Lost in translation and (inadequate event organization)

Jonathan Franzen odavno je među mojim najdražim piscima. Još od kad sam prije desetak godina pročitala njegov roman “Korekcije“. Ne sjećam se opće ko mi ga je preporučio, ali se još sjećam s kojim sam guštom, u pećalbarskom životu sjeverne Italije nakon posla posezala za podebljom knjigom (da, da, čovjek je definitivno “plodan” autor, jer mu romani obično imaju po petstotinjak stranica). Obimnoj i nimalo jednostavnoj priči unatoč, u samo nekoliko dana, prošla sam cijelu priču o nesretnim likovima koji potječu iz jedne obično neobične američke suvremene obitelji Lambert i prepoznala djelić sebe u svakom od likova iz knjige. Bilo je to doduše doba kad sam uživala u intelektualnim cinicima i apokaliptičarima vrijednosti današnjice poput Michela Houellebecqa i Frédérica Beigbedera. Moja tadašnja zaluđenost takvim otuđenim, nesretnim, a u isto vrijeme hiperinteligentnim likovima, koji osjećaju da su iznad svijeta u kojem žive i preziru običnost većine, zasigurno je bila rezultat samoće i usamljenosti u stranoj zemlji u kojoj sam se zatekla, ambiciozno uvjerena da je u životu najvažnije stjecati nova znanja i širiti intelektualne obzore. Sjećam se jako dobro da sam unatoč impresivnom krugu znanaca i kvazi-prijatelja, koji su kao i ja bili obrazovani i poslovno vrijedni stranci porijeklom iz Finske, Rumunjske, Cipra, Njemačke, Brazila, Kolumbije, SAD-a, Slovačke, Šri Lanke, veliku većinu slobodnog vremena – bila sama. Unatoč kvazi-okružju Ujedinjenih naroda u svojoj svakodnevnici. Od samoće sam doduše bježala u česte vikend izlete u Kopenhagen, London, Pariz, Amsterdam, Milano, Rim, Firencu, Bolonju, Minhen. Susrećući tamo druge poznanike (koje sam tada naivno smatrala prijateljima) iz Danske, Velike Britanije, Turske, Italije. A i posao je zahtijevao da često putujem, pa je bilo lako sakriti prazninu duše pod tepih (dok su moje zagrebačke i sarajevske prijateljice, neke već tada “sputane” okovima majčinstva, vjerojatno sa sjetom sanjale taj moj život potpune slobode i ugađanja sebi i svojim potrebama) . I eto, u takvoj pustoši duše (eh, kako ovo patetično zvuči), Frenzenovi likovi su mi se čini bliskijim prijateljima nego ljudi čiju mi je fizičku blizinu život namijenio. NB, isti taj život je kasnije potvrdio da se odreda radilo o – poznanicima, jer je distanca potvrdila slabost isprepletenosti naših emocija jednih za druge.

A da! Namjeravah pisati o Franzenu!

E pa sinoć sam ga vidjela u živo, osjetila (u mjeri kolikoj je to ego Borivoja Radakovića dopustio da i književnik dođe do mikrofona i izražaja) djelić njegove aure. I razočarah se čak. Naime, uvijek sam zamišljala kako Franzen mora biti neki super cool intelektualac. Koji je k tome izgledao kao hipster i puno prije nego li je meni jedan moj student objasnio ko su i koju životno-stilsku filozofiju furaju hipsteri. I sve to Franzen i jest, ali meni nije ostavio dojam čovjeka koji pršti energijom, već osobe koja prezire sve ono što nije on sam. I pametnog, al nesretnog čovjeka. Doduše, iz nesreće se često izrode vrhunska umjetnička djela, pa ne čudi da je njegov roman “Korekcije” proglašen “prvim pravim romanom novog tisućljeća“.

