sdadmin

Novi prostori stvaranja, održivosti i rekoncilijacije za mlade

Posted on by sdadmin

Istraživanja o korištenju vanjskih prostora od populacija mladih, osobito tinejdžerske, su malobrojna i na svjetskoj razini. U Hrvatskoj je prvo takvo opsežnije istraživanje za dvije različite populacije mladih, tinejdžersku i studentsku, napravljeno upravo u sklopu projekta uređenja vrta riječkog učeničkog doma, 2010./2011. godine.

Djelomično je za to odgovoran i još uvijek dosta prisutan tradicionalan pristup mladim ljudima koji se očituje u izrekama: “Šuti dok stariji govore”, “Stariji su zbog svojih godina mudriji, pa znaju što je za mlade dobro”, kao i prisustvo stavova proizašlih iz tradicionalne psihologije koja smatra kako, primjerice tinejdžeri/ke, zbog svojih godina ne znaju dovoljno artikulirati svoje emocije, pa i potrebe.

Istraživanje provedeno i tijekom ovog projekta potvrđuje suprotno od spomenutih stavova i ideja, a nova istraživanja se od nedavno sve više pokreću, također i od mladih za mlade, vezanih uz različite njima bitne teme i aspekte života.

Gotovo podjednaki broj je bio mladića i djevojaka, njih trećina domske populacije sveukupno, koji su aktivno provodili/le svoje slobodno vrijeme volontirajući za okoliš i učeći u radionicama. Vrijedno je spomenuti i kako su djevojke u pojedinim segmentima projekta svojim angažmanom činile većinu.

Lijepe, tekstualne poruke (“Što uništiš danas, nećeš imati sutra”, “Budi prijatelj prirodi, pa će i ona tebi”, “Misli globalno, djeluj lokalno” ), te one konceptualno-tekstualnog dizajna (“pazi, čuvaj, štiti, voli” – “zrak, vodu, zemlju, prirodu”)  koje su ugravirane u opločenje novog malog skvera su osmišljene u timu sastavljenom od mladog nagrađivanog dizajnera iz spomenutog učeničkog doma, američkih studenata, te ekološke grupe gdje su brojem i angažmanom prevladale djevojke.

 

{slika}

 

“Ključeve” za korištenje ekoloških i drugih sadržaja u vrtu je također dobila ista ekološka grupa doma. Tom prilikom desetak djevojaka je preuzelo uputstva za održavanje vrta, te im je prvima povjeren zadatak brige o novim znanjima koje vrt donosi.

Osim mladih doma, u radu u vrtu, uz odgojitelje/ice u povremenom nadzoru svojih štićenika/ica, rado su sudjelovali/le i drugi zaposlenici/ice doma, te u pauzama ili po završetku radnog vremena se pridružili/le u jednostavnijim poslovima, primjerice postavljanju oblutaka u novu refleksološku stazu, te u sadnji biljnog materijala. Time se pokazala i prva rekreativna uloga vrta u opuštanju radom u vrtu , što je ujedno dio njegova terapijskog učinka koji opisuje radna terapija. 

Jedna cjelina vrta je osim studentima/icama, pozicioniranjem namijenjena radnicama u održavanju čistoće prostorija i odjeće korisnika/ica doma, ali i svim ostalim zaposlenicima/icama doma, njihovom odmoru i opuštanju. Premda svoje puno radno vrijeme maksimalno iskoriste obavljajući poslom propisane djelatnosti, pokazalo se, tj. kako su mi same rekle, djelatnice rado predahnu na malom odmorištu, te u vrijeme pauze ili u toku radnog dana i pobrinu za okolno bilje. U krajobraznoj arhitekturi SAD-a, u novije vrijeme, u sklopu koncepta uređenja terapeutskih krajobraza i hortikulturne terapije, dizajniraju se vrtovi namijenjeni odmoru zaposlenika/ica, osobito u tvrtkama i ustanovama gdje su izloženi/ne intenzivnom stresu, primjerice prilikom rada u bolnicama s teško oboljelim pacijentima/icama, oboljelima od raka, intenzivnog rada s djecom s poteškoćama u razvoju, radom s djecom općenito, i sl. Spomenuti vrtovi, biljem i vrtnim strukturama, s naglašenom upotrebom prirodnih materijala, uređeni su svaki kao opuštajući kutak na otvorenome uz radni interijer.

 

{slika}

 

Novi vrt uz Učenički dom “Podmurvice Rijeka” je dao niz novih sadržaja kojima je cilj bio odgovoriti na potrebe mladih iskazane u prethodno napravljenim anketama. Elaborat o korištenju vrta pokazao je kako je većina mladih uglavnom zadovoljna novim vrtom. Mladi su iskoristili i prostor za sugestije i nove prijedloge o vrtu u budućnosti.

 Jedan od važnih ciljeva uređenja bio je sigurniji okoliš, tj. maksimalno moguće u zadanim uvjetima oblikovati siguran okoliš za đake i studente/ice doma, manje privlačan huliganstvu, te dilerima i korisnicima/icama droga. Neke od djevojaka  su već bile izložene nasilju u vanjskom, javnom prostoru grada. I mladiće je dotaknuo problem nasilja, primjerice tijekom sportskih skupova, te vršnjačko i međugeneracijsko nasilje po nacionalnoj, dobnoj ili drugim osnovama.

 

Zapušten, mračan okoliš, osim što odražava zanemarenost, uređenjem bez sadržaja potiče i dosadu, koja može biti, kako su pokazale i mnoge studije, poticajna za agresivno, destruktivno ili autodestruktivno ponašanje, privlačniji je i za okupljanje skupina sklonih nasilju nad okolišem ili ljudima.

Projektom su nekad zeleni, travnati prostori sa stablima murvica, te još pokojim stablom druge vrste ili grmom, u kišne dane pustog i tmurnog izgleda, i na prvi pogled jako malih dimenzija i uskih ploha, pretvoreni u aktivne prostore.

U cilju stvaranja sigurnijeg okoliša, odabrani su čvrsti i fiksirani sadržaji, te materijali prilagođeni funkciji i načinu korištenja, podržani noćnom rasvjetom i sigurnosnim kamerama.

 

Okoliši domova, škola, ustanova za djecu i mlade nisu komercijalni prostori, i u njih se još uvijek premalo ulaže, te ukoliko se uopće odvija uređenje, ono se svodi uglavnom na hortikulturno, tj. uređenje  pretežno biljem.

