sdadmin, Author at Libela - Page 1410 of 1806

Otvoreno pismo Novinarske platforme povodom slučaja Kamensko

Posted on December 19, 2011 by sdadmin

Otvoreno pismo Novinarske platforme povodom slučaja Kamensko

U vrijeme kada pritisak krupnoga kapitala i političkih elita pogubno utječe na javne medije, kojim oni gube svoju izvornu ulogu servisa cijelog društva i postaju sredstvo zaštite interesa nekolicine, grupa novinarki i novinara spremna braniti kritičko novinarstvo i dignitet profesije u cjelini, okupila se u neformalnu inicijativu pod nazivom Novinarska platforma. Djelujemo u cilju političke emancipacije individualno i kolektivno strukturno slabijih radi postizanja stvarne društveno-ekonomske jednakosti i stoga protiv sistema zasnovanoga na eksploataciji. Kao novinarke/i i aktivistice/i zalažemo se za društveno odgovorno pisanje i takav nas stav obavezuje da se angažiramo svaki put kada uočimo da osnovne vrijednosti društva dolaze u pitanje.

Zabrinuti činjenicom da je, više od godinu dana od podnošenja kaznene prijave u slučaju Kamensko, sve i dalje u fazi predistražnih radnji i da, bez obzira na brojne prikupljene dokaze, nema pomaka prema istrazi, Novinarska platforma se odlučila tim povodom prvi put obratiti javnosti.

Javnost je u međuvremenu upoznata s ulogom najvećega medijskog magnata Ninoslava Pavića i vlasnika najvećega trgovačkog lanca u zemlji Ivice Todorića u slučaju Kamensko, no za sada niti jedan od dvojice spomenutih nije pozvan ni kao svjedok, a nekmoli kao osumnjičenik.

Zabrinjavajuće je da je u slučaj zasad uključena samo policija (u smislu predistražnih radnji), dok je reakcija DORH-a izostala. Umjesto toga, ta institucija u vezi Kamenskog na obavijesni razgovor poziva novinara, što dolje potpisana Novinarska platforma smatra apsolutno neprihvatljivim, jednako kao što smatra neprihvatljivim da više stotina radnica ostane bez posla ne zato što su loše radile, već zbog špekulacija i posljedica makinacija sa zemljištem tvornice Kamensko.

Svjesne/i smo da je Kamensko slučaj koji ima šire implikacije za društveno-politički život u zemlji, tim više što je jasno da se, između ostaloga, radi o umrežavanju krupnoga kapitala (Todorić), medijskoga kapitala (Pavić) i sveprisutnoga privatizacijskog negativca (Kutle), a sve u cilju protuzakonitoga pribavljanja imovinske koristi. Također, što je još važnije, postoje indicije i da slučaj odugovlači nadležni državni dužnosnik, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kojega ne vodi logika istrage, nego političko-poslovna konjunktura.

Stoga pozivamo nadležna tijela – Hrvatski sabor, mandatara Vlade i šefa saborske većine Zorana Milanovića te istaknute političare u novoj vlasti koji su, dok su bili u opoziciji, isticali da su borci u zaštiti javnoga interesa od koruptivnoga postupanja – da ostvare ono što su zacrtali u Planu 21, dakle društvo bez korupcije, čime bi dokazali kredibilitet svoje politike.

Koristimo priliku da skrenemo pažnju javnosti na to da je upravo ovo pravi trenutak – smjena vlasti i dolazak na čelo koalicije koja se u svom predizbornom programu nedvosmisleno opredjeljuje za antikorupcijsko djelovanje – za reagiranje na ovakve pojave koje postaju društvena pravilnost, čijoj se reprodukciji i afirmaciji mora stati na kraj.

Novinarska platforma / Jedan svijet – jedna borba!

Otvoreno pismo podržavaju:

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI

Centar za ženske studije

Sindikat Akademska solidarnost

Sindikat novinara Hrvatske

Udruga B.a.B.e.

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu H-Alter

Javnost je u međuvremenu upoznata s ulogom najvećega medijskog magnata Ninoslava Pavića i vlasnika najvećega trgovačkog lanca u zemlji Ivice Todorića u slučaju Kamensko, no za sada niti jedan od dvojice spomenutih nije pozvan ni kao svjedok, a nekmoli kao osumnjičenik.