Događaj koji je predstavio Franzena zagrebačkoj čitateljskoj eliti zbio se 22. ožujka 2012. u organizaciji njegovog hrvatskog izdavača VBZ-a u Vip Clubu na Trgu. Iako je odlazak na druženje s autorom pao u meni događajima prebukiran dan, dogovorih s mamom cjelodnevno čuvanje malog, i nakon što sam sa studentima prava i socijalnog rada pogledala dokumentarac o društvenog realnosti u Srbiji (mutatis mutandis, mogao je biti i o Hrvatskoj) i odslušala predavanje srpskog veleposlanika koji je govorio puno, a diplomatski uspio reći gotovo – ništa, otrčah prema Franzenu. Jest da sam očekivala gužvu, čak sam mislila da bi organizator bio u stanju naplaćivati upad. Al nisam bogme očekivala da ću biti prisiljena svjedočiti ego tripu Borivoja Radakovića, kojem je dodijeljena uloga domaćina, moderatora, ali on se zanio, pa se pred hrpom Franzenovih obožavateljica i obožavatelja koji su se saunirali i dva sata naguravali u podrumu Gradske kavane ponašao kao da su svi tamo stigli – radi njega. Nadalje, potpuni je promašaj bio razgovor s piscem prevoditi. Iako je prevoditeljica bila fantastična (iskreno se divim njezinu daru da u hrvatskim idiomima dočara fore i pošalice koje je lupao Franzen), rascjepkanost dijaloga prijevodom učinila ga je mnogo manje dojmljivim. A kako je Radaković imao potrebu svima jasno pokazati da je štreberski pažljivo pročitao posljednji Franzenov roman “Sloboda” i prepričati dijelove priče, Franzen ga je u nekoliko navrata zamolio da prestane uništavati doživljaj onih u publici koji još nisu pročitali roman. Shvativši u toku večeri apsurdnu ulogu prevoditeljice (jer se većina prisutnih smijala njegovim šalama već u originalu, ne i u prijevodu), Franzen je rekao da je vjerojatno jedina osoba koja nije pročitala njegov posljednji roman, kojeg je i službeno sinoć predstavljao, ona kojoj je potreban prijevod na hrvatski.

Kakav je roman “Sloboda“? Eto takav da je jedno od pitanja koje namjeravah postaviti Franzenu (a nisam, jer idiotski organizatori nisu osigurali mikrofon za publiku, pa su pitanja autoru mogli postaviti samo oni koji su sjedili dovoljno blizu pozornice) kako je to pisati roman nakon nahvaljenih “Korekcija” i koji je iščekivan i očekivan kao remek djelo i prije nego je napisan?

Radaković je balkansko-šeretski zamolio Franzena da nam ispriča kako je predsjednik Obama ilegalno kupio roman i prije nego li je bio u prodaji. Oduševilo me je kako je Franzen skočio u obranu časti predsjednika, tvrdeći da Obama nikako nije kupio njegov roman ilegalno, nego je dobio jednu od ranijih verzija romana koji se zatekao u knjižari u koju je američki predsjednik svratio prije godišnjeg odmora. U tom odgovoru iščitala sam kolika se moralna odgovornost očekuje od američkih političara, i da bi čak dobivanje jedne obične knjige, koja valjda košta 10 dolara, dan prije nego li je mogu kupiti obični Amerikanci, bilo doživljeno kao slučaj korupcije. Nešto što bi naši političari, čak i oni koji sebe smatraju moralnim vertikalama, smatrali normalnim, u Americi očito nije. Osim toga, Franzen je i sam priznao kako ga je začudilo da “vladar slobodnog svijeta ima volje i vremena čitati roman od 600 stranica”. Obama mu je navodno rekao da čita brzo i u večernjim satima, pa se Franzen nije usudio čačkati i čavrljati s predsjednikom o složenoj fabuli romana, nego je preskočio na drugu temu.

Ulovivši naslovnicu uglednog Timesa (čini mi se kao samo jedan od tri pisca u povijesti magazina, od kojih su dvojica već bili pokojni kad su stekli tu “čast”), Franzen je još jednom potvrdio svoju slavu, važnost i neosporan literarni ugled velikog američkog pisca. Suvremeni američki kolumnist i književnik Lev Grossman, kako je to već na naslovnici istaknuto, zaključuje da je Franzen veliki pisac jer nam svojim romanima pokazuje kako danas živimo.

