sdadmin

“Diskriminacija postoji svugdje u svijetu, jedina je razlika u načinu na koji se pojedina država bori protiv nje”

Posted on by sdadmin

Zakon o suzbijanju diskriminacije stupio je na snagu 1. siječnja 2009. godine., a štiti pravo na jednakost i jednako postupanje. Međutim, za uspostavu učinkovitog sustava zaštite protiv diskriminacije nije dovoljan samo zakon i tu se pokazuje ogroman značaj twinning projekta između Republike Austrije i Republike Hrvatske.

U Šokčevićevoj dvorani u Hrvatskom saboru 24. siječnja svečano je otvoren twinning projekt “Uspostava cjelovitog sustava za zaštitu od diskriminacije”. Twining projekti su instrumenti administrativne suradnje između javne uprave zemlje kandidatkinje s javnom upravom jedne ili više zemalja Europske unije. U ovom je slučaju postignuta suradnja između Republike Austrije i Ludwig Boltzmann instituta za ljudska prava sa Republikom Hrvatskom, Uredom pučkog pravobranitelja i Uredom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

“Diskriminacija je i dalje ozbiljan društveni problem, unatoč napretku posljednjih nekoliko godina”, izjavio je Jurica Malčić, pučki pravobranitelj na predstavljanju projekta. Barbara Liegl, stalna savjetnica za twinning iz Ludwig Boltzmann instituta za ljudska prava navela je kako je glavni cilj projekta učinkovito suzbijanje diskriminacije. “Diskriminacija postoji svugdje u svijetu, jedina je razlika u načinu na koji se pojedina država bori protiv nje”, dodala je Liegl.

Tri su komponente projekta. U okviru prve stručnjaci će pripremati i provoditi edukacije za aktere koji su ključni u implementaciji antidiskriminacijskog zakonodavstva. Edukacije će biti namijenjene sucima/sutkinjama, državnim odvjetnicima/odvjetnicama te zaposlenicima Ureda pučkog pravobranitelja i posebnih pravobraniteljica. Cilj je unaprijediti sposobosti spomenutih ključnih aktera za posredovanje i postupanje po pritužbama vezanih uz diskriminaciju, kao i ojačati suradnju Ureda pučkog pravobranitelja i posebnih pravobraniteljica s nevladinim organizacijama u miješanju u sudske postupke i podnošenju udružnih tužbi.

Druga komponenta odnosi se na razvoj baze podataka koja će prikupljati podatke,  pokazati kako se rješavaju pritužbe na diskriminaciju kao i sudski predmeti u vezi diskriminacije. Važnu ulogu ima i jačanje institucionalnih kapaciteta Ureda pučkog pravobranitelja i posebnih pravobraniteljica za učinkovito statističko praćenje diskriminacije.

Treća komponenta ima za cilj identificiranje i pružanje potpore žrtvama diskriminacije putem telefonskog savjetovanja ureda korisnika projekta (Ureda pučkog pravobranitelja i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina). Zadatak je unaprijediti postupanje s pojedinačnim pritužbama, ali i ojačati suradnju Ureda pučkog pravobranitelja i nevladinih organizacija.

Liegl je naglasila kako bi se uspjeh provedenih mjera trebao odraziti u povećanom broju pritužbi na diskriminaciju i većem broju predmeta koji dođu pred sud. “Veći broj slučajeva pozitivan je jer znači da ljudi prepoznaju diskriminaciju, znaju kome se obratiti i spremni su slučaj iznijeti na sudu”, zaključila je Liegl.

Neafirmirana umjetnička scena u Splitu

Posted on by sdadmin

Okupljene pod imenom NUS (neafirmirana umjetnička scena), pet splitskih studentica pokrenulo je manifestaciju koja je na tjedan dana u Split dovela preko 100 radova izlagača iz Italije, Francuske, Slovenije, Rumunjske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske, Češke, Crne Gore, Makedonije i Hrvatske. Sedmodnevna izložba oživjela je prostor Akvarija na Bačvicama, a četverodnevni popratni program ponudio je Splićanima zabavu i edukaciju na više lokacija.

{slika}

I prije samoga početka manifestacije NUS je na pozitivan način utjecao na splitske srednjoškolce – kroz prvo polugodište realizirane su dvije radionice sa učenicima srednje Škole likovnih umjetnosti, po završetku kojih su dobili i adekvatnu ocjenu. Učenici trećih i četvrtih razreda smjera grafički dizajn, zajedno sa učenicima trećeg razreda, smjera fotografski dizajn, pod vodstvom profesora Hrvoja Zuanića osmislili su cjelokupni vizualni identitet manifestacije, a učenici sa slikarstva, pod vodstvom profesora Kristijana Falaka izradili su radove na temu prvog NUS-a: Tampon generacija, koje su izložili sa radovima ostalih umjetnika u Akvariju.

Svečano otvaranje održalo se u petak, 13.01., a broj posjetitelja potvrdio je ono u što su organizatorice bile od prvoga dana uvjerene: u Splitu postoji publika, samo je treba privući. A to im je definitivno pošlo za rukom, izložbom začinjenom sa pet performansa i koncertom triju demo bendova, koji su zabavljali okupljene do sitnih noćnih sati. Osim interaktivnim radovima koji su pozivali na sudjelovanje, posjetitelji su u izložbi bili angažirani i tako da su svoj dojam iskazivali naljepnicama LIKE koje su u kratkom roku zaplavile zidove na kojima su visili pojedini radovi. Čak je i djevojka na kojoj je umjetnik demonstrirao bodypaintig završila sa nekoliko LIKE-ova u kosi!

