kampanje “Čuvam ti leđa” po školama.  Zbog mogućih komplikacija dozvola za predavanje u školama imaju alternativu u formi školskog psihologa koji bi se u pojedinoj školi bavio edukacijom učenika o toj temi i raspravljao što učiniti ako se nađu u takvoj situaciji, bilo kao žrtva, bilo kao promatrači.

Kad Hrvatska postane (k)raj na zemlji

Jeste li ikada bili stranac? Ne turist. Ne sudionik studentske ekskurzije. Ne učesnik konferencije. Već pravi, pravcati stranac, koji se jutrima budi u svijetu stranog mu jezika, koji ne poznaje mrežu javnog prijevoza ni infrastrukturu javnih službi koje mu trebaju da bi regulirao svoj status novog stanovnika grada ili mjesta u kojeg ga je život nanio. Stranac koji se srami svog neznanja lokalnih običaja i činjenice da s odraslim osobama ne može razgovarati kao odrastao čovjek, nego u najboljem slučaju, kao dijete koje zna tek nekoliko riječi jezika.

Niste? E onda nikad nećete moći pojmiti kako život u inozemstvu osim sjajnog lica ima i tmurno naličje. Kojeg sam na svojoj koži osjetila. Iako, nisam osjetila kako je spremiti cijeli svoj život u torbu ili par vrećica, i biti prisiljen napustiti svoj dom, bježati pred ratnim progonom i ovisiti o dobroti i naklonosti nekih znanih ili neznanih ljudi u čijoj ste životnoj svakodnevici pronašli sklonište. Biti izbjeglicom mora da je jedno od najstravičnijih životnih iskustava.

U Europi se posljednja velika izbjeglička kriza dogodila tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je nekoliko milijuna ljudi s Balkana našlo privremeno ili trajno utočište u zemljama (uglavnom) zapadne Europe. I Hrvatska je bila postala privremenim domom mnogobrojnim izbjeglicama, posebice Muslimanima i Hrvatima iz BiH.

Iz tog su migracijskog vala mnoge zapadnoeuropske države bile prisiljene učiti, snalaziti se i razvijati svoje politike prema silovitom pritoku stranaca. Mnogi od izbjeglica danas su državljani ili barem stanovnici s trajnom dozvolom boravka Austrije, Švedske, Norveške, Njemačke, Nizozemske, Italije. Mnoge od tih zemalja imaju značajnog iskustva s azilantima, ljudima koji tvrde da su u zemljama svoga podrijetla proganjani zbog svoje rase, vjere, nacionalnog ili političkog mišljenja. A azilantska iskustva razvijaju tek kroz posljednja dva desetljeća, bivajući primorani nositi se sa stalnim prilivom ljudi iz ekonomski neprivilegiranih zemalja, često pogođenih i ratnim stradanjima (Libije, Tunisa, Alžira, Sirije, Afganistana, Konga, Irana, Gruzije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, itd.)

A Hrvatska? Ima li uopće nesretnika koji Hrvatsku vide kao životni raj? Iznenadit ćete se, ali ima. Tijekom prošle godine samo, 686 osoba podnijelo je u našoj zemlji zahtjev za azil. I njihov broj se iz godine u godinu povećava, jer 2010. godine bilo je “tek” 259 zahtjeva za azil, a u prethodnim godinama brojka je varirala između stotinu do dvije stotine. Ipak, od 2004. godine od kad je Zakon o azilu na snazi, azil ili supsidijarna zaštita u Hrvatskoj dodijeljeni su tek šezdesetak osoba što daje zaključiti da hrvatske institucije (još uvijek) azil dodjeljuju na kapaljku . No, razumno je pretpostaviti da će trenutkom pristupanja Europskoj uniji Hrvatska postati mnogo poželjnije odredišno mjesto tražitelja/ica azila. I stoga je očito potrebno početi razvijati koherentnu azilantsku politiku, iskoordinirati aktivnosti državnih institucija koje se ostvarenjem prava azilanata bave, te napokon razmisliti i predložiti integracijsku politiku koja će omogućiti kvalitetno uključivanje u društvo onih koji su azil u Hrvatskoj dobili (i tim činom postali jednakopravni članovi naše političke zajednice). Ono što sigurnjaci i EUrokrati doživljavaju kao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku , ili pitanjem upravljanja granicom i borbe protiv nezakonitih migracija, ljudskopravaški aktivisti imenuju čovjekom u životnoj nevolji. Kojem je, srećom, civilizacijski razvoj preslikan u normama međunarodnog prava, osigurao minimum dostojanstva i u uvjetima nelegalnog prelaska granice i lišenja slobode, ponudio mu mogućnost traženja azila, ukoliko je u stanju dokazati da je njegov/njen strah od proganjanja radi njegove/njene rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja osnovan, te se zbog toga ne može ili ne želi staviti pod zaštitu zemlje svoga podrijetla.

