Kad žena piše povijest književnosti

Razmišljajući na koji način govoriti o Zdenki Marković, prisjetila sam se scene iz Matanićeva filma Sto minuta slave o slikarici Slavi Raškaj u kojoj lik umjetnice, izmješten u suvremeni svijet, nagađa (ne bez ironičnog prizvuka) kako bi se njezino ime, koje posjeduje osobine dobrog branda, moglo marketinški upakirati. Ta istovremeno apsurdna i realna situacija pokazatelj je svijeta u kojem čovjeka ne legitimira vlastiti rad nego njegova prezentacija. S obzirom kako su je “reklamirali”, u Zdenkinu je slučaju možda i bolje što se o njezinu radu nije dovoljno govorilo jer je pokroviteljski govor gori od prešućivanja. U njezinoj ostavštini može se naići na novinske članke koji potvrđuju pravilo da se “svojih” pjesnika prigodno prisjećamo (razne obljetnice, rođendani). Riječ je uglavnom o kraćim osvrtima na njezin cjelokupni rad, među kojima se nalaze i fraze o “svježoj krvi ubrizganoj ženskom emocionalnošću u zamorno naučenjaštvo”. Relevantan govor o Zdenkinu radu, osobito znanstvenom, tek predstoji.

Rad Kad žena piše povijest književnosti jedan je od doprinosa revivalu, bez ikakvih pretenzija, ove znanstvenice, polonistice, književnice, prevoditeljice, kulturne i prosvjetne djelatnice, u kojem ukazujem na njezinu studiju Pjesnikinje starog Dubrovnika. Od sredine XVI do svršetka XVIII stoljeća u kulturnoj sredini svoga vremena (1970), kao prvi opsežniji hrvatski književnohistoriografski pregled koji je napisala žena. Polazeći od binarne opreke između ženskog i muškog, kao zasigurno najtrajnijeg izvora feminističkoga kritičkog promišljanja, zanimalo me kako se te opreke, imaginarne ili stvarne, manifestiraju u znanstvenome diskursu, konkretno u historiografskome pisanju koje je dugo bilo percipirano kao isključivo “muški” posao. Dokidanje takve odrednice hrvatske književne historiografije praćeno je porastom broja žena zaposlenih u znanosti. Sporadičnost ženskih glasova u struci prekida se nastupom autorica rođenih četrdesetih godina 20. stoljeća. Dunja Detoni-Dujmić, Dubravka Oraić Tolić, Gordana Slabinac, Dunja Fališevac, Živa Benčić samo su neka od imena koja su “feminizirala” sliku hrvatske književne znanosti. No pomak u tom smjeru naznačen je mnogo ranije, što potvrđuje stvaralaštvo Marije Jambrišak (1847-1937), Adele Milčinović (1879-1968), Zdenke Marković (1884-1974) i Nade Beritić (1921-1996).

Sa studijom Pjesnikinje starog Dubrovnika napravljen je pomak u dotadašnjoj povijesti književnosti jer su napokon “razne Boškovićke, Bogašinovićke i Bettere” izvučene iz neopravdane anonimnosti. Progovoreno je o ženskom stvaralaštvu koje je bilo zanemareno čak i kao kulturna činjenica. Ako su ranije i bile spomenute, u usporedbi s muškim autorima jednake pjesničke vrijednosti, redovito su deblji kraj izvlačile žene. Iznenađuje li činjenica da je ustaljene predodžbe o ženskom stvaralaštvu ranijih razdoblja promijenila upravo žena?! Vrijednost toga pionirskog rada dopunjuje i način njegova nastanka. To će najbolje oslikati Zdenkine izjave iz raznih intervjua (1971): “Morate znati da sam svoje Dubrovkinje radila bez prestanka deset punih godina, svakoga dana od devet do pola jedan, a popodne pregledavala i pripremala materijal za drugi dan… Skupivši materijal u Dubrovniku, kod kuće sam ga obrađivala smirena, sama, ne tražeći savjeta ni od koga. Nikad ne radim nešto žurno ili nešto onako, za novac. Silno sam osjetljiva na ritam rečenice i više puta, ako mi ne odgovara, stanem i ne idem dalje… Posvetila sam se isključivo svom radu… Ja sam s tim tako srasla.” No unatoč djelu koje samo sebe preporuča, od brojnih književnih priznanja, Zdenka Marković nije dobila ni jedno.

Na tragu konstatacije D. Oraić Tolić kako je “svaki muškarac bilo kojim svojim uratkom na kraju 20. stoljeća bio vredniji od jedne žene i njezina pionirskog rada o ženama”, što govori u prilog postojanosti i perpetuiranju spolnih stereotipa, kreće se i recepcija studije Z. Marković. Naime njezino djelo, iako pod znanstvenim okriljem tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, temeljeno na iscrpnom arhivskom i terenskom radu, stvarano u dugom razdoblju i obogaćeno zadivljujućim angažmanom autorice, nije naišlo na adekvatnu recipijentsku pozornost te je zanemareno i marginalizirano u usporedbi s muškim historiografskim pothvatima. O vrijednosti Markovićkine monografije, koja je ostala izvan zanimanja čak i u recentnijim djelima posvećenima ovoj autorici, dovoljno govori činjenica da je u njoj prvi put kao cjelina obrađena velikim dijelom nova i nepoznata građa o životu i radu književnica XVIII. stoljeća te književni rad dubrovačkih redovnica istoga doba, kao i kulturno-socijalno značenje ženskih samostana u Dubrovniku. Prikaz opusa do tada marginaliziranih dubrovačkih pjesnikinja od sredine XVI. do svršetka XVIII. stoljeća (Julija i Nada Bunić, Cvijeta Zuzorić, Marija Dimitrović, Lukrecija Bogašinović, Anica Bošković te Benedikta Gradić) istodobno je i mjesto neprikrivene samorealizacije ženskoga autorskog glasa. Iako piše o pjesnikinjama, studija Z. Marković mnogo je više od pisanja “slabog” subjekta o “slabim” sudionicama književne povijesti. To je ujedno i autoričino nesubverzivno razbijanje tradicionalnoga modela književne povijesti kroz njezinu osviještenu potragu za ženskim.

