Zašto jednostavno ne odu?

Statistike su neumoljive. Svakih 15 minuta u Hrvatskoj je fizički zlostavljana jedna žena tj. stotinjak dnevno.  Dvadesetak puta godišnje u Hrvatskoj smo vidimo senzacionalističke novinske naslova jer je pronađena  mrtva žena, ubijena od strane partnera zbog kojega je često tražila policijsku zaštitu. Svaka druga žena u Srbiji je žrtva psihičkog, a svaka treća fizičkog nasilja u obitelju. U Velikoj Britaniji četvrtina svih kriminalnih djela odnosi se na nasilje nad ženama. U Kanadi je svaka deseta žena žrtva nasilja svog partnera, a u SAD-u svaka šesta….

“Zašto jednostavno ne odu?” pitanje predstavlja prevladavajući socijalni stav kada je riječ o zlostavljanim ženama.  Najveći problem s tim pitanjem je što stavlja uzrok i rješavanje problema na teret žrtve. Drugim riječima, odgovornost za zaustavljanje nasilja u obitelji leži na ženama koje su zlostavljane, jer kada bi one samo učinile ono što trebaju i ostavile zlostavljače , problem ne bi postojao.

Nasilje u obitelji još uvijek gledamo kao individualan problem čije rješavanje je u rukama žrtve a ne kao društveni problem koji se mora rješavati sprječavanjem tj. edukacijom putem društvenih, socijalnih i političkih institucija. Nasilje nema opravdanja, to je ozbiljan društveni problem i u civiliziranome društvu svi smo odgovorni za njegovo sprječavanje.

Zašto jednostavno ne odu? Zašto se vraćaju zlostavljačima?

Jednostavan odgovor ne postoji i ono što je potrebno je suosjećanje i razumijevanje, ne osuda koja žene ostavlja još više izoliranima.  Potreban je ljudski i prijateljski pristup, razumijevanje za njezine potrebe, strpljivost i empatija. 

Jedan od čestih razloga je zato što osjećaju da nemaju gdje otići.  Prema istraživanju Ženske sobe, objavljenom u publikaciji Organizacije civilnog društva (2010.), navodi se 12 organizacija koje imaju skloništa za žene žrtve nasilja međutim njihov kapacitet je ograničen i nerijetko se dešava da su zbog nedostatka prostora primorani odbiti one koji traže smještaj.

Zlostavljači imaju praksu izoliranja svojih žrtava od ostatka obitelji i prijatelja.  Žene u nasilnim vezama često postaju otuđene od članova obitelji i prijatelja koji su frustrirani što ona ne napušta zlostavljača. Kada žena ima obitelj i prijatelje koji su voljni pružiti smještaj to je često prvo mjesto gdje će ju zlostavljač tražiti.  Tu je riječ o nasilnim i opasnim osobama i upravo iz tog razloga se štite lokacije sigurnih skloništa.

Istodobno mnoge žene ne žele ometati školovanje svoje djece, napustiti posao, obitelj i prijatelje kako bi otišle u sklonište.

Dio žena posjeduje financijska sredstva i uvjete za samostalan život, ali mnoge ne. Nasilje u obitelji nadilazi klasne granice, ali logično što s manje novca žrtva raspolaže to su joj opcije ograničenije.  Prosječno hrvatsko kućanstvo zahtijeva dva prihoda kako bi opstalo financijski.  Mnoge žene ne mogu uzdržavati sebe i djecu samo s vlastitim prihodima.  U dobrostojećim obiteljima zlostavljač će pokušati kontrolirati ženine financije, često joj dajući samo minimalni džeparac i strogo kontrolirajući na što troši novac, čineći ju ovisnom o sebi.

Američka udruga psihijatara smatra da mnoge žene ostaju u nasilnim vezama zbog niza razloga, nedostatka financijskih sredstava, niskog samopoštovanja, djece, pa čak iz vjerskih i kulturnih vrijednosti. A veoma često žena osjeća da je učinila nešto loše i da je to zaslužila.

Obiteljsko nasilje je zločin jedinstven po tome što je počinitelj netko tko vas navodno voli i/ili koga vi volite. Žrtva osjeća povezanost sa zlostavljačem, počinitelji ne zlostavljaju stalno, nakon nasilnog incidenta, često slijedi period “medenog mjeseca” u kojem se zlostavljač može ispričavati, biti veoma šarmantan, pažljiv, poklanjati darove i uvjeriti žrtvu da ostane, a osobito su vješti u svaljivanju osjećaja krivice na žrtvu.