Unutar izložbenog prostora izvedeni su performansi Izbor (DadANTI), Post mortem high fashion (Čekada Tajči), Observatory of the woken ups dreaming (Kirovska Maja), Zero Money (Buuuuuuuuu) te Bodypainting (Sokolić Mario), a performans Crno na bijelom Damir Čargonja Čarli održao je na platou ispred kompleksa na Bačvicama, zapalivši hrpu knjiga na plahti na kojoj je napisao: “Umjetnost nije ono što je nekad bila”. U prostoru Akvarija večer su priveli kraju bendovi Hangin’ village, M.O.R.T. te Ilija i zrno žita.

Subota ujutro donijela je akcije i intervencije u javni gradski prostor, pa su tako prolaznici na Peškariji odgovarali umjetnici Nevi Kiš tko je za njih umjetnik, u akciji Kako nas vide. U isto vrijeme Nemanja Čađo je u Đardinu razapinjao svoju intervenciju Put svile, a Komična hunta svojom je intervencijom Nedjelja, navečer. oblijepila zidova i podove po užem centru grada natpisima iz dnevnog tiska.

{slika}

U nedjelju su u amfiteatru Doma mladih dvije profesorice održale vrlo poučna izlaganja, koje je popratilo pedesetak posjetitelja. Ivana Meštrov sa Odsjeka povijesti umjetnosti pričala je o nezavisnoj kulturnoj sceni, te je prikazan dokumentarac o umjetnosti Thomasa Hirschhorna, Musee Precaire Albinet (Mirni dani u Muzeju Albinet) autorice Coralie Suard. O pristupu konzervaciji i restauraciji radova suvremenih umjetnika pričala je Sagita Mirjam Sunara, koja je postavila dosta pitanja o radovima i načinu njihovog očuvanja na koja nema jedinstvenih odgovora.

Posljednjeg dana popratnog programa u Akvariju nije bilo dovoljno sjedalica za sve one koji su došli pogledati film Tomislava Ladišića, 11. lipnja – prvi splitski pride. Projekcija filma prošla je u pozitivnoj atmosferi a autora je publika na kraju nagradila pljeskom.

Izložbu samih radova su Splićani mogli obići do ovoga petka, kada je zatvorena. Do sljedeće godine i novog NUS-a!

Ne mogu biti ono što ne mogu vidjeti

Posted on by sdadmin

 

Ne mogu biti ono što ne mogu vidjeti 
Svakome tko je ikada upalio TV, pročitao magazin, prošao pokraj neke reklame ili jednostavno prosurfao internetom jasno je da nešto nije u redu u načinu na koji se žene prikazuju. Seksizam u medijima je postao toliko omniprisutan, ljudi toliko naviknuti na slike koje gledaju, da im je to postalo – normalno. 
Jennifer Siebel Newsom jasno izlaže taj problem u dokumentarnom filmu  “Miss Representation,” – seksualna objektifikacija žena u medijima ima za rezultat trivilizaciju i omalovažavanje žena u kulturnom i političkom životu. 
Između razgovora s vodećim stručnjacima iz medija, profesorima, umjetnicama i političarkama Siebel nas bombardira informacijama i šokantnim statistikama koje jasno pokazuju da je premisa kojom se nastoji  ušutkati  društvena svijest o tome  – “nema više staklenog krova” – samo laž i mit. 
Do svoje navršene 15.g.  78% djevojčica mrzi svoje tijelo; žene čine 56% populacije, ali samo 17% mjesta u Kongresu, samo 3% direktora 500 najbogatijih tvrtki su žene, žene drže samo 3% odgovornih pozicija u medijima, itd.
Hrvatska statistika nije ništa bolja.  
U Hrvatskoj je ženama dodijeljena posebna vidljiva nevidljivost.  Zastupljenost žena na naslovnicama 2 najtiražnija dnevna lista ne prelazi 24 % ukupno objavljenih naslova.  Žene se puno rjeđe od muškaraca spominju u kontekstima vezanim uz područje politike (iznimka je bivša predsjednica Vlade), gospodarstva, poduzetništva i sporta, a češće u kontekstu vezanom uz zabavu, ljubavne afere, stereotipne spolne uloge i sl.
Argument prozvanih da se oni u izboru sugovornika isključivo vode stručnošću, apsolutno ne stoji jer sve statistike govore da su žene u Hrvatskoj obrazovanije od muškaraca. 
Uspješna, moćna i utjecajna žena uvijek se prikazuje s barem implikacijom da to ima potencijal da bude nešto negativno. Kako bi umanjili strah kod svoje publike, mediji  traže od nje da svoj stručni kredibilitet potkrijepi  dokazima kako je uspješna kućanica i majka. 
Slika žene kao robe, sex simbola ili promiskuitetne zabavljačice širokih narodnih masa je ona koju najčešće gledamo u medijima i koja oblikuje način na koji se dječaci uče gledati žene. Naravno i u toj ulozi mediji se sa ženama mogu nositi samo ako su u submisivnoj poziciji, npr. Rihanninom spotu za  pjesmu S&M u kojem govori  o odnosu medija prema njoj, dodijeljena je, od youtubea, zabrana za mlađe od 18. Unatoč tome što je spot rađen s elementima crtića, njezina asertivnost je označena kao opasna. Za usporedbu možemo uzeti Ciarin spot s Justinom Timberlakeom, spot koji je puno erotičniji i sugestivniji, ali s Ciarom u eksplicitno podređenoj ulozi i koji takvu zabranu nije dobio.
Miss Representation se može prigovoriti da i sam pomalo upada u zamku u kojoj suprostavlja stereotipe intelektualka vs striptiz plesačica, kao i da za film uglavnom govore bijele, bogate i visokoobrazovane žene, ali to ne umanjuje uspješnost kojom Siebel razotkriva gdje seksizam u medijima i društvu počinje. Oglašavačka industrija kontrolira sadržaj TV emisija tretirajući ih kao izloge za svoje oglase čiji je zadatak da stvore osjećaj nesigurnosti kod ljudi kako bi kupili njihov proizvod. Žene koje su zadovoljne sobom ne troše novac na botox. 
Najvažnija poruka  Miss Representation je važnost medijske pismenostu u našoj kulturi. U jednom tjednu američki tinejdžeri provodu 31 sat gledajući  televiziju, 17 sati slušajući glazbu, 3 sata gledajući filmove, 4 sata čitajući časopise, 10 sati online. To je10 sati i 45 minuta medijske potrošnje na dan. Razumijevanje medijskih slika i kao odraza ekonomskog interesa velikih medijskih konglomerata, i shvaćanje da se status quo ne mora prihvatiti kao vječan, postalo je važno za zdrav razvoj mladih osoba poput čitanja i pisanja.  
Ne možete biti ono što ne možete vidjeti naziv je kampanje koja je nastala kao rezultat reakcija na ovaj film, cilj joj je osnaživanje žena i djevojaka kako bi se razvile izvan ograničavajućih medijskih etiketa i ostvarile svoje potencijale.
Brojne studije napravljene u posljednjih desetak godina jasno pokazuju da žene žele promjenu u načinu na koji ih se prikazije i ekspolatira u medijima.  
Ako u budućnosti želimo društvo demokracije, prosperiteta i mira, ako želimo heroje i heroine,  državnice i državnike, poduzetnice i poduzetnike, znanstvenice  i znanstvenike moramo obratiti pozornost kako odgajamo djevojčice danas, kakve im uzore prikazujemo, kako vrednujemo žene i koju poruku im šaljemo o njihovom potencijalu i prilikama jer one ne mogu sanjati da će sutra biti ono što danas ne mogu vidjeti. 

