Feminizacija nezaposlenosti u Meksiku

Meksiko je pogodila ´feminizacija nezaposlenosti´: izgledi za zapošljavanje mladih žena, čak i onih visokoobrazovanih, nisu nimalo obećavajući.

            2012. započela je ponešto pesimistično za radnike/ce u Meksiku; analitičari predviđaju daljnji rast nezaposlenosti i pad plaća. Situacija je još gora za mlade žene, kojima čak ni sveučilišna diploma ne pomaže u potrazi za zaposlenjem. Carmen Ponce, ekonomistica specijalizirana za rodna pitanja, tvrdi kako će 2012. za Meksiko biti “vrlo teška”: kao rezultat nedavno sklopljenog ugovora o trgovini s Kinom, očekuje se skori priljev proizvoda i usluga iz partnerske azijske države. Ove godine, predviđa Ponce, bez posla će ostati oko 100 000 ljudi. Val otkaza najteže će pogoditi upravo one sektore u kojima većinu radne snage čine žene, poput tekstilne industrije (u kojoj žene čine čak 70% zaposlenih), industrije cipela ili igračaka. Otkazi najteže pogađaju mlade djevojke: broj otpuštenih žena u dobi od 14 do 19 godina popeo se sa 7% (2007.) na 10% (2011.). Nezaposlenost u ovoj dobnoj skupini također svjedoči o tome da su “obiteljski prihodi toliko niski da su čak i mlade djevojke prisiljene napustiti školu i potražiti posao, kako bi obitelji mogle spojiti kraj s krajem”, objašnjava Ponce. Sličan porast u broju nezaposlenih zamjetan je i među studenticama u dobi od 20 do 29 godina (porast od 8% 2007. na nešto više od 10% 2011. godine). Brojke, smatra Ponce, svjedoče o “feminizaciji nezaposlenosti”.

            Prema podacima Nacionalnog zavoda za statistiku, u studenom prošle godine u Meksiku je bilo 2.8 milijuna nezaposlenih (7 od 10 nezaposlenih imaju završenu srednju školu ili fakultet). Sve manji broj radnih mjesta potaknuo je mnoge na migraciju u Sjedinjene Države. Očajni mladi ljudi nerijetko se odlučuju i na ilegalni prelazak granice, dovodeći time vlastiti život u opasnost: 2011. godine zabilježeno je čak 767 pogibiji imigranata (62% žrtava bile su žene). 60% od 767 žrtava umrlo je nasilnom smrću, kao žrtve pljačke, silovanja ili organiziranog kriminala. Statistike pokazuju da je stopa nezaposlenosti najviša među obrazovanim ženama kojima je na raspolaganju ili migracija u SAD ili pridruživanje hordama nezaposlenih na Burzi rada. Nažalost, predviđa Ponce, posljedice recesije u Europi i SAD-u dodatno će pogoršati i onako kritičnu situaciju.

Smanjenje broja radnih mjesta nužno dovodi i do opadanja radnih standarda i kvalitete na postojećim radnim mjestima. Meksikanke kojima pođe za rukom pronaći posao tako će morati pristati na loše radne uvjete i plaće koje ni približno nisu dovoljne za pokrivanje osnovnih životnih troškova. Plaće u dućanima koji zapošljavaju čak 4.4 milijuna (od 18 milijuna radno sposobnih) žena, u razdoblju od 2005. do 2011. pale su za gotovo 25%. S druge strane, troškovi osnovnih životnih namirnica nastavljaju rasti (cijena dnevne potrošačke košarice u razdoblju od 2006. do 2011. porasla je s $5,80 na čak $12,60). Situacija je osobito kritična za 27% obitelji na čelu kojih su samohrane majke, budući da žene zarađuju oko 70% manje od svojih muških kolega. 

 Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Sex? Ne hvala!

U društvu opsjednutom sexom, mnogo je onih koji ne osjećaju seksualnu žudnju. Neki od njih u potrazi su za novim oblicima intimnosti. 

