Dodijeljeni Kiklopi

Književnik i publicist Predrag Matvejević dobitnik je ovogodišnje knjižne nagrade “Kiklop” za životno djelo, a nagrada mu je danas uručena u Muzejsko-galerijskom prostoru “Sveta srca”.  Riječ je o godišnjoj nagradi koja se, u sklopu Sajma knjige u Istri, dodjeljuje za postignuća u knjižnoj produkciji hrvatskih nakladnika namijenjenoj knjižarskoj prodaji za koju se natječu izdanja objavljena u Hrvatskoj.

Nagradu “Kiklop” je 2004. utemeljio Sa(n)jam knjige u Istri kojom se godišnje želi valorizirati nakladničku struku i stručnim kriterijima vrednovati svekoliki rad na knjizi.

Ovogodišnji “Kiklop” za urednika godine dodijeljen je Ireni Lukšić , dok je za prozno djelo godine uručen Ludwigu Baueru za djelo “Zavičaj, zaborav” u izdanju Frakture.  Nagradu “Kiklop” za debitantsku knjigu godine dobila je Merita Arslani za knjigu “Anđeli će samo zaspati” u izdanju Naklade Ljevak, za pjesničku zbirku godine Darija Žilić za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”  nakladnika Algoritam, dok je za knjigu eseja nagradu dobila Andrea Zlatar za knjigu “Rječnik tijela: dodiri, otpor, žene” u izdanju Naklade Ljevak. “Kiklop” za publicističku knjigu godine osvojio je Nikola Batušić za knjigu “Četiri godišnja doba: memoarski putopisi” u izdanju Profil multimedije, za znanstvenu knjigu godine Viktor Žmegač za knjigu “Prošlost i budućnost 20. stoljeća: kulturološke teme epohe” u izdanju Matice hrvatske, dok su nagradu za slikovnicu godine osvojile Sanja Pilić i Katarina Halužan za slikovnicu “Maša i gosti” u izdanju Mozaik knjige.

Za knjigu godine za djecu i mladež proglašena je knjiga autorica Julijane Matanović i Anke Dorić “One misle da smo male” u izdanju Mozaik knjige, dok je “Kiklop” za knjigu inozemnog autora godine osvojila Alice Munro za knjigu “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak” koju je prevela Maja Šoljan nakladnika Ocean mora. Maji Šoljan pripao je i “Kiklop” za prijevod godine za knjigu “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”.

Za leksikografsko djelo nagradu je dobio Tomislav Ladan za djelo “Osmojezični enciklopedijski rječnik: hrvatski ili srpski, ruski, engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, latinski”, svezak 8. Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. 

Nakon sedam dodjela statue “Kiklop” koju je izradio akademski kipar i slikar Josip Diminić, od ove godine dobitnici dobivaju novu skulpturu “Kiklopa” keramičarke i skulptorice Marine Orlić.

Čovječe, oslobodi se!

Međunarodni dan ljudskih prava obilježila je na subotnjoj špici Kuća ljudskih prava Zagreb, instalacijom “Čovječe, oslobodi se!”. Cilj im je bio upozoriti i osvijestiti građane o nesrazmjeru moći i bogatstva u društvu te nastojanju udruga civilnog društva da se takvo stanje promijeni.

Trg bana Josipa Jelačića mjesto je radnje gdje se igrala igra “Čovječe, oslobodi se!”, pandan igri “Čovječe, ne ljuti se!”. Ona se sastojala od četiri vrste igrača, polja za kretanje i velike kocke. Za razliku od originala gdje je svaki igrač svakome protivnik, ovdje su ujedinjeni osiromašene, nezaposlene i prezadužene građanke i građani protiv zlih bankara.

Poanta instalacije je prema riječima Sanje Sarnavke, iz udruge B.a.b.e., “ujedinjenje građana protiv banaka jer građani su sve siromašniji, a one se i dalje bogate. Želi se postići ravnopravan položaj građana i banaka. Udruživanjem građana i educiranjem, te upornošću želi se pregovorima postići da banke budu odgovornije za svoje štediše.”

Kuća ljudskih prava Zagreb osnovana je 2008. godine. Čine je  šest organizacija civilnog društva iz Zagreba, B.a.b.e., Centar za mirovne studije, Documenta- Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava, Udruga za promicanje istih mogućnosti te Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje. Članica je  međunarodne mreže “kuća” čije je sjedište u Oslu.