{slika}

Slažem se s time. I sama volim Franzena jer on artikulira ono što i sama osjećam, on je prekrasnim poetskim opisima sposoban uhvatiti ne samo opis trenutka, nego i stanja svijesti likova različitih generacija, društvenog statusa ili obrazovnog stupnja. Od svega što je jučer uspio reći, kad bi mu to Radaković napokon dopustio, meni se usjekla njegova misao o tome kako današnji pedesetogodišnjaci žele iste vrijednosti i gadgete, na isti način provoditi slobodno vrijeme (ugađajući svom užitku) baš kao i njihovi potomci. Više nema razlike u životnom stilu majke i kćeri (eto vam primjera Ene i Maje Lene Begović), društvo obilja učinilo je suvremene majke i očeve tinejdžera i mladih ljudi pukim potrošačima (tu već ide malo moje interpretacije, al čovjek me je naveo na tu spoznaju).

Drugo pitanje, koje eto ne uzmogoh pitati Franzena, ticalo se činjenice da je on ipak obožavan i slavljen od mnogih, k tome i pametnih ljudi (i jučer prisutna intelektualna društvena krema grada Zagreba to je potvrdila). Htjela sam da mi kaže kako je to biti slavan? Postavlja li to nekakvu odgovornost pred njega? Osjeća li se zbog te slave dužnim društveno angažirati i je li njegov ptičji aktivizam (o kojem je jučer također sadržajno pričao i zbog čega je i stigao u ovaj naš kraj svijeta) jedino čime doprinosi boljitku zajednice? Kako nisam mogla pitati, a izdavač tvrdi da se Franzen dopisuje emailom sa svojim hrvatskim izdavačem, potražit ću mail od njih i pitanje mu postaviti mailom.

{slika}

U hrpi ljudi željnih njegova autograma, pritisnuta vremenom i umorom, nisam imala volje ostati do kraja dijeljenja autograma ne bi li se možda ogrebla za sliku s Franzenom i dvije-tri izmijenjene rečenice. Nije me zapravo svojim nastupom toliko zapalio da sam htjela žrtvovati večer do ponoći. Franzenov autogram sam čekala sat vremena u redu. Doduše, čekanje sam prikratila jednim izlaskom van, kad sam uspjela naletiti na znanicu, i drugim odlaskom do tramvaja kao pratnja slijepog posjetitelja večeri koji je uspio u toj gužvetini preživjeti sam i progurati se do pozornice i dobiti autogram, ali je bio sretan kad mu ponudih ruku oslonca da se iz gužve iskobelja. Moram primijetiti doduše da nikome drugom iz gomile angažiranih ZG-intelektualaca nije palo na pamet ponuditi pomoć neznancu s hendikepom, ironično potvrđujući otuđenost suvremenog svijeta o kojoj upravo njihov obožavani Franzen piše.

{slika}

Nakon što smjestih gospodina s bijelim štapom u šesticu, vratih se i odlučih aktivirati svoju hercegovačko gensku probitačnost. Progurah se iza Franzena, i nakon negodovanja nekog lika koji se doživljavao kao branitelj Franzenovog integrieta i koji me je prekorio kako sam primitivna (priznajem, jesam, ali sam i učinkovita, htio on to priznat ili ne), spustih svoj odavno pročitani primjerak “Slobode” pred pisca i zamolih ga da da autogram nestrpljivoj mami Antoniji. I eto, to na njemu upravo i stoji: For Antonija, impatient mom.

{slika}

E, pa nestrpljiva mama od sinoć definitivno nije više zaljubljena u Franzena, ali još uvijek ostaje zaljubljena u njegove romane.

Siromaštvo žena u Makedoniji

Danas u Makedoniji moć odlučivanja pripada muškarcima što ima veze sa njihovom dominantnom pozicijom u obitelji. Naime, istraživanje dr. sc. Vesne Dimitrievske pokazalo je da su u Makedoniji žene, u odnosu na muškarce, u većem riziku od siromaštva. Faktori koji utječu na siromaštvo žene su obrazovanje, njen ekonomski položaj, životna dob, bračno stanje, etnička pripadnost te vrsta siromašne obitelji kojoj pripada.