Žrtava napušta zlostavljača ili iz straha, ljutnje ili ogorčenosti, ali onda, nakon što strah, bijes ili ljutnja počinju opadati, osjećaju se krivnja, sram, tjeskoba, te ih to tjera na povratak. Dio žena ne želi da njihova priča postane javna jer to smatraju vlastitom sramotom, mnoge nemaju povjerenja u institucije, ne vjeruju da će im policija, pravosuđe, liječnik ili socijalni radnik pomoći ili uopće razumjeti njihov problem.  Mnoge zlostavljane osobe se nadaju da će se počinitelj promijeniti ili prestati sa zlostavljanjem zato jer ih voli.  Međutim  danas imamo dovoljno razloga da vjerujemo kako se nasilnik može oporaviti samo ako to doista sam želi,  uz  dugoročno psihološko savjetovanje i druge rehabilitacijske mjere. 

Može li postojati “happy end” za nasilnu vezu? Stručnjaci se slažu da je to rijetko, ali odnos u kojem je partner bio nasilan može postati ponovno zdrav, ako i samo ako, osoba zlostavljač potraži stručnu pomoć kako bi promijenio svoj ​​način razmišljanja. Ako ne vjerujete da imate problema, ako vjerujete da vas je druga osoba natjerala na to, idući puta ćete se jako teško suzdržati da ponovno ne učinite isto.

Naravno da žrtve u nasilnim vezama imaju ključnu ulogu u poboljšanju svoje situacije. Nitko drugi ne može ostaviti zlostavljača umjesto njih. Međutim, ono to ne mogu učiniti same. One trebaju podršku i resurse, podršku i resurse koji su još uvijek uglavnom nedostatni  u većini mjesta.

Jedini održivi povratak je otvoreni povratak

Studija Milana Mesića i Dragana Bagića o održivosti manjinskog povratka u Hrvatskoj predstavljena je 27 . veljače 2012. u hotelu International u Zagrebu. Događaj je okupio političare, kao i predstavnike međunarodnih organizacija te diplomata prisutnih u Hrvatskoj, te brojne predstavnike manjinskih organizacija i znanstvene zajednice. Činilo mi se da s toliko motiviranih i pametnih glava na okupu nema šanse da projekt povratka ne uspije. No, u trenutku kad je skup “zbog ranije preuzetih obveza” napustio Predsjednik Josipović, u nastavku rasprave ostala je sudjelovati tek polovica izvorno prisutnih. Situacija ko stvorena da se na plastičan način dokaže kako se procesu povratka, od samog njegova početka krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, u praksi pristupa s figom u džepu.  

Izbjeglice –ljudi na rubu društva

O srpskim se izbjeglicama u Hrvatskoj rijetko kad skroz objektivno govori. Dok njihovi (politički) predstavnici nerijetko povećavaju njihov broj, hrvatska ga javnost često relativizira. Predsjednik Josipović prilikom svog obraćanja skupu državnički mudro je primijetio da je iza svake brojke jedna ljudska sudbina, jedna ljudska nesreća. U znanstvenim publikacijama obično se barata brojem od oko 300,000 izbjeglica i prognanika srpske nacionalnosti koji su u međuvremenu postali hrvatski državljani ili su prije agresije na našu zemlju 1991. godine i tijekom samoproglašenja tzv. Republike Srpske Krajine živjeli na području Hrvatske. Dok je manji broj izbjegao početkom rata, većina ih je svoje domove napustila organiziranim zbjegom iz tzv. Krajine nakon akcije Oluja. Najveći broj nekadašnjih izbjeglica, a današnjih povratnika vratio se zapravo relativno brzo po uključivanju nekadašnje tzv. RSK pod suverenitet Hrvatske. Vrh povratničkog vala, naime, zabilježen je još daleke 1998. godine. Ipak, prema popisu stanovništva u Srbiji iz 2002. godine, te su se godine u izbjeglištvu nalazile 220.164 osobe iz Hrvatske. Danas, srpske vlasti tvrde da u Srbiji još uvijek živi oko 60,000 izbjeglih Srba iz Hrvatske. Zagreb osporava tu brojku, i zahtjeva da se preko UNHCR-a usuglasi metodologija i izvrši ponovna registracija izbjeglica. Službena brojka govori pak o 130,220 registriranih povratnika (od kojih su neki stvarni, a neki tek formalni) kojima se može dodati 6,323 tzv. zaštićenih najmoprimaca, tj. onih koji su nekad imali stanarsko pravo, te su dobili zamjenske stanove.