Svojim iskustvom žene čitateljice autorica pruža pogled iz vizure dijametralno suprotstavljene onoj muškoj. Iako senzibilizirana za građu koju minuciozno analizira, Z. Marković ostaje dosljedna znanstvenome pristupu. Njezina namjera nipošto nije neobjektivna obrana stvaralačke vrijednosti pjesnikinja, nego razumijevanje njihova rada iz pozicije u kojoj piše. Ona nastoji progovoriti u njihovo ime te ih sačuvati od zaborava jer su one jednako relevantna kulturna pojava svoga vremena kao i njihovi muški suvremenici. Percepcija žene u muških historiografa uglavnom je koncizno svedena na biografski podatak koji je u nekim slučajevima i pogrešno naveden. Prešućivanje ili zanemarivanje ženske književne produkcije, uz izvanestetske kriterije koji su utjecali na selekciju, nužno je dovodilo do njezine marginalizacije u svijesti recepcije. Isto tako bismo mogli pretpostaviti da rad poput Markovićkina zasigurno ne bi ostao bez odjeka da ga je pisao muškarac.

Autorice koje su kasnije ulazile u područje znanosti zapravo su nasljedovale priznati “muški” diskurs ili su, riječima C. Paglie, ulazile u konceptualni sustav koji je izmislio muškarac, dok je Z. Marković napravila iskorak u području historiografije jer je upisala vlastitu senzibilnost, ali i kritičkim znanstvenim pristupom sačuvala od zaborava istaknute pripadnice naše književno-kulturne povijesti. Iako se recepcija ovoga djela ne može mjeriti s recepcijom muških književnohistorijskih pregleda, moglo bi se ustvrditi da je studija Z. Marković daleko značajnija. Ona svjesno izbjegava superiornu poziciju znanstvenika s apsolutnim uvidom u građu koja je pred njim. Muške historiografije, s obzirom na tendenciju prisvajanja velikih tema, često na ovaj ili onaj način uključuju i velike ideologije, dok je s druge strane Markovićkin autorski glas nepretenciozan. Davanje prednosti “autsajderskim” sudionicama književne i kulturne povijesti, kao i samorealizacija kroz pisanje ulaz su u vlastitu sobu, uređenu na Markovićkin način – što bi trebalo biti rječitije od bilo koje reklame.
{slika}

Samo ograničenje visine plaće može zaustaviti korporativnu pljačku

Uspješan pljačkaš banaka više ne skriva svoje lice i ne preskače šalter sa podrezanom sačmaricom. On stiže u automobilu kojeg vozi šofer, klizne u lift i besposleno ušeta u ured na vrhu zgrade. Nitko ga ne zaustavlja. Nitko – čak ni kada je otkriveno kojeg je razmjera pljačka – ne izdaje nalog za njegovo uhićenje. Moderan pljačkaš ima predhodnu suglasnost ustanove koju muze.

Prihod rukovoditelja korporacija oblik je institucionalizirane krađe, osmišljen od strane kleptokratične klase za dobrobit njenih članova. Bogatstvo koje se nekoć ravnomjernije raspoređivalo među osobljem tvrtke, ili distribuiralo kroz niže cijene ili veće poreze, sada je isisano od strane ljudi koji ga nisu niti zaradili niti stvorili.

Tijekom proteklih 10 godina predsjednicima Upravnih odbora (CEO) plaća je porasla devet puta brže negoli plaća prosječnom radniku. Nekim šefovima (British Gas, Xstrata i Barclays, na primjer) sada se isplaćuje preko 1000 nacionalnih prosječnih plaća. Udio nacionalnog dohotka koji je pripao vrhu od 0.1% porastao je sa 1.3% u 1979. godini na 6.5% u 2007. godini.

Ove plaće ne snose nikakav rizik. Šefovi velikih poduzeća su u 13 puta manjoj vjerojatnosti da će biti smijenjeni negoli najniže plaćeni radnici, iako oni sami sebe nazivaju onima koji riskiraju. Čak i ako izgube poslove i više nikada ne rade, oni su već toliko investirali i osigurali si tako velikodušne mirovine i otpremnine da će živjeti u luksuzu do kraja života. Rizik snose drugi ljudi.

Mnogi su problem plaće rukovoditelja okarakterizirali kao jaz između nagrade i učinka. Ali, ima tu još toga, i to iz tri razloga. Ne samo da nema vidljive veze između učinkovitosti i plaće već visoka plaća zapravo smanjuje učinkovitost, kao što je pokazao pisac Dan Pink. Materijalne nagrade stimuliraju jednostavne mehaničke poslove – rad na pokretnoj traci, na primjer. Ali one vode do slabijeg izvršavanja onih zadataka koji zahtjevaju rješavanje problema i kognitivne vještine. Kao što su studije za US Federal Reserve i druge takve boljševike pokazale – novčani poticaji sužavaju ljudima fokus i ograničavaju im raspon razmišljanja. Sa druge strane, unutarnji poticaji – kao što je osjećaj autonomije, jačanje vlastitih vještina i ostvarivanje višeg cilja – obično poboljšavaju učinkovitost.

Čak i ovih 0.1% priznaje da novac nije ono što ih pokreće. Bernie Ecclestone kaže: “Sumnjam da i jedna uspješna osoba radi za novac… novac je nusproizvod uspjeha. Ono nije glavni cilj.” Bivši predsjednik Upravnog odbora kompanije Shell, Jeroen van der Veer, podsjeća: “…i da sam bio plaćen 50% više, ne bih bio učinio ništa bolje. I da sam bio plaćen 50% manje, ne bih bio učinio ni ništa gore.” Visoka plaća je i kontraproduktivna i nepotrebna.