Svjesne/i smo da je Kamensko slučaj koji ima šire implikacije za društveno-politički život u zemlji, tim više što je jasno da se, između ostaloga, radi o umrežavanju krupnoga kapitala (Todorić), medijskoga kapitala (Pavić) i sveprisutnoga privatizacijskog negativca (Kutle), a sve u cilju protuzakonitoga pribavljanja imovinske koristi. Također, što je još važnije, postoje indicije i da slučaj odugovlači nadležni državni dužnosnik, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kojega ne vodi logika istrage, nego političko-poslovna konjunktura.

Stoga pozivamo nadležna tijela – Hrvatski sabor, mandatara Vlade i šefa saborske većine Zorana Milanovića te istaknute političare u novoj vlasti koji su, dok su bili u opoziciji, isticali da su borci u zaštiti javnoga interesa od koruptivnoga postupanja – da ostvare ono što su zacrtali u Planu 21, dakle društvo bez korupcije, čime bi dokazali kredibilitet svoje politike.

Novinarska platforma / Jedan svijet – jedna borba!

Otvoreno pismo podržavaju:

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje

Centar za mirovne studije

Centar za ženske studije

Kuća ljudskih prava

Sindikat Akademska solidarnost

Udruga BaBe!

Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, H-Alter

Izbori propuštenih šansi

Posted on December 19, 2011 by sdadmin

Netom po završetku izbora, analize njihovih ishoda najčešće se svode na detektiranje izbornih pobjednika i gubitnika. U tom kontekstu, gledajući iz perspektive ostvarivanja rodne ravnopravnosti i poštivanja zakonskih propisa, ne može se pobjeći od zaključka da je ideja ravnopravn(ij)e zastupljenosti muškaraca i žena u Saboru, predviđena Zakonom o ravnopravnosti spolova, doživjela poraz na ovim parlamentarnim izborima. Samim tim, zagovornice/i te ideje mogu se proglasiti najvećim izbornim gubitnicama/ima. Naime, činjenica da udio žena izabranih u sedmi saziv Hrvatskoga sabora iznosi 19,8 posto grubo je na zemlju spustila nadanja o značajnijem povećanju broja zastupnica, koja su toliko puta izrečena na konferencijama i okruglim stolovima o rodnoj ravnopravnosti organiziranima povodom ovogodišnjih parlamentarnih izbora. Ovakav je ishod bio očekivan već nakon objavljivanja lista kandidata/kinja za parlamentarne izbore 2011. kada se uočio opći trend nepoštivanja propisa o minimalno 40 postotnoj zastupljenosti podzastupljenoga spola na stranačkim listama te potvrdila uobičajena praksa postavljanja žena u donji dio izbornih lista.

Igračice s klupe ne spašavaju stvar

Dodatni razlog za razočaranost ovakvim izbornim rezultatima daju još dvije činjenice: da u novom sazivu Sabora dominiraju stranke ljevice, koje bi po pitanju rodne ravnopravnosti trebale pokazivati puno veću osjetljivost, te da na čelu najjače stranke desnice stoji žena. I upravo zbog toga smatram da je na ovim izborima propuštena velika prilika da se napravi značajniji iskorak u povećanju zastupljenosti žena u Hrvatskome saboru kako je, uostalom, i predviđeno zakonom.

Međutim, istodobno bih htio istaknuti da koliko god ovakav ishod bio razočaravajući, on nije i iznenađujući jer ne gajim iluzije o pretjeranoj rodnoj osviještenosti lijevih stranaka u Hrvatskoj niti mislim da žena na čelu HDZ-a, koja je tamo ponajprije instalirana pa onda izabrana, sama po sebi može biti jamac uravnoteženije rodne politike te stranke. Dapače, s obzirom da je u Sabor ušlo samo pet žena iz HDZ-a, uključujući i predsjednicu stranke, čini se da je Jadranka Kosor uspješno smanjila udio saborskih zastupnica HDZ-a s 23 posto na zavidnih desetak. Na ovaj je način Kosor srušila još jednu iluziju o sebi koju je gradila određeno vrijeme – onu o donekle rodno osviještenoj političarki – postupivši u skladu s predizbornom retorikom vraćanja stranke korijenima (valja se prisjetiti da se u devedesetima, odnosno u vrijeme najveće dominacije HDZ-a, udio zastupnica u Saboru kretao od 5-7 posto). Kao što je prije dvije godine na jednoj konferenciji o ženama u politici poručila, ponajprije političarkama na početku karijere, ženska potpora je važna u politici a “žene bi katkada trebale i više i iskrenije podupirati žene”. Vidjeli smo kako se manifestirala njena potpora stranačkim kolegicama, što se, uostalom, moglo nazrijeti i u sastavu Vlade na odlasku gdje je, uz premijerku, sjedila samo jedna ministrica – Martina Dalić.