Na predavanju pod temom Siromaštvo žena u Republici Makedoniji, održanom u organizaciji Hrvatskog sociološkog društva, u Zagrebu 21. ožujka, Vesna Dimitrievska naglasila je da iako žene broje skoro pola ukupnog stanovništva te zemlje samo ih je 25% zaposleno. Za to vrijeme, zaposlenih muškaraca u Makedoniji je 40%. Naime, na tržištu rada u prednosti je muškarac – žene iste dobne starosti i obrazovanja imaju manje šanse naći posao.

Završenu osnovnu i srednju školu u dobi od 30 do 39 godina ima 78% žena i 85% muškaraca. Kako siromaštvo najviše pogađa manje obrazovane i nezaposlene, za zaključiti je da su žene, i u ovom slučaju, nažalost, u većem riziku. Ipak, rizik od siromaštva najbolje se smanjuje obrazovanjem.

Ako se polazi od teze da je siromaštvo stanje u kojemu pojedinac ili grupa ljudi ne može zadovoljiti određene materijalne, socijalne i kulturne potrebe koje je društvo postavilo kao minimum, žene, zbog niza faktora, teže izlaze iz začaranog kruga siromaštva. Stoga je posebno zanimljivo da bez obzira radi li se o kroničnoj, tradicionalnoj ili novonastaloj siromašnoj obitelji, žene danas uzdržavaju te obitelji bilo svojim radom u sivoj ekonomiji ili obavljanjem neformalnih poslova. A ne muškaraci.

Radionica “Žene i ICT”

Radionica “Žene i ICT” u organizaciji CESI i Girl Geek Dinners Hrvatska (GGD) održati će se 27. ožujka u gradskom prostoru gradske četvrti Črnomerec na adresi Janeza Bleiweisa 24 (velika dvorana) u vremenu od 14 do 18 sati. Radionica je tek jedna od planiranih aktivnosti u sklopu “Europskog tjedna ICT zanimanja i digitalnih kompetencija – eSkills Week 2012” koji se održava od 26. do 30 ožujka u čak 35 zemalja u Europi, uključujući i Hrvatsku. Inicijativa je usmjerena ka podizanju svijesti o nužnosti stjecanja, vladanja i kontinuiranog unapređenja informatičke pismenosti i digitalnih vještina za poslove u današnjem digitalnom društvu.

Svrha radionice “Žene i ICT” je razbiti stereotipe da su IT zanimanja isključivo muška zanimanja, donijeti zaključke za javnost, MZOŠ i vladajuće strukture te preporuke povodom toga što bi se moglo napraviti da se poveća broj žena koje se odlučuju za IT karijeru.

Prijave na radionicu vrše se putem online obrasca.

Detaljan raspored događanja u sklopu tjedna koji je predstavljen na konferenciji može se pronaći na službenim stranicama inicijative www.eSkills.hr

Priča o Ženi

Moja priča započinje opisom života prosječne Žene u našoj dragoj Domovini.

Prosječna Žena moje priče srednjih je godina, u braku je koji je na klimavima nogama zbog mnogo problema, frustracija i borbi kroz koje je prošao, brine o dvoje skoro odrasle djece i radi u kompaniji za neku sitnu plaću.

Dnevno radi od 12 do 14 sati, i ako slučajno i pomisli da je to previše bolje joj je da to zadrži za sebe, jer ima i drugih tužnih priča koji će doći i zauzeti njezino mjesto.

Ustaje u 4:30 ujutro, u hladnom stanu popije kavu, jedva da se i pogleda u zrcalo jer joj već odavno nije drag odraz onoga što vidi, i kreće na autobus za grad žureći se, jer zakasni li –  oduzet će joj se od ionako već bijedne plaće.

U 5:45 dolazi u firmu i počinje raditi. Ukoliko je bio dobar dan, završit će do 18:00 sati. Međutim, kao što često tako biva, smjenu završava  oko 20:00 sati.

Dođe kući, pripremi si obrok na brzinu, pogleda malo TV, izmjeni par rečenica sa suprugom i djecom i baca se na krevet mrtva umorna.