 

Svakome tko je ikada upalio TV, pročitao magazin, prošao pokraj neke reklame ili jednostavno prosurfao internetom jasno je da nešto nije u redu u načinu na koji se žene prikazuju. Seksizam u medijima je postao toliko omniprisutan, ljudi toliko naviknuti na slike koje gledaju, da im je to postalo – normalno. 

Jennifer Siebel Newsom jasno izlaže taj problem u dokumentarnom filmu  Miss Representation – seksualna objektifikacija žena u medijima ima za rezultat trivilizaciju i omalovažavanje žena u kulturnom i političkom životu. 

Između razgovora s vodećim stručnjacima iz medija, profesorima, umjetnicama i političarkama Siebel nas bombardira informacijama i šokantnim statistikama koje jasno pokazuju da je premisa kojom se nastoji ušutkati  društvena svijest o tome  – “nema više staklenog krova” – samo laž i mit. 

Do svoje navršene 15.g.  78% djevojčica mrzi svoje tijelo; žene čine 56% populacije, ali samo 17% mjesta u Kongresu, samo 3% direktora 500 najbogatijih tvrtki su žene, žene drže samo 3% odgovornih pozicija u medijima, itd.

Hrvatska statistika nije ništa bolja.  

U Hrvatskoj je ženama dodijeljena posebna vidljiva nevidljivost.  Zastupljenost žena na naslovnicama 2 najtiražnija dnevna lista ne prelazi 24 % ukupno objavljenih naslova.  Žene se puno rjeđe od muškaraca spominju u kontekstima vezanim uz područje politike (iznimka je bivša predsjednica Vlade), gospodarstva, poduzetništva i sporta, a češće u kontekstu vezanom uz zabavu, ljubavne afere, stereotipne spolne uloge i sl.

Argument prozvanih da se oni u izboru sugovornika isključivo vode stručnošću, apsolutno ne stoji jer sve statistike govore da su žene u Hrvatskoj obrazovanije od muškaraca. 

Uspješna, moćna i utjecajna žena uvijek se prikazuje s barem implikacijom da to ima potencijal da bude nešto negativno. Kako bi umanjili strah kod svoje publike, mediji  traže od nje da svoj stručni kredibilitet potkrijepi dokazima kako je uspješna kućanica i majka. 

Slika žene kao robe, sex simbola ili promiskuitetne zabavljačice širokih narodnih masa je ona koju najčešće gledamo u medijima i koja oblikuje način na koji se dječaci uče gledati žene. Naravno i u toj ulozi mediji se sa ženama mogu nositi samo ako su u submisivnoj poziciji, npr. Rihanninom spotu za pjesmu S&M u kojem govori  o odnosu medija prema njoj, dodijeljena je, od youtubea, zabrana za mlađe od 18. Unatoč tome što je spot rađen s elementima crtića, njezina asertivnost je označena kao opasna. Za usporedbu možemo uzeti Ciarin spot s Justinom Timberlakeom, spot koji je puno erotičniji i sugestivniji, ali s Ciarom u eksplicitno podređenoj ulozi i koji takvu zabranu nije dobio.