Problem povratka hrvatskih Srba svakako uvećava činjenica da su područja povratka pogođena ekonomskom stagnacijom u posljednja dva desetljeća, neka čak i depopulacijom, dok neka od njih infrastrukturno nikad nisu ni bila razvijena. No, povratnicima je mnogo važnija činjenica to što je pitanje povratka i prava povratnika od samih početaka (bilo) iznimno ispolitizirano. Ostvarivanje statusnih prava poput stjecanja državljanstva, dobivanja dokumenata, priznavanja radnog staža ili reguliranja mirovina često je povratnicima bila nemoguća misija, koji su nemali put bili diskriminirani postupcima lokalnih vlasti i državnih službenika. Nakon Oluje, naime, nije bilo političke volje da se povratak Srba dogodi. Zakoni su bili diskriminatorni, odredbe koje su omogućavale ponovni ulazak u posjed otete imovine ili prijavljivanje za novčane donacije imale su kratke rokove, u srpske se kuće i napuštenu imovinu useljavalo sistematski izbjegle Hrvate iz Bosne i Hercegovine i s Kosova.

Pod pritiskom i stalnim monitoringom međunarodne zajednice (OESS-a, UNHCR-a, kao i Europske komisije) hrvatske su vlasti mijenjale svoj početno ignorirajući stav prema srpskim izbjeglicama, te su mijenjale i zakonodavstvo i praksu. Gotovo u potpunosti sredstvima iz državnog proračuna obnavljale su se oštećene srpske kuće, nekretnine u kojima su stanovali zaštićeni najmoprimci vraćale su se vlasnicima i ekonomskim mjerama privlačili povratnici i ostali građani u tzv. područja posebne državne skrbi.  Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata osim toga produživale rokove za obnovu i stambeno zbrinjavanje izbjeglica. Danas je još otvoreno pitanje stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava srpske nacionalnosti diljem Hrvatske. Hrvatske su vlasti omogućile takvim izbjeglicama da postanu zaštićeni najmoprimci, koji imaju pravo otkupa nekretnine nakon deset godina, no bez prava nasljeđivanja. Za preostale izbjeglice, koje nisu još riješile pitanje doma, postoji međudržavni dogovor da će im se osigurati smještaj u Hrvatskoj ili u Srbiji, a sve uz pomoć novca kojeg bi donirala međunarodna zajednica. Naime, jednom i proces povratka treba proglasiti završenim, jer osim što stvara ekonomski uteg po hrvatski proračun, zasigurno predstavlja uteg hrvatsko-srpskim međudržavnim odnosima. Najvažnije je pak, ukazuju na to u svojoj studiji i Mesić i Bagić, povratak početi drugačije koncipirati i ne brojati (tek) glave koje su se vratile, nego glave koje su zadovoljne i koje žive dostojanstven život.

 

Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka

Sociolozi Milan Mesić i Dragan Bagić proveli su do sad već dva istraživanja o održivom povratku izbjeglica po narudžbi Ureda visokog povjerenika za izbjeglice UN-a u Hrvatskoj. Prvim istraživanjem “Održivost povratka – srpski povratnici u Hrvatskoj” iz 2006. godine, znanstveno su procijenili proces povratka i proučili povratničku populaciju. Već su tada istraživači ustanovili da je “povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su otkrila da mnogi od njih, prije ili kasnije, odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan, odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito mjeriti. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da su društveno-ekonomski uvjeti, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ključni za održivost povratka. Povratak ili restitucija imovine (kuća ili stanova i zemlje) važan je, ali ne dovoljan uvjet trajnog ostanka, osobito za mlađe i obrazovane povratnike s djecom. Za njih je ključno pitanje zaposlenost i perspektive socijalne mobilnosti. Kako je to rijedak resurs na koji povratnici mogu računati, ne začuđuje da se (trajno) vraćaju ponajprije stariji, neobrazovani, ekonomski neaktivni ljudi i to u manja ruralna naselja.”

Nova je studija, pod naslovom “Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka” znatno šira i bavi se naučenim u razdoblju od 2006. godine i provedena je u donekle promijenjenim političkim i ekonomskim uvjetima te u okolnostima pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Pitanje realizacije povratka izbjeglica jedan je od pretpristupnih uvjeta “nametnut” (potencijalnim) kandidatkinjama za članstvo s prostora zapadnog Balkana, a regionalna suradnja u području međudržavnog rješavanja povratka izbjeglica ili njihova integriranja u zemlju utočišta bila je mjerilo za zatvaranje “famoznog” poglavlja 23. Nezadovoljni napretkom, predstavnici izbjeglih Srba iz Hrvatske čak su predložili rezolucije o pravima izbjeglih i zahtijevali od srpskog Parlamenta da diplomatskim aktivnostima pokuša omesti hrvatsko pristupanje Europskoj uniji radi neispunjenja njihovih zahtjeva.

