sdadmin, Author at Libela - Page 1402 of 1806

Forum-kazališna predstava “U cipelama moga roda”

Posted on January 26, 2012 by sdadmin

Udruge LORI i ALARM Vas s velikim zadovoljstvom pozivaju na

FORUM-KAZALIŠNU PREDSTAVU

“U CIPELAMA MOGA RODA”

Savez udruga MOLEKULA, Delta 5/I (bivša zgrada Ivex-a), Rijeka

02.02.2012. (četvrtak) u 19.00 sati.

Predstava govori o problemima i diskriminaciji s kojima se suočavaju transrodne osobe u društvu. Zbog predrasuda i nerazumijevanja koji su široko rasprostranjeni u javnosti, transrodne osobe su često prisiljene suočavati se s osuđivanjem, odbacivanjem, pa i nasiljem. Ovakvu svakodnevnicu prolaze kako i u obitelji, tako i na radnom mjestu te u široj okolini. Predstavom želimo potaknuti bolje razumijevanje i prihvaćanje transrodnih osoba u današnjem društvu.

Forum-kazalište je oblik interaktivne scenske igre u kojoj publika dobiva priliku da svojim intervencijama (postavljanjem pitanja likovima, zamjenom izvođača ili uvođenjem novog lika/likova) aktivno utječe na ishod prikazane priče.

Predstava je nastala u sklopu projekta udruge LORI “Put u prosTRANStvo” .

Projekt su financijski podržali Mama Cash Fund , Global Fund for Women i Astraea Lesbian Foundation for Justice.

Žene na vlasti u Brazilu

Posted on January 26, 2012 by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Nova predsjednica Brazila Dilma Rousseff vrlo je brzo iskoračila iz sjene svog karizmatičnog prethodnika Luiza Inácia Lule da Silve (poznatiji kao Lula). Nakon samo godinu dana u predsjedničkoj fotelji popularnija je od bilo kojeg predsjednika prije nje. Oko sebe je okupila moćne i odlučne žene koje trenutno odlučuju o sudbini Brazila.

Središte brazilske moći nalazi se u glavnom gradu Brasíliji, na četvrtom katu zgrade Palacio do Planalto. Konobari u livrejama elegantno klize kroz hodnike predsjedničke palače noseći tacne s kavom, visoki dužnosnici čekaju u predvorjima, klima uređaji zuje u uredima. Ministrica planiranja Miriam Belchior žuri u posjet načelnici Glavnog stožera Gleisi Hoffmann, s kojom će razgovarati o novom višebilijunskom programu investiranja kojemu je cilj borba protiv siromaštva. U prolazu pozdravlja Ideli Salvatti, zaduženu za koordinaciju odnosa između Vlade i Kongresa. Dva kata niže, glasnogovornica Helena Chagas razgovara na telefon. U uredu do, nekoliko žena pregledava dnevne novine. Kamo god da se okrenete u ovoj bijeloj mramornoj palači pogled će vam pasti na žene: ministrice, savjetnice, stručnjakinje, tajnice. Jedini muškarci su konobari i čuvari na ulazu.

Dilma Rousseff prva je žena na čelu najveće latinoameričke zemlje, a većinu mjesta u Vladi dodijelila je ženama. “Između žene i muškarca s jednakim kvalifikacijama, radije će odabrati ženu”, objašnjava voditelj predsjedničkog ureda Gilberto Carvalho. Kvalificirane žene ovdje nije teško naći – Brazilijanke se dulje obrazuju te u većim brojevima pohađaju sveučilišta od svojih muških kolega. Iako je mačizam zamjetan na svim razinama, društvo u cjelini posjeduje izrazito matrijarhalne crte. Muškarci su možda glasniji na ulicama, ali u svim ostalim prostorima glavnu riječ vode žene. U čak trećini obitelji glava obitelji je upravo žena (štoviše, uloga muškaraca se često svodi isključivo na onu reproduktivnu). Dječji doplatak isplaćuje se izravno ženama jer se smatra da bolje barataju novcem. No s druge strane, žene su itekako potplaćene (oko 30% niže plaće od muškaraca), a kvote za zapošljavanje zasada postoje samo u politici. “Političke stranke tvrde da ne mogu pronaći dovoljno kvalificiranih žena”, kaže potpredsjednica Senata Marta Suplicy. “To je najobičnija izlika! Trebali bi se više potruditi”. Suplicy je članica vladajuće Radničke stranke i dugogodišnji borac za rodnu jednakost. Osamdesetih se godina istaknula nastupima u televizijskim emisijama gdje se zalagala za prava homoseksualaca. Kasnije je izabrana za gradonačelnicu Sao Paula. “Prije mog inauguracijskog govora, jedan političar (inače moj prijatelj) prišao mi je i rekao: ´Ti sada lijepo odverglaj svoje, a upravljanje budžetom prepusti meni´. Jasno sam mu dala do znanja tko je od nas dvoje izabran za gradonačelnika”, kaže Suplicy.