Miss Representation se može prigovoriti da i sam pomalo upada u zamku u kojoj suprostavlja stereotipe intelektualka vs striptiz plesačica, kao i da za film uglavnom govore bijele, bogate i visokoobrazovane žene, ali to ne umanjuje uspješnost kojom Siebel razotkriva gdje seksizam u medijima i društvu počinje. Oglašavačka industrija kontrolira sadržaj TV emisija tretirajući ih kao izloge za svoje oglase čiji je zadatak da stvore osjećaj nesigurnosti kod ljudi kako bi kupili njihov proizvod. Žene koje su zadovoljne sobom ne troše novac na botox. 

Najvažnija poruka  Miss Representation je važnost medijske pismenostu u našoj kulturi. U jednom tjednu američki tinejdžeri provodu 31 sat gledajući  televiziju, 17 sati slušajući glazbu, 3 sata gledajući filmove, 4 sata čitajući časopise, 10 sati online. To je10 sati i 45 minuta medijske potrošnje na dan. Razumijevanje medijskih slika i kao odraza ekonomskog interesa velikih medijskih konglomerata, i shvaćanje da se status quo ne mora prihvatiti kao vječan, postalo je važno za zdrav razvoj mladih osoba poput čitanja i pisanja.  

Ne možete biti ono što ne možete vidjeti naziv je kampanje koja je nastala kao rezultat reakcija na ovaj film, cilj joj je osnaživanje žena i djevojaka kako bi se razvile izvan ograničavajućih medijskih etiketa i ostvarile svoje potencijale.

Brojne studije napravljene u posljednjih desetak godina jasno pokazuju da žene žele promjenu u načinu na koji ih se prikazije i ekspolatira u medijima.  

Ako u budućnosti želimo društvo demokracije, prosperiteta i mira, ako želimo heroje i heroine, državnice i državnike, poduzetnice i poduzetnike, znanstvenice  i znanstvenike moramo obratiti pozornost kako odgajamo djevojčice danas, kakve im uzore prikazujemo, kako vrednujemo žene i koju poruku im šaljemo o njihovom potencijalu i prilikama jer one ne mogu sanjati da će sutra biti ono što danas ne mogu vidjeti. 

 

 

Sedam ‘ženskih filmova’ koji potajno mrze žene

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Bacimo zajedno pogled na nekoliko navodno romantičnih filmova koji se u prvom redu obraćaju ženskoj publici, no koji istovremeno sadrže brdo negativnih stereotipa o ženama…

 

  1. Što žene žele (What Women Want, r. Nancy Meyers, 2000.)

Pomnim gledanjem dolazimo do zaključka da je zapravo riječ o dokumentarcu. Tema: zgode i nezgode razvedenog šovinista ovisnog o cigaretama i alkoholu, sklonog pipkanju ženskih pozadina i zurenju u njihove grudi (igra ga Mel Gibson). Nakon što ga strese struja, naš dragi Mel shvati da može čuti ženske misli. Zamislite kako se samo sirotan šokira kada shvati da ga sve žene u njegovom životu drže za kretena! Sudeći prema mislima koje Mel prisluškuje, većina žena spada u jednu od slijedećih kategorija:

a. Praznoglava, površna glupačica kojoj se po glavi motaju jedino muhe, a koja je u stanju duboko razmišljati tek o banalnim stvarima (npr. je li ugasila aparat za kavu).

b. Opsjednuta (bilo na pozitivan, bilo na negativan način) Melom Gibsonom – uglavnom njegovim dupetom ili preponama. Jedini način na koji se junakinja filma (igra ju Helen Hunt) izdvaja iz bezlične mase jest taj što joj uspijeva ne pasti na prvog frajera koji joj dobaci da ima ´dobre sise´. Naravno, čim dozna da joj je Mel prisluškivao misli rascvjeta se kao poriluk na mjesečini. No dobro, ovo je film o Melu Gibsonu – čovjek ni ne očekuje da žene razmišljaju o gladnima u Africi ili revoluciji u Egiptu. Ali to je isto tako i film s Helen Hunt, koja je u to vrijeme bila itekako tražena. Ako je zurenje u Gibsonove prepone najbolje što je Hunt mogla ponuditi 2000.-e godine, tada zbilja gubim vjeru u budućnost žena u Hollywoodu.

 

  1. Sumrak (Twilight, r. Catherine Hardwicke, 2008.)

Bezlična i dosadnjikava klinkica Bella zaljubi se u svjetlucavog vampira Edwarda. A iz nekog sasvim neobjašnjivog razloga, on joj uzvraća ljubav. Izbacite vampirizam iz filma i što vam ostaje? Ike i anoreksična Tina. Edward se podsmjehuje i na finjaka odjebava izabranicu svoga srca, no to je upravo ono čemu Bella ne može odoljeti, pa stoga strpljivo čeka da njezin stalker / dečko prizna svoju ljubav / žudnju za njezinom krvlju. On će usput priznati i nekoliko ubojstva… usprkos tomu Bella mu vjeruje na riječ kada kaže da joj nikada ne bi naudio.

Edward: Već sam ubijao.

Isabella: Nije važno.

Edward: Isprva sam i tebe želio ubiti. Nikada prije nisam toliko žudio za krvlju.

Isabella: Imam povjerenja u tebe.  

Svaka cura s trunčicom samopouzdanja bi mu rekla ´doviđenja´. I tako, idući put kad nam cura s polomljenom nogom, natučenim rebrima i nasilnim dečkom kaže da je pala niz stepenice, vjerovat ćemo joj na riječ. Hvala Sumraku!