S druge strane, moram priznati da sam precijenio snagu ženske sekcije SDP-a i rodnu osjetljivost Vesne Pusić pomislivši da će u kontekstu izvjesne premoćne pobjede na izborima uspjeti osigurati barem onaj zakonski minimum od 40 posto žena na izbornim listama, kako unutar vlastitih stranaka, tako i unutar Kukuriku koalicije. Iako od ukupnog broja izabranih zastupnica (30), njih 21 dolazi s liste Kukuriku koalicije, od čega 16 iz SDP-a, u ovom trenutku krajnje otužno, ako ne i cinično, zvuče opaske Gordane Sobol, saborske zastupnice SDP-a i predsjednice saborskoga odbora za ravnopravnost spolova, o izborima 2007. kao porazu s obzirom na 18 posto izabranih zastupnica. Naime, u novom sazivu Sabora u kojem dominira lijeva opcija (Kukuriku koalicija, Laburisti, pa čak i manjine) stvar se nimalo nije promijenila. Eventualno povećanje broja zastupnica do kojega bi došlo uslijed popunjavanja ispražnjenih mjesta zbog odlaska zastupnika/ca u izvršnu vlast, nemogućnosti spajanja funkcije župana/ice sa zastupničkim mandatom ili vraćanja mandata stranci neće promijeniti ovaj dojam. Ili da se poslužim sportskim žargonom, ubacivanje igračica s klupe kao taktička zamjena neće spasiti stvar. Štoviše, takvim će se potezom samo poduprijeti stereotip o političarkama kao privjescima svojih muških kolega.

Ovisnost o nadzoru

Kada se u obzir uzme zadnjih nekoliko izbornih ciklusa, čini se da je granica udjela žena u Hrvatskome saboru postavljena oko 20-25 posto, bez obzira na (ne)postojanje zakonske regulative, što dovoljno govori o političkoj kulturi u Hrvatskoj. Prema najavama o sastavu buduće Vlade, izgleda da će sličan omjer biti preslikan i na izvršnu vlast. Stoga se može zaključiti da su političke stranke, pogotovo one iz Kukuriku koalicije, na ovim izborima propustile priliku pokazati spremnost na značajnije promjene po tom pitanju. Također se nastavilo i s praksom neprimjenjivanja postojećih zakonskih propisa bez prisile i pritisaka izvana. Nažalost, činjenica je da smo skoro sva bitna pitanja za stvaranje donekle pravednog i demokratskog društva – od rješavanja ratnih zločina, borbe protiv korupcije, poštivanja prava manjina, suzbijanja diskriminacije i nasilja, osvještavanja rodne neravnopravnosti, itd. – u zadnjih desetak godina rješavali u kontekstu pristupanja Europskoj uniji postupajući po već postavljenim kriterijima. Na taj smo način pokazali svojevrsnu ovisnost o nadzoru izvana koji je, koliko god pozitivnih pomaka donio, oslabio snagu pritiska aktera koji djeluju unutar ovoga društva. Kako bi se pristupanjem EU taj nadzor trebao smanjivati, čini se da će u svrhu ostvarivanja rodne ravnopravnosti zacrtane primjerice Zakonom o ravnopravnosti spolova, kao i unapređenja prava LGBT osoba, trebati značajnije pojačati pritisak civilnog društva na aktualne nositelje politike.