Osim usporedbe s podacima iz 2006. godine, nova studija nudi i novu tipologiju povratka i njegove održivosti. Na temelju prebivališta izbjeglica uvodi sljedeću tipologiju: trajni povratnici; formalni povratnici; potencijalni povratnici; neuspješni povratnici i ne- povratnici. Na temelju reprezentativnog uzorka, istraživanje ukazuje na to da je (tek) svaki drugi registrirani povratnik – stvarni. U odnosu na ranije istraživanje, ovaj su put autori zaključili da formalni povratnici (dakle, oni koji su registrirali činjenicu svog povratka, prijavili prebivalište u Hrvatskoj i nemaju više status izbjeglice, imaju obnovljenu kuću ili stan na raspolaganju, no zapravo ne borave stalno u mjestu svog prebivališta u Hrvatskoj) zapravo nisu ne-povratnici i da oni ne predstavljaju neuspjele slučajeve povratka. Naime, trećina formalnih povratnika dolaze povremeno u svoje kuće, bilo to za praznike, radi obiteljskih proslava ili prilikom glasovanja. Ova činjenica ukazuje upravo na dinamiku povratništva kao otvorenog procesa. Budući su povratili svoje vlasništvo, uvijek postoji mogućnost da se neko od članova obitelji i faktički vrati. Osim toga, u 21.5% obnovljenih domova takvih, formalnih povratnika, žive neki od njihovih članova porodice pa se ipak radi o djelomičnom povratku. Konačno, činjenica da je skoro polovina (43%) praznih povratničkih domova održavana, ostavlja dugoročnu mogućnost povratka. U vremenskom periodu od skoro dva desetljeća radikalno su se promijenili ekonomski, društveni i politički uvjeti u područjima povratka. Promijenile su se i životne perspektive povratnika, koji su se u izbjeglištvu školovali, zaposlili, stekli nove društvene kontakte, integrirali u sredine u kojima su pronašli pribježište. Na povratak se stoga, ponovno je to potvrđeno, mnogo teže odlučuju mladi i obrazovani. Lakše je od penzije i od rada na zemlji preživjeti starijima. Mladima treba posao, njihovoj djeci škola, slobodne aktivnosti, perspektiva. Mladi povratnici kao da su i sustavno suzbijani u toj namjeri, jer neće imati pravo naslijediti stan od roditelja koji će eventualno postati zaštićeni najmoprimci.

“Zadaća je svake razumne politike”, u svom govoru prilikom predstavljanja studije istaknuo je Josipović, koji uz Vladu predstavlja državnu politiku dakle, “da do kraja, koliko je to moguće, izbriše strašne posljedice rata”. Srpske izbjeglice iz Hrvatske imaju pravo na to, jer su, u prvom redu, većina njih formalno-pravno hrvatski građani, jer su (bar nekoć) na teritoriju naše države imali svoj dom, i konačno zbog toga što im pravo povratka jamče hrvatski zakoni. Neki dan predstavljeni znanstveno-istraživački poduhvat svakako ima šansu doprinijeti u kreiranju usmjerenih programa i javnih politika koje će omogućiti njihov povratak. Nadam se da će ga, osim Predsjednika, pročitati svi ministri, dužnosnici i državni službenici koji u svojoj nadležnosti imaju ostvarivanje ljudskih prava ovog dijela hrvatskih građana. Za početak, bilo bi dobro da vlastodršci shvate da je povratak srpskih izbjeglica zapravo razvojni interes Hrvatske. Ni jednoj državi ne trebaju obespućena, depopularizirana područja.

Kako Poljakinje obilježavaju Dan žena

Ove godine će Poljakinje po 13. puta obilježiti Međunarodni dan žena uličnom akcijom poznatom pod nazivom manifa (što je skraćenica od manifestacija).

Ideja o manifi začeta je krajem prošlog stoljeća kada je takozvani “konsenzus o ženskim pitanjima” (što bi značilo “sve je u redu”) počeo poprimati oblik dogme. Nekoliko najznačajnijih poljskih ženskih udruga udružilo se u neformalnu skupinu kojoj su dale ime Porozumieniekobiet 8 marca, što bi u prijevodu značilo Sporazum žena 8. marta i započele borbu za veću vidljivost ženskih problema u medijima. Njihova ideja bila je da žene na Međunarodni dan žena izađu na ulice u svim poljskim gradovima s određenim, jasnim idejama i porukama.