            Nedavno sam posjetila jedan od foruma posvećenih aseksualnim osobama (osobama koje pokazuju slab ili nikakav interes za sex) i tamo ostavila svoj kontakt, pozivajući sudionike/ce da sudjeluju u istraživanju koje provodim. Uskoro mi je stigao e-mail od Annette: “Četrdeset i sedam mi je godina, ali izgledam mlađe – vjerojatno zato što se dobro brinem o sebi, a tu je i nedostatak stresa koji izazivaju suprug i djeca. Živim u dosadnom predgrađu i dok ovo pišem, sjedim u svom uredu u odvjetničkoj tvrtci u kojoj radim. Kad vidim sve te razvodne parnice zbilja mi je drago što sam aseksualna”. Kad živite u tako maloj zajednici, svatko si uzima za pravo riješiti vaše pretpostavljene probleme – tako je, prisjeća se Annette, jedna članica njene crkvene grupe molila Svetu Anu da joj pošalje muškarca. Prije nekoliko godina, jedan od njenih rođaka potajno ju je prijavio na jednu dating stranicu – i dan danas prima njihove e-mailove. “Vrlo je teško živjeti u svijetu koji u tolikoj mjeri veliča romantičnu ljubav i seksualnost”, kaže Bryony, dvadesetogodišnja studentica iz Manchestera. “Velik dio studentskog život svodi se na razgovore o tome tko se kome sviđa i tko s kime spava, razgovore u kojima nemam nikakve želje sudjelovati”.

            Procjenjuje se da je oko 1% svjetske populacije aseksualno. Annette, Bryony i njima slični vjerojatno nikada nisu (i nikada neće) iskusili seksualnu privlačnost. Iako nikada u životu nije bila u vezi, Annette ističe kako je zbog toga i više nego sretna. No s druge strane, čitav je život prati osjećaj da između nje i njene okoline postoji duboko nerazumijevanje. Kako bi skrenuo pozornost javnosti na prisutnost aseksualnih osoba, David Jay je 2001. godine pokrenuo web stranicu Aven (Asexuality Visibility and Education Network: Mreža za vidljivost i obrazovanje aseksualnih osoba). Danas, stranica broji više od 50 000 članova. O Jayu je nedavno snimljen i dokumentarac rječitog naziva (A)Seksualan ((A)Sexual). U uvodnim scenama filma, redateljica Angela Tucker zaustavlja prolaznike/ce i pita ih što znaju o aseksualnosti. “Mislim da… mahovina je aseksualna, zar ne?” odvraća jedna žena; drugoj, pak, na pamet padaju punoglavci. U telefonskom razgovoru, Jay mi kaže kako je takozvani “aseksualni pokret” trenutno u trećoj fazi. Prva je faza započela tamo negdje ranih 2000.-ih; to ne znači, dakako, da aseksualnost nije postojala i prije toga, već jednostavno to da nije imala jasno definiran javni identitet. Glavni cilj prve faze bio je definirati što  aseksualnost zapravo jest, i na taj ju način razdvojiti od apstinencije i celibata. Internet je u tome odigrao veliku ulogu: od početka novog milenija pojavili su se brojni forumi na kojima su ljudi (doduše anonimno i ponešto plaho) ostavljali poruke u stilu: “Ne razumijem u čemu je tolika strka oko seksa!” Druga je faza bila usmjerena na mobilizaciju. 2006. godine Jay je svoju poruku o aseksualnosti odaslao medijima. Kao gost u američkom talk showu “The View”, pokušao je skrenuti pozornost gledateljstva na prisutnost aseksualnih osoba u društvu. No drugi gosti nisu pokazali naročit interes za ono što je Jay imao za reći. “U čemu je problem? Zašto se morate organizirati?” čudila se glumica i komičarka Joy Behar; “Ako se ne seksaš, o čemu onda imaš pričati?” podsmjehivala se voditeljica Star Jones. Obje su se žene požurile ponuditi objašnjenja za Jayev nedostatak seksualne želje. “Možda je riječ o potisnutoj seksualnosti. Možda se jednostavno ne želiš suočiti s vlastitom željom”, nagađala je Behar. 2012. godina, tvrdi Jay, označila je početak treće faze, koja propitkuje opće poimanje ´normalnog´ spolnog nagona.