Sadržaji poput sprava za dječju igru ne znače nužno kvalitetno uređen okoliš, iskorišten i aktivan prostor za boravak, niti prostor za boravak u blagotvornom prirodnom okruženju.

Kako su kasnije i studije pokazale, upravo raznolikost upotrijebljenih materijala u vrtu riječkog doma, te vrtnih elemenata uz krajobrazno oblikovanje su osnovni segmenti, koji su uz bilje poboljšali ekološke i estetske uvjete, te oplemenili njihov prostor.

Program samoodrživosti projekta uređenja vrta u Rijeci usmjeravao je oblikovanje prostora koje bi smanjilo troškove održavanja, te koje bi  dalo mogućnosti i za aktivnosti uspostavljanja financijske održivosti. Primjerice, prostor s izložbenim plohama otvara mogućnost prikupljanja donacija uz radove keramičke i umjetničke grupe tijekom izložbi, a natkriveno odmorište i mogućnost odvijanja koncerata za prikupljanje sredstava za učenički dom ili humanitarna zbivanja.

 

 {slika}

 

Okoliš je obogaćen zelenilom, koje je prirodna tampon zona od buke i onečišćenja s dviju velikih, te manjih prometnica koje se nalaze u okruženju i opuštajući element kojeg su neki od mladih i u predistraživanjima naveli kao takav (kao “odmor za oči”). 

Uređeno mjesto za boravak na zraku, također i za kišnih dana, neposredno u blizini doma im daje mogućnost zanimacije i druženja na otvorenome i kada nemaju vremena za odlazak u centar grada ili obližnje kafiće, te parkove. Socijalizacija je od mladih svrstana među najvažnije načine opuštanja u slobodno vrijeme.

 

Prilikom otvorenja cijeli vrt je bio pozornica gostujuće plesne i scenske skupine doma. Nadstrešnica s elementima za sjedenje je pritom upotrijebljena za koncert domskog benda, te je pokazala svoj potencijal u kulturno-umjetničkom životu mladih doma u budućnosti, ali i grada Rijeke.

 

{slika}

 

Višefunkcionalnost uređenih prostora je još jedan segment u programu održivosti cijelog dizajna, te raspolaganja prostorom. Primjer je staza, osim za šetnju namijenjena i izložbama, te oblikovana temeljem znanja o refleksologiji. Refleksološki učinak nakon sati učenja i sjedenja uz knjigu može biti za đake jednako koristan, kao i za zaposlenike/ice koji/koje cijelo svoje radno vrijeme provedu sjedeći za kompjuterom ili stojeći na nogama, poput kuharica doma. Fizičko kretanje tijekom dana je iznimno važno, a novim stazama isprepletenim sadržajima, bojama, oslikanim prostorima se željelo dodatno potaknuti na kretanje.

Studije korištenja vrta pokazale su kako se vrt osim za druženje koje je mladima značajan oblik relaksacije koristi i za učenje, te odmor.

Rodna analiza korištenja prostora pokazala je kako pojedine prostore koriste zasebno djevojke. Slijedeći ovu analizu, između ostalog se posvetila pažnja i prostorima namijenjenim sportu odbojke kojim se bave pretežno djevojke u domu, te je uz igralište na otvorenome uređen dio prilagođen praćenju ovoga sporta, koji se, kako je studija pokazala, počeo aktivno koristiti.

Pojedini vrtovi, poput vrta za  uzgoj aromatičnog i jestivog bilja i vrta rekoncilijacije zamišljenog opuštajućim mjestom razgovora mladih i njihovih odgojitelja/ica o aktualnim problemima, ali i mjestom učenja o medijaciji i nenasilnoj komunikaciji iziskuju dodatni rad s mladima, te edukativne radionice koje su već predviđene novim programima učeničkog doma.

 

{slika}

 

Promišljajući  rodno-teorijski ovaj projekt, može se reći kako je proces provedbe projekta ovog vrta bio vođen tzv. ženskim principom, ili principom procesnog rada, i direktnog i sveobuhvatnog pristupa korisnicima/icama okoliša, te se nije, za razliku od lineranog pristupa fokusiralo samo na cilj, već su bili važni i pojedini segmenti provedbe projekta vrta, kao i zajednica koja surađuje s dizajnerima/icama. To je bio i zahtjevan proces, te je iziskivao trud i napore mnogih uključenih u projekt, no uključivao je i svojevrsnu slobodu, priliku odlučivati o svojem najbližem okolišu za mlade, te sudjelovati u gradnji, prilike suradnje i izvan naučenih i zamišljeno-propisanih rodnih uloga. To je nešto što doprinosi izgradnji samopoštovanja i samopouzdanja kod mladih jer ih se pritom uvažava, te daje odgovornosti.

Rezultat je prostor koji je kako je vrijeme pokazalo oplemenio društveni, kulturni i sportski život doma, ali i drugih korisnika i korisnica okoliša doma u sklopu Crkve sv. Josipa.

Uređen kao aktivan okoliš, kontinuirano će davati novim generacijama prilike za učenje o svojem okolišu i njegovoj ekologiji, društvu, priliku za daljnjim kreativnim stvaranjem, učenjem novih vještina, od vrtlarskih, ekoloških do komunikacijskih, te koji može učiniti razdoblje tinejdžerskih i studentskih godina zanimljivijim, raznovrsnijim i sigurnijim.

Suradnja s vršnjacima/kinjama ili starijima od sebe, a koji/koje dolaze iz zemlje drugačije kulture,  urodila je osim razmjenom vještina  i iskustava, mnogim prijateljstvima, posjetima hrvatskim otocima, i drugim gradovima za gostujuće studente i studentice, te učenjem hrvatskog jezika, razlika u narječjima i subkulturama pojedinih gradova. To je bila još jedna prilika za učenje kako drukčijost može biti lijepa, također i prilika pokazati kako život koji lokacijom dijeli cijeli ocean ne znači nužno i nemogućnost u razumijevanju, prepoznavanju i udruživanju kroz zajedničke vrijednosti. A Kvarner dobiva još jednu lokaciju uređenog vrta koji je nastao na uzoru vrtne kulture uzgojno-estetsko-dekorativnog tipa vrta kakva se njegovala u Rijeci slijedom od prije stoljeća i pol, koje dio se krije i u zelenilu zidne slike novog vrta, naziva “Na Sušaku”.