Prva ulična akcija održana je 8. travnja 2000. godine kada se prosvjedovalo protiv restriktivnog protupobačajnog zakona, nedostupnosti kontracepcijskih sredstava i nedostatka seksualne edukacije te diskriminacije žena na tržištu rada.  Mitingu je tada prisustvovalo tek 200-tinjak sudionica. Međutim, iz godine u godinu akcija je sve raširenija diljem Poljske sa sve većim brojem sudionica i sudionika.  Na ovaj način povećava se  vidljivost ženskog pokreta u medijima i javnosti.

Izlazeći na ulice žene žele prekinuti pasivnost vezanu uz sve vrste diskriminacije i dati potporu onima koji su suočeni s ovim problemima.

Svake godine manifa ima drugi slogan, ovisno o tome koji su trenutni aktualni politički problemi. No, koriste se i razni aspekti rodne jednakosti.

Dakle, prva manifa iz 2000. imala je slogan “Demokracija bez žena je polovična demokracija”. Protestiralo se protiv loše obiteljske politike, te se tražilo pravo na slobodan pobačaj i veću dostupnost kontracepcijskih sredstava.

Sljedeće, 2001. godine manifa je imala parolu: “Nemojte dozvoliti da budete ušutkane”. Kampanja je bila osvrt na mali broj žena koje sudjeluju u političkom životu države. Izražena je želja za veću zastupljenost žena u parlamentu, barem kroz uvođenje kvota.

Slogan manife 2002. glasio je: “Moj život, moj izbor”  uz parolu 3x DA – za spolni odgoj, za kontracepciju i za pobačaj. Tada su žene napisale: “Živimo u zemlji siromaštva, nezaposlenosti i licemjerja. Žene su u teškoj poziciji, stavljene su izvan zakona, ponižavane i stigmatizirane. U Poljskoj nam nedostaje spolni odgoj, jeftinija kontracepcija, te siguran pobačaj. Nedostaje nam javna rasprava u kojoj će žene progovoriti o svojim iskustvima i svojim odgovornostima. Mi imamo pravo na izbor. Zbog toga izlazimo na ulice.”

Moto manife 2003. bio je:  “Naša tijela, naša prava” prema jednoj feminističkoj knjizi. Sudionice manifestacije izrazile su svoje protivljenje svim oblicima diskriminacije kao što su  nasilje u obitelji, seksizam u javnom životu, vrijeđanja žena, kršenje građanskih prava, a osobito reproduktivnih prava. Prosvjedovalo se i protiv rata u Iraku i solidariziralo sa žrtvama oružanog sukoba.

Godine 2004. manifa je održana pod parolom:  “Djevojke trebaju djela”. Razmatrana su pitanja homofobije, diskriminacije i isključenosti te je kritizirana Katolička crkva za uplitanje u društveni i politički život. Poznata aktivistica za ljudska prava, feministica i autorica knjige “Svijet bez žena”, Agnieszka Graff tada je izjavila: “U Poljskoj, ljudi ne mogu govoriti o pravima žena ozbiljno. To je neugodno. Mi tražimo jednaku plaću za jednak rad i ozbiljan pristup reproduktivnim pravima. Baš kao i sufražetkinje s početka 20. stoljeća, koje su morale prevladati strah od ismijavanja i izaći na ulicu.”

Postulat manife iz 2005. glasio je: “Mi smo jake, još jače smo zajedno”. Suprotstavljalo se diskriminaciji žena i ekonomskoj diskriminaciji na temelju seksualne orijentacije.  Na mnoštvu transparenata mogle su se iščitati parole poput ovih: “Smrt patrijarhatu”, “Seks da, seksizam ne”, “Feminizam je ponos”, “Naša tijela, naš život, naša prava”.

Pod sloganom:  “Borimo se zajedno! Branimo svoja prava!” obilježena je manifa 2006. godine. Cilj je bio suprotstaviti se vladinoj politici zbog lošeg položaja žena na tržištu rada. Zbog loše politike žene su bile prisiljene ostajati kod kuće, a većina si to jednostavno ne može priuštiti. Demonstriralo se i protiv podređenosti obrazovanja desničarskoj ideologiji i ideološkog nametanja ograničenja o zdravstvenoj zaštiti prema kojoj bi liječnik trebao biti svećenik. Tada je po prvi puta manifa imala organiziran i poseban prostor za djecu pod nazivom Kids blok, gdje su djeca imala organiziran program, a dočekao ih je i pregršt slatkiša.