            “Strogo teorijski gledano, nedostatak seksualne želje ne bi trebao predstavljati problem”, kaže jedan od vodećih stručnjaka za pitanja aseksualnosti, Tony Bogaert. “No mediji nam neprestano nameću hiperseksualnost kao normu. U posljednje vrijeme aseksualnost se prometnula u neku vrst stigme”. Osnivačica britanske dating stranice “Platonic Partners” i savjetnica Suzie King, ističe kako se mnogi njezini pacijenti žale na nerazumijevanje s kojime se susreću kada se deklariraju kao aseksualni. “Ljuti ih što ih drugi ljudi pokušavaju ´popraviti´ i pomoći im da probude seksualnu želju. Njihove vlastite psihološke i emocionalne potrebe potpuno se zanemaruju”. Iako im Internet omogućava da se povežu s drugima, aseksualne osobe i dalje u velikoj mjeri muči osamljenost. Stranica “Platonic Partners” nastala je kao reakcija na pokušaj samoubojstva jednoga od Kingičinih pacijenata 2007.-e godine: “Bio je strašno usamljen i uvjeren da nitko neće htjeti biti s njim u vezi bez sexa”. Srećom, King ga je upoznala sa ženom koja nije imala ništa protiv aseksualne veze. Web stranica “Platonic Partners” namijenjena je aseksualnim osobama, ali i osobama koje su impotentne ili se ne mogu upuštati u spolne odnose zbog fizičkih oštećenja. Temeljna poruka jednaka je za sve: samo zato što ne možete ili ne želite stupati u spolne odnose, ne znači da morate ostati sami. U dokumentarcu (A)Seksualan Jay se prisjeća reakcija vlastitih roditelja na njegovo priznanje da je aseksualan: “Savjetovali su mi da držim sve opcije otvorenima. Mislim da im je bilo teško shvatiti kako bih mogao biti sretan bez seksa”. I drugi imaju slična iskustva: čini se da bi roditeljima bilo lakše prihvatiti da je njihovo dijete gay. Rečenice poput: “Jesi li siguran?”, “To je samo faza!”, “Hoćeš reći da nikada nećemo imati unuke?”, navode se kao najučestalije reakcije.

            Uz već spomenutog Bogaerta, autoritet na području aseksualnosti je i Lori Brotto, profesorica na Sveučilištu British Columbia. Njena dosadašnja istraživanja pokazuju da ne postoji zamjetna rodna razlika: i muškarci i žene u podjednakoj su mjeri aseksualni. S druge strane, aseksualni muškarci više masturbiraju od žena – štoviše, čine to gotovo u jednakoj mjeri kao i muškarci s “normalnim” seksualnim porivima, što upućuje na postojanje neke vrste fizičkog imperativa. Nadalje, Brotto tvrdi kako aseksualnost u pravilu nije posljedica zlostavljanja u djetinjstvu. Bogaert, pak, inzistira na važnosti tzv. “bratskog faktora”: aseksualne osobe, naime, često imaju stariju braću. Njegova istraživanja također pokazuju da su “aseksualne osobe, kao i homoseksualci, češće ljevoruki”. No kako nam ove spoznaje pomažu bolje razumijeti aseksualnost? “Kada bih imao financijskih sredstava, pokrenuo bih istraživanje mozga kako bih ustanovio na koji način aseksualna osoba percipira seks. To bi odgovorilo na brojna pitanja: je li stvar u hormonima? Je li aseksualnost upisana u gene?”. I Brotto i Bogaert tragaju za sponzorima, no budući da aseksualnost ne predstavlja prijetnju (za razliku od, primjerice, epidemije AIDS-a), njihova je potraga zasada bezuspješna.