 

  1. Kako ja kažem (Because I Said So, r. Michael Lehmann, 2007.)

Diane Keaton igra samohranu majku s tri odrasle kćeri. Poput svake majke, noćima ne spava jer se boji da nešto ne štima u ljubavnom (seksualnom) životu njezine najmlađe kćeri, pa odluči pronaći joj savršenog dečka (savršen penis). Pritom, naravno, pronađe i penis za sebe. Dobra stvar je ta da imamo stariju, samostalnu ženu koja uspješno odgaja svoje kćeri i ima naizgled dobre odnose s njima. Tri put hura za Hollywood! Hmm… jesam li spomenula da je ta ista žena zapravo tek kreštava, iritantna i tupava isprika za osobu? Dok je njezin novi dečko (penis) sasvim normalan… Mislite da je vaša cura mila i draga? E, pa pogledajte samo u kakvu će se zanovijetajuću, kreštavu nakupinu bisera i estrogena s vremenom pretvoriti. Ali na stranu sve to. Ono što me najviše smeta u filmu jest pretpostavka da je kćerki uopće potreban muškarac. Uspješna single mama toliko je uvjerena u to da njezina uspješna single kćerkica treba nekoga da stavlja oglas na Internet. Hej, ipak je to 2007.-a, valjda im je trebao netko da brani dom od medvjeda i inih beštija?

 

  1. Sjećanja jedne gejše (Memoirs of a Geisha, r. Rob Marshall, 2005.)

Kako bi osvojila srce starijeg muškarca koji joj je kupio sladoled kada joj je bilo deset godina, Zhang Ziyi odluči postati gejšom. Zahvaljujući plavim okicama i ljepuškastoj gubici, Ziyi pregrmi Drugi svjetski rat i na kraju pronađe svog čovjeka. Ovo je film s dobrim namjerama – uloženo je mnogo truda kako se gejše ne bi prikazalo kao skupe kurve (ipak znaju pjevati, plesati i voditi inteligentan razgovor). Kako ovaj film mrzi žene? Uz izuzetak glavne junakinje, svaka druga žena u filmu samo vreba priliku da se baci na svoju suparnicu i izgrebe joj lice svojim elegantim kandžama. Na putu do uspjeha Ziyi ne stoje muškarci već žene (i to toliko krvoločne da bi se većina nas vjerojatno prvom prilikom bacila na mač samo da ne mora imati posla s njima).

 

  1. Žene (The Women, r. Diane English, 2008.)

Meg Ryan otkrije da ju muž vara sa super-sexy Evom Mendes. Izbaci ga iz kuće i krene na put samospoznaje. Film koji su napisale, producirale i snimile žene, te u kojem glume isključivo žene obećavao je biti dva sata duga reklama za tampone prepuna snažnih i složenih žena. A što smo dobili? Film pun klišeja! Svi su tu: crnkinja sa stavom, otkačena alternativka, karijeristica bez djece, sexy etnički stereotip na dvije noge… U središtu svega nalazi se nekadašnja ljubimica Amerike koja je trebala dvaput razmisliti prije negoli je pristala na scenarij koji žene prikazuje kao najobičnije karikature. Iako ih u filmu ne vidimo, muškarci su ti koji upravljaju ženama i koriste ih kao igračke. Karijeristica je u rukama svog šefa koji mrzi svaku njezinu ideju; super-mama je trudna s petim djetetom i nada se da će ovoga puta napokon dobiti sina; a Meg ne samo da radi za svog tatu već džeparac dobiva od svog supruga-milijunaša. Jedina izuzeta iz kruga muške manipulacije je crnkinja sa stavom, no to je zato što je lezbijka.

 

  1. Kako se riješiti frajera u deset dana (How to Lose a Guy in Ten Days, r. Donald Petrie, 2003.)

Kate Hudson radi za ženski časopis á la Cosmopolitan te odlučuje napisati seriju članaka čiji je jedini cilj uništiti mušku vjeru u romantičnu ljubav. Matthew McConaughey se kladi da može natjerati bilo koju ženu da se zaljubi u njega; kao kandidatkinju za zavođenje njegovi kolege odabiru (koje li slučajnosti!) – Kate Hudson. Salve smijeha počinju kada Bijesna Hudsonica pokušava otjerati sirotog, odanog gada u deset beskrajno dugih dana. Kako ovaj film mrzi žene? Prikazujući navodno samostalnu i samouvjerenu ženu kao emocionalni ekvivalent Josefa Mengelea.  

A kako ova pametna cura (toliko ´pametna´ da ne kuži zašto uredništvo ne želi da na stranicama časopisa osvane članak političke tematike) muči svoju žrtvu? Tako da se deset dana ponaša kao ´obična cura´. Vjerojatno se pitate kako se to ponaša ´obična cura´: priča za vrijeme filma, ostavlja tampone po stanu svog ljubavnika, odjednom postane vegetarijanka, natjera svog dečka da propusti važnu utakmicu i u javnosti ga optuži da je odgovoran za njen poremećaj u prehrani. Njoj, naravno, takvo ponašanje ne pada nimalo lako. Ipak je ona ´posebnija´ i ´složenija´ od prosječne žene koja mari samo za frajere i cipele (za razliku od Hudsonice koja se, eto, zanima za politiku i prati košarku).