Omiljeni voditelj predsjedničkog ureda Gilberto Carvalho jedini je utjecajni muškarac. Nakon osam godina rada za Rousseffinog prethodnika Lulu da Silvu, nitko ne poznaje labirintske hodnike moći bolje od Carvalha. ´Gilbertinho´, kako ga od milja nazivaju Rousseff i njezine suradnice, svima njima je poput velikog brata – obraćaju mu se za savjet (kada se zapletu u mreže administracije) ili utjehu (kada im predsjednica servira jezikovu juhu). Carvalho se prisjeća kako je u Lulino vrijeme predsjednička palača često odzvanjala od macho izraza. No na vrhu tradicionalnog bedema muškosti sada sjedi žena. Dosad je smijenila sedam ministara (šestoricu zbog korupcije i upletenosti u razne skandale). Članovi oštećenih stranaka i koalicija busaju se u prsa i razbacuju prijetnjama, no Rousseff se ne da zastrašiti. Nitko od njenih prethodnika nije uživao toliku popularnost nakon svega godine dana u predsjedničkoj fotelji. Nije joj trebalo dugo da izađe iz sjene omiljenog Lule koji je svojevremeno uživao status nacionalnog heroja. Njih su dvoje u vrlo prijateljskim odnosima: Rousseff svaki mjesec posjećuje Lulu koji se u Sao Paulu liječi od raka grla. No brazilska čelična lady njeguje različit stil od svog živahnog prethodnika. “Lula se povodio za vlastitim impulsima i instinktima”, kaže Carvalho. Rousseff je, pak, nešto distanciranija od svog osoblja. Također zazire od zakulisnih igara i ulagivanja stranačkim glavešinama. Lula bi svaki tjedan letio u drugi kraj svoje goleme države i rijetko je kada provodio više od dva dana u glavnome gradu. Njegovu nasljednica, pak, više voli svoj radni stol negoli udobna sjedala u predsjedničkom Airbusu. Razilaze se i u pitanjima vanjske politike. Iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada Lula je dočekao raširenih ruku. Rousseff je, pak, otvoreno kritizirala režim u Teheranu i njegove srednjovjekovne stavove prema ženama još i prije negoli je došla na vlast. Tijekom prošlotjedne turneje po Južnoj Americi, Ahmadinejad je zaobišao Brazil.

Rousseff živi u službenoj predsjedničkoj rezidenciji sa svojom majkom i ujnom. Najbliskiji odnos ima s nekadašnjim suprugom i ocem njezine kćeri, Carlosom Araújom. Brazilski list “O Globo” nazvao je predsjednicu i članice njezinog kabineta (nadzornicu Glavnog stožera, ministricu planiranja i ministricu institucionalnih odnosa) “Amazonkama Radničke stranke”. Najprepoznatljivija članica spomenutog trija je nadzornica Glavnog stožera njemačkog podrijetla, Gleisi Hoffmann. Njezino neobično ime zapravo je rezultat pogreške na rodnom listu. Njezini su je roditelji željeli nazvati Grace (po hollywoodskoj zvijezdi Grace Kelly). Članovi Kongresa isprva su zadirkivali ovu plavušu očiju boje meda, nazivajući je “Dilminom Barbikom”. No Hoffmann im je brzo dala do znanja gdje im je mjesto. Njezin je glavni zadatak prevladati parlamentarne zapreke koje sprečavaju brojne vitalne teme da dospiju na dnevni red. Trenutno nadgleda financiranje stadiona koji će ugostiti Svjetsko nogometno prvenstvo 2014.-e, kao i proširenje luka te razne energetske projekte. Kao djevojčica željela se zarediti. Kasnije je otkrila Marxa i Engelsa i pridružila se komunističkim redovima. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća postala je članica Luline Radničke stranke. Kasnije je dobila posao financijskog direktora u hidroelektrani. Kada je tadašnjem predsjedniku Itamaru Francu podnosila godišnji izvještaj o radu hidroelektrane, zapanjeni je starac izjavio: “Uf, vi se zbilja razumijete u matematiku!” Kasnije se ispričao za taj ispad. “Žene moraju raditi dvostruko više od muškaraca da bi dobile jednaku količinu priznanja”, kaže Hoffmann. Njezin ured u predsjedničkoj palači gleda na savanu. Na prozorskoj dasci nalaze se fotografije njezino dvoje djece. Ona rijetko dolazi kući prije 22:00, kada su oni već u krevetu. O njima se brine kućna pomoćnica. “To je tipično za ovu zemlju – žene se brinu o ženama”, objašnjava Hoffmann. U kućanstvima diljem Brazila zaposleno je oko 7.5 milijuna pomoćnica. “One više rade i imaju manje prava od većine drugih radnika”, dodaje Hoffmann. Kućna pomoćnica Gleisi Hoffmann vikendima je slobodna. Tada nadglednica Glavnog stožera dijeli kućne poslove sa svojim suprugom, ministrom komunikacija Paulom Bernardom. Na sastancima Kabineta Gleisi mu je nadređena, no Bernardo ističe da među njima rivalstvo ne postoji. “Moji protivnici kažu da se za mene ništa nije promijenilo”, kaže on. “Tvrde da je Gleisi oduvijek nosila hlače u našoj obitelji”.