            Dvadesetosmogodišnji Andrew piše mi o svom religioznom odgoju, te o tome kako se inzistiranje na tjelesnoj čistoći činilo smiješno njemu i njegovim vršnjacima kojima seks ionako nije bio na pameti. Pitam ga je li njegov vjerski odgoj ´krivac´ za njegovu aseksualnu orijentaciju? “Većina ljudi pokušava na neki način objasniti i racionalizirati aseksualnost, ne bi li je na taj način otpisali kao nešto što ne treba uzimati odveć ozbiljno. Nitko nije u stanju objasniti što uzrokuje nedostatak seksualnog nagona, no to ne znači da aseksualnost ne postoji”, piše Andrew. Dok čitam njegov odgovor, obuzima me nelagoda – nikada ne bih upitala gay osobu je li njegova/njezina seksualna orijentacija rezultat odgoja, pa čemu onda istu stvar upitati aseksualnu osobu? Aseksualne osobe njihova aseksualnost ne smeta; ono što ih smeta je što drugi ljudi u tome vide problem. Andrew me upućuje na istraživača Marka Carrigana, koji osporava Jayevu teoriju o trećoj fazi aseksualnog pokreta: “Ne vidim kako možemo tvrditi da smo u fazi kada mijenjamo javnu percepciju aseksualnosti, kada većina ljudi upoće nije svjesna da ona postoji!” Carrigan mi otkriva kako, za razliku od roditelja aseksualnih osoba, bake i djedovi pokazuju mnogo više razumijevanja: “Manjak seksualne želje postaje problematičan tek u trenutku kad se seks premješta u javnu sferu, kada postaje vidljiv, kada se o njemu razgovara. Prije, dok je seks bio isključivo stvar pojedinca, aseksualnost nije predstavljala ´problem´, nije bilo potrebe da ju se opiše i legitimira”. Sličnog je mišljenja i Suzie King: “Društvo odbacuje i ismijava sve što se razlikuje od prihvaćene norme. Reakcije s kojima se aseksualne osobe susreću pokazuju koliko smo zapravo loše informirani i zadrti po pitanju seksa”.

            Dvadesetjednogodišnja Laura aseksualna je još od rane adolescencije. “Moje školske kolegice stalno su se zaljubljivale i odljubljivale, a ja nisam imala pojma o čemu govore!” Kao konobarica u lokalnom kafiću, Laura je neprestano na meti mušterija. “U nekoliko sam im navrata pokušala objasniti da sam aseksualna, no na to mi obično odgovaraju: ´To je zato što još nisi probala sa mnom!´ Stoga više uopće ne pričam o tome. Tako je, valjda, jednostavnije”.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Gdje su kvalitetni uzori za mlade djevojke?

London, Velika Britanija – dvadesetdvogodišnja Lucy Vixen je u ekstazi. “Ne mogu vjerovati da su svi glasovali za mene! Neku večer sam izašla, i odjednom su me okružile horde prekrasnih djevojaka. Govorile su mi da me vole, da me podržavaju, da sam ja njihov idol i da bi željele biti poput mene”, priča mi pobjednica ovogodišnjeg natječaja tabloida The Sun za najbolju fotografiju u toplessu. Pitam ju kako njeni roditelji gledaju na to da njihova kćer pozira odjevena samo u sićušne gaćice. “Tata je moj najveći obožavatelj (no dobro, nakon mame)”, odgovara. “Prošli tjedan sam mu pokazala najnoviju topless fotografiju na naslovnici jednog časopisa. On mi kaže: ´Samo naprijed, curo!´ Ako sam ja sretna, i on je sretan”. Kroz razgovor s Lucy shvaćam koliko joj je stalo do drugih žena. Priča mi kako je upoznala brojne druge djevojke koje su pozirale za The Sun, kako se povezala s njima, te kako joj laska kad joj druge djevojke kažu da žele biti poput nje. Priznaje da osjeća veliku odgovornost, pa odbija bilo kakve dijete kako bi pokazala drugim djevojkama da je ´normalna´, baš poput njih. “Nisam mršavica, ali volim svoje tijelo onakvo kakvo jest”, kaže Lucy. “Prije sam bila uvjerena da sam debela, no s vremenom sam naučila prihvatiti i voljeti sebe onakvom kakva jesam. Nisam prijatelj photoshopa – želim da fotografije prikazuju pravu mene, sa svim mojim nesavršenostima”. Kaže mi da je u redovima njenih obožavatelja dvaput više žena negoli muškaraca, što ju čini vrlo ponosnom. Koji su njeni stavovi o feminizmu? Dodajem da, kad bih imala kćer, ne bih željela da ona pozira gola, jer smatram da se žena na taj način svodi na puki objekt. “Shvaćam tvoj stav; da ja imam kćer, vjerojatno ju ne bih poticala da se time bavi, no kada bi izrazila želju ne bih ju sprječavala”, odgovara Lucy. “Ovo je moj izbor i moram priznati da se zbog toga osjećam osnaženom. U jednom danu mogu zaraditi između 500 i 1000 funti. U školi sam uvijek bila prilično loša pa bi na kraju vjerojatno završila u nekom dućanu, gdje bih se za isti novac morala mučiti tjednima”. Zatim naglašava: “Za mene je to isključivo posao. Pružila mi se prilika i namjeravam ju iskoristiti što bolje mogu. Žene se moraju brinuti same za sebe – ja sam samostalna cura koja se sama uzdržava. Tabloidi će objavljivati golišave fotografije bez obzira na to pristanem li ja osobno pozirati za njih. Pornografija na Internetu dostupna je svima, poznate osobe dobivaju vrtoglave iznose za fotografije u donjem rublju… vremena se mijenjaju”.