Drugi razlog je taj, kao što je pokazao psiholog Daniel Kahneman, da je učinkovitost u financijskom sektoru slučajna, tako da uvjerenje trgovaca i upravitelja fondova da oni svojim vještinama pobjeđuju tržište samo je spoznajna iluzija. Veza između plaće i rezultata je nagrada za puku sreću.

Ono što je još važnije, šire posljedice ove groteskne nejednakosti ne pogađaju ovlaštene. Opscene nagrade za uspjeh su društveno korozivne kao i opscene nagrade za neuspjeh. One smanjuju društvenu pokretljivost, jačaju plutokratsku moć i dopuštaju eliti da okolini nanese zapanjujuće razine štete. One stvaraju srđbu i smanjuju motivaciju drugih zaposlenika koji pohlepne šefove vide kao personifikaciju same kompanije.

Vince Cable (državni tajnik u Cameronovoj Vladi op.p.) je objavio četiri glavne mjere za obuzdavanje korporacijskih uprava: više transparentnosti, zatim uvjet da bi kompanije trebale “izvijestiti” o raznolikosti uprave, mehanizam koji će povući novčane isplate koje nisu opravdane učinkom same kompanije, te davanje obvezujuće ovlasti dioničarima da blokiraju prekomjerne nagrade. Ove će mjere, vjerojatno, biti gotovo beskorisne – a možda i gore. Transparentnost isplata, što je od općeg interesa, može stvoriti opaki rezultat da rukovoditelji otkriju koliko dobivaju njihovi rivali i onda iskoriste tu informaciju da traže više. Mehanizam koji bi trebao povući novčane isplate biti će stavljen u kodeks korporativnog upravljanja – ovo je dobrovoljno, i postojeća dobrobit ove mjere naširoko se ignorira.

Moć dioničara vjerojatno će biti iluzorna. Kao što je Prem Sikka pokazao, udio dionica u vlasništvu pojedinaca pao je sa 47% u 1969. na 10% u 2008. godini, dok se postotak u stranim rukama povećao sa 7% na 42%. Zašto bi se naftni šeici brinuli o socijalnoj pravdi u Velikoj Britaniji? I većina trgovaca prekratko zadržava udjele a da bi se stigli zainteresirati za unutarnje poslovanje kompanije. I kao što ističe Rob Taylor, bivši predsjednik Upravnog odbora Kleinwort Benson – ako se dioničarima ne sviđa način na koji se kompanija vodi, oni se ni ne zadržavaju da bi to mijenjali, već je prodaju i idu dalje.

Politika Laburističke stranke pak osmišljena je tako da zvuči oštro al’ mijenja malo. I njihov se glasnogovornik Chuka Umunna, baš kao i Vince Cable, zalaže se za transparentnost i jednostavnost (što su i vrijedni ciljevi) ali ne i za držanje plaća pod kontrolom. Laburisti svoju politiku temelje na nalazima nezavisnog tijela Low Pay Commission koji su naširoko pozdravljeni kao revolucionarni. Pročitao sam finalno izvješće ovog povjerenstva i ne mogu pronaći opravdanje za isto. Preporuka ovog finalnog izvješća je, da budem iskren, jadna. Sa mogućim izuzetkom predstavnika zaposlenika u plaćenim odborima, 12 mjera koje ovo izvješće predlaže vjerojatno će napraviti samo marginalnu razliku. Nigdje se ne sugerira ništa nalik očitoj važnosti propisivanja gornje granice rukovoditeljske plaće.

Dakle, što bi trebalo učiniti? Britanska vlada nameće minimalnu plaću, pa se čini da čak i neolibelarna koalicija prihvaća da je ovo neophodna intervencija na tržište. Zašto onda ne nametnu i maksimalnu plaću?

Ja ne govorim o omjerima i relativnoj zaradi. Naime, različita tijela su predložila da bi omjer između najviših zarada unutar kompanije i prosječnih ili najnižih plaća trebao biti fiksan. Ali, kao što izvješće fondacije New Economics Foundation, što se tiče ovog pitanja, pokazuje – prva mjera brzo postaje složena i nejasna dok druga stvara poticaj za odbacivanjem najniže plaćenog posla. Ja govorim o jednom apsolutnom maksimumu koji će se primjenjivati diljem zemlje.

Recimo 500.000 funti godišnje, što je brojka koja uključuje bonuse, udjele, mirovine i naknade. S inflacijom će to rasti, ali ne brže od toga. Ako želite zaraditi više, možete investirati bilo u vlastite rizične pothvate ili nečije tuđe. A ako želite zaraditi više novca kao već plaćen radnik – drugim riječima, dok ostali ljudi snose posljedice vaših rizika – možete otići u inozemstvo i dobro smo vas se riješili. Druge zemlje, dovoljno neoprezne i bez potrebne zaštite, neka se nose sa posljedicama vaše destruktivne pohlepe.

Prevela i prilagodila Veronika Matijačić

LGBTIQ osobe imaju niže nadnice i nesigurnije radno mjesto

Homoseksualni likovi, ovih se dana, nalaze u središtu televizijskog prime time-a. Ali ako je to jedino što kreira vaše mišljenje o lezbijkama, homoseksualcima, biseksualcima ili transrodnim osobama, vaš pogled je malo skučen. Ti uspješni odvjetnici, modni asistenti i biseksualni doktori obično imaju vrhunsko obrazovanje, uspješnu karijeru i sigurnost svog radnog mjesta. U stvarnosti, međutim, u većini zemalja direktori mogu zakonski otpustiti, uskratiti napredovanje ili odbiti zaposliti osobu homoseksualne orjentacije. Homoseksualci i lezbijke žive puno siromašnije od svojih heteroseksualnih vršnjaka, dok LGBT parovi zarađuju znatno manje, plaćaju veće poreze na dohodak i dobivaju manji povrat poreza od vlade, kažu istraživanja.