Svi poslodavci koji diskriminiraju će biti kažnjeni

Posted on January 26, 2012 by sdadmin

“Najviše ćemo morati raditi na suzbijanju institucionalne diskriminacije i na radničkim pravima. Kada sudska praksa zaživi, ni jednom poslodavcu neće biti u interesu da bude obilježen kao onaj koji diskriminira.”

Prije tri mjeseca na mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nakon provedenog natječaja, izabrana je pravnica Višnja Ljubičić. U svom dvadesetogodišnjem radnom iskustvu najduže je radila u Ministarstvu obrane na različitim poslovima (u tom je periodu stekla i čin satnice) i u Vladinom Uredu za ljudska prava, odakle je i došla na mjesto pravobraniteljice. U svojoj biografiji, među ostalim, navodi da je kao članica Radne skupine sudjelovala u izradi prvog Zakona o ravnopravnosti spolova te da je zagovarala ideju osnivanja pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.

Institucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova osnovana je prije osam i pol godina i tijekom osmogodišnjeg mandata vodila ju je Gordana Lukač Koritnik. O tome koje će biti glave smjernice njena rada, što treba poboljšati i na koje prepreke nailazi, razgovarali smo s novom pravobraniteljicom u njenom uredu u Preobraženskoj ulici u Zagrebu, gdje se mogu obratiti i građani sa svojim pritužbama.

Vašim izborom za pravobraniteljicu nisu svi s civilne i aktivističke scene bili zadovoljni, najviše zbog toga što dolazite iz državnih institucija, a na novoj vam je funkciji dužnost da građane štitite od diskriminacije i u državnim institucijama. Kako odgovarate na takve kritike?

Ako se radi o prigovoru na moj profesionalni background, jer sam provela 20 godina u državnoj službi, mogu reći da mi je to samo prednost. Dobro znam kako funkcionira državna uprava i to mi olakšava posao kada trebamo surađivati ili upozoravati na propuste unutar državnih institucija. Čula sam i prigovor da nemam nikakvog aktivističkog iskustva u području ravnopravnosti spolova i ljudskih prava, što nije točno. Dajući pravne savjete volontirala sam u udruzi Mobbing od samog osnivanja, što mi je dalo bogato iskustvo na području diskriminacije. Mislim da je u takvim prigovorima vidljiva predrasuda prema državnim službenicima kao inertnim, birokratiziranim osobama koje su nedovoljno profilirane u određenim područjima. A ja sam, na primjer, iznijela pregovore s EU za dva područja: antidiskriminacija i ravnopravnost spolova u Poglavlju 19. Dakle, želim reći da takvi prigovori dovode do izravne diskriminacije osoba koje zbog pripadanja određenoj društvenoj strukturi, u ovoj slučaju državnoj, nemaju iste mogućnosti i diskriminirani su prilikom zapošljavanja.

Dobili ste posao, dakle ipak niste diskriminirani.

Takvi prigovori predstavljaju izravnu diskriminaciju. A k tome su i pljuska ostalim pravobraniteljima koji također dolaze iz državnih struktura, a savjesno obavljaju svoj posao. Na njihov odabir nije bilo prigovora, nego samo na mene.

Otkako ste stupili na dužnost, bili ste vrlo aktivni: obilazili ste Hrvatsku, organizirali okrugle stolove, sastajali se s predstavnicima udruga, objavljivali javna priopćenja. Kakav ste dojam stekli u prva tri mjeseca rada, koje su slabe točke dosadašnjeg rada Ureda i koji će biti vaši prioriteti?

Htjela bih pojačati međunarodnu suradnju, koja do sada nije bila razvijena. Zbog toga sam prestrukturirala Ured i otvorit ćemo novo radno mjesto za osobu koja će se baviti natječajnom dokumentacijom za pristup EU fondovima. Tako ćemo moći biti potpora organizacijama civilnog društva koje se natječu s projektima, a i sami ćemo moći biti nositelji projekata. Ako se budemo oslanjali samo na sredstva iz državnog proračuna, nećemo moći sprovesti sve ono što namjeravamo. Također bih htjela da Ured bude što prepoznatljiviji u javnosti i da građani znaju da nam se mogu obratiti. Želim i da budemo što češće umješači u sudskim postupcima, kao i da pojačamo prisutnost Ureda na terenu – i među lokalnim vlastima i među građanima.

Prema izvještaju Ureda iz 2010. godine pritužbe građana se najčešće odnose na ostvarivanja radnih i socijalnih prava. Hoće li tržište rada i radnička prava biti u fokusu vašega rada?