Neprimjerenost odlikovanja

Posted on December 19, 2011 by sdadmin

Priča o inicijativi za utemeljenje odlikovanja “junakinja Domovinskog rata”, čini se, kreće na predstavljanju jedne knjige. Riječ je o knjizi “Sunčica” autorice Marije Slišković, u kojoj su iznesena svjedočanstva 14 žena, žrtava ratnog silovanja. Potaknuta potresnim iskustvima ovih žena, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije Ivanka Luetić-Boban je Predsjedniku Josipoviću uputila prijedlog za utemeljenje odlikovanja “junakinja Domovinskog rata”. Njezina je ideja bila da se njime odlikuju “žene koje su pretrpjele najveće i nemjerljive gubitke”, a prve među njima žene koje su pretrpjele silovanje tijekom Domovinskog rata. Predsjednik Josipović je prema navodima Luetić-Boban podržao ovu inicijativu, koja bi se trebala realizirati nakon što se dogovori konačno ime ovog odlikovanja.

Malo tko će osporiti da su žrtve silovanja vjerojatno najzapostavljenije od svih žrtava rata. Prema riječima feminističke teoretičarke Susan Browmiller “tijelo silovane žene… postaje ceremonijalno ratište, paradna staza pobjednika, pozdrava i zastava. Čin koji je izvršen nad njenim tijelom u stvari je poruka muškarca muškarcu, živi dokaz pobjede jednog, a neuspjeha i poraza drugog“. Stoga ne čudi da su se strahote ratnog silovanja često koristile u ideološke svrhe – dokazivanja kako je neprijateljska strana neljudska, a vlastita strana žrtva te neljudskosti. Kad u prvi plan dođe takav diskurs, preostaje malo javnog prostora za stvarno suosjećanje sa ženama koje su preživjele silovanje i za poštovanje prema njihovim tragičnim iskustvima. Ignorirati ih je (bilo) lako, jer su zbog društvene stigme silovanja, svoje traumatiziranosti i nedostatka stvarne institucionalne podrške, ove žene šutjele. Utoliko je tiskanje i javno predstavljanje knjige svjedočanstava ovih žena važan korak prema većem prostoru koji njihova iskustva i potrebe zaslužuju, kao i javnom govoru o dubokom moralnom padu počinitelja ovih zločina. Stoga se i inicijativu za ustanovljavanja posebnog odličja koje bi se dodijelilo ovim ženama može promatrati kao namjeru da se dio ove nepravde ispravi.

Međutim, odlikovanje kao način iskazivanja poštovanja prema ženama žrtvama rata je problematična ideja. Logika kojom se patnja civilnih žrtava rata, pa tako i silovanih žena, pokušava interpretirati kao doprinos stvaranju Hrvatske je naprosto neprimjerena. Davanjem odlikovanja se nezaslužena i nepravedna patnja pokušava interpretirati kao vrijednost sama po sebi, neka vrsta zasluge. Takvo viđenje je blisko vjerskom tumačenju patnje, koje mučeništvo promatra kao svjedočenje vjere. Poveznica s religijskom interpretacijom stradanja se u ovoj inicijativi očituje i u prijedlogu Luetić-Boban da se orden nazove po Drinskim mučenicama, časnim sestrama koje su se 1941. bacile u Drinu kako bi pokušale izbjeći četničko silovanje. Odlikovanja se daju osobama koje su svojim djelovanjem posebno doprinijele društveno važnim vrijednostima, stvaranju ili napretku države, a u krajnjoj liniji održavanju i jačanju državne ideologije. Ustanovljavanje i dodjela odlikovanja temelji se na zaslugama za ostvarivanje takvih vrijednosti i pitanje je svjetovne (civilne, političke) prirode, i ne valja ga se miješati s priznavanjem mučeništva koje je svojstveno vjerskom tumačenju patnje kao načina očuvanja i promicanja vjere.