Od ranih početaka pokreta za prava homoseksualnih osoba, protivnici kao Jerry Falwell, Lou Sheldon i Pat Robertson izjavljivali su da “homoseksualci nisu samo prijetnja – oni su pedofili, izopačeni – koji od ljudi traže nekakva posebna prava jer su ionako već bogatiji od svih ostalih.”, piše Karma Chavez, asistent na Wisconsin – Madison sveučilištu i osnivatelj “Queer Migration Reasearch Networka”. Percepcija o bogatstvu homoseksualca ne dolazi samo od strane protivnika. Kada su suosjećajni producenti počeli uvoditi homoseksualce i lezbijke na televizijske ekrane, kroz serije kao što su “Will&Grace”, “Queer Eye for the Straight Guy” i “Ellen”, pokušali su njihov život što više približiti gledateljima više srednje klase. Tako da su ti likovi imali više srednjeklasne poslove, više srednje klasne stanove i životne probleme kao i pripradnici heteroseksualne srednje klase. Iako su, LGBT likovi kao što su Eric iz “Gossip Girl”, Teddy iz “90210”, Emily iz “Pretty Little Liars” i Kurt iz “Glee”, opterećeni problemima – morali su se boriti sa tinejdžerskim strahovima oko priznavanja homoseksualnosti – njihovi problemi rijetko su kad ekonomski.

Percepcija vs. Stvarnost

Kada isključite TV, stvarnost je poprilično drugačija. Prema izvješću “The half in Ten”, inicijative za smanjenje siromaštva, gotovo četvrtina lezbijki i biseksualki između 18 i 44 godine živi u siromaštvu u usporedbi sa 19% heteroseksualnih žena. Homoseksualci su često uskraćeni u iznosu plaće prema nekim procjenama između 11% i 30% u odnosu na heteroseksualne kolege. Zakon koji bi zabranio diskriminiranje zaposlenika na osnovi seksualne orijentacije predavan je Kongresu na izglasavanje gotovo svake godine od davne 1994., ali bezuspješno. S odbijenicama oba doma Kongresa smatra se da se izglasavanje tog zakona neće dogoditi u bliskoj budućnosti.

Prema kampanji za ljudska prava u 2010., 87% najbogatijih 500 tvrtki usvojili su nediskriminacijsku politiku koja uključuje seksualnu orjentaciju, dok 46% također uključuje i rodni identitet. “Korporativna Amerika i poslovna zajednica su otvorile put u prihvaćanju ovih vrsta zaštita”, izjavio je za AOL Jobs Ian Thompson, pravni zastupnik “American Civil Liberties Union”. Ali postoje još mnogobrojna poduzeća koja ne štite svoje LGBT zaposlenike s čijim se problemima Thompson svakodnevno suočava. Kaže : “Mislim da na LGBT zaposlenike koji primaju manji dohodak i LGBT zaposlenike raznih rasa – diskriminacija na poslu neproporcionalno utječe”. Prema istraživanju “Lambada Legal & Deloitte Financial Advisory Service” iz 2005. 20% LGBT zaposlenika kaže da su se borili za promaknuće radi njihove seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Dvije petine zaposlenih lezbijki, homoseksualca i biseksualaca tvrde da su na poslu doživjeli različita uznemiravanja radi njihove seksualne orijentacije. Jedna studija iz listopada prošle godine utvrdila je da postoji 40% manja vjerovatnost na jugu i srednjem zapadu Amerike da homoseksualac bude pozvan na intervju za posao ako njegov životopis pokazuje da je deklarirani homoseksualac. I dok velika većina Amerikanaca podržava zaštitne mjere za zaposlene homoseksualce, lezbijke i transrodne osobe, “postoji ozbiljan problem zdravorazumskog shvaćanja na nivou Kongresa o nužnosti takvog zakona”, kaže Thompson.

Premija lezbijskih plaća?

Ipak studije su otkrile da lezbijke uživaju veće plaće, za razliku od heteroseksualnih kolegica, i to u iznosu od 32% prema nekim istraživanjima. “Ali to zapravo nije povezano s tim je li žena lezbijka ili ne”, objašnjava Gary Gates, demograf sa Sveučilišta u Kaliforniji, Los Angeles. Lezbijke koje su obuhvaćene ovom studijom su većinom bile bjelkinje srednje klase i najvjerovatnije neće imati odnosno nemaju djecu, “tako da su vjerovatno imale malo prekida u sudjelovanju na tržištu rada”.

Prema istraživanjima “National Gay and Lesbian Task Force” i “National Black Justice Coalition” provedenom na 200 ispitanika više od polovice lezbijki pripadnica crne rase odgajaju dijete, u usporedbi sa više od trećine lezbijki bjelkinja. Lezbijke crne rase će u prosjeku podići dijete gotovo isto kao i heteroseksualke iste rase, te će većina njih djecu roditi u mlađoj dobi.

Čak i s premijama na plaću, spolna razlika u plaćama znači da će lezbijke ipak zarađivati manje novca od prosječnog muškarca bilo koje seksualne orijentacije. Lezbijski parovi su sukladno tome dvostruko zakinuti. Prema “The Half in Ten” izvještaju, dvostruko više lezbijskih parova iznad 65 godine žive ispod granica siromaštva od oženjenih heteroseksualnih parova istih godina.

Plaćaju više, dobivaju manje

Ne samo da homoseksualni i lezbijski parovi zarađuju manje novca, oni također plaćaju veće poreze. Vjenčani heteroseksualni par koji zaradi $45,000 i zajednički prijavi porez, primit će $50 povrata, prema istraživanju Melisse Boteach, menadžerice “The Half in Ten campaign”. Homoseksualni par sa istim prihodom će imati porezne obveze od $2,165. Homoseksualni partneri također nemaju pravo nasljedstva, dječijih doplataka kao i socijalnog osiguranja bračnog druga i ostalih beneficija.