 

  1. Zgodna žena (Pretty Woman, r. Garry Marshall, 1990.)

Julia Roberts je Vivian, prostitutka koju pokupi milijunaš zlatnog srca Edward (igra ga Richard Gere). Očaran njenim ogromnim osmijehom i otkačenom osobnošću, on ju pozove da provede tjedan dana s njime u njegovom hotelu. Što je taman onoliko vremena koliko Vivian treba da obnovi garderobu i ukrade njegovo srce. Nema te osobe koja nije svojski navijala za Vi i vrištala od sreće kada se ispostavilo da će njena priča imati sretan kraj. Pa kako onda ovaj film mrzi žene? Da vidimo, možda povezujući samopouzdanje s količinom odjeće koju žena posjeduje? Sve što je potrebno da se djevojka vine iz bordela u otmjenu vilu jesu krpice s potpisom. Tijekom 45 minuta duge scene Vivianine preobrazbe, ona ulazi u butik na Rodeo Driveu, posramljena, skrušena i štrkljasta: posrnula žena ogromnih usana koja ne pripada u istu trgovinu kao i pristojan svijet. No kad nabaci koju skupu krpicu, pa se još k tome i osoblje počne ulagivati i laskati, izlazi iz dućana kao Kraljica od Sabe: uspravna, vesela, elegantna… Zahvaljući Edwardovim kreditinim karticama, Vivian napokon može uživati poštovanje i divljenje koje zaslužuje – na koncu konca, ona to zaslužuje!

Pravo na neopredijeljenost i izbornu apstinenciju

Posted on by sdadmin

Doživjevši napade u žučnim debatama oko poimanja tzv građanske dužnosti osjetila sam potrebu stati u obranu opcije izborna apstinencija. Vrhunac alergije na neizlaženje na referendum predstavlja stav osobe koja bi zabranila opciju neizlaska na izbore općenito. Indirektno mi je pripisana i intelektualna lijenost jer, eto, čisti 50:50 ne postoji i sigurno je i mene vuklo barem malo na jednu stranu. Zaokružila bih da da sam morala, u hipotetskoj situaciji u kojoj se referendum ne može bez mene održati ne bih se sakrila u podrum do 19h. S obzirom na to da to nije slučaj mogla sam si dopustiti luksuz neizlaženja koji ne smatram moralno upitnim.  Pokušat ću ovim putem obraniti pravo na neopredijeljenost, u situacijama u kojima to ima smisla (pubertetski bunt i revolucionarna stremljenja koja su sama sebi svrha ne nose u sebi nikakav smisao), pogotovo s obzirom na površno reduciranje problematike i na zamor birača dvama izborima u manje od dva mjeseca.

Što znače intelektualna lijenost i neispunjavanje građanske dužnosti i u kojem je točno momentu forma postala bitnija od sadržaja a oprez postao lijenost?

Ne smatram se vrsnim znalcem političkog i pravnog sustava EU, makro i mikro ekonomije, nisam osobno otišla u Sloveniju i saznala što o EU misle slovenski ugostitelj, poljoprivrednik, sociolog, politolog, ekonomist i to sve oba spola i svih političkih opcija, nisam rekonstruirala dosege svih grčkih vlada u zadnjih 20 godina ili gledala dokumentarac o poljskim brodogradilištima. Zadnjih 5 godina u medijima sam više pratila unutarnju nego vanjsku politiku i promaknulo mi je puno toga o specifičnim situacijama (u društvenom, gospodarskom, političkom i inom smislu) o svakoj pojedinoj zemlji članici EU. Nisam sklona donositi zaključke brzopleto, što je pitanje kompleksnije i što je potrebno više znanja i informacija o više različitih stvari, to sam opreznija. Nije ista stvar biti upućen u kadar i program vladajuće i oporbene stranke i događanja u jednoj zemlji u 4 godine, biti siguran u to da će jedni biti barem nešto bolji od drugih i s druge strane biti siguran da će Hrvatska propasti ili procvasti nakon ljeta 2013.

Suzdržavam se od zacementiranih zaključaka ako nemam višestruke provjerene informacije, ako nemam dublji uvid više strana i aktera. Primjerice,  ako čitam komentar Slovenske sociologinje čiji izričaj priziva ideale radikalne ljevice, uzet ću ga s rezervom (da pripada radikalnoj desnici bilo bi identično.) Uvažit ću ga ali ću imati potrebu čuti stručnjake istog profila ali različitih ideoloških predznaka ili bez ideoloških predznaka i to sve za puno više od jedne profesije. Nedavno sam u vlaku BG-ZG razgovarala sa slovenskim državljaninom srpske nacionalnosti koji je nezadovoljan EU. Poslušala sam ga, razgovarali smo o tome ali nisam prihvatila bezrezervno njegov stav. Bilo mi je žao što nisam imala priliku razgovarati sa više državljana i državljanki Slovenije, što u kampanji nismo dobili ni približno dovoljno dubok uvid u situaciju o zemlji koja je postala dio ujedinjene Europe 2004. Puno bi pomogla detaljna i objektivna analiza primjera jedine zemlje s kojom se, u ovom slučaju, možemo uspoređivati jer s njom dijelimo zajedničku prošlost i radi se također o maloj zemlji na ispitu u velikoj tvorevini. Umjesto toga, raspršili smo se na sto strana u mjesecu koji je generirao enormni broj stručnjaka za grčku ekonomiju, mađarsku unutarnju politiku, švicarsko egzistiranje izvan granica EU i ostale fenomene kojima smo imali priliku svjedočiti u ovoj predreferendumskoj psihozi.

Dakle, po pitanju EU, svi smo mi donekle intelektualno lijeni jer nalog: informiraj se! ovdje jednostavno nema istu težinu kao: informiraj se o razlikama u psihoanalitičkom pristupu Freuda i Junga.