Zasebno je pitanje kome bi ovo odlikovanje bilo namijenjeno. Drugačije rečeno, kako se može mjeriti patnja i veličina gubitka? Zdrav razum, suosjećanje i dobar ukus nalažu da svaka žena koja je doživjela ratno silovanje ima puno pravo smatrati da je “pretrpjela najveće i nemjerljive gubitke”. To znači da bi na ovakvo odlikovanje, kad bi se ono ustanovilo, morala imati pravo svaka žrtva ratnog silovanja. Problem je u ovom slučaju praktične prirode – žena bi, da bi se “kvalificirala” za status Junakinje Domovinskog rata, morala dokazati da ispunjava uvjete. To bi ponekad bilo gotovo nemoguće, zbog toga što iako silovanje ostavlja teške psihičke posljedice, onih vidljivih, tjelesnih “dokaza” često nema. Osim toga, mnogo je žena koje nisu spremne na bilo koji način javno istupati kao žrtve silovanja – jer im se preteško nositi s užasnim traumama koje su preživjele, ili su krenule dalje sa svojim životom i odbijaju se podsjećati na to grozno iskustvo, ili pak svoje iskustvo taje zbog potrebe da se zaštite od stigmatizacije okoline. U praksi bi to, dakle, značilo da bi mnoge žrtve ratnog silovanja opet ostale zakinute i neprepoznate. Činjenica da bi, kakvo bi god provedbeno rješenje davanja statusa silovanim ženama bilo, ono značilo golemu vjerojatnost ponovne traumatizacije, je upravo i razlog zbog kojeg se takve politike nigdje na svijetu nisu provodile.

Inicijativa za stvaranje odlikovanja koje bi dobile žrtve silovanja je sigurno zamišljena kao način odavanja priznanja žrtvama. Društveno priznanje patnje koju su ove žene doživjele je u svakom slučaju važno, prije svega kao način destigmatizacije žrtava i osuđivanja torture koju su prošle. Doista, za neke žene bi dobivanje takvog, formalnog priznanja moglo značiti neku vrstu moralne satisfakcije i olakšalo njihov put prema oporavku. Naime, žrtve nasilnih i osobito ponižavajućih zločina imaju potrebu da im društvo na jasan način pokaže da one za svoje stradanje nisu ni na koji način odgovorne, da jasno osuđuje počinjene zločine i da im omogući što bolje uvjete za oporavak. Međutim, također je vjerojatno da bi za mnoge žrtve ratnog silovanja doživljaj moralne zadovoljštine bilo moguće postići tek nekim sasvim drugim nizom mjera – na primjer, stvaranjem mreže prikladne, stručne i dostupne psihosocijalne pomoći, priznavanjem statusa žrtve rata (uz obeštećenje koje bi takav status nosio), ili pak učinkovitijim i vidljivijim procesuiranjem počinitelja tog zločina.

U svakom slučaju, perspektive i potrebe silovanih žena su različite. Koliko god dobronamjerno, brzopleto predlaganje rješenja koja (možda) uključuju samo neke od njih ne može biti dobar način za to. Pitanje koje je Boban-Luetić u Splitu postavila okupljenim ženama – što mi svi, zajedno ili pojedinačno, možemo konkretno učiniti za njih – je zaista važno i opravdano pitanje. Ono je još uvijek aktualno dvadesetak godina nakon zločina. Ali odgovori na njega zasigurno nisu jednostavni, niti ih možemo dobiti preko noći, ali ga trebamo aktivnije tražiti nego do sada.

Renata Marđetko je dobrotvorka godine

Posted on December 19, 2011 by sdadmin

Dobrotvorka godine je Renata Marđetko, Hrvatica s londonskom adresom, koja i u Velikoj Britaniji i u Hrvatskoj pokušava poboljšati palijativnu skrb. Odluku da je baš ona zaslužila tu nagradu donijelo je više od 1000 građana koji su glasovali na internetskoj stranici zaklade Zamah.

Renata Marđetko rođena je u malome međimurskom selu Kotoribi prije 33 godine. Kad su joj bile tri godine, njezina je majka oboljela od raka dojke. Nakon operacije je prizdravila, no nakon nekoliko godina bolest je zahvatila i drugu dojku. Renata je kao malo dijete intenzivno proživljavala bolest i mukotrpno liječenje svoje majke. Već je tada u sebi prepoznala poziv da postane medicinski radnik i pomaže teškim bolesnicima.

{slika}

Tijekom školovanja u Velikoj Britaniji s velikom je ljubavlju radila kao dadilja za hendikepiranu djecu. Ondje je postala članica volonterskoga tima za palijativnu skrb, a potom u Londonu upisala studij palijativne skrbi. Cijelo vrijeme boravka u Engleskoj redovito je volontirala i obrazovala se u tamošnjim hospicijima te radila kao dadilja za hendikepiranu djecu.
Radila je i u Kalkuti, u Indiji, u Kući umirućih, sa sestrama Majke Terezije.