Ekonomske nevolje zajednice homoseksualaca i lezbijki često ne dolazi do izražaja u medijima. Većina članova Kongresa ne provode puno vremena brinući se o LGBT Amerikancima sa niskim prihodima koji su najviše pogođeni diskriminatornim zakonima. “Bili biste iznenađeni koliko članova Kongresa obavlja svoj posao pod geslom da ne poznaju i nemaju nijednu LGBT osobu u svome okrugu”, kaže Thompson.

Prema istraživanjima iz lipnja 2011, provedenog od Centra za američki razvitak, devet od deset Amerikanaca misli da je nezakonski diskriminirati homoseksualce na njihovim radnim mjestima. Ovo može biti razlog zašto Kongres, iako je većina zastupnika demokrata, nije uspio izglasati Zakon o zabranjenom diskriminiranju prilikom zapošljavanja. Ali to je jedan od prioriteta homoseksualaca i lezbijki iz Amerike koji se svakodnevno susreću sa nesigurnošću na radnome mjestu. “Ovo pogađa LGBT zajednicu kao nijedan drugi problem s kojim se suoćavaju”, objašnjava Thompson. “Neće svi LGBT ljudi služiti u vojsci. Neće svi LGBT ljudi imati želju da se ožene ili udaju. Ali ćete teško naći LGBT osobu, koja u jednom trenutku svoga života, nije bila zaposlena.”


Prevela Marija Miljković

Štrumpfetin princip

Blažena među dečkima: u serijama koje se ne obraćaju izravno ženama (poput, primjerice, Sexa i grada), u grupici glavnih junaka najčešće će se naći tek jedan ženski lik.

Štrumpfetin princip (The Smurfette Principle) naziv je za specifičnu situaciju u fikcionalnim djelima (filmovima, knjigama, serijama i sl.) kada se u skupini muških likova nalazi samo jedan ženski. Termin je skovala i prva upotrijebila novinarka Katha Pollitt, pišući o negativnim prikazima žena u dječjim serijama i emisijama (link na izvorni članak iz 1991. napisan za New York Times). Dopadljivo ime fenomen duguje jedinoj dami u zajednici od stotinjak malih plavih momaka – Štrumpfeti (usput budi rečeno, znakovito je da imena Štrumpfova odražavaju njihove osobine, interese ili društvene uloge, npr. Majstor, Vicko, Pjesnik, Medeni i sl. Štrumpfetino ime, pak, sugerira tek da je njegova nositeljica – žensko!).

Glavne uloge u fikcionalnim djelima (osim ako ista nisu skrojena sa ženskom publikom na umu) redovito su raspodijeljene među muškarcima; ženskom će liku, pak, pripasti uloga ´curke´ ili pak feminizirane verzije nekoga od muških likova. Iako je ovaj trend u posljednje vrijeme u opadanju, i dalje je zamjetan, osobito u animiranim serijama te filmovima i knjigama za djecu. Ovakav oblik rodne nejednakosti u popularnoj kulturi za djecu često se nastoji objasniti (ako ne i opravdati) dikatima tržišta: ženski likovi, tvrde stručnjaci, posjeduju manji marketinški potencijal od muških (lutke / figurice ženskih junaka navodno se slabije prodaju). Štrumpfetin princip na taj način dobiva snažne zagovaratelje među proizvođačima igračaka te TV i filmskim scenaristima. Katkad se manjak ženskih likova opravdava smještanjem radnje u okruženja iz kojih su žene tradicionalno bile isključivane, poput policijskih ili oružanih snaga. Ponekad se scenaristi trude popraviti stvar time što ženski lik naprave pametnijim od ostalih. Takav potez, međutim, nipošto ne popravlja brojčani manjak žena, a često je i kontraproduktivan (takvi su likovi najčešće nametljive ´pametnjakovićke´ koje svima idu na živce). 

 

Domaći primjeri Štrumpfetinog principa…

-žena je u pravilu manje i u žirijima na raznim natjecanjima i talent showovima; naše inačice u tom smislu nisu izuzetak, imamo i mi naše Štrumpfete: Nina Badrić (“Supertalent”), ženski privjesak Toniju Cetinskom i Goranu Foxu u “Hrvatska traži zvijezdu” (mijenjaju se iz sezone u sezonu) ili Milka Babović (“Zvijezde plešu”). Jedino se “Zvijezde pjevaju” mogu pohvaliti žirijem u kojem su spolovi ravnopravno zastupljeni. Treba li napominjati da su u slučaju talent showova upravo muški glasovi oni koji odlučuju (Toni Cetinski i Dubravko Merlić)?

-´Štrumpfeta´ ne manjka ni na kazališnim daskama: na pamet mi padaju megapopularni Kauboji Saše Anočića u kojima nasuprot šestorici (sedmorici, ubrojimo li i redatelja koji se pojavljuje u prvom djelu predstave) muškaraca stoji tek jedna dama (Ivana Starčević).

 

…i iz popularne kulture općenito:

-kada se prvi put pojavio 1961.godine, strip Fantastična četvorka (The Fantastic Four) uključivao je tek jednu junakinju, Nevidljivu djevojku, koja je još k tomu bila najslabija u grupi. Strip X-Men (1963.) također je izvorno sadržavao samo jedan ženski lik (Jean Grey).

-svaka od dvaju trilogija popularnih Ratova zvijezda (Star Wars) ima vlastitu ´Štrumpfetu´: princezu Leiu (izvorna trilogija) i Padmé (nova trilogija). Mnogo je filmova u kojima se u grupici glavnih muških likova nalazi samo jedna žena, primjerice Oceanovih jedanaest (Ocean´s Eleven), Liga pravih gentlemena (The League of Extraordinary Gentlemen), Klub boraca (Fight Club), Mamurluk (The Hangover), Početak (Inception) i mnogi, mnogi drugi (to ne znači da je ´Štrumpfeta´ jedini ženski lik u čitavom filmu, već da je jedina u grupici glavnih likova).