I tako prolaze dani, tjedni, mjeseci, godine…

I tako prolazi život pored nje…ne uspijeva uživati u njemu, ne uspijeva uživati u svojoj djeci, ne uspijeva održavati svoj brak funkcionalnim, ne uspijeva niti brinuti o sebi…

Zna da vrijedi više, zna da može više, zna da želi više…ali odavno je već odustala od borbe, i prepustila se sustavu koji ju je pretvorio u svoju marionetu.

Nitko ne mari što se krše njezina ljudska prava, nitko ne mari što svakim danom Žena izgleda sve slabija, sve bolesnija,sve  tužnija…

Nitko ne mari osim njezinog muža i djece. Ali što oni tu mogu promijeniti?

Žena šuti i radi, jer joj je jasno da bez tog posla neće biti ni krova nad glavom ni kreveta za spavanje, ne samo njoj, nego i cijelog obitelji.

Žena šuti i radi, jer zna da neće biti ni hrane na stolu, neće biti svjetla, ni vode, ni života.

Zrno zadovoljstva vidi u svojoj djeci i njihovoj budućnosti za koju se nada da će biti nešto svjetlija od života koji vode sada. Iako ponekad ne može spavati upravo zato jer se pribojava da će i njezina djeca za koju godinu krenuti njezinim stopama.

Živimo u svijetu gdje nekolicina uživa na račun većine koja pati.

Gledajuć primjer “moje” Žene, dođu mi suze na oči, jer je primjer stvaran. Kao i tisuće drugih sličnih primjera.

Pitam se hoće li se, i kad svijet promijeniti. Hoće li ikad više Ljudi doći na prvo mjesto?

Kako da budem sretna kad znam koliko je ljudi nesretno? Kako da uživam u životu znajući da vlada tolika nepravda? Kako da zatvorim oči pred Ženom koja pati, pred Čovjekom koji pati?

I zaista, ponekad me toliko mori slika današnje stvarnosti  da ne mogu normalno funkcionirati. Tražim neko rješenje, tražim neki izlaz, slamku spasa, formulu koja će preko noći promijeniti svijet. Formulu koja će zagrijati sve one kojima je hladno, nahraniti sve gladne, nasmijati sve tužne i zagrliti sve usamljene. Zvuči kao jeftina utopijska priča iz  filmova. Jedino se pribojavam da ima takav prizvuk jer smo odavno postali cinični prema svemu što je  humano i što ispoljava iskrene ljudske emocije.

Izgleda da se moram prestati nadati promjeni koja će doći izvana, jer promjena ne dolazi izvana, ma koliko ju mi zazivali, iz svojih fotelja. Moramo mijenjati sebe da bismo promijenili svijet, a ne obrnuto.  

Prestanimo podržavati ovakav svijet!

Ustanimo se starici u autobusu, poklonimo prosjaku kunu, zagrlimo onoga kome je zagrljaj potreban, i prestanimo misliti samo na sebe!

Pokušajmo promijeniti sebe na bolje! Samo to i možemo, i samo na to imamo pravo, mandat i karmičku odgovornost!

Klinika za sprječavanje diskriminacije

Centar za ženske studije poziva sve zainteresirane na prijavu za obrazovni program/trening po nazivom Klinika za sprječavanje diskriminacije.

Program je namijenjen mladima i  održava se unutar projekta AD ACTE – Anti-discrimination ACtions Towards Equality of Women and Men.

Više o programu te o projektu unutar kojeg se provodi možete saznati na http://zenajevise.net/novosti

Istina o prisilnim brakovima

Sairah Vanar u braku je četiri godine; ona i suprug Kabir, međutim, ne spavaju u istom krevetu. Štoviše, Sairah ima vlastitu spavaću sobu čija vrata zaključava svake večeri. Ako se slučajno susretne s Kabirom u hodniku ljubazno ga pozdravi, kao što bi pozdravila bilo kojeg drugog poznanika na ulici. Kabir tvrdi da ju voli, no ona smatra da iz njega progovaraju tek ponos i osjećaj časti. Sairah je sitna, gotovo kao dijete, ima velike tamne oči i nosi naočale. Ponekad za vrijeme slučajnih susreta na hodniku Kabir nastoji produljiti razgovor, katkad ju indirektno traži da spava s njim. Nervozna, Sairah odlazi u svoju sobu i zaključava se. “Da nemam lokot na vratima, bila bih izvan sebe od straha”, priznaje. “Ja sam tako sitna, a on je prilično krupan momak”. Sairahini roditelji kažu da je brak između njihove kćeri i Kabira dogovoren; sama Sairah tvrdi da je bila prisiljena udati se.