Prije dvije godine ostvarila je svoju želju da u Hrvatsku presadi izvornu englesku ideju o palijativnoj skrbi. Tada je u Kotoribi osnovala udrugu “Pomoć neizlječivima” koja trenutačno ima 90 članova. Istodobno je u Londonu osnovala inozemnu podružnicu udruge koja ima dvadesetak članova iz različitih dijelova svijeta.

Renatin je cilj da svaka ulica u gradu i svako selo imaju po jednog osposobljenog volontera koji će moći kompetentno ući u obitelj teškoga bolesnika i pomoći njemu i njegovoj obitelji u teškoj bolesti.

Praksom do nove šanse na tržištu rada

Posted on December 19, 2011 by sdadmin

Tržište rada sigurno nije prijateljsko mjesto za žene. Žene čine većinu nezaposlenih i imaju manje šanse za zaposlenje, a diskriminacija žena prilikom zapošljavanja i dalje je prisutna. “Predrasude da će žena pretpostaviti obitelj poslu. I danas doživljavamo na intervjuima pitanja o privatnom životu. Smatra se da nam je mjesto u kuhinji, krevetu, da su za nas “jednostavniji”poslovi….da ne možemo biti stručne i stručnije od muških kolega. Mi smo još uvijek jako patrijarhalno društvo.” iskustvo je koje nam iznosi Dubravka, a na nju se nadovezuje Jasmina “Žene nemaju podršku kako bi mogle uskladiti obiteljski i poslovni život. Ali ipak kao najveći problem vidim poslodavce. Skoro da ne vidim drugi način nego da ih se izravno stimulira da zapošljavaju žene pogotovo ranjivije skupine.” Jasmina Miličević-Anđelopolj (47) i Dubravka Horvatić (56), dvije su visokoobrazovane i dugotrajno nezaposlene žene koje su tijekom 2011. godine sudjelovale u CESI-jevom projektu “Žene biraju novu šansu – Osnaživanje nezaposlenih žena za aktivno sudjelovanje na tržištu rada”. Ideja projekta bile je povećanje mogućnosti na tržištu rada za dugotrajno nezaposlene žene i kreiranje inovativnih modela podrške i edukacije za nezaposlene žene. Jedan od tih modela bila je radna praksa za žene koje su duže vrijeme nezaposlene te spadaju u posebno ranjivu skupinu zbog svojih godina. Radnoj praksi prethodio je intenzivan rad u grupama podrške koje je vodila Tanja Prekodravac, psihologinja koja se bavi upravljanjem ljudskim resursima. “Nezaposlenost na različite načine djeluje na osobu, neovisno koliko je radnog staža ostvarila, kojeg je spola, iz kojeg socio-ekonomskom miljea potječe, a može se očitovati u smanjenju samopouzdanja, mijenjanju profesionalnog identiteta, smanjenju osjećaja kompetentnosti, smanjenju proaktivnosti i angažiranosti. Grupe podrške postižu (barem) dva važna cilja – psihološko osnaživanje kroz ljekovitost grupnog rada i međusobno dijeljenje infomacija s jedne strane te sustavno educiranje kroz teme ključne za profesionalno osnaživanje i jačanje kompetencija kao što su komunikacijske i prezentacijske vještine, upravljanje vremenom, donošenje odluka i dr. Pri tome, stvaranje, odnosno proširivanje networka u grupama podrške omogućava nastavak procesa osnaživanja i nakon završetka programa.” kaže Tanja Prekodravac o važnostima grupa podrške kao alata u radu s dugotrajno nezaposlenim ženama.

“U projektu sam počela sudjelovati sasvim slučajno, poziv je došao mailom od moje savjetnice u HZZ-u. Info-seminar mi se jako svidio, osobe koje su ga predstavljale bile su jako simpatične pa sam odlučila vidjeti što je zapravo taj projekt.” kaže Jasmina. Dubravka se nadala pronaći odgovore kako se nositi sa situacijom u kojoj se našla. “Vrlo kvalitetna predavanja, korisni savjeti, odlični materijali, zanimljivi testovi, pomogli su mi. Susreti sa ženama koje su nezaposlene i svaka nosi svoju priču, inspirativni su i navode na promišljanje, a radionice su se pretvorile u male kružoke na kojima nije bilo dovoljno vremena za sve teme koje su navirale potaknute predavanjima ili osobnim sudbinama.”