Roderick Parkes u nekidan objavljenom članku na EUobserveru “Will emigration replace immigration as Europe’s populist flashpoint?” donosi podatke o tome da migracije stanovništva u Uniji u današnjim okolnostima treba drugačije sagledavati, prvenstveno kao mogućnost obogaćenja i ekonomskog rasta EU. Naime, ne imigriraju u zemlje članice tek siromašni, neobrazovani pretendenti na korištenje socijalne pomoći. Činjenica je da unutarunijske migracije obuhvaćaju sve više obrazovanih ljudi, koji čak sele iz jedne u drugu državu članicu. Na primjer, prošle se godine više ljudi iselilo iz Španjolske, nego što ih je imigriralo. U prošlom desetljeću ukupno rumunjsko stanovništvo smanjilo se s 21.3 milijuna na 19 milijuna. U 2010 godini 1.21 milijun Grka nastanio se u nekoj drugoj državi. Osim toga, podaci ukazuju na to da nemali broj imigranata u zemljama članicama svlada jezik i doprinosi društvenom i gospodarskom rastu.

Ograničiti težnju ljudi za boljim životom je nemoguće. Kako će kao zemlja članica naša zemlja biti u očima mnogih nesretnika/ica doživljavana kao raj na zemlji, i Hrvatskoj bi bilo mudro osmisliti politiku integriranja azilanta, i ustanoviti kako se njihovim uključivanjem u društvo naše zajednice mogu učiniti bogatijima, ne samo ekonomski, već i kulturalno. I policy paper (kako li se to kaže na hrvatskom jeziku?) “Challenges of integrating asylum migrants in Croatia” kojeg je pripremila ekipa suradnika iz IMO-a sugerira kako bi rano i jasno elaboriranje integracijske politike azilanata zasigurno dobro došlo Hrvatskoj, koja je jednom nogom već u Uniji.

Sadržaj prava na pomoć pri uključivanju u društveni život

Zakon o azilu propisuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi. Osim toga, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Osobi kojoj je odobren status azilanta/azilantkinje država još godinu dana plaća troškove smještaja, tečaj hrvatskog jezika i osigurava joj socijalnu pomoć kako bi se što lakše uklopila u život u novoj okolini. I to je to. Nakon toga su prepušteni samima sebi. Ne čudi stoga što je nekoliko osoba s dobivenim azilom – napustilo Hrvatsku i vratilo se tamo odakle su bili pobjegli.

Kako bi se tijela javne vlasti (dakle, raznorazna ministarstva koja se pitanjima azila i azilantima bave) potaklo na izvršavanje ove potonje zakonske obveze, Centar za mirovne studije sazvao je neki dan u Saboru konferenciju pod naslovom “Integracijske politike i prakse – uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo”. Centar za mirovne studije već se naime dugi niz godina bavi azilantskim temama, doprinoseći ostvarenju ljudskih prava tražitelja/ica azila i azilanata. Kako bi javnosti predočili probleme i životne izazove tražitelja/ica azila snimili su dokumentarac pod naslovom “(K)raj na zemlji” koji govori o svakodnevnici tražitelja/ica azila. Težeći uspostavi okvira, zakonskih i institucionalnih koje bi omogućili bolji prihvat i naknadno integraciju osoba kojima se odobri boravak, azil ili privremena zaštita u našoj zemlji, Centar za mirovne studije zagovara donošenje Vladine integracijske politike.