Moja je vizija da Ured jednako zastupa sva diskriminatorna područja za koja je nadležan. Međutim, evidentno je da najviše pritužbi građana ima u području rada i zapošljavanja, a potom obiteljskog nasilja. Diskriminacija na području rada je široko polje djelovanja i dobivamo puno različitih pritužbi na poslodavce. Nedavno smo imali očigledan primjer izravne diskriminacije kada je jedna poznata tvrtka izdala odluku o otpremnini posebno za muškarce i posebno za žene, pri čemu su žene bile zakinute za iznos u odnosu na muškarce. Izdali smo preporuku toj tvrtki da to izmijene i uvažili su je. U Hrvatskoj postoji i veliki problem rada na crno i rada na određeno vrijeme koje traje godinama. Takve pritužbe također dobivamo. Obiteljsko nasilje nas, s druge strane, na ljudskoj razini najviše pogađa, i tu je situacija zaista alarmantna. Institucije se ne pridržavaju uvijek protokola o postupanju u slučaju obiteljskog nasilja. Policija, recimo, ponekad ne izlazi na teren na prvi poziv, već na treći, ne vode zapisnike ili su u manjim sredinama blagonakloni prema počiniteljima jer ih poznaju. Zbog toga sam razgovarala s bivšim ravnateljem policije Oliverom Grbićem i ukazala mu na propuste i bili su suglasni s našim prigovorima. Prednost je policije što provodi edukaciju svojih službenika pa je tako u zadnjih godinu dana educirano oko 320 voditelja policijskih službi iz čitave Hrvatske o promptnom reagiranju u slučaju obiteljskog nasilja. Međutim, centri za socijalnu skrb nemaju takvih edukativnih programa, a imamo česte pritužbe građana, najčešće žena, koje se tuže da centri adekvatno ne shvaćaju obiteljsko nasilje, već ga tretiraju kao obiteljske razmirice. Iako su ovlašteni da po službenoj dužnosti iniciraju postupanje policije, to ne čine u dovoljnoj mjeri. I u slučaju starateljstva nad djecom postoji problem stereotipnog pristupa socijalnih radnika/ca, koji naklonost pokazuju prema majkama, nauštrb očeva. Na naše preporuke su nam centri za socijalnu skrb znali odgovarati da pravilno postupaju i da nema mjesta našim prigovorima o diskriminatornom ponašanju. Naravno da mi nije u interesu pisati preporuke kojih se nitko neće pridržavati. Trebalo bi osigurati sustavnu edukaciju zaposlenika kako se propusti ne bi događali. Tražila sam razgovor s bivšim ministrom Darkom Milinovićem, što mi nije udovoljeno, ali mi je rečeno da mogu očekivati razgovor s novom ministricom socijalne politike i mladih, Milankom Opačić.

Upravo ste nedavno na regionalnom sastanku pravobranitelja izjavili da biste “željeli živjeti u društvu u kojem se preporuke pravobranitelja ne bi smjele ignorirati”. Kako se to može postići?

Pravobranitelji nemaju mogućnost izricanja kazne, kao što to nemaju ni druga antidiskriminacijska tijela u svijetu. Ali uvažavanje naših stavova se može postići izgradnjom autoriteta, kao što je to u zemljama s dugom tradicijom pravobraniteljstava. Kada sam još prije osnivanja pravobraniteljstava u Hrvatskoj razgovarala s norveškim pravobraniteljem za djecu, rekao mi je da neovisna institucija parlamentarnog pravobranitelja ima takav dignitet u njihovom društvu da je dovoljno da nazovu instituciju ili tvrtku u kojoj je uočeno kršenje ljudskih prava i najave da će obaviti nadzor nad njihovim radom pa da oni sami riješe sporni slučaj. Ne žele se dovesti u situaciju da ih se javno proziva i da time naštete svom ugledu.

Koliko je vaš Ured daleko od toga da je dovoljan telefonski poziv pa da se riješe problemi?

Ured postoji osam godina i tijekom tog vremena je bivša pravobraniteljica imala velika okapanja dok joj nije uspjelo zadobiti povjerenje policije kako bi joj, recimo, u određenom vremenskom roku dali na uvid dokumentaciju kako bi procijenila je li došlo do nekih propusta ili nije. Isto je bilo i s drugim zahtjevima, preporukama i tome slično. Postigli su se prilični pomaci, ali je za to bilo potrebno vrijeme. Mislim da je institucija pravobraniteljice zadobila autoritet i da se njene preporuke i upozorenja prihvaćaju u sve većem broju.

Gdje još uvijek ima otpora, na čemu ćete morati najviše raditi?

Na suzbijanju institucionalne diskriminacije i na osvješćivanju javnosti da svaki poslodavac mora znati da će biti sankcioniran ako se utvrdi diskriminacija. Kada sudska praksa zaživi, ni jednom poslodavcu neće biti u interesu da bude obilježen kao onaj koji diskriminira.

Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova je umješač u dva slučaja koja su došla do suda (slučaj diskriminacije temeljem spolne orijentacije i slučaj diskriminacije maloljetne osobe zbog rodnog izražavanja), a za još nekoliko razmatrate mogućnost miješanja, među ostalim u slučaju Marković i Mamić. Možete li komentirati kakvo je bilo dosadašnje iskustvo umješača u procesima?

U slučaju tužbe zaposlenika koji je na poslu diskriminiran zbog spolne orijentacije smo primijetili da ima određenih propusta u postupku koji opravdavaju sumnju da postupak ne bi bio potpuno objektivan pa smo zajedno s odvjetničkim timom tužitelja tražili izuzeće raspravne sutkinje. U tome smo i uspjeli. Dalje ne bih komentirala jer se radi o sudskim postupcima koji su u tijeku.