Nakon tri mjeseca grupe podrške ukupno je šest žena dva mjeseca bilo na radnoj praksi kod 5 poslodavaca: Udruga za promicanje kulture Napokon, Centar za mlade “Ribnjak”, HALPET poslovna edukacija, Tvrtka Maestral, i Kozmetičko – frizerski studio MERLINA.

{slika}

Kada se Jasmini i Dubravki ponudila mogućnost da odrade praksu objeručke su je prihvatile. “Radna praksa je genijalna ideja i prilika koju je svakako trebalo iskoristiti i to je, kako se danas popularno kaže, “win-win” situacija i za poslodavca i za posloprimca.” jasna je Dubravka.

Istog su mišljenja i njene poslodavke Dinka i Koraljka iz agencije Napokon koja se bavi promidžbom i organizacijom u kulturi “Naš je posao takav da u svakodnevnom radu imamo stalnu potrebu za dodatnom podrškom u operativi i logistici, pa nas je uopće i obradovala mogućnost da našem timu pridružimo novu osobu, a primarno smo htjele podržati projekt kojem smatramo vrijednim za korisnice koje kroz njega uz nova i nadograđena znanja dobivaju primarno i novi poticaj i osnaženje da krenu iznova i postanu ponovno konkurentne na tržištu rada.”

{slika}

Jasmina, inače diplomirana politologinja radnu je praksu odrađivala u Centru mladih Ribnjak. Punih pedeset i osam godina Centar mladih “Ribnjak” je stalno mjesto okupljanja djece, mladih, roditelja i ostalih građana oko programa kulturne tradicije i avangarde, istraživanja umjetničkih pedagogija i umjetnosti, socijalno – preventivnog rada, kvalitete života cijele društvene zajednice. Kao institucija koja je posvećena potrebama drugih i kroz koju su prošli mnogi tražeći prostor za rad, prijateljsku podršku,savjet, pomoć bilo je sasvim logično da se uključe u pružanje radne prakse za dvije žene.“Organizatori projekta odlično su odabrali vrstu i mjesto posla koji baš odgovara meni. Iako sam uglavnom obavljala pomoćne poslove trudila sam se da ta praksa bude korisna i meni i projektu, a i poslodavcu na neki način.” Dubravka je bila vrlo zadovoljna svojom praksom “Moje poslodavke uvele su me u jedan svijet koji mi je do sada bio nepoznat po svom sadržaju i načinu na koji se radi. PR u kulturi – zanimljivo i izazovno. Nadam se da će ovo iskustvo na pozitivan način utjecati na moje šanse za posao u budućnosti. “. A zadovoljne su i poslodavke “Naše je iskustvo izuzetno dobro, a i sa samom praktikanticom smo brzo profunkcionirale jer je bilo očito da žudi za novom radnom prilikom i okolinom.”

No, radna praksa je ostvarila očekivanja i nositeljice projekta, udruge CESI. “Radna praksa je inovativni model koji smo osmislile radi uključivanja dugotrajno nezaposlenih osoba s ciljem stjecanja vještina ali i samopouzdanja kod žena koje su izvan tržišta rada više od godinu dana. Od 11 žena koje su bile pripremljene kroz psihološke testove za obavljanje radne prakse njih 6 sudjelovalo je u aktivnosti jer je ostalih 4 dobilo privremeno zaposlenje i mogućnost sudjelovanja u edukacijskom programu koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje, a jedna je dobila trajno zaposlenje.” rekla nam je Anamarija Gospočić, voditeljica programa Edukacije, informiranja i savjetovanja za rodnu ravnopravnost u CESI.

Ovaj projekt, kao i mnogi drugi provedeni u okviru europskih projekata namijenjenih zapošljavanju marginaliziranih skupina pokazuje da se uz kreativno razmišljanje i individualizirani rad mogu napraviti pomaci na hrvatskom tržištu rada. No, sve to mora pratiti i cijeli sustav te javne politike, a kako bi, ne samo Jasmina i Dubravka nego i tisuće žena poput njih imale priliku, biti ravnopravnim članicama društva.

Islamofobija ili feminizam?