Među top menadžerima svega je šest posto žena

Žene se sve više probijaju u top menadžment i postale su obrazovanije od muškaraca, no njihov udio u upravljačkim strukturama poslovnog svijeta još je uvijek premalen, upozoreno je na današnjem skupu Žene u biznisu 2011. u organizaciji poslovnog tjednika Lider.

Sve je više žena na voditeljskim funkcijama u kompanijama, pa i u za njih netipičnim industrijama kao što su telekomunikacije, IT i razne procesne industrije. Ipak, i u razvijenim zemljama žene još uvijek često ostaju zarobljene na razini srednjeg menadžmenta i teško se probijaju na vodeće položaje u tvrtkama, ustvrdila je Melanie Seier Larsen, viša menadžerica u konzultantskoj tvrtki A. T. Kearney.

Žene postaju bolje obrazovani spol pa u razvijenim regijama, kao što su SAD i Europa, imaju zbog sve većih kvalifikacija potencijal preuzeti ulogu hranitelja u sljedećih 30 godina. Ujedno su sve kvalificiranije i u tradicionalno muškim profesijama i industrijama, kao što su medicina, ekonomija, IT industrija ili građevina.

Unatoč tome, njihova zastupljenost na top pozicijama i prosječna visina plaće i dalje su u raskoraku, čak i u mnogim razvijenim zemljama. Izuzetak je Velika Britanija, gdje su žene, osim u obrazovanju, preuzele i vodstvo u zaradi pa je tako prosječna godišnja plaća ženskih menadžera u njihovim 20-tim godinama za 600 funti viša od muškaraca na istoj razini.

U Hrvatskoj se procjenjuje da poduzetnika muškaraca ima dvostruko više nego poduzetnica, a među top menadžerima svega je šest posto žena, iako čine 52 posto stanovništva, kaže Melanie Seier Larsen.

Istraživanja pokazuju da je na čelnim mjestima u domaćim tvrtkama 27 posto žena, u nadzornim odborima ih je 19 posto, a tek je 25 posto žena osnivačica trgovačkih društava.

Dekanica poslovne škole IEDC Bled Danica Purg poručila je ženama da trebaju odrediti prioritete jer je teško biti istodobno uspješan u obitelji i na poslu. Ženama je teško dok se probijaju na vrh, no kada dospiju tamo mogu iskoristiti kao prednost to što su uspjele u muškom svijetu, kaže Purg koja vodi udrugu direktora škola za menadžment iz 50 zemalja.

Na skupu na kojem sudjeluje oko 180 menadžerica, poduzetnica i žena iz raznih drugih vidova biznisa, predstavljena je tradicionalna Liderova lista “300 najmoćnijih žena hrvatskog biznisa”. Prva je na listi, kao i lani, Ljerka Puljić iz Agrokora, na drugom je mjestu Nevenka Bečić, koja osim vođenja poslova Keruma postaje i saborska zastupnica, a treća je Davorka Tancer, predsjednica Uprave Inine kompanije Prirodni plin. 

Iza njih slijede Gordana Kovačević (Ericsson Nikola Tesla), Mladenka Grgić (Euroherc osiguranje), Iva Balent (Agrokor), Irena Jolić Šimović (HT), Slavica Maros Stipančić (Dinova – Diona), Marica Vidaković (Kraš) i Đozi Heberling (Plodine).

Kako je feminizam postao tabu?

Feministkinja i feminizam danas su termini koji se nerijetko dobacuju kao uvreda. Manje ili više sugerirajući da postoji nešto loše i neprijateljsko u ukazivanju na spolne nejednakosti koje postoje u našoj kulturi i da time žene traže neku vrstu nepoštenih “posebnih privilegija”.

Svi glavni pokreti feminizma su tražili jednaka prava za žene, oni nikada nisu željeli dodatna prava za žene, niti da se diskriminiraju muškaraci. Međutim u očima velikog broja ljudi, moderni feminizam parolu jednakosti koristi kao dimnu zavjesu za promicanje radikalne agende ženske supremacije. Naime žene danas imaju podjednaka prava, pa zašto nisu time zadovoljne i zašto već jednom ne ušute?

Mediji rijetko vole jake žene s čvrstim stavovima i stoga ih često portretiraju kao ogorčene i arogantne i ljute mrziteljice muškaraca koje ne žele djecu i fokusirane su samo na karijeru. Suprotno tim stereotipima, većinu najboljih promišljanja o feminizmu koje sam pročitala posljednjih godina napisale su upravo žene koje su odlučile na neko vrijeme zamrznuti svoju karijeru kako bi odgajale svoju djecu, one su visoko obrazovane i samosvjesne i to su učinile ne zato što im je tako naredio muž, vjera ili društvo nego zato što vjeruju da je to najbolji izbor za njih i njihovo dijete.