Parola 2007. bila je: “Veliki ožujak solidarnosti žena”. Ovaj put u miting su se osim žena uključili i muškarci i djeca. Prvenstveno je bila iskazana borba za ravnopravnost i planiranje obitelji, kao i za jednakost u različitosti u suradnji s LGBT organizacijama. Situacija je bila već dramatična zbog restriktivnog zakona o pobačaju, koji je osudio mnoge žene na drame i tragedije, a tada je vladajuća desnica htjela progurati nove odredbe u ustav prema kojima bi svaka žena koja zatrudni morala roditi, čak i ako može iz tog razloga izgubiti svoj život. U Poljskoj je tada oko 60 posto ljudi živjelo na društvenom minimumu, a zbog ovog rigoroznog zakona većina žena je prisiljena obavljati pobačaj na crno ili odlaziti u inozemstvo kako bi ili obavile pobačaj ili pak išle na liječenje zbog neplodnosti. U pozadini ovog sve su veći bili skandali s političarima, seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu, kao i povećanom nasilju nad ženama i djevojkama.

Pod sloganom “Mi želimo biti slobodne” manifa 2008. imala je samo jedan cilj: borbu za stvarnu provedbu članka 33. Ustava koji glasi: “Žene i muškarci u Poljskoj imaju jednaka obiteljska prava, politička, društvena i ekonomska. Žene i muškarci imaju jednaka prava, a osobito u obrazovanju, zapošljavanju i napredovanju, jednaku plaću za isti rad,  jednako pravo na socijalnu sigurnost, kao i za primanje javnih priznanja i nagrada.”  Monika Sarkowska, jedna od organizatorica prosvjeda tada je rekla: “Mi vjerujemo da je ova vrsta prosvjeda potrebna jer ženska prava u Poljskoj su još uvijek povrijeđena, iako postoje propisi o jednakosti prava žena i muškaraca. Ali stvarnost je drugačija: žene su diskriminirane na radnom mjestu, one zarađuju manje na istoj poziciji, devedeset posto su žrtve obiteljskog nasilja i seksualnog zlostavljanja. Tu je i pitanje zdravlja, kao i dostupnosti pobačaja – za sva ovako važna pitanja vrijedi se boriti. Manifa je samo jedan element našeg djelovanja. Mi želimo da nas ljudi vide, da nas gledaju na televiziji i u medijima općenito. Osim ovoga, mi čitave godine radimo, pokrenule smo radionice, skloništa za žene, te razvijamo projekte u borbi protiv nezaposlenosti. Uvjerena sam da naša aktivnosti donosi uspjeh, jer položaj žena u posljednjih nekoliko godina ipak se promijenio na bolje.”

Parola desete, jubilarne manife 2009. godine glasila je:  “Svaka ekipa – ista stvar”. Činjenica jest da su Poljakinje u deset godina borbe uspjele izbjeći neke promjene u zakonu koji bi mogao povećati sudbinu žena u Poljskoj. Međutim, ipak su još uvijek diskriminirane pri zapošljavanju, obrazovanju, pravosuđu i zaštiti od nasilja. Uviđajući kako svaka vladajuća stranka ili koalicija ima svoje ideje, a položaj žena se baš i ne poboljšava, odlučile su se za ovaj slogan.  Tada su organizatorice prosvjeda objedinile zahtjeve žena te ih sumirale u objavu pod nazivom “10 zahtjeva žena” koje su proslijedile vladi. Zahtjevi su bili sljedeći: provedba odredaba Zakona protiv nasilja u obitelji (učinkovita istraga i kazneni progon počinitelja nasilja), učinkovita zdravstvena skrb, liječenje neplodnosti (in vitro oplodnja), puna reproduktivna prava i seksualno obrazovanje (s pravom na kontracepciju i besplatan i siguran pobačaj), suvremeni antidiskriminacijski zakon (zabrana diskriminacije u obrazovanju i drugim sferama društvenog života), poštivanje zaposlenih majki (besplatne jaslice i vrtići), jednak roditeljski dopust i izjednačavanje prava i obaveza majki i očeva, pravna zaštita neformalnih odnosa (bez diskriminacije istospolnih zajednica, odvajanje crkve od države (religija u crkvama, a ne u školama) te paritet na izborima (uvođenje izbornih kvota).

Godine 2010. slogan je bio:  “Solidarne u krizi, solidarne u borbi”. To je bio nastavak borbe žena u području gospodarstva i na radnom mjestu. Naime, žene su u Poljskoj još uvijek, kao i u mnogim drugim europskim zemljama, 20 posto manje plaćene od muškaraca za isti posao. Postavljena su važna pitanja poput: “Imamo li krizu u Poljskoj?”, “Koji su prioriteti u proračunu?” te “Zašto dijete za vrtić treba evidentirati neposredno nakon rođenja?”