            U listopadu prošle godine, britanski premijer David Cameron javno je pozvao na podrobnije razmatranje pitanja prisilnog braka. Je li riječ o kriminalnom djelu, znat ćemo krajem ovog mjeseca kada se očekuje okončanje javne rasprave. Sam premijer usporedio je prisilni brak s ropstvom, te poručio kako nas osjetljivost na kulturalne razlike ne bi smjela sprječavati da ozbiljno pristupimo ovome problemu. U ovome trenutku, potencijalne žrtve prisilnih brakova štiti građansko pravo. One – ili oni koji djeluju u njihovo ime, poput učitelja/ica ili socijalnih radnika/ca – mogu zatražiti zakonsku zaštitu od sklapanja prisilnog braka (forced marriage protection order, skrać. FMPO). Takve je odredbe, međutim, vrlo teško pratiti, a automatske sankcije za njihovo kršenje još uvijek ne postoje. Prošloga je studenog Škotska, prva u Ujedinjenom Kraljevstvu, kriminalizirala kršenje odredbe protiv prisilnog braka; Cameron je obećao da će Engleska, Wales i Sjeverna Irska uskoro slijediti ovaj blistavi primjer. No premijer ne planira stati na tome: od ministra unutarnjih poslova zatražio je kriminalizaciju samog čina sklapanja prisilnog braka. Proteklih se godina pitanje kriminalizacije više puta našlo na dnevnom redu, no svaki je puta odbačeno zbog straha da bi moglo dovesti do opadanja broja prijavljenih slučajeva. “Kriminalizacija prisilnih brakova postigla bi jedino to da se problem pomete pod tepih”, smatra laburistica Sameem Ali, i sama nekadašnja žrtva prisilnog braka. “Ako se odlučimo na kriminalizaciju, možemo zaboraviti na žrtve – one će odabrati šutnju”. U trinaestog godini, Ali je odvedena iz Pakistana u Britaniju gdje su je prisilili na udaju; u četrnaestoj je postala majka. Ne bi li uvođenje novih zakona pomoglo podići razinu svijesti o ovakvim postupcima? Ali odmahuje glavom – većina Azijatkinja ne bi se javno suprotstavila svojim obiteljima.

            Jasvinder Sanghera ne slaže se s Ali. Prije gotovo 30 godina, Sanghera je pobjegla od vlastite obitelji koja ju je pokušala prisiliti na brak. Suočena s neželjenim brakom, njena je sestra počinila samoubojstvo. Sanghera se nalazi na čelu Karma Nirvane, jedne od rijetkih organizacija u Britaniji koje pružaju pomoć žrtvama prisilnih brakova. Njihov stožer mjesečno zaprimi oko 500 telefonskih poziva (12% pozivatelja su muškarci). Ured za prisilne brakove pri britanskoj Vladi obradi oko 1500 slučajeva godišnje, no procjenjuje se da su stvarne brojke daleko više. “Žrtve trebaju pravnu zaštitu”, kaže Sanghera. Istraživanje koje je nedavno provela Karma Nirvana pokazuje da i javnost podržava kriminalizaciju (većina od 1620 ispitanika izjasnila se za kriminalizaciju). “Naša je dužnost da ovaj problem iznesemo pred oči javnosti. Primjeri zemalja poput Njemačke ili Danske u kojima je kriminalizacija uvedena, pokazuju da to nije utjecalo na broj prijavljenih slučajeva. Dok mi netko ne podastre jasne dokaze koji će me uvjeriti u suprotno, zahtijevam da se prisilni brakovi kriminaliziraju. Riječ je o ozbiljnom prekršaju koji nerijetko vodi u nasilje, silovanje, pa i ubojstvo”, kaže Sanghera.  