Međutim, ja priznajem pravo svakoj osobi da procijeni koju razinu upućenosti u problematiku smatra dovoljnom za donošenje odluke.  Sve što tražim je moje pravo na neopredjeljenost jer ne volim glasovati za opciju za koju osjećam da ju ne podupirem u mjeri koja je za mene i moju viziju intelektualnog kredibiliteta dovoljna.

Nisam izašla na referendum jer znam da je previše toga što ne znam i što ne mogu predvidjeti i da bi taj potez kemijskom bio puko ispunjavanje forme. Ne želim glasovati samo zato da glasujem čak i kad me poneki proglašavaju neodgovornom i intelektualno lijenom jer smatram da jedan artikulirani ne znam ima veći značaj od donošenja odluke na putu od stana do biračkog mjesta, biranja opcije na tuđu sugestiju par dana prije ili sl.

Branim izbornu apstinenciju kao svačije pravo, pogotovo ako je ona iznimka i kao takva nije dokaz apolitičnosti. Individualna je izborna apstinencija nezamjetna i beznačajna ali visoka apstinencija već predstavlja poruku. Poruku koju iole mudar političar shvaća unatoč deklarativnom lupetanju o zamoru birača izborima. Ako će spot za neke nove izbore biti makar samo malo iznad razine pričice o talijanskoj oduševljenosti pršutom (poznajem dobro Talijanski mentalitet i malo je toga na svijetu manje vjerojatno od hipotetskog svemira u kojem Talijani bilo kome priznaju: imate bolji pršut/vino/maslinovo ulje od nas), ako će rasprava o nekoj novoj temi u nekom novom kontekstu biti malčice objektivnija, sveobuhvatnija i konstruktivnija i osigurati većem broju ljudi da se dostojno opredijele onda je ovaj visok postotak apstinenata postigao svrhu jer promjene se odvijaju u mikro pukotinama.

Finska: prava zemlja znanja

Posted on by sdadmin

Reći da je domaći obrazovni sustav (da se poslužim urbanim slangom) ´u banani´ pomalo je nalik otkrivanju tople vode. O tome da smo se u avanturu zvanu ´Bolonjski proces´ upustili posve nepripremljeni i nahrupili grlom u jagode ne bi li (milom ili silom) dokazali Europi da želimo i možemo (moramo?) biti ´zemlja znanja´, već i poslovični vrapci na grani pjevaju. Kako se ono kaže – kuća se ne gradi od krova već od temelja. A mi lijepo obrnuto – najprije nametnuli novi sustav visokog obrazovanja, pa tek onda shvatili da nam za efektivno provođenje istoga nedostaje odgovarajuća infrastrukutra, oprema, nastavno osoblje i tko zna što sve ne. I tako, sada smo u (nezavidnoj) situaciji da je svaki početak ispitnih rokova i/ili akademske godine popračen novim prosvjedima, štrajkovima, blokadama. Ne mogu se oteti dojmu da je konačni rezultat svega toga sve samo ne znanje, odnosno stvaranje države znanja.

 

Posljednjih godina sve više ljudi iz raznih krajeva svijeta (poglavito SAD-a) hrle u Finsku, samozatajnu državicu na skandinavskom poluotoku, stisnutu tamo negdje između Švedske i Rusije. Spomenuti valovi ljudstva ne dolaze zbog Djeda Mraza ili Nokije (priznajte, to je jedino što vam pada na pamet kad se spomene Finska) već kako bi proučavali finski obrazovni sustav. Finski đaci, naime, već godinama postižu zavidne rezultate u gotovo svim predmetima, a u matematici, informatici i prirodnim znanostima nalaze se bok uz bok s azijskim intelektualnim velesilama. Ako ste pomislili da se ti isti đaci do iznemoglosti nadvijaju nad udžbenicima i danima ne napuštaju svoje knjigama i bilježnicama natrpane školske klupe, varate se. Učenici u Finskoj provode mnogo manje sati tjedno u učionicama i dobivaju manje domaće zadaće od svojih kolega u drugim europskim zemljama. Pa u čemu je onda caka? Ako je vjerovati samim Fincima, tajna se krije u

jednoj jedinoj riječi, a to je – jednakost. Misao vodilja čitavog obrazovnog sustava jest osigurati svim građanima (bez obzira na porijeklo, materijalni satus i sl.) slobodan pristup informacijama i jedake prilike za stjecanje obrazovanja. Takav će pristup, smatraju Finci, potaknuti niz širih društvenih promjena te u konačnici pridonijeti iskorjenjivanju društvenih nepravda i nejednakosti.