Projekt je više puta predstavljen na skupovima pedagoga/inja, psihologa/inja u ustanovama za mlade, ravnateljima/icama učeničkih domova i drugim strukama u radu s mladima.  

Autorica je magistra inžinjerka krajobrazne arhitekture

 {slika}

Izvor foto: Marina Butorac

Lokacija fotografiranja: Vrt Učeničkog doma “Podmurvice Rijeka”

Ispovijest jedne drolje

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Prije dvije godine proživjela sam prekid veze za koju sam iskreno vjerovala da će potrajati. Nije da mi je to bio prvi prekid u životu, no svakako je bio među najgadnijima. Otada sam promijenila devet seksualnih partnera/ica; s niti jednim/nom od njih nisam bila u ozbiljnijoj vezi. Ne govorim vam ovo zato što vas želim šokirati (iako namjerno naglašavam točan broj partnera/ica jer mislim da je vrijeme da svi skupa prestanemo regirati na način: “Isuse Bože! Srami se broja svojih partnera/ica (koji je premalen / prevelik)!!”). Razlog zbog kojega vam ovo govorim je slijedeći: ja bih doista voljela biti u trajnoj, dugoročnoj, monogamnoj vezi. Tako je, ja sam drolja koja sanja o stabilnoj vezi punoj ljubavi i povjerenja. No tako nešto nije suđeno nama droljama…zar ne? To je, barem, priča koju nam prodaju: ženama koje mijenjaju frajere kao čarape Prava Ljubav nije suđena. Zašto? A tko će ga znati! Možda nam se sa svakim novim partnerom/icom smanjuje broj nekakvih hormona za stvaranje veza ili tako nešto? A možda je promiskuitetno ponašanje jasan znak da nam je samopoštovanje na toliko niskim granama da nas nitko nikada neće moći / htjeti voljeti?

            Nije da nisam iskušala i drugu opciju: tamo negdje do trideset-i-neke bila sam (gotovo) 100% monogamna. Nije to bila stvar principa, životne filozofije, etike i slično – u to vrijeme to mi je jednostavno dolazilo samo po sebi. Čak i kada bi se upustila u kakvu ludu avanturu ili spavala s nekime na prvom spoju, na kraju bih s tom istom osobom redovito završila u vezi… a to (vjerujte mi na riječ!) i nije najbolji recept za sreću i blagostanje. Sjećam se jednog naročito gadnog sušnog razdoblja: godinu i pol dana nisam nikoga ni poljubila, a kamoli što drugo. Ukratko, bila sam očajna. I tako, nakon godinu i pol dana najgore apstinencije ikad, izašla sam na spoj s jednom djevojkom i iste večeri završila s njom u krevetu. Bilo nam je sjajno (no dobro, nakon godinu i pol dana i nisam bila previše izbirljiva), no problemi su počeli već idućeg jutra kada se ispostavilo da ona (za razliku od mene) želi nešto više. I što se dogodilo? Da li sam bila iskrena, rekla joj da ne želim biti s njom i lijepo se vratila svom samovanju? Probajte pogoditi… Moj život nakon toga odvijao se prema slijedećoj šabloni: loša veza, depresivno razdoblje nakon prekida, manični izlasci i sumanuta potraga za Pravom Osobom. Čim bih osjetila i najmanji tračak povezanosti s nekime, prionula bih uz njega/nju srcem i dušom jer sam očajnički željela da cijela stvar upali, i da baš ta osoba bude Ona Prava. Jer ako uspijem pronaći Pravu Osobu neću umrijeti sama, očajna i smežurane vagine. A kad bi nešto pošlo po krivu (a nešto uvijek pođe po krivu), bio bi to kraj svijeta. Bila bih potpuno slomljena, uvijek iznova. A onda se dogodilo čudo…

            Nikada mi nije palo na pamet da bih mogla pronaći nekoga preko oglasa u novinama ili na Internetu. Naravno da sam ih povremeno čitala, uglavnom iz znatiželje. U nekoliko navrata sam i sama dala oglas, ne zato jer sam zbilja vjerovala da ću nekoga upoznati već čisto zato jer sam željela imati osjećaj da imam kakav-takav izbor (čak su i loše opcije bolje od nikakvih opcija!). I tako dolazimo do tog sudbonosnog trenutka: petak navečer, ja sam kod kuće, depresivna do boli zbog još jednog lošeg prekida. Danima se nisam tuširala ili izašla iz kuće. Pijuckam vino odjevena u prljavu trenirku i stavljam još jedan oglas na Internet, samo zato da mogu čitati odgovore i poruke i samu sebe uvjeravati da me netko ipak želi. A onda mi se javio B. Djelovao je pametno, šarmantno i odraslo. Nakon što smo izmijenili nekoliko poruka pozvao me na piće. Te iste večeri. Na svoje veliko iznenađenje, pristala sam. Narednih sat vremena provela sam dotjerujući se uz zvuke vlastitog unutarnjeg monologa: A što ako je on zapravo manijakalni ubojica? Zatući će me sjekirom. Najbolje da mu se javim i otkažem cijelu stvar! Ne, ne želim otkazati. Intuicija mi govori da je tip u redu. Isuse, rascopat će mi glavu sjekirom… Zašto vam ovo govorim? Jer nije lako biti droljom. Naprotiv, većinu vremena je prilično zastrašujuće. Čitav nas život uče da se bojimo, i taj strah ne nestaje čak ni kada shvatimo tko ga i zašto u nama pobuđuje. A tu su, dakako, i stvarni rizici. Društvo voli kažnjavati drolje. Ponekad ih kažnjavaju i pojedinci, a uvjerena sam da mnogi od njih čitaju male oglase…

            Cimerici sam ostavila poruku da me nazove u 23:00 – ako se ne javim, neka zove policiju. A onda sam otišla u kafić gdje smo se trebali sastati. Dosad ste vjerojatno shvatili da tip nije bio manijakalni ubojica. Pijuckali smo vino, čavrljali, a onda me on pozvao k sebi. I opet sam, na svoje preveliko iznenađenje, pristala (doduše, prvo sam ga tražila adresu koju sam zatim dojavila svojoj cimerici, te mu jasno dala do znanja da sam završila tečaj samoobrane). Dragi/e čitatelji/ce, poševila sam se s njim. I to tri puta u jednoj noći. I bilo je genijalno. No na putu kuću, obuzela me nelagoda. Što sam to upravo učinila?! Što bi to trebalo značiti? Što će moji prijatelji reći? Sjedila sam u autu, potpuno paralizirana. Onda sam se popela u stan, uvukla u krevet i utonula u nemiran san. Idućeg sam dana za ručkom nervozno spomenula svoju avanturicu, no strah i nelagodu ubrzo je raspršila bujica oduševljenih pitanja. Ohrabrena, ispričala sam još nekolicini prijatelja i osjetila zlurado zadovoljstvo. Ovo vam govorim jer je i nama droljama potrebna podrška. Svaka žena koja udovoljava svojim nagonima suočena je s prijetnjama i cenzurom, s čitavim zborom osuda i prijekora. Zato nam je potreban netko tko će slušati naše priče i dijeliti našu radost.