            Sairah, žena s početka priče koja spava iza zaključanih vrata, prisjeća se kako su joj, kada joj je bilo 15 godina, roditelji prvi puta spomenuli mogućnost braka sa 16-ogodišnjim rođakom Kabirom. Mislila je da se šale. Obitelj se nedavno preselila iz Engleske u malo škotsko selo, i roditelji su dočuli glasine da se njihovoj kćerki sviđa (bijeli) kolega iz razreda. Bili su užasnuti. Sairah se prisjeća napetosti koja je postojala između dvaju uloga koje je neprestano morala igrati: britanske školarke i ´dobre´ azijske kćeri koja se ne pojavljuje u muškom društvu bez pratnje. Manjak slobode bio je čest izvor svađa s roditeljima, no u konačnici je naučila živjeti s ograničenjima i pravilima. Kako bi dobila na vremenu, Sairah  je pristala razmisliti o mogućnosti braka, no taj je odgovor protumačen kao pristanak; čestitke su počele pristizati sa svih strana. Kako bi smirili njen bijes, roditelji su je uvjerili da još ništa nije definitivno odlučeno, te da će zajedno otputovati u Pakistan kako bi upoznali njenog rođaka. U školi, stvari su krenule nizbrdo, no kod kuće su je obasipali novcem i darovima. Petnaesti je rođendan proslavila u Pakistanu; ubrzo se ispostavilo kako je zapravo bila riječ o proslavi zaruka. Po povratku kući, Sairah se svojski trudila raskinuti zaruke, no svaki put kada bi potegnula tu temu, njeni bi roditelji briznuli u plač. Na dan vjenčanja, Sairah se onesvijestila. “Znala sam da mu ne mogu biti ženom jer ga ne volim”. Mladenke u Aziji tradicionalno nose crveno; Sairah se odjenula u zeleno – to je bila njena mala pobuna, jedina za koju je sa svojih 18 godina imala snage. “Držala sam jezik za zubima”, kaže. Nevoljko priznaje da si je nekoliko puta pokušala oduzeti život. Dok mi nastoji objasniti što ju je ponukalo na takav očajnički korak, shvaćam da prisilni brak nije samo pitanje prinude, već i ljubavi, kontrole, polaganja prava i okrutnosti. Za Sairah, samoubojstvo je bilo prihvatljivije od neposluha. 

            David Cameron prilično se pomučio oko točne definicije prisilnog i dogovorenog braka. “Vlada nam je ponudila jasne definicije, no iz priča žrtava jasno je da je granica katkad itekako tanka”, kaže Jasvinder Sanghera. Sličnog je mišljenja i John Fotheringham, specijalist za dječje i obiteljsko pravo kojega je škotska Vlada konzultirala pri donošenju zakona o prisilnom braku: “Rijetke su situacije u kojima roditelji kažu, ´Ako se ne udaš za čovjeka kojega smo ti izabrali, ubit ćemo te.´ To je prilično ekstremno. Prije će reći nešto poput: ´Ako se ne udaš za čovjeka kojega smo ti izabrali, tvoja mama će se ubiti, a možeš zaboraviti i na školarinu za fakultet´”. Nekada davno, obiteljsko nasilje bilo je privatna stvar koja se dešavala i rješavala daleko od očiju javnosti.

Vrijeme je da napokon shvatimo da nas osobe s kojima živimo ne posjeduju. Nevoljkost da se pitanje prisilnih brakova uzme u obzir djelomično proizlazi iz straha od optužbi za rasizam i/ili nepoštivanje drugih kultura i tradicija. No to nije stvar kulture, već ljudskih prava.