-iako se ne može reći da svijetu Gospodara prstenova (bilo književnom, bilo filmskom) nedostaje ženskih likova, oni su uglavnom sporedni. Na kraju krajeva, Prstenova družina sastoji se od samih muškaraca.

-jedini relevantniji ženski lik među Muppetima je glamurozna i jezičava Miss Piggy. Ulica Sezam, inače hvaljena zbog demokratičnosti i ne zaziranja od osjetljivih pitanja poput rase ili invaliditeta, i dalje muku muči s rodom: svega je nekoliko (uglavnom stereotipnih) ženskih lutaka.

-uloga ´Štrumpfete´ u popularnim Ninja kornjačama zapala je novinarku April O´Neil čija je jedina uloga, kako se čini, upadati u nevolje kako bi ju junačke kornjače mogle spašavati.

-žene su brojčano slabije zastupljene u brojnim TV serijama, poput Stažista (Scrubs), Crvenog patuljka (Red Dwarf), Seinfelda ili Zvjezdanih staza (Star Trek). Jedina žena u glavnoj postavi humoristične serije Teorija velikog praska (Big Bang Theory) je praznoglava Penny (ostala četiri junaka su ugledni i uspješni fizičari). Valja napomenuti da je ovdje riječ o početnim postavama – u većini slučajeva u kasnijim sezonama dodani su novi ženski likovi.

-Štrumpfetin princip zamjetan je i u svijetu igračaka te društvenih i video igara. Prva inačica popularne igre ´Pogodi tko?´ (Guess Who?) sadržavala je 35 muških i pet ženskih likova.

-među Looney Tunes ekipom curama ni traga ni glasa (osim tu i tamo koje sporedne uloge, poput nesretne (bezimene) mačke koju iz crtića u crtić naganja zaljubljeni tvor Pepe le Fuj)

-u Stojutarskoj šumi u kojoj živi popularni medvjedić Winnie Pooh i njegovi plišani prijatelji samo je jedan ženski lik: klokanica Kanga koja je u potpunosti definirana kao majka i kućanica

-svijet Priče o igračkama (Toy Story) gotovo je u potpunosti muški. U prvom djelu gotovo da i nema važnijih ženskih likova (od igračaka tu je jedino pastirica Bo Peep koja figurira tek kao meta ljubavnog interesa glavnog junaka). Drugi dio kao da nastoji popraviti stvar uvođenjem kaubojke Jessie. No Priča o igračkama nije izuzetak: u većini Pixarovih filmskih uspješnica omjer muških i ženskih likova preteže na mušku stranu (u Autima (Cars) i Potrazi za Nemom (Finding Nemo), primjerice, iznosi 9:3). Sjeća li se tko ženskih likova iz prvog djela Ledenog doba (Ice Age)? Slično kao i s Pričom o igračkama, drugi dio kao da se nastoji ´iskupiti´ za propust uvođenjem mamutice Ellie (koja, kao jedina cura, postaje ´Štrumpfetom´ čupave družine).

Predebela za titulu Top Modela?

Ananda Marchildon pokrenula je tužbu protiv svoje modne agencije koja joj je, kako tvrdi, uručila otkaz, te odbila isplatiti joj novac iz nagradnog fonda uz objašnjenje da je “predebela”. Nakon što je u 21. godini osvojila titulu Top Modela, Marchildon je navodno primila samo 10 000 od obećanih 75 000 eura. Također, titula joj je naknadno oduzeta. Manekenka visoka 1.83 m sklopila je trogodišnji ugovor s modnom agencijom Elite Model Management, no nakon dvije godine dobila je otkaz jer su njeni bokovi premašivali propisanu granicu od 90 cm (opseg bokova prosječne Europljanke iznosi 102.9 cm) za 2 cm. Njeni odvjetnici tvrde kako je nakon pobjede u show-u Marchildon izgubila na težini, te da je dužnost agencije prihvatiti ju “onakvom kako je izgledala u finalu Top Modela”, a ne naknadno ju prisiljavati da se prilagodi njihovim pravilima. Slučaj je potaknuo niz debata u Nizozemskoj o tome u kolikoj se mjeri od djevojaka očekuje da se prilagode nedostižnim idealima fizičkog izgleda. Marchildonina odvjetnica Dieuwke Levinson-Arps navodi kako je pravni zastupnik agencije Elite obavijestio njezinu klijenticu da mora otići jer “iako ima lijepo lice, dupe joj je jednostavno predebelo”; osim toga, “nema potencijala za modnu karijeru jer ne zna pravilno hodati po pisti”. Zbog osobite tjelesne građe, smatra odvjetnica, Marchildon nikako ne može doseći 90 cm u bokovima, čak i uz stroge dijete i režime vježbanja. “I sada je izuzetno mršava, gotovo anoreksična”, kaže Levinson-Arps. U dvije godine provedene u Eliteu, Marchildon je odradila dvadesetak foto sessiona (uglavnom za razne tiskane medije), no niti jednu modnu reviju.