Na zadnjim se parlamentarnim izborima ponovno nije vodilo računa o zakonskoj odredbi o najmanje 40 posto žena na izbornim listama. Zakon o ravnopravnosti spolova, donesen 2008., ostavio je strankama za prilagodbu tri izborna ciklusa, što znači da će kažnjavanje uslijediti na idućim lokalnim izborima. Mislite li da je to dobro rješenje i kako komentirate da je u Saboru tek 20 posto žena?

Praksa EU je da se daju minimalno tri izborna ciklusa kako bi se vidio efekt uvođenja političkih kvota. Europsko istraživanje je pokazalo da je potrebno 15 do 20 godina da kvote zažive. Očekivanja od tog zakona su bila velika i mislili smo da će postotak žena u Saboru rasti, a ne padati, kao što je to slučaj nakon zadnjih izbora. Neke stranke su vodile računa da na njihovi izbornim listama bude 30 ili 40 posto žena, ali su bile nisko pozicionirane pa se znalo da neće ući u Sabor. Kada se počnu primjenjivati prekršajne odredbe, ne bih htjela da se dogodi da stranke radije plaćaju kazne, kao što rade pojedine francuske političke stranke, nego da uključuju žene na visoke pozicije. Dobro je da su kvote uvedene i mislim da će to zaživjeti, ali nećemo uspjeti ako budemo gledali samo na represivno kažnjavanje stranaka. Važnije je da radimo na osvješćivanju u društvu i davanju jednakih mogućnosti ženama da budu aktivne i u političkom i u poslovnom svijetu. To nije moguće dokle god žene odrađuju duplu smjenu – na poslu i kod kuće.

Vaša se prethodnica, kao i ostale pravobraniteljice, protivila spajanju Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova s Uredom pučkog pravobranitelja, smatrajući da će se time izgubiti neovisnost i smanjiti učinkovitost Ureda. Što vi o tome mislite?

Osobno mislim da je pripajanje pravobraniteljstava jednom tijelu korak unazad. Time će se područja našeg rada izgubiti u 18 diskriminacijskih osnova za koje je zadužen pučki pravobranitelj. O krovnoj osobi, dakle pučkom pravobranitelju, ovisit će kojoj će diskriminatornoj osnovi dati važnost i s kojom će pozornošću pristupiti problemu. Tako da iako ćemo de jure imati samostalnost u odlučivanju, de facto neće biti tako.

Godišnjica egipatske revolucije

Posted on January 26, 2012 by sdadmin

Prije godinu dana, točnije 25. siječnja 2011. započela je egipatska revolucija kada se na tisuće Egipćana okupilo na kairskom trgu Tahrir zahtijevajući ostavku predsjednika Hosnija Mubaraka.

Hosni Mubarak vladao je Egiptom punih 30 godina preuzevši vlast nad zemljom nakon ubojstva bivšeg predsjednika Anwara Sadata od strane islamskih militanata. Vladao je autokratski ne dopuštajući ikakvu oporbu. No, nakon popularnog osamnaestogodišnjeg ustanka bio je prisiljen dati ostavku 11. veljače prošle godine.

Žene Egipta odigrale su važnu ulogu u egipatskoj revoluciji. Te hrabre žene usudile su se pojaviti u prvim redovima i sukobiti se s vojskom, želeći veća prava i bolji život. No, njih gotovo da i nije bilo u međunarodnom tisku i medijima. A tako je i danas. Najviše smo doznali od Leile Zahre Mortade koja je pokrenula facebook stranicu Žene Egipta (Women of Egypt) i tijekom revolucije objavljivala niz slika sa ženama u prvim redovima. Ne smijemo zaboraviti ni Esru Abdel Fatah, jednu od organizatorica prosvjeda i političku aktivisticu.

Nedugo nakon svrgavanja Mubaraka žene su shvatile da njihova borba nije završena, nego da ona zapravo počinje. Prva prepreka s kojom su se suočile bila je ta da se “vijeće mudraca” tj. Vrhovno vijeće egipatskih oružanih snaga (SCAF) nije udostojilo pozvati niti jednu ženu da raspravlja o nacrtu novog ustava, odnosno o ustavnim promjenama. I tako su ustavne promjene, predložene od strane SCAF-a izglasane na referendumu u ožujku sa 77 posto glasova ZA. Niti jedna dopuna i izmjena ustava ne odnosi se na ravnopravnost žena.

Sljedeće s čime su se Egipćanke suočile bilo je da je novim izbornim zakonom ukinuta kvota od 64 mjesta rezervirana za žene, a uvedeno je pravilo da svaka politička stranka na svojoj listi mora imati najmanje jednu ženu, ali se ne navodi na kojem mjestu bi ona trebala biti. Na ukidanje kvota reagirale su ženske organizacije i pokušale se izboriti za vraćanje kvota, ali nisu uspjele.

Nadalje, žene koje su slavile Dan žena na Tahriru bile su napadnute. Bile su ponižene dok su im konzervativci uzvikivali da idu kući gdje pripadaju.