            Kada joj je bilo 17 godina, Sahrish Rizvi odvedena je iz engleskog grada Warringtona u Pakistan, gdje ju je, kako kaže, vlastiti otac držao zaključanu u sobi i redovito ju tukao jer se željela udati za 29-ogodišnjeg studenta ekonomije Abbasa. Osim razlike u godinama, ocu je smetalo i to što je Abbas Šiit (Sahrishina obitelj su Suniti). Abbas je pokušao stupiti u kontakt s njenim ocem i objasniti mu da je zaljubljen u Sahrish; otac je prijetio da će mu polomiti noge. Sahrish se odlučila suprotstaviti ocu: “Nakon što sam upoznala Abbasa, više se nikoga nisam bojala”. Nakon što je par zatražio policijsku zaštitu, otac je promijenio priču – naravno da se njegova kćer može udati za Abbasa, sve je to jedan glupi nesporazum. Čak se ponudio da će ju otpratiti u Dubai gdje je željela kupiti vjenčanicu. Na putu je zatražio da svrate u Pakistan; tamo ju je zatočio i zahtijevao da se pokori njegovim željama. Prije nego joj je oduzeo telefon, uspjela je nazvati Abbasa. “U nevolji sam”, rekla je. Uz pomoć utjecajnih članova obitelji (vojna lica i političari), Abbas se uspio dokopati Sahrishine adrese. U Pakistanu, Sahrish je svjedočila otmici vlastitog oca od strane naoružanih muškaraca koji su joj rekli da se ne može udati za Abbasa jer je on već oženjen. No Sahrish je posumnjala da je čitava stvar ´namještaljka´. Nakon što su ´otmičari´ oslobodili njenog oca, obećala je da više nikada neće vidjeti Abbasa. Umiren lažnim obećanjem, otac je pristao na povratak u Englesku, gdje je odmah uhićen. Ubrzo nakon proslave 18.-og rođendana, Sahrish se udala za Abbasa; kratkoj ceremoniji nije prisustvovao nitko od njenih prijatelja i članova obitelji. Abbas je odlučio da neće podići optužnicu protiv Sahrishinog oca: “Moja kultura, moja vjera i moji običaji kažu da je suprugin otac jednako važan kao i vlastiti otac. U tom ga smislu poštujem”. Kriminalizaciju, međutim, svesrdno podržava: “To je vrlo ozbiljan prekršaj. Time indirektno ubijate osobu – možda ne fizički, ali emocionalno i psihološki. To te može izluditi i osakatiti”.

            Mnogo je zakona koji se odnose na pojedinačne elemente prisilnog braka: otmicu, silovanje, napad, zlostavljanje djece. Sameem Ali smatra da su ti zakoni dovoljni. Njen je brat proveo četiri godine u zatvoru zbog pokušaja njene otmice. No Jasvinder Sanghera vjeruje kako bi zaseban zakon dao ženama više samopouzdanja i pomogao im da se odupru obiteljima. Na kraju krajeva, nitko ne prisiljava ljude da se pozovu na taj zakon: “Nemojte me krivo shvatiti – nije mi u interesu da hrpa ljudi završi iza rešetaka. I dalje će nam ostati mogućnost građanskog zakona”. Promjena zakona svakako će odaslati važnu poruku, no neće izazvati trenutačne promjene. Sahrish i Abbas nisu tužili Sahrishinog oca; Sairah odabire lokot na vratima umjesto zahtjeva za poništenjem braka. Upravo je to srž problema; postoje, naime, neki zločini u kojima žrtva i dalje želi biti u kontaktu s počiniteljem. I Sanghera i Ali vide obrazovanje kao prvi korak: većina počinitelja, naime, ne vidi ništa loše u svojim postupcima. Sairah je trenutno u tajnoj, ozbiljnoj vezi sa Salimom. Par se želi vjenčati, no situacija u kojoj se nalaze vrlo je delikatna i opasna. Iako je na prvi pogled ništa ne sprječava da ostavi Kabira, Sairah oklijeva. Otići će, kaže, kad diplomira. Kad ojača. No stvarno oklijevanje, oklijevanje svake žrtve, proizlazi iz straha da će njen čin razoriti njenu obitelj. Izgubit će oca, majku će možda moći potajno viđati. Trenutno ne vidi nikakvo rješenje; preostaje joj tek zaključati vrata i čekati.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić