sdadmin

Zadnjih dana kao virusi su se društvenim mrežama proširila dva brutalno iskrena, ali i krajnje nekorektna teksta o poduzetničkim mukama i tegobama. Jednog je napisao mađarski poduzetnik Jakob Andor, a drugog Ivan Minić iz Srbije i iako u nekim detaljima nisu usporedivi sa hrvatskom situacijom u mnogočemu jesu.

Porezna opterećenja na plaćama su u sve tri zemlje golema. I tu jednako pate i radnici/e i poduzetnici/e. Radnici jer dobiju na svoje račune puno manje nego što su u biti zaradili, a poduzetnici jer su im radnici preskupi. Ono što se uvijek postavlja kao pitanje kod smanjenja tih opterećenja jest da li bi radnici imali veće plaće kada bi se doprinosi smanjili ili bi jednostavno bruto cijena rada bila niža pa bi više toga ostalo na računu poduzetnika kao profit i/ili bi taj “višak” bio investiran u razvoj poduzeća i novo zapošljavanje? Možda bi se dogodilo i sve to skupa, ali ostaje činjenica da je potrebno napuniti državnu blagajnu kako bi se osigurale osnovne javne usluge poput zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi, infrastrukture i slično, a mudrost je države kako da nađe omjer koji će osiguravati stimulativnu poslovnu klimu i kvalitetu javnih usluga. Ono što također povezuje naše tri zemlje jest činjenica da naše Vlade u tome nisu uspjele.

Sljedeća stvar koja stoji jest visoka stopa PDV-a koja proizvode čini nekonkurentnima te otežava prodaju što pak jasno otežava položaj poduzetnika. Istovremeno i radničke dohotke kakvi god oni bili čine oskudnijima jer oni za osnovne stvari moraju platiti više i tako ne samo da država uzima dio njihove plaće (na ovaj ili onaj način – dakle iz ili na) nego oni i od onoga što im ostane još velik dio daju državi. U tom kontekstu treba promatrati i aktualnu najavu povećanja PDV-a u Hrvatskoj. Iako se stalno govori kako će se na osnovne proizvode smanjiti PDV kako bi se olakšalo najsiromašnijima, činjenica jest da povećanje PDV-a snažno udara na ono malo preostale srednje radničke klase, ali i na male i srednje poduzetnike/ce koji ionako muku muče s plasiranjem svojih proizvoda na tržište. Jednako tako i ovdje je vrlo upitno da li će smanjenje PDV-a na neke proizvode dovesti i do smanjenja cijena ili će jednostavno ostaviti višak novca proizvođačima i prodavačima. Jer država nema mehanizme da osigura smanjenje cijena nakon što smanji PDV (s izuzetkom HEP-a i sličnih državnih poduzeća).

Sljedeća činjenica koja stoji jest da zakoni štite pojedine kategorije stanovništva od otkaza: trudnice, bolesne, starije (njih štite prije svega velikim troškom otpuštanja). No, za razliku od onoga što ovi tekstovi sugeriraju to nije zato da bi se naškodilo poduzetnicima već da bi osiguralo zaštitu onih koje kapitalistička logika poslovanja često ostavlja na milost i nemilost sustavu socijalne skrbi i to ne zato jer nisu sposobni ili obrazovani ili željni raditi nego zato što je takav ljudski život – ljudi (se) rađaju, obolijevaju i stare. Jednako tako valja naglasiti da po pitanju trudnoće odnosno rodiljnog dopusta poslodavac u Hrvatskoj ne snosi nikakve troškove, sve plaća država. Upravo se trudnoća i rodiljni dopust predstavlja kao najveća nepogoda koja može zadesiti poduzeće. Ili kako kaže jedan od autora: “To znači da zbog toga što ne zaposle jednu buduću trudnicu mogu da spasu 3-4 radna mesta koja bi nestala kada bi firma otišla pod led.”. Ili “Da li zaista možete, makar i pokušati, da razumete koliko je veliki problem u maloj firmi, sa nekoliko ljudi, kada osoba koja je jedan od važnih oslonaca poslovanja ode na duže vreme na trudničko ili neko drugo bolovanje?”. Nekoliko stvari ovdje je logički problematično. Prva je pretpostavka da će sve mlade žene jednog dana biti trudne. Neće, ne žele sve mlade žene djecu. No i kada žele i planiraju ih imati, u čemu je točno problem? Ako se radi o mehaničkom poslu ili poslu za koji nije potreban duži period učenja nije veći problem pronaći zamjenu, niti će mlada majka kad se vrati trebati puno vremena da se ponovno uhoda u posao. Ako se i radi o manjem poduzeću i osobi na važnoj poziciji, postoji primjer niza žena koje se vraćaju ranije na posao, jer hrvatski zakoni uistinu nisu pretjerano poticajni da se onih drugih 6 mjeseci provede kod kuće s bebom. Odnosno druga tri mjeseca jer od drugih šest mjeseci tri mjeseca su pravo očeva. I tu dolazimo do toga da jednako tako možemo očekivati da će na rodiljni dopust otići i mladi muškarac/otac kao što i odlaze (jednom prilikom sam čula žalopojku jedne rukovodeće osobe u javnoj upravi kako je namjerno zapošljavala muškarce da izbjegne “muke” s rodiljnim dopustom, a onda se desilo da su svi ti muškarci završili po 6 mjeseci na rodiljnom jer su im žene radile kod privatnika pa je obiteljski prioritet bio da se one vrate što prije na posao, op.a.). Istovremeno, svaki poduzetnik koji se boji da će ga napustiti ključna osoba ima problem s poslovanjem jer koliko je mudro organizirati poduzeće na način da odlazak jedne osobe/radnika, može narušiti cijelo poslovanje? Ili je potrebno na drugačiji način organizirati poslovanje i dok je ta osoba na svom radnom mjestu ili toj neprocjenjivo važnoj osobi ponuditi uvjete i pogodnosti koje će maksimalno smanjiti izbivanje s posla. Poduzeća u primjerice Austriji su taj problem počela rješavati na način da u okviru poduzeća organiziraju skrb za djecu, plaćaju članstva u organizacijama dadilja za svoje zaposlenike/ce, omogućuju fleksibilne radne aranžmane i slično. I pokazalo se da kada se poduzeće na taj način brine o obiteljima svojih zaposlenika/ca da se oni daleko rjeđe odluče prijeći konkurenciji ili se osamostaliti. Dakle, ne samo da se na taj način rješava problem izbivanja s posla, nego se i veže vrijedne zaposlenike za poduzeće. Naravno da to košta, ali očito se isplati. Kad već uvodimo u biznis pitanje vjernosti i vezanja, evo još jedna činjenica, a ta je da obzirom na nikakvu konkurentnost žena s malom djecom na tržištu rada teško da poduzetnik može naći pouzdaniju i vjerniju radnu snagu jer one teško da će ikamo otići. Isto zapravo vrijedi i za osobe iz kategorije 50+. I dok još argument kako oni ne mogu obavljati određene fizičke poslove bolje od mlađih kolega napola stoji (samo napola jer je to vrlo individualno i svakako postoje ljudi 50+ godina koji su u boljoj kondiciji od mladih kojima je domet kretanja od kompjutera do toaleta), teško da na tržištu rada postoje pouzdaniji zaposlenici. Djeca su odrasla, imaju veliko iskustvo i praktično znanje. Poslodavci strašno griješe što temeljem godina eliminiraju potencijalne zaposlenike bez da uopće razgovaraju s njima, a što svjedoče mnoge žene koje nikada ne dođu u priliku da se predstave potencijalnom poslodavcu na razgovoru za posao. Sve je to naravno posljedica društvenog stavljanja mladosti na pijedestal kao ultimativne vrijednosti.