No, ni to nije sve. Pripadnici vojske proveli su “testove djevičanstva” na 17 žena prosvjednica koje su bile uhićene tijekom ožujka.

Tijekom listopada i studenog odvijao se niz prosvjeda, a između ostalog i prosvjed kojim se tražilo odstupanje SCAF-a.

U prosincu su žene organizirale prosvjedni marš u kojem se okupilo preko 10.000 žena. Cilj je bio osuditi brutalno nasilje u režiji SCAF-a protiv mirnih prosvjednika. Marš je pokazao da žene još uvijek imaju snagu i izdržljivost za nastavak borbe.

Parlamentarni izbori su provedeni u tri kruga, a rezultati izbora, što se žena tiče su poražavajući. Od 498 izabranih članova parlamenta samo je osam žena, što čini tek jedan posto zastupljenosti. Za ovakav izborni rezultat nisu krivi samo islamisti, već i liberalne stranke koje nisu dale podršku ženama kandidatkinjama. Unatoč pravilu da barem jedna žena mora biti na svakoj stranačkoj listi, sve žene su se pojavile pri kraju popisa. Zbog proporcionalnog sustava, ako je osam imena na listi, samo će prva tri ili četiri biti izabrana.

Da žene ne odustaju, iako im zakoni ne idu na ruku, dokazuje i 49-godišnja novinarka, aktivistica, političarka i zagovornica demokracije, Bothaina Kamel, koja je donijela odluku da se kandidira na izborima za novu predsjednicu države.

Iako je Kamel svjesna da je autsajderica i da Egiptom još uvijek vladaju stereotipi, ipak je spremna boriti se i pomagati ljudima. Ona nema proračun kao njeni glavni takmaci i nema tjelohranitelje, ali od jeseni putuje zemljom i kontaktira s ljudima koji su zaboravljeni od strane političke elite u Kairu. To su uglavnom ljudi koji žive u selima, kao i beduini, kršćani, kopti, radnici i sve ostale različite skupine iz svih dijelova zemlje.

Tijekom jučerašnjeg dana na tisuće Egipćanki i Egipćana ponovno se okupilo na trgu Tahrir kako bi obilježili prvu godišnjicu pobune. Jedna od sudionica izjavila je sljedeće: “Ja nisam ovdje kako bi proslavila godišnjicu, već sam ovdje jer želim nastavak revolucije. Ništa se promijenilo nije.”

Nawal El Saadawi, ugledna feministica i aktivistica za ljudska prava, o godišnjici egipatske revolucije i ulozi žena rekla je sljedeće: “Sve ovisi o snazi samih žena. Dakle, sada ponovno uspostavljamo Žensku uniju u ujedinjujući ženski pokret, jer pod bivšim režimom taj je pokret oslabljen. Stoga, i moj rad bio je cenzuriran i zabranjen.”

Za žene iz Muslimanskog bratstva Saadawi pak kaže da su to žene ispranih mozgova te da žive u strahu i da im taj strah ubija kreativnost i pobunu.

Premda su žene, dakle, stajale na prvoj liniji tijekom revolucije, niti jedna od njih nije zauzela ni jednu važniju ulogu u mnogobrojnim novonastalim političkim strankama.

No, borba žena se nastavlja i dalje. Izgradnja demokracije dugotrajan je proces koji uključuje i borbu za jednakost i ravnopravnost u svim područjima. Stoga, vjerujem da Egipćanke neće posustati u svojoj borbi za ravnopravnost, te da će uskoro dobiti svoja zaslužena prava.

Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj?

Posted on January 25, 2012 by sdadmin

“Imam 27 godina, po struci sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti odnosno, po novom, magistra edukacije istog predmeta. Aktivno govorim, pišem i razgovaram već dvanaest godina na engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku, a nedavno sam počela učiti ruski i talijanski.

Računalna pismenost mi je na najvišoj razini i nema tog zadatka koji ja ne mogu riješiti. Sveukupno imam šest godina radnog iskustva – morala sam raditi kako bih platila studij. Posljednje četiri godine radila sam kao honorarac prevoditelj i administrativac, ali s punim radnim vremenom bez ijednog dana bolovanja ili godišnjeg odmora. I tome je došao kraj, kriza je uzela svoj danak, a ja sam ostala bez jedinog izvora financiranja.

Morala sam se natrag doseliti kod roditelja koji imaju preko 50 godina, rade u tvornicama teške fizičke poslove i žive na minimalcu. Nažalost, sada me moraju uzdržavati, iako bi, prema nekom logičnom i normalnom slijedu, ja morala sada uzdržavati njih ili barem svoju mlađu sestru koja završava fakultet i koja se isto pita hoće li moći preživjeti, hoće li se moći zaposliti.

Visoko sam obrazovana, mlada sam, marljiva i ambiciozna, no ja u Hrvatskoj ne mogu dobiti posao. I to je ta tužna istina i užasna stvarnost koja je pogodila tisuće i tisuće sličnih meni i zato moje ime ovdje nije važno. Niti sam prva, niti sam jedina u ovoj poziciji, a, što je najgore, niti sam posljednja. Svakog nas dana ima sve više, bez obzira na obrazovanje i staž, bez obzira na godine i spol.