Ksenofobni stavovi i predrasude prema tražiteljima/icama azila i azilantima/azilantkinjama koji su specifični za stanovništvo (svjedoči tome prvotni javni bunt Kutinjana kada je u njihov grad smješteno prihvatilište za azilante), dodatno su osnaženi ponekim rasističkim novinskim komentarom ili primjerom. Članak o neregularnim migracijama, objavljen 31. siječnja 2012. na portalu Slobodne Dalmacije, novinara Gordana Zubičića informira čitatelje kako “je realno očekivati povećanje broja “ilegalaca” na kopnenim, ali i morskim granicama.” Nadalje, navodi novinar da su “do sada balkanske rute krijumčarenja ljudi uglavnom prelazile preko rijetko naseljenih područja Crne Gore i BiH, te hrvatskih zona poput Konavala i istočne Like, ali uskoro bi se na udaru ljudi željnih boljeg života u EU-u mogli naći i pučinski otoci poput Lastova i Visa.”

Centar za mirovne studije uputio je glavnom uredniku portala Slobodne Dalmacije pismo kojim osuđuje članak kao ksenofoban, tvrdeći da “o samim izbjeglicama govori isključivo u negativnom kontekstu kao da se ne radi o ljudima koji zbog teških ekonomskih prilika, ratnog stanja ili progona bježe u druge države, već ih se predstavlja kao ilegalce kriminalce i nametnike koji će ugroziti našu (ionako labavu) infrastrukturu na otocima. Tekst indirektno diskriminira i na rasnoj osnovi; mada sam autor ne kaže izravno da je problem u tome da se radi o osobama druge boje kože ili vjere.”

Složena procedura koja vodi u neizvjesnu slobodu

Prije nego dobiju azil, stranci koji tvrde da su proganjani u zemlji svoga podrijetla smatraju se tražiteljima/icama azila. I oni imaju određena prava, navedena u Zakonu o azilu. Tražitelj/ica azila, osim prava na boravak u Republici Hrvatskoj dok se njegov zahtjev za azilom ne riješi, ima pravo na osiguranje osnovnih uvjeta za život i smještaj, zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednje školovanje, novčanu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, humanitarnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, te na rad. Za vrijeme trajanja postupka azila tražitelj/ica azila ima pravo na smještaj u Prihvatilištu u Kutini. Može i o svom trošku boraviti na bilo kojoj adresi u Hrvatskoj uz prethodnu suglasnost MUP-a.

Povjerenstvo za azil je tijelo koje je do nedavno (u drugom stupnju) odlučivalo o zahtjevima tražitelja/ ica azila, kojima su se oni obraćali nakon što bi MUP-u iznijeli svoj zahtjev za dodjelu azila. No, njegovu nadležnost od početka ovog mjeseca preuzima Upravni sud. Kako je na konferenciji rečeno da Upravni sud dnevno dobiva 125 novih predmeta, pitam se, kao i mnogi od nazočnih, kojom će se brzinom rješavati zahtjevi tražitelj/ ica azila, te hoće li suci/sutkinje Upravnog suda biti osviješteni i osjetljivi na ovu delikatnu ljudsko-pravašku tematiku?