            Doista, vremena se mijenjaju. Zaprepaštena sam rezultatima istraživanja o stavovima britanskih djevojaka iz 2011. godine. Devedeset posto ispitanih tinejdžerki izjavilo je da su mediji previše usmjereni na fizički izgled, a premalo na postignuća žena. Sedamdeset i dva posto smatra da bi u poslovnom svijetu i političkim vodama trebalo biti više žena. S druge strane, 44% ispitanica kao svoj uzor navodi pop zvijezdu Cheryl Cole; čini se da upornost i odlučnost jedne Oprah Winfrey (12%) ili postignuća jedne JK Rowling (1%) nisu pretjerano impresionirali mlade Britanke. Pitam svoju mlađu sestru i njene prijateljice što misle o Florence Nightingale, Emmeline Pankhurst ili Mary Wollstonecraft – one preokreću očima. No dobro, možda sam zašla previše u povijest. “Germaine Greer? Carol Ann Duffy? Duffy je dramatičarka i prva britanska pjesnikinja laureatkinja – nije li to nešto u što se možete ugledati?” Jedna od djevojaka odvraća: “Sve su to sjajne žene, ali mi zapravo i ne znamo mnogo o njima. Nikada ne čujemo za njih, pa kako bi nam onda one mogle biti uzori?”


Opsjednutost slavom

            Britanija je opsjednuta poznatim osobama, britanski su mediji opsjednuti seksom i skandalima. Nažalost, najprodavaniji listovi upravo su raznorazni tabloidi. Mlade se djevojke sa svih strana bombardira savjetima poznatih osoba o svemu i svačemu. Evo nekoliko odabranih naslova iz prošlotjedne ponude: “Kako upecati idealnog muškarca?”, “Kako se ponašati kao da te on ne zanima kad zapravo izgaraš od želje da se udaš za njega, rodiš njegovu djecu i živiš s njime sretno do kraja života?”, “Kako izgubiti 10kg u mjesec dana?”, “Kako impresionirati šefa na poslu i dečka u krevetu?” Dok hodate po ulici sa svih strana vas promatraju lica celebova; da ne spominjem svakodnevno maltretiranje takozvanim “reality show-ovima” koji prikazuju tinejđere koji se po cijele dane vozikaju u skupim automobilima, odlaze u shopping i otmjene noćne klubove. To nije stvarnost (reality) – niti blizu! Pogledajte tinejđere oko sebe i vidjet ćete da je većina njih okupirana školskim obavezama ili potragom za poslom; oni se jednostavno pokušavaju nositi sa svakodnevicom koja iz dana u dan postaje sve teža. To je britanska stvarnost!