Obrazovni sustav u Finskoj funkcionira na nekoliko razina: predškolsko obrazovanje (vrtići i slični centri za dnevnu skrb djece), osnovna i srednja škola, visoko obrazovanje, te posebni programi za obrazovanje odraslih i cjeloživotno obrazovanje. Predškolsko obrazovanje nije obavezno, no za njega se odlučuje čak 99.4% roditelja (podatci iz 2009. godine). A kako i ne bi: besplatni cjelodnevni boravak uključuje i besplatne obroke, zdravstvenu skrb, radne materijale, čak i prijevoz (za one koji žive na pet ili više kilometara udaljenosti od vrtića/centra). Osnovna škola obavezna je za sve i traje devet godina. Prvih šest godina razrede vodi učitelj/ica razredne nastave, a tek se posljednje tri godine uključuju i predmetni nastavnici. I opet je sve besplatno: udžbenici i radni materijali, obroci i zdravstvena skrb, prijevoz, a u posebnim slučajevima čak i smještaj (ukoliko putovanje do škole traje više od tri sata, djetetu se osigurava besplatan smještaj u učeničkom domu u blizini njegove/njezine škole). Po završetku osnovne škole, čak 95% učenika odlučuje se za nastavak obrazovanja i upis u neku od srednjih ili strukovnih škola. Trajanje srednje škole ovisi o interesima, zalaganju i talentima samih đaka (2 – 4 godine). Ne postoje formalna razredna odjeljenja pa je napredak u potpunosti individualan. Učenicima je na raspolaganju niz različitih predmeta koje oni odabiru u skladu s vlastitim afinitetima (neki su, dakako, obavezni za sve, mnogo je izbornih kao i onih više praktične prirode). Kako bi dobio/la potvrdu o uspješnom završetku obrazovanja, učenik/ca mora položiti državni ispit (državnu maturu). Obrazovanje u strukovnim školama predstavlja kombinaciju ´klasičnih´ školskih predmeta i praktičnog rada (u školskim laboratorijima i radionicama, kao i na konkretnim radnim mjestima gdje svaki/a od učenika/ca mora provesti minimalno šest mjeseci). Napokon dolazimo do sveučilišta – da odmah odgovorim na ´veliko pitanje´: visoko obrazovanje je besplatno… za sve (ne samo za odlikaše, djecu branitelja i slične ´specijalne´ kategorije).

Mnogo pažnje poklanja se osposobljavanju učenika za budući život i rad. Školarcima su na raspolaganju brojni psiholozi kao i savjetnici čiji je zadatak pomoći im kod eventualnih problema pri učenju kao i pri odabiru budućih škola i zanimanja. Osim državne mature, ne postoje univerzalni, standardizirani testovi za određenu dob ili razred. Na profesorima je da prate rad i napredak svojih učenika te roditeljima šalju redovite izvještaje. S obzirom na kvalitetu javnog obrazovanja, privatnom sektoru u Finskoj ne cvjetaju ruže. Točnije, privatne škole i sveučilišta uopće ne postoje. Nadalje, među školama i sveučilištima potiče se povezivanje i suradnja. Možda je stvar u sjevernjačkom mentalitetu, ali ako postoji jedna stvar koje se Finci groze onda je to nadmetanje. Stoga zaboravite na top liste najboljih ili najprestižnijih škola: nema straha da će vaše dijete ostati zakinuto jer nije primljeno u ´dobru školu´. Kvaliteta obrazovanja jednaka je u svim obrazovnim institucijama. Svjesni da je njihov jezik vrlo težak (petnaest padeža!) i neprivlačan strancima (da ne spominjem da se ne govori nigdje osim u Finskoj!), Finci mnogo ulažu u učenje stranih jezika. Većina ljudi govori švedski i engleski, popularni su i ruski i francuski. Uz tradicionalno poučavanje u (sjajno opremljenim) učionicama, nude se i razni alternativni oblici učenja jezika poput jezičnih grupa, tandema ili partnera. Ideja je da se jezik uči u ´prirodnom okruženju´, kroz druženje i razgovor.

“Učitelje se ovdje poštuje. Neprestano dobivaju potvrde o kvaliteti svoga rada, što jača njihovo samopouzdanje i osjećaj vrijednosti”, kaže ravnatelj njemačke škole u Helsinkiju, Wolfgang Weber. To je svakako nešto na čemu bismo i sami trebali poraditi! No dobro, možda sam previše subjektivna (i sama sam profesorica), no prilično sam sigurna da nikoga ne oduševljava pomisao na rad u loše opremljenim i pretrpanim učionicama (u sjećanje mi dolaze satovi didaktike kada nam je naš profesor govorio kako na svakome satu moramo odvojiti barem po nekoliko minuta za individualni rad sa svakim/om učenikom/com. To naravno zvuči divno i krasno, no kad se sjetite da imate četrdeset i pet minuta i tridesetak učenika…). Dodajte k tomu još i mizerne plaćice, svesrdno nepoštovanje od strane učenike (često i njihovih roditelja) te generalnu percepciju da je njima “lako” i “što se žale, imaju tri mjeseca godišnjeg odmora”… Ne zvuči baš kao zanimanje iz snova.Pasi Sahlberg autor knjige Finnish Lessons: What Can the World Learn from Educational Change in Finland? (Finske lekcije: Što svijet može naučiti iz promjena u finskom obrazovnom sustavu) navodi da finski profesori u prosjeku provode četiri sata dnevno u učionici te dva sata tjedno na stručnom usavršavanju. Osim toga, na prosvjetu se gleda kao na izuzetno ugledno i prestižno zvanje – prošle se godine, primjerice, čak 2400 kandidata natjecalo za 120 mjesta na (potpuno besplatnom!) magisteriju za učitelje. “Teže je ´ubaciti se´ u prosvjetu nego li u pravo ili medicinu” tvrdi Sahlberg.. Primjer Finske jasno pokazuje kako izraz ´jednake prilike za sve´ nije i ne mora biti samo prazna fraza, te da je itekako moguće postići izvrsnost kroz suradnju. Možda da i mi pošaljemo vlastiti tim stručnjaka na ekspediciju na sjever? Tko zna, možda ponešto i naučimo…

Više informacija potražite na stranicama Nacionalnog odbora za obrazovanje: http://www.oph.fi/english/

ili pogledajte neki od zanimljivih filmića na YouTube-u:

Finland´s education success: http://www.youtube.com/watch?v=rlYHWpRR4yc

Why education in Finland works: http://www.youtube.com/watch?v=ntdYxqRce_s&feature=related

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org