{slika}

Marchildon tuži agenciju za nepravedno otpuštanje i zahtijeva da joj se isplati preostalih 65 000 eura nagradnog fonda. Elite odbija udovoljiti njenim zahtjevima. Wikke Koostra koja zastupa agenciju kaže: “U agenciji nisu mogli dogovoriti revije za Marchildon jer ona jednostavno nema odgovarajući oblik tijela”. Na pitanje zašto se inzistira na 90 cm u bokovima, Koostra odgovara: “Agencija Elite specijalizirana je za visoku modu, a ona se proizvodi u samo jednoj veličini: (vrlo vrlo) malenoj. To nije nešto na što same agencije mogu utjecati. (Vjerujem da bi pozdravili bilo kakve promjene budući da bi im to uvelike olakšalo posao… no nije u njihovoj moći mijenjati diktate tržišta). Širina bokova nije jedini uvjet za karijeru u manekenstvu; djevojke moraju biti u formi i brinuti o svom izgledu – pravilno se hraniti, dovoljno spavati, vježbati itd. To nije za svakoga”. Koostra tvrdi da Elite nikada nije potpisao ugovor s Marchildon. Nakon pobjede u show-u ugovor joj je ponudila jedna druga modna agencija, MTA. No kako bi dobila što više medijske pozornosti, nastavilo ju se povezivati s uglednijim Eliteom (ovakva praksa, tvrdi odvjetnica, uobičajena je u modnom svijetu).

Marchildonin odvjetnički tim pisao je supermodelu Tyri Banks, vlasnici američke licence Top Modela tražeći pomoć i podršku jer, kako tvrde, ovakvi incidenti bacaju negativno svijetlo na koncept samog show-a. No čini se kako pismo nije stiglo u Banksičine ruke budući da je neotvoreno vraćeno pošiljateljima. Sama Banks u više je navrata otvoreno govorila o vlastitoj borbi s tjelesnom težinom, osobito nakon što su se u tabloidima pojavile njene fotografije u kupaćem kostimu, popraćene pogrdnim naslovima poput: “Masna Miss Amerike” i “Prasica Tyra”. Prošlog ožujka, Miss Texasa dobila je tužbu protiv organizatora natjecanja koji su joj oduzeli krunu jer se navodno udebljala. O slučaju Marchildon sud će odlučiti 07. ožujka u Amsterdamu.

 Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Zašto sam ja ta koja osjeća krivnju i sram?

Jutros otvorim sandučić e-pošte.. Među ostalima tu je i poruka Centra za ženske studije koji moli sve da podrže inicijativu protiv uznemiravanja na javnim mjestima i ispune upitnik. Rekoh, naravno, zašto ne, dobre ideje uvijek podržavam! I tako krenem ispunjavati, pitanje po pitanje – spol, prebivalište, dob – prva stranica je čista formalnost. A onda dolaze ´delikatnija´ pitanja: jeste li se ikada osjetili uznemiravanima? Ah, svaki put kad izađem iz kuće! Koji ste oblik uznemiravanja doživjeli… i tako čitam o svim tim dobacivanjima, slanju poljubaca, nasrtanjima, pogrdnim i vulgarnim komentarima, i shvatim kako me sve više obuzima nelagoda. Da, ne, možda, ne znam, ne odnosi se na mene – klikam rubrike bez pomnog čitanja jer jedino što u tom trenutku želim jest da dođem do kraja upitnika. Gotovo, pošalji, hvala, doviđenja! Ali jednom kad čovjek krene čačkati po takvim stvarima teško je zaustaviti mozak koji iz sjećanja, podsvijesti ili odakle već manično vadi sve one neugodne trenutke i ružne uspomene za koje sam bila uvjerena ne samo da sam ih davno zaboravila, već i da me uopće nisu pogodile. A jesu. Itekako.

            U višim razredima osnovne škole prilično sam se razbucala; stigao pubertet, hormoni podivljali,  tijelo raste i buja na sve strane.. prva u razredu dobila menstruaciju, i naravno, grudi. Velike grudi. I dok su ostale djevojke u razredu kupovale push-up grudnjake i tri broja manje majice kako bi njihovo poprsje što više došlo do izražaja, ja sam svoje ´lubenice´ skrivala ispod tri broja prevelikih majica (ili, kako ih je moj otac zvao, šatorskih krila). Kao da to nije dovoljno, počela sam hodati pogrbljeno, a prekrižene ruke s prsiju micala bih jedino prije spavanja. Ako bi mi se pri ruci našla kakva knjiga ili fascikl, brzo bih ga pretvorila u priručni štit od pogleda. Čemu sve to? Eto, bilo mi je neugodno. Strašno, beskrajno, smrtno, neopisivo neugodno… jer svi su buljili u mene. Pardon, ne u mene kao mene, već u mene kao moje grudi. Na stranu pomahnitali pubertetlije iz škole, zurenje i dobacivanja nisu prestajali niti na ulici. Sjećam se jednog ljeta: šetala sam do autobusne stanice u crnim trifrtaljkama i crnoj majici kratkih rukava (hej, crno vizualno smanjuje, zar ne?), kadli mi je neki stariji ´gospodin´ dobacio: “Imaš dobre sise!” Mozak mi se potpuno paralizirao, srećom noge su same nastavile grabiti dalje. Možda nisam normalna, možda je to trebao biti… hmm… kompliment? Ali ne izaziva li kompliment dobro raspoloženje i zadovoljstvo?

            Sebe ne smatram ljepoticom. Zaista, nisam ništa specijalno, najprosječnije, najobičnije lice na svijetu. Ne šminkam se, ne odlazim kozmetičarki, ne nosim uske majice ili minice, a kad bih pokušala hodati u visokim petama vjerojatno bih završila na traumatologiji. No to ne znači da mi je uznemiravanje nepoznanica (da bar!). Paradoks je u tome što ne možete “pobijediti”, da se tako izrazim, ma što stavile na sebe. Ako se oblačite ženstveno, bit ćete ´mala´, ´dušo´, ´ljepotice´, nuđat će se i telefonski brojevi, možda uleti i kakva vulgarnija ponuda. S druge strane, pokušajte poput mene ne odijevati se u skladu s rodnim ulogama. Osobno preferiram široke majice (sad, je li to preostatak iz faze šatorskih krila, ne znam), široke trenirke i tenisice. Prošla sam i kroz trogodišnju hip-hop fazu u kojoj sam nosila divovske baggy hlače i bokserice. E pa probajte tako odjeveni prošetati po Zagrebu. Vjerujte mi, komentara ne manjka! Djevojke u ljetnim haljinama vole svi – neki možda i previše. Pred oči mi dolazi jedna posebno upečatljiva scena s tramvajske stanice kod HNK. Skupina starijih stričeka naviruje se kroz prozor tramvaja koji čeka na zeleno svjetlo i u nevjerici se pita kako me to ćaća pušta takvu na ulicu; zatim zvižde i upiru prstom u mlađahnu prolaznicu u haljini i objašnjavaju da bi se cure tako trebale oblačiti. A je li? Hvala najljepša! Da me je barem netko ranije prosvijetlio…