            I tako, uvjerila sam se u bezrezervnu ljubav i podršku svojih prijatelja, te naučila kako doći do ljubavnika. Napokon sam shvatila ono što su mnogi oko mene već odavno znali: nisam bila spremna za novu vezu. I znate što? To je bilo sasvim uredu. Sada kad sam otkrila da postoje i druge mogućnosti napokon sam mogla prestati pokušavati. Nastavila sam surfati u potrazi za tipovima poput B.-a, ali bez naročitog uspjeha. Gomile odvratnih poruka, flertanje putem e-maila, par neuspjelih spojeva, te svega nekoliko, uglavnom nezanimljivih, ševa. Ali sve to uopće nije bilo važno; postavši droljom dobila sam nešto mnogo vrijednije. Dobila sam vrijeme i prostor za liječenje slomljenog srca, za iscjeljivanje onog djela mene koji je vjerovao da su nakon svih tih propalih veza i moje tijelo i moje potrebe sasvim groteskne. Napokon sam se osjećala moćno i poželjno, preuzela sam kontrolu nad vlastitom željom. Znam da više ne moram birati između loše veze i celibata; ne moram pristati biti u vezi samo zato jer mi je potreban netko tko će zadovoljavati moje seksualne i emocionalne potrebe. Biti droljom nije uvijek ni lijepo ni lako, niti sam ja uvijek osobito dobra u tome. Ne znam je li to stvar navike ili karaktera, no ponekad se želim vezati. To mi se dogodilo s B.-om; nakon mjeseci neobaveznih susreta osjetila sam da želim nešto više. Uslijedile su suze, optužbe… ukratko, cijela je stvar neslavno propala.

            I dalje sam u potrazi za partnerima/icama, na Netu ali i šire; bilo je tu i poruka i spojeva i avantura, čak i nešto za što sam mislila da bi moglo postati ozbiljno ali na kraju ništa od toga. Uprizorila sam neke od svojih seksualnih maštarija i naučila da je za neke od njih bolje da i dalje ostanu samo maštarije. Naučila sam kako nedvosmisleno i na fini način odbiti nekoga, ali i cijeniti kada i sama dobijem takvu ´finu´ košaricu. Bildam svoje emocionalne mišiće i vjerujem da ću s vremenom biti jača nego ikad. I dalje želim ljubav. Pardon, Ljubav. Zlatni prsten, obećanje vjernosti, životnog partnera, nekoga tko će biti moj dom… nazovite to kako hoćete. Možda ću to pronaći, ali možda i neću. Ne mogu se praviti da mi nije stalo. Pomaže mi to što sam drolja: to mi daje strpljenja, drži očaj podalje, podsjeća me da nema smisla gubiti vrijeme u očekivanju nekoga ili nečega, već da treba uživati u životu ovdje i sada.

            Ne govorim vam ovo jer vjerujem da sam otkrila toplu vodu – sve ovo znale su žene i prije mene. Govorim vam ovo jer mnogo ljudi još uvijek ne shvaća. Ne govorim vam ovo jer smatram da ste i vi drolje ili biste to trebale postati. Pišući ovo izlažem se osudi članova obitelji, kolega, bivših partnera/ica. Mnogi od vas koji ovo čitaju vjerojatno će me osuditi, kritizirati, rugati mi se. Tko zna, možda ovo shvatite i kao poziv da mi dajete savjete ili da mi se upucavate (NEMOJTE!). Sve ovo vam govorim jer još uvijek postoje porote koje smatraju da svaka žena koja iole izgleda kao da bi mogla biti drolja ´sama to traži´. Jer smatram da je važno da svi shvate jednom zasvagda: biti droljom ne znači imati smrtonosnu bolest ili skrenuti na krivi put. To nije trend ili hir ili prolazna faza. To nije nešto što će se prešutno tolerirati samo zato što bi ženama trebalo dopustiti da donose i dobre i “loše” odluke. To je izbor koji bi nam se trebao nuditi jer sadrži oslobađajući, iscjeljujući potencijal. Taj izbor promijenio je moj vlastiti život.

Tri žene, tri odluke

Posted on by sdadmin

The more the merrier!

Zapravo mi je najviše žao što smo završili pregovore. Ti pregovori su bili super stvar. Vlade (posebice one tri desne) su morale raditi sve ono što im nikada ne bi palo na pamet. Vikali su Hristos se rodi, naučili što znači rodni identitet, barem forme radi s vremena na vrijeme organizirali javne rasprave o zakonima, jačali institucije za zaštitu ljudskih prava, identificirali, locirali, uhitili, i transferirali optužene za ratne zločine, a na kraju su čak i sami svoje počeli trpati u zatvore. Ne može me nitko uvjeriti da bi se išta od toga dogodilo da EU birokrati nisu na Hrvatskoj odlučili trenirati standarde o kojima i neke članice Unije mogu samo sanjati. Možda to nije fer, ali dugoročno je za nas dobro da je bilo tako, ma kakva odluka u nedjelju bila.