Svakog se dana suočavamo s praznim novčanikom, praznim tanjurom, isušenim licima naše djece, nepravdom i očajem. Mi smo se borili za Hrvatsku, mi imamo Hrvatsku, ali zapravo više nemamo ništa.

Kao i ostale, svaki me dan pogađa nepravda i moje strpljenje te samopouzdanje uništavaju odbijenice i negativni odgovori na sve moje prijave za posao. U dvije godine sam ih skupila 350 (a stižu i dalje). Isprva sam se javljala samo na oglase koji se tiču samo moje struke, a nakon godine dana očaja počela sam se javljati na sve poslove – sve od čistačice preko prodavačice, serviserke bicikala, dadilje, administrativne referentice, portira, copywritera, voditelja radijskog ili TV programa… do profesorice hrvatskog jezika.

U dvije godine pozvana sam na samo jedan razgovor, za portira, i odmah su me obavijestili da nisam dobila posao jer “oni traže kvalificiranije ljude”. Uvijek nešto ne štima sa mnom: nisam muško, prestara sam, premlada sam, previše sam obrazovana, nisam dovoljno obrazovana, nisam rođena u Zagrebu, imam samo hrvatsku diplomu, a oni traže njemačku ili austrijsku, nemam auto, nisam polagala ispite iz menadžmenta (jer nemam novce za ispit od 5000 kn), nemam dovoljno radnog iskustva, imam previše radnog iskustva, moje prezime nije poznato nikome iz uprave itd.

Kako živim u Prelogu, javljala sam se na natječaje u Čakovcu, Varaždinu, Koprivnici, Murskom Središću, Zagorju… no govorili su mi da ne mogu dobiti posao jer nisam iz tih mjesta – prednost imaju oni koji žive u tim mjestima i u tim krajevima, pa makar bili bez radnog iskustva i bez potrebnog obrazovanja. Tako su mjesto profesora hrvatskog jezika dobivale učiteljice razredne nastave, učiteljice likovne kulture ili geografije, sve s objašnjenjem “One žive bliže”.

Sve me to vratilo u moje osnovnoškolske dane. Učiteljica hrvatskog jezika predavala nam je njemački, učitelj tjelesnog povijest, a učitelj povijesti tehničku kulturu. Samo je jedan učenik na kraju upisao gimnaziju, ostali su se morali zadovoljiti autolimarskim, vrtlarskim i frizerskim zvanjima. Kladim se da su danas svi zaposleni i barem malo sretni.

Dva ili tri puta sam se žalila na ishode natječaja, prijavljivala ih prosvjetnoj inspekciji, no do danas nisam dobila ni jedan odgovor o tome kako je inspekcija prošla.
Onda sam se javila na nekoliko natječaja u Prelogu. Umjesto mene ili ostalih osoba iz Preloga, posao su dobivali ljudi iz Varaždina, Čakovca, Svetog Martina na Muri, pa čak i Zagreba. Moje je srce puklo. Kako ću preživjeti ovdje kad me ni vlastiti rodni kraj ne želi? Zašto sam ja manje vrijedna? Zašto sam nevidljiva? Što to ne valja sa mnom?

Kako bih zaradila barem nešto, davala sam poduke iz hrvatskog jezika za maturante. Sva im “čast”, znali su sve Cecine pjesme i stihove, no nisu mi mogli izrecitirati ni Voćku poslije kiše, niti mi reći tko je napisao tu pjesmu. Polovica njih nije razlikovala č i ć, a druga polovica je mislila da je “celeb” sasvim normalna hrvatska riječ. Sramota, no drugo ne mogu ni očekivati od njih kad im je hrvatski predavala učiteljica likovnog, a kasnije su znanje upijali preko moralno i etički sumnjivih emisija, spotova, pjesama i filmova koji nemaju veze sa stvarnošću, barem ne našom.

Razlika u godinama između mene i mojih učenika je tek deset godina, no moja je generacija ipak težila nekim drugim vrijednostima koje nisu bile savršen izgled i skupa odjeća. Zato me strah da i moje dijete ne bude takvo i zato se moram maknuti što dalje od hrvatskog morala.

U očaju sam na kraju počela vući veze, zvala vrlo daleke rođake da nešto srede, da me nekamo uguraju. Sve je ostalo na obećanjima i riječima ohrabrenja, a samo je jedan od njih iskreno rekao: “Treba ti omotnica i 5000 eura.” To sam i sama znala, ali ja nemam 5000 eura, niti sam toliko pokvarena.

I sada ulazim u treću godinu kako tražim posao. Moja savjetnica u HZZ-u mi je jednom rekla da za mene posla u Hrvatskoj nema i da ću ga morati sama izmisliti. Zato sam igrala Loto i Bingo, sve s nadom da osvojim neki novac i otvorim svoj vlastiti posao i, ako bude prilike, da zaposlim svoje kolege i kolegice koji su u istoj situaciji ili da barem mamu izvučem iz onog pakla u kojem radi, ali eto… ništa. Banke su mi zatvorile vrata, a od roditelja sam dobila savjet da svoju sreću potražim vani.