            Tinejdžeri se zacijelo osjećaju grozno gledajući emisije koje ih uvjeravaju da je u životu najvažnije voziti najnoviji sportski automobil i odijevati se u skupe krpice. Pitam se samo jesu li televizijski producenti svjesni goleme moralne i etičke odgovornosti koju snose prilikom odabira sadržaja za tako mladu i prijemčivu publiku. Pogledajte samo sudionike ovogodišnjeg “Celebrity Big Brothera”: jedna od natjecateljica “poznata” je po osmogodišnjoj afari s vlastitim šogorom. Ideja showa jest potrpati skupinu ljudi koji se nikada prije nisu sreli u istu kuću, i zatim čekati da se svi zajedno naliju, jer, zna se, tek tada počinje prava “zabava”. Jesam li ja jedina koja smatra da je promatranje drugih ljudi kako se opijaju, a potom i vrijeđaju, svađaju, nerijetko i skidaju, naprosto odvratno? Kontaktirala sam producente “Celebrity Big Brothera” kako bih porazgovarala o tome, no (čudnog li čuda) nitko nije bio raspoložen za davanje komentara.

            Predsjednica Saveza britanskih ženskih škola Helen Wright izrazila je zabrinutost nad društvom “u kojem se izgledu daje prednost nad sadržajem”. U razgovoru za Al Jazeeru, Wright, ujedno i ravnateljica škole za djevojke St Mary´s Calne, izjavila je slijedeće: “Naše društvo promiče opsjednutost poznatim osobama. To je najobičnija eksploatacija, da ne spominjem da se mlađim naraštajima neprestano predstavlja iskrivljena slika stvarnosti”. I sama majka troje djece, Wright smatra da bi netko trebao preuzeti odgovornost za način na koji britansko društvo slavi krive vrijednosti. “Mladi su u delikatnoj poziciji jer tragaju za životnim smjernicama, pa im se sav taj glamur i slava čine itekako privlačnima. Prihvaćanjem takve glorifikacije celebrity kulture, mi ih zapravo iznevjerujemo”. Djevojke bi, smatra Wright, trebalo poticati da budu “vjerne sebi”, a ne da pristaju na “eksploataciju i amoral” koji nikako ne mogu dovesti do ispunjenog i osmišljenog života.

 

Gdje su nestale žene?

            Što na sve to kažu muškarci koji upravljaju Britanijom? Ministar rada Iain Duncan Smith krivca vidi u kulturi opsjednutoj celebovima i bogaćenjem ´nabrzaka´. “Čini se da naše društvo idealizira pogrešne ljude. Ne divimo se onima koji su uspjeli zahvaljujući radu i zalaganju”. Da, to je sve divno i krasno gospodine Smith, no recite mi, molim vas, gdje su nestale žene u Vašoj Vladi? Brojke ne lažu – po broju žena u politici Britanija opasno kaska za većinom europskih zemalja (20% u usporedbi s njemačkih 37% ili španjolskih 53%). Kad smo već kod tradicionalno muških okruženja, gdje su nestale žene na BBC-evoj listi za Sportsko lice godine? Ovakva nevidljivost žena u medijima i društvu općenito ljuti Emmu Moore, jednu od osnivačica web stranice Pinkstinks. Stranica je pokrenuta 2008. godine s ciljem borbe protiv stereotipa i manjka pozitivnih identifikacijskih modela za djevojke.