Ja ću izaći  na referendum i glasovati ZA. Ne zato što će poteći med i mlijeko i strogo kontrolirani sir i vrhnje našim ulicama. Niti zato jer mislim da nam treba novi kišobran pod koji ćemo se sakriti, niti novi gospodar koji bi nama upravljao. Kao što primjeri poput država članica EU – Mađarske, Italije, Španjolske, Finske, Švedske ili Estonije – pokazuju, odgovornost za naš život u Hrvatskoj ponajviše je u našim rukama, pameti i sposobnosti. Istovremeno je realnost naše geopolitičke pozicije i ta da nas se odluke Europske unije dotiču na mnogo načina – ako želimo poslovati sa zemljama EU moramo poštivati određene standarde, ako se želimo školovati u EU moramo zadovoljiti neke kriterije. U globaliziranom svijetu otok se može biti samo sa golemim zalihama nafte, plina te bankarskim rezervama, a i tada je bivanje otokom možda više iluzija nego stvarnost.  Pragmatično je onda svakako bolje biti za stolom za kojim se donose odluke, nego čekati u predvorju da nam se odluke saopće.

Da EU ima svojih problema, ima – od ekonomije prožete neoliberalnim dogmama, problematičnih i često nerazumljivih i suviše birokratiziranih demokratskih procedura, paternalizirajućeg odnosa prema pojedinim članicama, islamofobije… To je svakako nešto što se treba mijenjati ne samo u Europskoj uniji nego na cijelom području onoga što zovemo Zapadom. Možda pomalo idealistički mislim da ideje suradnje, solidarnosti, mira, ljudskih prava i socijalne pravde koje Unija i njezine članice deklarativno sigurno, a povremeno i u praksi promoviraju jesu nužne za bilo kakvu budućnost, bilo koje zemlje. Hrvatska u nedjelju odlučuje hoće li tu budućnost graditi zajedno s drugim europskim državama ili sama. Po tom pitanju ja primjenjujem onu – the more the merrier!

 

 

EU? Fait accompli!

Ulazak Hrvatske u EU je svršena stvar. Croatie, EU, douze points! Next! To je glavni razlog zašto ne izlazim na referendum u nedjelju. Inače jako volim izbore i prateće predizborne kampanje, putujuće cirkuse, jumbo plakate, kreativne TV spotove i živahnu retoriku. Svake četiri godine možemo uistinu i nešto izabrati. U nedjelju nemamo što birati. Već je odlučeno. Što je skroz u redu i legitimno. Sve dosadašnje političke elite su bile suglasne o nužnosti ulaska Hrvatske u EU. Građani/ke su im davali povjerenje na izborima. Pregovori su završeni. Ulazimo u EU i to je to. Čemu onda referendum. Tko bi na njemu trebao odlučivati, o čemu i na temelju čega. Budimo realni, hrvatski građani/ke nemaju pojma šta ih/nas čeka u EU. Nisu to saznali u proteklih dvadeset godina, niti će to saznati u narednih 5-6 dana koliko ih/nas dijeli od referenduma. Ni oni najupućeniji u tematiku (čitaj pregovarači i pregovaračice) ne znaju što nas točno čeka. Postoje statistike, trendovi, predviđanja, svima je krenulo nabolje, pa zašto ne i nama. Sve 5! Ali ipak, od svih tih fakata važniji je osjećaj. Na tu kartu se igra ove sezone. I to ne bilo koji osjećaj, već onaj kojim je najlakše manipulirati-strah. Trebamo izaći na referendum i glasati ZA jer ćemo u protivnom zaglaviti u balkanskom blatu zajedno sa Srbijom i Bosnom. Ne dao Bog ili Standard&Poor´s pa nas i one prestignu te završimo na vječnom čekanju sa Turskom, brrrrr. Ova druga ekipa PROTIV, vidi ugroze ako uđemo u EU, naseliti će nas dementni Šveđani u poznim godinama ili neki mlađi, tamniji s puno djece, iskoristiti nas, porobiti…

Nije naodmet pripomenuti da ekipa PROTIV samom svojim pojavom djeluje zastrašujuće, te nas to dovodi do ekipe ZA kojoj je to posljednji i čini se najefikasniji argument.

Stvarno nema smisla, dobili ste legitimitet na izborima, što će vam potvrda dvaput. Niste valjda tako nesigurni?

Ne bih željela da me se krivo shvati, cijenim tekovine demokracije i mogućnost da se svekoliko glasačko tijelo direktno izrazi putem referenduma. Ali nakon što nas je bez pitanja upisalo u jednu euroatlantsku integraciju nek nas slobodno upiše i u drugu.

Kad smo već šaptom upali u NATO savez i uštedjeli na referendumu, zašto da sad trošimo novce?

Dokinite već jednom taj fikus referendum. Odlučili ste i integrirajte nas u EU kad smo već tako daleko dogurali. Ako nam se ne svidi, lako se ispišemo. Iz NATO-a također!

 

 

EU – dali se to jede?

Naravno da ću izaći na referendum. To je moje pravo. Jedno od rijetkih u našoj državi na koje mogu sama utjecati i ne moram gaziti po mrtvacima da bih ga ostvarila.

Nisam posve sigurna kako ću glasati. Zapravo, nikada nisam u ništa posve sigurna. No, vrlo je vjerojatno da ću glasati protiv ulaska u EU. Ne zato jer smatram da smo mi “male ribe”, da će nas pojesti i da nećemo moći klati svinje kako nama paše.

Zaokružit ću NE jer katastrofalno stanje u državi, korupciju, nezaposlenost, alogične zakone i dekadentno stanje uma neće popraviti pristup EU. Ne možeš negativnosti veličine četiri i pol milijuna stanovnika pomesti pod plavi tepiščić i glumiti da je sve u redu. Naš mentalni sklop je fascinantan – uvijek nađe način kako preveslati nekakav pravilnik, zakon, odredbu. I to ćemo nastaviti činiti.

Raspravljamo o tome ući ili ne u brod koji tone i to s jednim velikim L (l kao looser tj. gubitnik) jer Hrvatska, u ovakvom stanju, ne može ponuditi nikome ništa. Hrvatska niti nama, svojim stanovnicima, ne nudi puno: da budem iskrena, ne nudi nam ništa.

Stvarni napredak ne dolazi izvana, na njemu moramo sami raditi. Mijenjati sebe. Krenuti od sebe. Ne prema drugome s očekivanjem da će nam netko tamo učiniti da nam bude bolje.
Jer neće.

Rješenje?

Prijateljski odnosi i suradnja, građenje temelja za prosperitet unutar svojih granica. Osim toga, najveća učiteljica nam je gro puta do sada dokazala da kruha u političkim tvorevinama za nas nema.

Promjene se događaju, znakovi su posvuda oko nas

Posted on by sdadmin

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

´Vaginini monolozi´ učinili su je slavnom. Sada vodi globalnu kampanju kojoj je cilj potaknuti milijardu žena diljem svijeta na štrajk protiv silovanja.