Kao veliki problemi se navode i bolovanja. Da, ljudi obolijevaju. Tako je priroda postavila stvari. No, imati pretpostavku da netko od radnika može biti bolestan što će stvoriti probleme poduzeću je suludo jer jednako tako i sam poduzetnik može oboliti. I što onda? Otpustiti će sam sebe jer je to veliki trošak za poslovanje? Ne, nekako će se taj problem premostiti. Tako se moraju naći načini da se premosti i bilo koje drugo bolovanje. Po pitanju lažnih bolovanja, tu nastupa država strogim kontrolama prije svega liječnika. Nitko nema pravo na bolovanje bez liječničke potvrde. Ovdje opet dolazimo do toga da naše države jednostavno nisu uređene države i da dok autori spomenutih tekstova objašnjavaju radnicima koji je njihov problem, promašuju adresu jer ponajveći njihov problem je država koja nije u stanju održavati red i osigurati provođenje zakona.

Teza koja se zapravo proteže kroz ova dva teksta je da ljudima ne treba vjerovati. Poduzetnici/poslodavci ne vjeruju (potencijalnim) radnicima jer unaprijed očekuju da će ih ovi prevariti, lažirati bolovanja, zabušavati, biti nekorisni pa će ih trebati otpustiti, pokupiti će znanje i pobjeći, oteti će im klijente te učiniti još kojekakve gadosti. Stoga je logika koju prodaju ova dva teksta da država treba stvoriti takva radna prava da su poslodavci gospodari svoje radne snage – radnike pretvoriti u imovinu. Kao auto ili neki stroj, kad dotraje, riješiš ga se. U najboljem slučaju da se radnike pretvori u one koji šute i pošteno rade svoj posao kako navodi nekoliko puta tekst autora Ivana Minića. Poseban naglasak je na ovom ŠUTE. Dakle, bez sindikata, bez izražavanja mišljenja, ideja. Sjedi, radi i budi sretan/sretna što svaki mjesec sjedne plaća jer eto tvoj poslodavac krv piša da ti je osigura. Kao da je ne piša da i sam sebi osigura primanja.

Logika kapitalizma stavlja poslodavce nasuprot radnika i to je nemoguće otkloniti čak niti u socijalno najodgovornijim poduzećima. Poduzetnik uvijek hoće više zaraditi, a radnik uvijek hoće veću plaću i više prava. No činjenica je da jedni bez drugih ne mogu i da je veća odgovornost uvijek na onima koji imaju veću moć, a to si poduzetnici/poslodavci. Pošten odnos prema radnicama, poštena plaća, uvažavanje prava i potreba nikada ne bi smio biti trošak, već investicija u posao. U takvim uvjetima radniku će biti jednako važno da tvrtka dobro posluje i opstane, kao i samom poslodavcu. Zapravo je prava ironija što upravo tranzicijske zemlje koje su imale prilike izvući i poneke dobre ideje iz socijalizma su najviše prihvatile ono najsurovije što kapitalizam ima za ponuditi.

P.S. Hvala jednom od malih i relativno mladih hrvatskih poduzetnika što je pomogao svojim razmišljanjima u pisanju ovog teksta.