Prošlogodišnja manifa imala je slogan:  “Dosta je iskorištavanja žena!” Sudionice su tražile bolju zaštitu radnog odnosa. Cilj ove manife bio je protest protiv loših uvjeta zapošljavanja, prije svega medicinskih sestara i žena u supermarketima. Preko 20 posto radnika u Poljskoj zaposleno je na temelju ugovora o radu koji pruža slabiju zaštitu nego ugovor o stalnom zaposlenju. Ova manifa bila je posvećena i Izabeli Jarugi – Nowacki, jednoj od najpoznatijih političkih aktivistica, ljevičarki i prvoj opunomoćenici vlade za jednak tretman, koja je poginula u zrakoplovnoj nesreći u Smolensku u travnju 2010.

Slogan ovogodišnje manife je: “Mi smo ogorčene!” Aktivistice i aktivisti će jasno iskazati ogorčenost u suočavanju sa svakodnevnom diskriminacijom i prezirom političara spram običnih građana. Političari ne čuju glas naroda. Inzistirat će se na provedbi ciljeva iz Europske povelje o jednakosti žena i muškaraca, pravedna raspodjela sredstava gradskih i općinskih proračuna s obzirom na potrebe obaju spolova, imenovanje predstavnika na temelju ravnopravnosti spolova, uvođenje učinkovitih programa za borbu protiv nasilja nad ženama, pomoć invalidnim osobama, kroničnim bolesnicima i starijim osobama, te subvencioniranje institucija koje podržavaju roditeljstvo umjesto masovnih sportskih događaja. Žene se ovim putem žele izboriti za veća socijalna prava i socijalne ciljeve, poput vrtića, boljih javnih škola, izgradnju zdravstvenih ustanova i domova, a ne ogromnih stadiona. One su ogorčene ulaganjem u projekte usmjerene prvenstveno na muškarce, kao što je gradnja stadiona za potrebe europskog nogometnog prvenstva Euro 2012.

Stoga, pozivanje na Europsku povelju o jednakosti jest upravo iz ovih razloga, jer povelja govori o jednakosti oba spola. Ogromnim izdvajanjem iz lokalnih proračuna za potrebe Eura 2012 oštećene su žene i njihove stvarne potrebe.

Ovogodišnja manifa imala je i uvertiru. Žene su osmislile aukciju pod nazivom “Artyski dia manify” ili u prijevodu “Umjetnici za manifu” na kojoj su poznati poljski umjetnici i umjetnice priložile svoja djela. Aukcija je održana 17. veljače, a sav prilog namijenjen je upravo ovogodišnjoj 13. manifi.

Dakle, ravnopravnost spolova i u Poljskoj još uvijek traži načine za rješavanje problema. Međutim, svake godine broj pridruženih u manifa marševima raste.  Manife su postale veliki festival ženskih prava.  Na poseban, veseo i zabavan način Poljakinje šalju ozbiljne poruke političarima u borbi za svoja prava.

Istraživanje o uznemiravanju na javnim mjestima

Članice inicijative Hollaback – REAGIRAJ provode istraživanje o uznemiravanju na javnim mjestima.

Istraživanjem se nastoji utvrditi učestalost ovog fenomena u Hrvatskoj, njegove osnovne karakteristike, te stavovi vezani uz uznemiravanje na javnim mjestima.

Organizatorice mole da izdvojite 10-15 minuta svog vremena te ispunite anoniman upitnik putem interneta. Upitnik mogu ispuniti sve osobe, bez obzira na dob, spol ili druge karakteristike. Također, mole da proslijedite ovaj upitnik i drugima. Važno je prikupiti što je moguće više različitih iskustava i mišljenja.

Upitnik se nalazi sljedećem linku:

http://www.surveygizmo.com/s3/788089/UPITNIK-O-UZNEMIRAVANJU-NA-JAVNIM-MJESTIMA

Vaši odgovori će pomoći u daljnjoj borbi protiv seksualnog uznemiravanja i napastovanja.

 

O POKRETU HOLLABACK u Hrvatskoj i svijetu

Hollaback je pokret posvećen iskorjenjivanju uličnog uznemiravanja kao jednog od najraširenijih oblika rodno uvjetovanog nasilja koji je, ujedno, najmanje zakonski suzbijan. Stoga se pokret Hollaback koristi tehnološkim mogućnostima i osobnom inicijativom kako bi suzbio uznemiravanje na ulicama. Pokret Hollaback počeo je djelovati kroz blog u New Yorku 2005. godine te se nastavio širiti po Sjedinjenim Američkim Državama i svijetu. Trenutno pokret obuhvaća 45 lokacija u 16 zemalja i u 2012. planira pokretanje stranica na novim lokacijama.