            Nitko nije mogao predvidjeti koliki će utjecaj imati skupina žena koja govori o vaginama. Prije petnaest godina Eve Ensler je bila prosječna njujorška dramatičarka. Prethodne dvije godine provela je razgovarajući s više od dvije stotine žena koje su s njome podijelile vlastita iskustva i razmišljanja o seksualnosti, zlostavljanju, ljubavi, rađanju. Ti su monolozi – koje su kasnije izvodile zvijezde poput Meryl Streep, Susan Sarandon i Oprah Winfrey – postali njen najpoznatiji uradak, Vaginini monolozi. Potaknuta globalnim uspjehom predstave, kao i pričama koje bi oduševljene gledateljice dijelile s njom nakon izvedbi, osnovala je globalni pokret protiv nasilja nad ženama,V-Day (Dan V). Prihodi od izvedbi njenih drama diljem svijeta koriste se za financiranje ženskih projekata, poput nedavno otvorenog centra za žrtve silovanja u Kongu (dosada je prikupljeno oko 85 milijuna dolara).

            Ensler i ja susrele smo se u kafiću ispred njenog londonskog hotela. Oni koji su je imali priliku upoznati često hvale njenu nevjerojatnu karizmu. Glumica Glenn Close koja je i sama zaigrala u jednoj od Ensleričinih drama kaže: “Njen entuzijazam je zarazan. Čim ju upoznate istog joj se trena želite pridružiti”. Već godinama ju krasi prepoznatljiva tamna bob frizura, sada ponešto prorijeđena zbog dugotrajne kemoterapije (prošle joj je godine dijagnosticiran rak maternice). Iako joj je 58 godina, još uvijek u sebi nosi nešto dječje. Usprkos svim strahotama o kojima se naslušala, kao i vlastitim nedaćama, ne doima se nimalo cinično. Nepravda ju i dalje ljuti, ali ne posustaje.

Vaginini monolozi i dalje žare i pale širom svijeta. “Prošli smo tjedan dogovorili postavljanje predstave u Kataru. Žene koje će nastupiti doslovno dovode vlastite živote u opasnost”, kaže Ensler. “Često imam prilike vidjeti tu odlučnost, želju za rušenjem tabua, razotkrivanjem tajni, razbijanjem tišine – to je vrlo snažno i inspirativno”.

            Njen posljednji uradak, Ja sam emocionalno biće (I Am An Emotional Creature), temelji se na razgovorima s tinejdžerkama. Prije dvije godine, kada je predstava premijerno izvedena, lansiran je i pokret V-Girl, kojemu je cilj pomoći djevojkama i mladim ženama. “Mnoge od njih ne znaju što znači riječ ´feminizam´, no njihove su težnje itekako feminističke – one žele biti slobodne, osjećati se sigurno, uživati pravo na izbor”. Radeći s tinejdžerkama, Ensler je primijetila i da se mnogo muškaraca želi uključiti u njen projekt. Kada je to spomenula svome prijatelju, on joj je objasnio da su svi zainteresirani muškarci ujedno i očevi: “Oni u tvojim projektima vide priliku da izravno utječu na živote svojih kćeri i osiguraju im bolju budućnost”. Zahvaljujući muškarcima diljem svijeta koji su ustali protiv nasilja nad ženama i djevojkama, danas imamo i pokret V-Men. “To je zaista uzbudljivo”, kaže Ensler. “Bez muškaraca na našoj strani, nikada nećemo stati na kraj nasilju nad ženama i djevojkama. Na kraju krajeva, muškarci su ti koji su odgovorni za većinu nasilja i ako se i oni ne pridruže našim redovima, zaista ne vidim kako uopće možemo pobijediti”. Mnoge radikalne feministice zamjeraju Ensler zbog ovakvih izjava. Njen aktivizam i književno stvaralaštvo davnih se dana našao na meti brojnih kritika. Germaine Greer, koja se pojavila u jednoj od britanskih izvedbi Vagininih monologa, opisala je predstavu kao prerazvikanu američku lakrdiju. Camille Paglia obrušila se na Ensler u svojim tekstovima, nazivajući je predstavnicom zastarjelog feminizma i najobičnijom šarlatankom. Pitam ju kako komentira izjave Germaine Greer. “Izrazito poštujem Germaine i njen rad, pa me čitava stvar jako rastužila. Ali svatko ima pravo na svoje mišljenje. Što si stariji to više uviđaš da svatko od nas ima vlastiti pogled na svijet i to je nešto na što ne možeš previše utjecati”.

            Ensler je odrasla u bogatom predgrađu New Yorka. Njen je otac bio direktor u jednoj prehrambenoj tvrtki, dok je majka bila kućanica. No njeno djetinjstvo nije bilo niti približno onako idilično kako se to možda na prvi pogled čini. U svojoj knjizi iz 2007.-e godine Napokon nesigurna (Insecure at Last), Ensler otkriva da ju je otac fizički i seksualno zlostavljao: “Nisam mogla zamisliti kako bi moj život mogao izgledati nakon tridesete, i odlučila sam se pobrinuti da to nikada ni ne doznam”. U ranim dvadesetima bila je ovisna o drogama i alkoholu; od ovisnosti se izliječila tek nakon što je upoznala svog budućeg supruga, udala se i zakonski usvojila njegovog sina. Uslijedile su aktivističke godine: borila se za prava beskućnica i protiv nuklearnog naoružanja, te pisala drame. Vaginini monolozi donijeli su joj brojna priznanja, novac, slavu, podršku i prijateljstvo poznatih osoba. 