No, kako je članica CMS-a Emina Bužinkić jasno poručila na konferenciji (replicirajući pomoćnici ministra unutarnjih poslova koja je, kurtoazno valjda, išla zahvaliti za spremnost nevladinih udruga za suradnju, implicirajući valjda da udruge žele raditi (još) više po pitanjima ostvarivanja prava azilanata), da nevladine udruge ne mogu same obavljati poslove i zadatke iz nadležnosti države. Država je ta koja mora i osmisliti i provoditi politiku integracije stranaca, azilanata, (i)migranata.
Konferencija na žalost nije (još) urodila konkretnim prijedlogom tko bi integracijsku politiku trebao predložiti. Sigurna sam da će to učiniti vrijedne zaposlenice i zaposlenici Centra za mirovne studije. Od strane ministarstava, uobičajeni muk.

Obične građanke, osobe iz svijeta i zabave, kriminalke, a tek onda političarke

Ciklus Mladi i znanost: mediji pod povećalom pokrenut je se namjerom da se mladim (budućim) znanstvenicima i znanstvenicama  omogući predstavljanje njihovih obranjenih diplomskih radova široj zainteresiranoj javnosti. Ciklus obuhvaća natječajem izabranih trinaest radova koji će biti izlagani od prosinca 2011. do lipnja 2012, jednom mjesečno.

20. ožujka u Knjižari Matice hrvatske održano je  četvrto izlaganje iz ciklusa, a teme diplomskih radova bile su Rodni stereotipi u ‘Cosmopolitanu’ i ‘Kliku’ Maje Mihovilović (Hrvatski studiji) te Predstavljenost žena u središnjim informativnim emisijama HRT-a, Nove TV i RTL-a u 2009. i 2010. godini Svjetlane Knežević (Fakultet političkih znanosti).

Maja Mihovilović izabrala je dva časopisa, jedan usmjeren na žensko (Cosmopolitan) i drugi na muško (Klik) čitateljstvo, s namjerom istraživanja prisutnosti rodnih stereotipa u časopisima koji se predstavljaju modernim i liberalnim štivom, usmjerenim urbanoj publici. Kvantitativnom analizom obrađeno je po 6 brojeva u razdoblju od ožujka do kolovoza 2010. godine – ukupno 393 članka (od toga 179 u Cosmopolitanu).  Istraživanje je pokazalo da se u Cosmopolitanu, časopisu usmjerenom ženskoj populaciji, objavljuju “ozbiljni” savjeti većinom nestručnih osoba u području ljubavnih odnosa, seksualnih odnosa, izgleda i karijere, u kojima se muško-ženski odnosi prikazuju konfliktnima, bračni život dosadnim, a žena prvenstveno egzistira kako bi ugodila muškarcu. Ovo najbolje ilustrira članak naslova Osvojite pozitivne poene njegove ekipe u kojima se ženi daju savjeti da “umjesto sushija i čaja, muškarcima pripremi pivu i kulen”, te nestane. Ženska zanimanja se u Cosmopolitanu svode na novinarstvo, glumište i spisateljstvo, dok su titule znanstvenika ipak dobivali muškarci. Također, muškarac je često prikazan kao osoba niske socijalne inteligencije te sklona varanju i odlasku, a mnogo tema se baziralo na savjetima kako da ih žene, unatoč tome, zadrže. U Kliku se žene svode na dijelove tijela, najčešća ženska zanimanja se ograničavaju na manekenku i glumicu, a interesna sfera muškarca su kompjuterske igrice, nogomet i seksualan život. Stereotipizacija obaju časopisa je na podjednakoj razini, s razlikom da se u Kliku članci pokušavaju spasiti humorom koji, nažalost, jedino uspijeva intenzivirati stereotipe i ostaviti ih ukorijenjenima u današnjem “urbanom” društvu.