HOLLABACK – REAGIRAJ Hrvatska nova je inicijativa koja prepoznaje postojanje rodno uvjetovanog uličnog uznemiravanja u Hrvatskoj te se priključuje međunarodnom nastojanju u suzbijanju te pojave.

Više informacija na http://croatia.ihollaback.org.

‘Homoseksualni odnosi su nemoralni i protiv društvenog reda!’

Stanje zbunjenosti preplavilo je Indiju prošli četvrtak kada je državni odvjetnik pritisnuo Indijski Vrhovni Sud da zabrani homoseksualnost, pod tvrdnjom da su ‘homoseksualni odnosi protuprirodni i šire AIDS’.

Mediji su odmah prenijeli da postoji mogućnost da se odvjetnik zabunio i prenio krivu izjavu vezanu za stari stav Indijske Vlade prema homoseksualcima. Ipak, situaciju je dodatno pogoršala izjava odvjetnika P. P. Malhotre da su ‘homoseksualni odnosi visoko nemoralni i protiv društvenog reda‘.

Ministarstvo unutarnjih poslova izjavilo je da trenutno revidiranje homoseksualnosti u indijskom društvu ne znači osporavanje odluke Delhijskog suda iz 2009. godine, koji je legalizirao homoseksualne odnose između odraslih osoba. Presuda iz 2009. ukinula je odredbu britanskih kolonizatora staru 150 godina kojom se homoseksualnost smatrala zločinom. Aktivisti smatraju da Vlada i društvo moraju učiniti više za homoseksualce od puke tolerancije.

“Smatram da je neodgovorno i nelogično sada doći do ovakvih stavova. Ministarstvo ignorira odluku Delhijskog Vrhovnog Suda od prije tri godine kada je homoseksualnost dekriminalizirana”, izjavio je Monish Malhotra, gay aktivist i jedan od organizatora indijskoe Povorke ponosa.

Iako nedavni događaji možda nemaju veze sa trenutnim stavom Indijske Vlade, činjenica je da je homoseksualnost u Indiji još uvijek taboo, te da se seksualna orijentacija mora skrivati i od najbližih.

{slika}

Predstavljanje knjige Suzane Tratnik

Lezbijska grupa Kontra Vas poziva na predstavljanje knjige “U svojem dvorištu” autorice Suzane Tratnik koje će se održati u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (Preradovićeva 5), u ponedjeljak  5.ožujka 2012. s početkom u 18 sati.

Na predstavljanju će sudjelovati Suzana Tratnik a isto će moderirati Maja Hrgović.

Prijevod knjige “U svojem dvorištu” izdala je Lezbijska grupa Kontra uz financijsku podršku Trubarove zaklade pri Društvu slovenskih pisaca (Ljubljana, Slovenija), fondacije Heart and Hand Fund (Half moon Bay, SAD) i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva (Zagreb, Hrvatska).

 

O Suzani Tratnik:

Suzana Tratnik rođena je 1963. godine u Murskoj Soboti. Diplomirala je sociologiju na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, magistrirala antropologiju spolova na Institutum Studiorum Humanitatis, također u Ljubljani. Živi i radi u Ljubljani kao spisateljica, prevoditeljica i publicistica. Objavila je pet zbirki kratkih priča: Pod ničlo (Ispod ništice, 1997.), Na svojem dvorišču (U svojem dvorištu, 2003.), Vzporednice (Paralele, 2005), Česa nisem nikoli razumela na vlaku (Ono što nisam nikada razumjela u vlaku, 2008.) i Dva svetova (Dva svijeta, 2010.); dva romana: Ime mi je Damjan (2001.) i Tretji svet (Treći svijet, 2007.), dječju slikovnicu Zafuškana Ganca (2010.). Također je napisala i monodramu, radijsku igru, stručni rad o lezbijskom pokretu u Sloveniji te stručni rad o lezbijskoj literaturi. Godine 2007. primila je nagradu Prešernove zaklade za književnost. Njezine knjige i kratke priče prevedene su na dvadeset jezika, a prevela je više knjiga britanske i američke proze, drame i stručne tekstove različitih autorica i autora, kao što su Judith Butler, Adrienne Rich, Leslie Feinberg, Michael Cunningham, Jackie Kay, Mary Dorcey, Katy Watson, Ian McEwan, Dennic Cooper i Truman Capote.

Knjiga se može nabaviti u Profilovim knjižarama a za vrijeme predstavljanja se može kupiti po promotivnoj cijeni.