            U razgovoru za Al Jazeeru, Moore otkriva kako je manjak kvalitetnih identifikacijskih modela potaknuo nju i njenu sestru da uzmu stvari u svoje ruke. “Britanska je kultura potpuno pornografizirana. Postalo je sasvim normalno da žena nema niti jednu dlačicu na tijelu – ako slučajno propusti depilirati neki dio tijela, muškarci ju odmah proglašavaju dlakavom lezbijkom. Po novome se ples na šipki smatra osnažujućim – što to poručuje djevojkama? Ako želite biti ´prava žena´, morate se prilagoditi diktatima seksualne industrije”. Majka dvaju djevojčica (pet i devet godina), Moore je zabrinuta situacijom u Britaniji gdje se pojedince slavi samo zato što su poznati. “Od trenutka kad se rode, djevojčice se uči da je izgled najvažnija stvar u životu. Moraš izgledati savršeno kako bi postala manekenka ili TV zvijezda”. S druge strane, postignuća znanstvenica ili istraživačica prolaze potpuno nezamijećeno. “Pogledajte kompaniju Disney – oni bi trebali snositi odgovornost za to što nas šopaju slikama ružičastih, šljokičastih princeza. Roditelji bi se napokon trebali trgnuti i jasno i glasno reći kako prodavanje šminke dvogodišnjakinjama nipošto nije normalno. Dok tomu ne stanemo na kraj, ne možemo se nadati boljim uzorima za naše kćeri”. Pitam Moore tko su uzori njenim kćerkama. Petogodišnja djevojčica još je premlada za to pitanje, pa se okrećemo njenoj devetogodišnjoj starijoj sestri. Nakon malo razmišljanja ona odgovara: “Moja mama”. Slatko, ali previše subjektivno. Naposlijetku se odlučuje za plivačicu Rebeccu Adlington, “jer joj je želja sudjelovati na Olimpijskim igrama”. Još netko? Tu se sirotica doista muči, jer gotovo da i ne postoje drugi uzori kojima bi se mogla diviti… Žalosno, ali istinito.  

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Vlada nema namjeru potpisati sporazum ACTA

Kuća ljudskih prava pokrenula je raspravu okruglim stolom o sporazumu ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement) i njegovom mogućem utjecaju na hrvatske internetske korisnike. Svoje mišljenje su mogli izraziti među ostalima i vladin dužnosnik Stribor Kikerec, Domagoj Bebić iz Instituta za nove medije i e-demokraciju te Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta.

Proteklih desetak dana ACTA je postala “vruća tema” ne samo internetskih kuloara već čitave nacije izjavom predsjednika Ive Josipovića da podržava svaki međunarodni sporazum koji šiti autorska prava od zlouporabe, te je potreba za raspravom postala akutna.

Iako su govornici za okruglim stolom došli iz različitih područja svi su se složili u nezadovoljstvu spomenutim dokumentom te iščekuju da  ACTA u obliku u kojem se nalazi neće zaživjeti. Jedan od razloga protiv ovog sporazuma jest da su se pregovori o ACTA-i odvijali u potpunoj tajnosti, bez nazočnosti strana kojih se izravno tiče taj sporazum, bez znanja civilnih društava ni javnih rasprava.

Najglasniji NE ACTA-i šalju upravo zemlje u razvoju Europske unije, primjerice Poljska, jer ih takav trgovinski sporazum dovodi u još slabiji položaj naspram razvijenih zemalja. “Upravo je sloboda razmjene podataka na internetu omogućavala zemljama u razvoju i manje razvijenim zemljama da ostanu u toku sa suvremenim zbivanjima, znanstvenim i medicinskim otkrićima te prijenosu informacija.”, naglašava Tomislav Medak, “a ACTA će dovesti do cienovnog isključivanja tih zemalja, smanjivanja konkurentnosti, smanjenja širenja relevantnih informacija u vezi znanstvenih, kulturnih i zdravstvenih sadržaja.”

Vladin predstavnik Stribor Kikerec potvrdio je da vlada nema namjeru, niti je itko tražio od njih da potpišu sporazum ACTA, te se rasprava osvrnula i na  hrvatske zakone, a posebice onaj o autorskim pravima koji regulira zlouporabu tih prava te njezinu primjenu u praksi koja još  treba u potpunosti zaživjeti.

Domagoj Bebić zaključuje da je najlakše pitanje piratstva i autorskih prava staviti u sferu zakonodavstva, ali ono što sporazumu nedostaje jest javna rasprava i demokratska inicijativa.

U tri klika biraj život bez nasilnika, za 0 kuna

U organizaciji Ženske sobe-Centra za seksualna prava, 22. veljače održano je predstavljanje Internet stranice Sigurno mjesto– u tri klika biraj život bez nasilnika u hotelu Dubrovnik. Namijenjeno je ženama žrtvama nasilja te institucijama i organizacijama civilnog društva koja se bave ovom problematikom.