            Početkom prošle godine, Ensler je u Kongu otvorila Grad radosti, rehabilitacijski centar za žrtve silovanja. Ispovijesti žena iz ove malene države u središnjoj Africi su nezamislive: žene koje su tjednima bile zavezane za drveće i silovane, žene silovane štapovima i bocama, čak i puškama, žene čijim su sinovima i očevima na čelo prislonjeni pištolji kako bi ih se natjeralo da ih siluju. U centru živi četrdeset žena koje očekuje intenzivna obuka i edukacija (savjetovanje, engleski jezik, rad na računalu). “To je najradosnije mjesto na kojemu sam ikada bila”, kaže Ensler. “Usred najgorih mogućih okolnosti nastao je pravi mali grad. Vjerujem da će te žene oblikovati budućnost Konga. Posjet centru označio je prekretnicu u mom životu. Mnogo sam putovala i čula zaista potresne priče, ali ništa od toga ne može se usporediti sa strahotama o kojima sam slušala u Kongu “. Zbog intenziteta nasilja? Ensler klima glavom: “Ne mogu podnijeti pomisao da se u današnjem svijetu, u sadašnjem trenutku, sa ženama postupa na takav način”. Nakon što joj je dijagnosticiran rak maternice, rad na Gradu radosti pomogao joj je da prebrodi krizu i ponovno pronađe volju za životom. “Izgradnja i otvaranje centra postali su moj razlog za život – morala sam prikupljati sredstva kako bih pomogla tim ženama i to me tjeralo dalje. U tom su mi smislu one doista spasile život: dale su mi razlog da ustajem iz kreveta svako jutro i idem dalje”. Srećom, najgore je prošlo – prognoze za Eve Ensler su dobre. “Pomisao da bih mogla umrijeti stubokom me promijenila i naučila me da cijenim život. Ono što je započelo kao stravično iskustvo preraslo je u nešto zaista vrijedno i prekrasno”.

            Ensler ima goleme planove za budućnost. 2013. godine obilježava se petnaesta obljetnica V-Day-a. Tom prilikom želi da milijarda žena (brojka se temelji na procjeni UN-a da će svaka treća žena u toku svog života pretrpjeti silovanje ili neki drugi oblik fizičkog nasilja) izađe na ulice i pridruži se sveopćem štrajku. “Ako žene prestanu raditi, čitav će svijet morati zastati – tko će se brinuti za pacijente, poučavati u školama, upravljati tvrtkama, raditi u polju, nositi djecu?” Žali li za čime? Ponekad razmišlja o tome kako bi njen život izgledao da nije bila obilježena kao “radikalna, zastrašujuća feministica. A onda pomislim, baš me briga, imala sam sjajan ljubavni život”. Nakon

razvoda od Richarda McDermotta bila je u dugogodišnjoj vezi s umjetnikom i psihoterapeutom Arielom Jordanom. Trenutno je slobodna – to, kako tvrdi, sasvim odgovara njenom ´nomadskom´ stilu života.

            Mogući dugoročni učinak nasilja nad ženama uspoređuje s globalnim zatopljenjem. “Silovanje je postalo oružje u suvremenom ratovanju. Ovakvo sustavno uništavanje žena označit će kraj čovječanstva – ne znam kako je budućnost bez žena moguća”. Usprkos svemu i dalje je optimistična i predviđa ´proljeće žena´: “Upravo su žene te koje su pokrenule revoluciju u Egiptu. Širom svijeta mnogo je aktivistica. Agnes Pareyio, na primjer (osnivačica pokreta V-Day u Keniji, kao i dvaju prihvatilišta za djevojčice koje bježe pred sakaćenjem genitalija): ona je prognana iz svoje zajednice, a sada se natječe za mjesto u Parlamentu. Pogledajte aferu s Dominiqueom Straussom Kahnom – prije deset godina o tome ne biste mogli čitati na naslovnicama, niti bi se gospodina izvuklo iz aviona. To je velika stvar. Promjene se događaju. Nismo stali na kraj nasilju, no stvaramo mehanizme koji su nam potrebni za borbu. Pogledajte žene u Libiji koje se bore za vlast, ili Liberiju koja je dobila svoju prvu predsjednicu. Znakovi su posvuda oko nas”.

            Ensler počinje sakupljati svoje stvari, pa obje ustajemo. Kada joj pružim ruku na pozdrav, ona me zagrli. Isprva sam iznenađena, no tada shvaćam da je to samo njen topao i srdačan način rušenja barijera i povezivanja s drugima. Iz pristojnosti savijam ruke oko te sitne žene i tek tada osjećam koliko je zapravo snažna.

HRT mora biti faktor u razvoju demokracije

Posted on by sdadmin

U Novinarskom domu održana je trosatna javna rasprava povodom Apela za uspostavu vjerodostojnosti javne funkcije HRT-a kojeg su pokrenuli Hrvatsko novinarsko društvo, Kuća ljudskih prava Zagreb, koordinacija za medije Hrvatske udruge producenata i Društva hrvatskih filmskih redatelja uz potporu tridesetak organizacija civilnog društva.

Rasprava je za istim stolom okupila veliki broj novinara, stručnjaka, aktivista, saborskih zastupnika, javnih dužnosnika uključujući i ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, a odazvali su joj se i članovi Uprave HRT-a, glavni urednici HTV-a i HR-a uz izostanak članova Programskog vijeća i Nadzornog odbora HRT-a.

Tijekom rasprave iznesen je niz primjedbi na upravljanje i kvalitetu programa HRT-a s naglaskom na “trgovanje” interesima na relaciji Uprava i Programsko vijeće HRT-a, isključivanje kreativnog osoblja i programskog vodstva iz poslovne politike kao i na način donošenje plana restrukturiranja javne televizije.

Nekoliko sudionika i sudionica rasprave naglasili su kako je postojeći Zakon o HRT-u u suštini dobar, ali da se najproblematičniji dijelovi ovoga zakona odnose na način kako se on provodi i tumači u praksi (na primjer način odabira Programskog vijeća HRT-a).

Apelom za uspostavu vjerodostojnosti javne  funkcije HRT-a traži se da nadležno Ministarstvo kulture hitno provede nadzor nad upravljanjem i programskim razvojem HRT-a, a od Odbora za medije Hrvatskog sabora zahtjev za što skorijim održavanjem tematske sjednice o stanju i mjerama za zaustavljanje programske i organizacijske devastacije HRT-a.

Ministrica kulture istaknula je potrebu za nizom hitnih mjera na izradi medijske strategije te je istaknula kako je medijska politika nacionalni politički prioritet koji se treba razvijati uz paralelne zakonske i druge mjere, a sve kako bi se zaustavilo katastrofalno stanje u javnim medijima (Hina, Vjesnik, HRT).

“Od petsto zaposlenih u Ministarstvu kulture nitko nije specijaliziran za medije. Treba naći model prema kojem Programsko vijeće HRT-a mora imati odgovornost jer ono danas ne odgovara nikome. Usto mišljenja sam da kod izbora uprave i glavnog urednika glasanje mora biti javno uz obrazloženje”, kazala je nova ministrica kulture Andrea Zlatar a što su mediji posebno naglasili u svojim izvještajima sa skupa.