Predstavljanje iscrpnog istraživanja pod naslovom Predstavljenost žena u središnjim informativnim emisijama HRT-a, RTL-a, NOVE TV u 2009. i 2010. godini započelo je upozoravanjem Svjetlane Knežević da danas za jednaki posao žene dobivaju 20 % nižu plaću, te da se u Hrvatskom saboru trenutno nalazi samo 19 % žena. Krajem 90-ih godina dominacija muškaraca u ozbiljnom medijskom sadržaju bila je čak dvotrećinska, a da se u 21. stoljeću situacija nije previše promijenila, pokazali su rezultati 1229 analiziranih jedinica 72 središnje informativne emisije iz 2009. i 2010. godine, s izuzećem sporta i vremenske prognoze. Naime, u informativnim emisijama HRT-a, NOVE TV i RTL-a 2009. godine, žena je u prosjeku glavnom aktericom bila tek 7,8 % (od 14 emisija, glavnom aktericom u njih 7 je bila bivša premijerka Jadranka Kosor), a muškarac čak 31 % (ostatak je ipak rodno neutralan). Godinu kasnije se pojavljivanje žena čak srozalo (7,7 %, dok su muškarci glavnim akterima bili 33,1 %). Istraživanje je čak pokazalo i da se tonske izjave žena u analiziranim središnjim informativnim emisijama pojavljuju u samo 27 % (točnije, 2 h i 45 min), a nositeljice radnje su u prosjeku tek 5,3 %. Od ukupnog broja analiziranih priloga 1229 tek u 9 slučaja žena kao glavna akterica je bila prikazana u ulozi stručnjakinje za određena pitanja, dok su muškarci u istoj ulozi zastupljeni u 50 slučajeva. Nositeljice radnje su prikazane kao predstavnice institucija u tek poraznih 3,8 %. Također, najčešće su u unutarnjoj politici (dok su muškarci u svim sferama politike), a žene su potpuno nevidljive u temama o terorizmu, graditeljstvu, ratnim konfliktima, stočarstvu, religiji, umjetnosti, kulturnoj baštini te sportu; dok su najčešće u informativnim emisijama prikazane kao obične građanke, osobe iz svijeta i zabave, kriminalke, a tek onda političarke, što pokazuje, osim kvantitativne nadmašenosti, visoku razinu stereotipizacije. Da muškarci medijski dominiraju svugdje, ponovno je dokazano i u intervjuima, rekavši da od 12 intervjuiranih osoba, koliko ih je bilo u njenom uzorku, samo jedna je žena.

Analiza narativa pokazala je kako su žene još uvijek prikazane unutar stereotipnog i ukalupljenog modela, uglavnom kroz uvijek iste uloge i obrasce koji se već godinama koriste te stavljaju ženski rod u degradirajući položaj naspram muškom. Najčešće su prikazane kao političarke kojima se ne propušta naglasiti njihova ženska strana, kao da je jako neobično vidjeti ženu da se bavi tim poslom. Kroz priloge u kojima su žene glavne nositeljice radnje primjećuje se prisutnost emocija, bilo pozitivnih ili negativnih. Osim toga, zapažanje Magelssen i Sarnavke kako se žene neprestano prezentiraju u novinskim člancima u dnevnim novinama kroz uloge žrtve, hvaljene ili okrivljene, može se slobodno primijeniti i na televizijske priloge u središnjim informativnim emisijama.

Unatoč poraznim rezultatima, Svjetlana Knežević smatra da bi se kvantitativna i kvalitativna nadmašenost muškaraca snizila edukacijom i osviještenjem novinara i novinarki, urednika i urednica. No, ona naglašava i potrebu za podučavanjem medijskoj kulturi i rodnim ulogama već od nižih razreda osnovne škole kako bi djeca mogla samostalno i kritički pratiti što im televizija, radio, tiskovine i internetski portali serviraju te sami odabrati sadržaje koje će konzumirati, a koje će odbaciti. Edukacijom o medijima te rodu i spolu može se kreirati društvo u kojem je rodni identitet izbor, a ne prirodno uvjetovano stanje.

Sljedeći susret u Knjižari Matice Hrvatske nastavlja se predavanjem u travnju prezentiranjem radova Afera ‘Indeks’ – u središtu pozornosti medija i javnost Izvještavanje o manifestaciji ‘Zagreb Pride’ u hrvatskim dnevnim novinama 2002. – 2009.