Tako sada i radim, odlazim u Kanadu ili Njemačku ili Australiju, tko god da se prvi javi, i radit ću za kanadski ili njemački ili australski minimalac, ali ću raditi i svojim ću radom napredovati i svojim ću radom živjeti i svojim ću radom pomagati roditeljima te ih konačno bez osjećaja srama pogledati u oči.

Dosta mi je naslova i vijesti kako Vlada, bez obzira na to koja je stranka vodi, steže remen, štedi ili uvodi mjere štednje, kako Vlada određuje nove zakone za lakše otkaze, kako Vlada određuje nove poreze… Što to meni znači? Što meni znači politika nesposobnih za vođenje, ali sposobnih za uništavanje? Što meni znače milijuni od turizma? Što meni znači EU i vražji euro? Ništa! A zašto? Jer živim u Hrvatskoj.

Ovdje moje postojanje nema smisla, kao što su mi rekli: mjesta za mene ovdje nema. Ja sam crna statistika, neželjena brojka, nesretno i pretučeno dijete Vlade maćehe koja mazi samo svoj rod. U Hrvatskoj ću umrijeti od siromaštva i bijede, osramoćena i ismijana od onih koji su se “snašli”. Ja želim jednog dana biti dio naslova u novinama: Vratila se iz inozemstva i otvorila radna mjesta u rodnom gradu. Ja želim biti dio takve stvarnosti i takve Hrvatske. No to ne može kod nas biti. Nikakva promjena vlasti neće dovesti do toga. Samo promjena mozgova.

Zato ću, kao i tisuće istih ili sličnih meni, reći “Zbogom” Hrvatskoj, ali ovog puta nećemo pjevati i skladati žalopojke i rekvijeme za ostavljenom domovinom, ovog ćemo puta pjevati od sreće što smo je ostavili. Odlazim osramoćena, prebijena, zlostavljana, očajna iz ove zemlje i nadam se da ću se jednog dana vratiti, ali samo kako bih izvukla svoje roditelje i sestru iz nje.”

Identitet autorice poznat uredništvu

Sjećanja – mogu li potaknuti promjene?

Posted on January 25, 2012 by sdadmin

Suncokret. Centar za žene žrtve rata. CESI. ZaMir. B.a.B.e. Centar za mirovne studije. Mali Korak. Delfin Pakrac. Ovo su samo neke od značajanih nevladnih udruga koje se svakodnevno bore za promicanje i unaprijeđenje ljudskih prava, a zajednički nazivnik im je Antiratna kampanja. Zašto? Zato što su iz nje spomenute udruge nastale.

Dvorana u Kući ljudskih prava popunjena do zadnjeg mjesta. Razlog? Predstavljanje knjige ARK: Neispričana povijest Vesne Janković i Nikole Mokrovića u sklopu obilježavanja dvadesete godišnjice osnivanja Antiratne kampanje Hrvatske. Riječ je o knjizi koja na temelju sjećanja na svojevrstan način dekonstruira Domovinski rat iz perspektive onih koji su sudjelovali u događajima 90-ih godina u okviru Antiratne kampanje.

Osnovana u lipnju 1991. godine, Antiratna kampanja okupljala je aktiviste i aktivistice koji su se u tom ratnom razdoblju zalagali za uspostavu normi karakterističnih za društvo u “normalnim” uvjetima, poput ljudskih prava. Aktivisti i aktivistice našli su se u teškom položaju jer su s jedne strane, priznavali pravo na oružanu samoobranu, ali su s druge strane, osjećali da se moraju boriti za ljudska prava. ARK je spontana građanska inicijativa te je knjiga kao takva bilješka o razvoju civilne scene u Hrvatskoj.“Knjiga je mozaik sjećanja i dokumenata”, kako je rekla Vesna Kesić.

“Sudjelovao sam u ratnoj kampanji u događajima devedesetih te mi je bilo zanimljivo čitati o drugoj strani”, dodaje profesor Ozren Žunec naglašavajući kako je knjiga dirljiva zbog hrabrosti koja je bila potrebna aktivistima Antiratne kampanje.

Urednici Vesna Janković i Nikola Mokrović priznali su kako je nastajanje knjige bio težak proces, ali da su ipak uspjeli unatoč prijeporima, osporavanju i nevoljkosti sudjelovanja. Janković je izjavila da knjiga za nju osobno predstavlja suočavanje s jednim dijelom vlastitog života. Dodala je kako je cilj knjige otvoriti diskusiju o mitovima koji su postali dio političke retorike i raspraviti o tome koliko su stvarni te možda i promijeniti ono što već stoji u udžbenicima. “Knjiga je prilog povijesti civilnog aktivizma i prilog razvitku diskusije nekih od nerazriješenih mitova”, iznosi Vesna Janković.

Za kraj je izražena nada kako se neće stati na ovoj knjizi, da će se mladi zainteresirati za temu i preuzeti na sebe daljnje istraživanje tog dijela naše povijesti i da će se mitovi konačno demistificirati.