Upravo podatak da tek pet posto zlostavljanih žena prijavi svog zlostavljača bio je jedan od poticaja Ženskoj kući na čelu s Majom Mamulom, da se omogući lakši i sigurniji pristup informacijama o tome  kome se obratiti, kako prijaviti zlostavljača, te kako izaći iz života obilježenog nasiljem.

Predstavljanju stranice odazvale su se i žene na čelu brojnih vladinih institucija i pravosuđa. Tako je Zrinka Vrabec Mojzeš, iz Ureda predsjednika, napomenula da je svakih petnaest minuta u svijetu zlostavljana jedna žena, a svakih trinaest dana jedna biva ubijena.

Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda, izjavila je kako je važna prevencija nasilja, a dolazak pred sud je tek posljednja stepenica, kad je šteta već počinjena. “Ovih trinaest godina rada donesen je cijeli niz novih zakona i podzakonskih akata, a obiteljsko nasilje je izašlo u javnost iz sjene obiteljske anonimnosti.”

Uz informatičku podršku, podršku vladinih institucija i brojnih javnih osoba iz svijeta kulture i medija kampanja Sigurno mjesto ostvarena je s budžetom od nula kuna.

Nakon svečanog predstavljanja Internet stranica je stavljena u funkciju, a sljedećih ćemo mjeseci moći pratiti reklamne spotove i plakate u kojima sudjeluju brojna poznata lica iz svijeta kulture i medija kao što su grupa Meritas i Jelena Radan, koje su svojim nastupom podržale promociju projekta.

Znaj svoje susjede: Bosna i Hercegovina

Kada danas u Ahmićima dvoje ljudi različite etničke pripadnosti sjede za istim stolom i dogovaraju se o zajedničkoj budućnosti – čudo je i veće od samih međugorskih ukazanja, mišljenje je jednog bosanskohercegovačkog hodže.

Naime, u dokumentarcu Bosnia: A miracle which does not shine, prikazanog u Zagrebu na Pravnom fakultetu 23. veljače, 2012. u sklopu projekta Znaj svoje susjede, moglo se vidjeti kako se društvo ove zemlje mijenjalo nakon okončanja etničkih sukoba s početka 90-tih.

U ovih 17 godina od završetka rata u BIH ljudi se, a što je naglašeno u ovom filmu, uče živjeti ponovnom suživotu i pokušavaju normalizirati odnose. Međutim, posljedice ratnih zbivanja još su uvijek žive tako da sadašnjost iziskuje mnogo individualnog i političkog napora, diplomacije i mudrosti u svrhu izgradnje bolje budućnosti.

Budućnost Bosne i Hercegovine okovana je ne samo neposrednim posljedicama ratnih zbivanja već i siromaštvom, neperspektivom mladih, uništenim gospodarstvom i privredom.

Porez se nema odakle ubrati u ovoj zemlji gdje se na svakom koraku nailazi samo na kafiće, istaknuo je u svom govoru nakon projekcije filma veleposlanik Bosne i Hercegovine NJ. E. Vladimir Raspudić

Međutim, ovog je mjeseca napokon okončana kriza vlasti u BIH imenovanjem novog Vijeća ministara. Nakon punih 16 mjeseci mirovanja time je i napokon oslobođen put za reformske procese jer i BIH želi postati članicom Europske Unije, a jedan od uvjeta pristupanja je reforma Ustava.

Naime, sadašnji je Ustav BIH Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma koji se pokazao nefunkcionalnim prije svega zbog svoje skupe administracije, ali i zbog podijeljenosti prema entitetskom (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i etničkom (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) principu koji često onemogućava funkcionalnost institucija Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je, za sada, ova zemlja i dalje svojevrsni “zatvorenik” svog ustavnopravnog aranžmana. Međutim, volja i snaga ljudi bira i pokreće političko vodstvo BIH u smjeru onog društva koje pripada europskoj obitelji.