{slika}

            Kad smo već kod ljeta, ne mogu a da ne spomenem terase kafiće kao prave rasadnike ljigavaca i neobično plodno tlo za idiotske komentare. Hodam tako od Cibone prema Trešnjevci, par koraka ispred mene djevojka u kratkim hlačama, u ruci nosi bocu vode. Put vodi preko terase nekog lokalnog bircuza u kojem je radar već zabilježio približavanje ženskog bića. Posada reagira: “Di si beba! Ma vidi ju kak drži tu bocu!” (U napasti sam da zastanem i zatražim podrobnije objašnjenje – kako to točno drži bocu? Kako bi ju trebala držati?!) “Joj što bi joj radio!” (Djevojci..pardon, ´bebi´ ili boci?). Što da se radi? Zastati i sasuti im u lice da su najobičniji primitivci, seljačine i jadnici? Dati petama vjetra? Preći ulicu i nadati se da je klijentela na terasi preko puta nešto profinjenija? A kad malo bolje razmislim, pa cura si je sama kriva! Što uopće ima tražiti vani usred bijela dana u kratkim hlačicama (pa što ako je vani +30!), i još k tome nosikati (falusoidnu?) bocu na neki očito seksualno sugestivan način?

            Kladila bih se da je svaka djevojka koja je ikada izašla u kakav klub ili disko, na tulum ili plesnjak, itekako dobro upoznata s ´Kaj-si-tak-umišljena´ monologom. Bojim se da nisam bila u školi kad smo učili o tome da samim time što pređemo preko praga kafića ili disko kluba automatski pristajemo (pače, priželjkujemo i mentalno prizivamo) na sve ponude ma kako idiotske, neukusne ili čak vulgarne bile. Ne kažem da na takvim mjestima nema i sasvim pristojnih osoba – na kraju krajeva, većina ljudi i izlazi s namjerom da nekoga upozna. Ali svi znamo kako nekom dati do znanja da želimo da nam priđe, pleše s nama ili što već. Problem su oni ´poduzetniji´ mladići koji ne čekaju na mig već samoinicijativno prilaze, vuku za ruku, bacaju ruke oko struka, šlataju (eh, probajte vi reći ne šarmeru koji vas, ni pet ni šest, opali dlanom po guzici! Jednom mi se to dogodilo dok sam plesala s tadašnjim dečkom – neki tip me je opalio po guzici, a zatim prišao mom dečku i rekao: “Oprosti prijatelju, ali nisam mogao odoljeti!” Da, ja sam njegovo vlasništvo, što li..). I sad vi se lijepo iskobeljate (ili bar pokušavate iskobeljati) i objasnite da ste tu s prijateljicama / prijateljima / dečkom / curom / mužem / ljubavnikom / ljubavnicom / stricom i strinom, ukratko: hvala, ali ne hvala. ´Udvarač´ je izvan sebe: “A kaj si tak umišljena?!” (čitaj: trebala bi biti sretna kaj te opće neko´ pogledo´, a ti si još i izbirljiva!).

            I tako, još uvijek pod dojmom on-line ankete odlučila sam istresti loša sjećanja i negativne emocije na papir/ekran.. ne samo zato jer bi mi nakon toga trebalo biti lakše, već i zato jer mi je dosta toga da sam u takvim situacijama redovito JA ta koja se osjeća posramljeno, paralizirano, rječju loše, pa možda čak i krivo. Znači li navlačenje prevelike trenirke prešutni pristanak na ulogu mete kritika i komentara? I zašto se uopće ljudi osjećaju pozvanima komentirati tuđu pojavu? Nemamo li svi pravo odijevati se kako god nas volja? I ja masu puta opazim kakvu odjevnu kombinaciju koju poželim prijaviti ´modnoj policiji´, no još se nikada nisam izderala na tu osobu, smijala joj se ili ju nabrusito upitala ´Kak se to oblačiš?´ (sve opisano iskusila sam na vlastitoj koži). Zašto se ikoga tiče želim li ja biti rapperica, darkerica, šminkerica, klošarica ili pankerica, imam li svježe opranu ili masnu kosu, čitam li knjigu na ulici ili brojim golubove na Trgu? Ovo pišem jer od sveg srca podržavam akciju Hollaback, jer mislim da napokon treba reći i to da nije uredu, cool, fora ili frajerski dobacivati ljudima na ulici, jer mi je dosta slušanja o slučajevima premlaćivanja u parkovima i tramvajima u kojima frizura ili odjeća žrtve napadačima nije bila po volji, jer mi je zlo od činjenice da još uvijek postoji rašireno uvjerenje među frajerima da bi se žena trebala osjetit polaskanom ako ju se nazove ´malom´ ili joj se prokomentiraju grudi. A kako bi, pitam se, izgledala obrnuta situacija? “Ej, dušo! Dobra muda!” Doista, kompliment i po´. Provela sam puno previše godina u uvjerenju da je sve ovo o čemu sada pišem najobičnija glupost i da o tome nema smisla ni razmišljati ni govoriti, kamoli pisati. Netko ti je nešto dobacio – jaka stvar, događa se svima. Ali u tome i jest problem, zar ne? Krajnje je vrijeme da se prizna kako to zaista jest “jaka” stvar.