Posebno je bio kritičan istup saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha (HNS) kojim je tražio ostavke članova Uprave, Programskog vijeća i Nadzornog odbora HRT-a dok se potpredsjednik Sabora Nenad Stazić posebno osvrnuo na problem osobnih i partikularnih interesa koji dominiraju u radu Programskog vijeća HRT-a neovisno o političkim interesima.

Na kraju je bitno naglasiti da je kritika na ovoj javnoj raspravi bilo dosta, no da je cilj prije svega bio uvidjeti kako zajedničkim dijalogom stručnjaka, nadležnih političara i organizacija civilnog društva situaciju učiniti boljom sa željom da HRT kao javno komunikacijsko dobro postane bitan faktor u razvoju demokracije.

Rosa Luxemburg – žena koja se borila za svoja uvjerenja

Posted on by sdadmin

Povodom nedavne godišnjice njezine smrti, 15. siječnja, donosimo biografiju i osvrt na život političarke, teoretičarke i aktivistice Rose Luxemburg

Rosa Luxemburg rođena je 5. ožujka 1871. kao peto, najmlađe dijete židovske obitelji u Zamošću u Poljskoj. Značajnu ulogu u njezinom djetinjstvu imao je otac koji se u ranoj dobi udaljio od ortodoksnog židovstva te je od njega usvojila liberalne ideje, zanimanje za međunarodne politiku i zadovoljstvo u čitanju zapadnjačke literature.

Obitelj Luxemburg se preselila u Varšavu te se Luxemburg ondje i školovala. Bila je odlična učenica, ali su već tada njezini profesori uočili njezine “pobunjeničke stavove”. Već se od 1886. godine priključila Proletarijatu, ilegalnoj poljskoj stranci ljevice. 1889. bježi u Švicarsku jer joj je prijetilo uhićenje zbog njezinih političkih aktivnosti. Ondje nastavlja školovanje na sveučilištu u Zurichu, jednom od malobrojnih institucija koje su primale muškarce i žene kao ravnopravne, gdje je studirala prirodne znanosti i političku ekonomiju.

Zajedno sa Leom Jogichesom i Julianom Marchlewskim 1893. osniva novine “Prava radnika” kao opoziciju nacionalističkoj politici Poljske socijalističke stranke, vjerujući da samo socijalistička revolucija u Njemačkoj, Austriji i Rusiji može osigurati postojanje neovisne Poljske. 1898. udajom za njemačkog radnika Gustava Lübeka dobiva njemačko državljanstvo te se seli u Berlin i ondje se učlanjuje u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD) koja je tada bila vodeća organizacija socijalista. Predviđajući rat, žestoko je napadala njemački militarizam i imperijalizam zalažući se za opći strajk koji bi solidarizirao radnike i spriječio rat. Međutim, vodstvo SPD-a zajedno s Karlom Krautskyem na čelu stranke takvu je ideju odbilo. Nakon izlaska iz zatvora u Varšavi, gdje je ilegalno otišla kako bi pomogla u borbi u vrijeme Ruske revolucije, vraća se u Njemačku gdje predaje marksizam i ekonomiju u SPD-ovoj školi. Nakon što je SPD dao podršku ratu 1914. godine, Luxemburg zajedno s Karlom Liebknechtom, Clarom Zetkin< i Franzom Mehringom osniva Internacionalu (kasnije poznatu kao Savez Spartaka)- revolucionarnu frakciju koja je žestoko odbacivala SPD-ovu potporu ratu te je pokušala predvoditi njemački proletarijat u općem štrajku protiv rata. Zbog javnog političkog angažmana, Luxemburg završava u zatvoru odakle i dalje piše pamflete protiv rata. 1918. godine, po izlasku iz zatvora, sudjeluje u transformiranju Spartakovaca u Komunističku partiju Njemačke (KPD). U siječnju 1919. Luxemburg sudjeluje u pokušaju ustanka protiv vlade, ali Socijaldemokrati uspijevaju ugušiti pobunu. Luxemburg i Liebknecht uhićeni su 15. siječnja i nakon nasilnog ispitivanja pogubljeni. Tijelo Rose Luxemburg pronađeno je četiri mjeseca nakon pogubljenja u berlinskom Landwehr kanalu i pokopana je na središnjem gradskom groblju Friedrichsfelde u Berlinu

Rosa Luxemburg imala je značajnu ulogu u političkoj povijesti, ali je značajno utjecala i na ideju ravnopravnosti žena i muškaraca. Sebe je prvenstveno promatrala kao osobu, a ne kroz prizmu roda, etniciteta ili invaliditeta (kao dijete se razboljela i nikad potpuno oporavila pa je cijeli život šepala). Odlikovala ju je snažna osobnost i još veće samopuzdanje. Nije priznavala stereotipne uloge žena u okviru političkih organizacija. Uvijek bi se izborila za vidljivost na političkoj sceni i nije priznavala nikakva ograničenja kao posljedice pripadanja ženskom spolu. Dobivene bitke temeljile su na snazi argumenta i logičkih činjenica. Imala je hrabrost ući u svijet politike koja je smatrana muškom sferom i izboriti se za riječ, izlagati svoje stavove i ideje i stajati iza njih. SPD-ov prijedlog da bi se trebala baviti njihovom organizacijom za žene odmah je odbila i to ne zbog toga što je tu organizaciju smatrala nevažnom, nego stoga što nije htjela prihvatiti tradicionalnu ulogu žena u političkim strankama. Svojim je djelima nastojala ohrabriti i druge žene da slijede njezin primjer. Luxemburg je smatrala da žene mogu postići potpunu slobodu jedino kroz socijalističku revoluciju i eliminaciju ekonomskog ropstva instituciji obitelji. Žene je zajedno sa radničkom klasom, nacionalnim manjinama i seljacima smatrala izbrabljenim društvenim skupinama.

Rosa Luxemburg bila je po mnogim aspektima žena ispred svog vremena. Vrijednosti poput prava žena i radničkih prava za koje se tako zdušno borila i danas su ciljevi koje se još uvijek pokušava u potpunosti ostvariti. Univerzalna poruka koju iz pogleda na njezin život možemo izvući je da se moramo boriti za ono u što vjerujemo, bez obzira na druge.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org