Posted on December 19, 2011 by sdadmin

U listopadu prošle godine, vlada desnog centra u Francuskoj donijela je zakon o zabrani nošenja vela za lice (kao što je burka ili nikab). Ove godine Hing Ahmas (32), francuskinja islamske vjeroispovijesti, je prva žrtva tog zakona. Kada je na zahtjev policije odbila otkriti lice uhićena je i kažnjena sa 15 dana pohađanja “kursa o državljanstvu”, koji također odbija, i 150 eura novčane kazne. Kako prenosi portal Portaloko, nije joj bilo dozvoljeno pojaviti se na sudu u Parizu nakon što je odbila skinuti nikab, te je očekuje kazna od dvije godine zatvora i 30 000 eura ukoliko se doista ne pojavi na “kursu državljanstva”.

Ovaj događaj je potaknuo mnoge rasprave o tome što se doista krije iza donešenog zakona; gdje završava feminizam a počinje islamofobija? Obje strane dijaloga nude argumente koje će svaki iole razuman čovjek uzeti u obzir ne bi li došao do kompromisa, i toga da se stvari iznova ne prelemaju samo na leđima žene. No, suživot politike i religije nikada nije bio jednostavan, ponajmanje za žene. Pitanje na koje nigdje nisam našao odgovor je “Ako uz vladu desnog centra najčešće vežemo demokršćanstvo, mijenja li ta činjenica pogled na zakon o zabrani nošenja vela za lice?’‘, a čini mi se da bi i to moralo imati svoje mjesto u raspravi koju vrši demokratsko društvo.

Pobornici donešenog zakona, potpune zabrane nošenja vela, koji čine tek trećinu stanovništva Francuske (dvije trećine čine oni koji su za djelomičnu zabranu, ovisnu o mjestima/ustanovama), svoj stav opravdavaju željom za postizanjem jednakosti i ravnopravnosti spolova, odnosno za nediskriminacijom žena. To je svakako ideja feminizma, i treba nastojati doći do ostvarivanja iste, no druga strana dijaloga (feministi) tvrde da se tu zapravo i radi o diskriminaciji, ugrožavanju slobode i temeljnih prava svakog pojedinca da pripada vjeri, naciji i tradiciji koju odabere, te da je dotični zakon samo perfidni govor mržnje. Kada u sve to uvedemo pojam “multikulturalnost”, koji je čest epitet u opisivanju Francuske, dobivamo vrlo zamršeno klupko političko-religijske vune, koja najmanje od svega ima ulogu zaštite od hladnoće, i jasnoće.

Činjenica je da su burka i nikab specifične za Afganistan i vrijeme talibanskog režima, kada je ženama bilo zabranjeno izlaziti iz kuće bez spomenutih pokrivala. Ono što bode je riječ “zabranjeno”, no činjenica je i da smo u 21. stoljeću, stoljeću u kojem je imeprativ jednakost svih, a pripadnice islamske vjeroispovijesti se bune protiv zakona koji im zabranjuje nošenje “identiteta”.

Čiji glas vrijedi više?

Kako postići kompromis?

Koja ideologija stoji iza donošenja zakona o zabrani bilo čega?

Diskriminira li donešeni zakon samo ženu ili cijelu jednu religiju, treba li taj isti zakon obuhvatiti sve vjeroispovijesti i javna manifestiranja istih?

Kada će se u ovakve rasprave aktivno uključiti i one o kojima se raspravlja?

Što sa očitom razlikom u teoriji i praksi demokracije/multikulturalnosti?

Uz ova pitanja još je podugačak niz istih na koja treba doći do odgovora prije no što se donose zaključci i provođenje zakona. Također, iako se čini smiješnim, pitam se koliko će posla imati francuska policija za vrijeme maškara ako ovaj zakon opstane, ili će se tada taj zakon zanemariti?

Ipak, jedna je stvar zajednička dijalogu koji se vodi o ovoj temi, a to je oslobađanje Hing Ahmas, i to je možda najvažnija točka. Jednakost ne bi smjela biti cilj politike već cilj društva koje ostvaruje politiku, vidljivost žena se ne bi smjela doticati odjevnih predmeta (još kada je isti pitanje vjeroispovijesti) već društvenog djelovanja koje će ravnopravno “parirati” onom koji ostvaruje muški spol.

“Odmorite mozak, umorite srce.”