Feministice dolaze u različitim bojama i veličinama, zastupaju različita mišljenja, različite političke i lifestyle opcije i nemoguće ih je ugurati sve u istu ladicu. Bit feminizma je upravo u tome – da omogući ženi pravo slobodnog izbora. Što će biti njezin odabir, njezina je stvar.

Naravno ne koristi svatko riječ feminizam kao uvredu, ali dovoljn broj da – i to vrlo glasno – a to poteže implikacije koje je nemoguće ignorirati. No, kako se to dogodilo?

Kako je feminizam od društveno relevantnog pokreta za pravdu postao mutna kulturno-referentna točka čije samo spominjanje automatski uzrokuje podizanje obrambenih zidova u sugovornika?

Možda je upravo Elle McPherson u svom zloglasnom razgovoru za Guardian došla najbliže odgovoru zašto rekavši da je feminizam danas postao “jedna od onih fraza koje imaju puno aluzija ali ne i puno značenja.”

Gloria Steinem jedom je prilikom izjavila da je feminizam “revolucija, a ne pokret za odnose s javnošću”. Ali čak i revolucija treba dobar PR za uspjeh u borbi za srca i umove javnosti. A veliki dio te javnosti misli da je “revolucija” dobivena.

Generalna je percepcija da je feminizam svoj rat dobio, da žene imaju danas jednaka prava, jednake plaće itd. i to je jedan od temeljnih razloga što toliko žena danas odbacuje bilo kakvu povezanost s feminizmom.

Ali brojke govore šokantnu priču da je ta bajka daleko od stvarnosti i u razvijenom, zapadnom svijetu, a da ne spominjemo sve prepreke s kojima se žene suočavaju u zemljama tranzicije i zemljama u razvoju.

Činjenica je da su u Hrvatskoj žene još uvijek u mnogo čemu građani drugog reda. Podaci Državnog zavoda za statistiku o prosječnim plaćama prema spolu već godinama pokazuju da su žene u Hrvatskoj u prosjeku oko 12 posto manje plaćene nego muškarci, iako su žene u ukupnom broju zaposlenih obrazovanije od muškaraca.

Žene čine 54 posto svih nezaposlenih, trudnice od otkaza štiti samo ugovor na neodređeno vrijeme, a  većina mladih žena radi na određeno vrijeme. Čim poslodavac dozna  za trudnoću, toj se ženi ugovor ne produžuje. Pitanje da li ste udati i da li uskoro planirate djecu je, unatoč tome što je protuzakonito, standard u praksi.

Žene većinom rade u slabije plaćenim djelatnostima – trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, prerađivačkoj industriji, obrazovanju i socijalnim ustanovama, ali i u tim “ženskim” sektorima nadređeni su u pravilu muškarci.

Također uzmimo za primjer pravo žena da glasaju na parlamentarnim izborima, dok se za muškarce smatra da je to njihovo neotuđivo, urođeno pravo, za žene još uvijek postoji dojam da je to nešto što su “oni nama dali”; a ono što je dato može biti i uzeto natrag.

U SAD-u muškarci Afroameričkog podrijetla dobili su pravo glasa 1869.g., a žene su pravo glasa dobile tek 1920.g., punu 51 godinu kasnije. Državljanke Hrvatske su na taj “luksuz” čekale još duže, dobile su ga (u okviru Jugoslavije) tek 11. kolovoza 1945.

Skoro sve desne stranke i dobar dio lijevih prešutno još uvijek smatra da je ženama mjesto u kuhinji, a ne u kabini za glasanje. Mišljenje žena ne cijeni se jednako unatoč tome što čine većinu biračkog tijela, a tome u prilog govori i činjenica da većina političkih stranaka lakonski i nekažnjeno ignorira zakonski mandat o zastupljenosti žena od 40% na svojim izbornim listama.

Javnost općenito inzistira da dijeli temeljnu ideju jednakih mogućnosti i sloboda, ali je skeptična oko potrebe za pozitivnim mjerama tvrdeći da je davanje obaveznih prednosti kako bi se ispravile nepravde zapravo diskriminacija.

Također prve asocijacije na feministkinje su i dalje mitska “muškobanjasta, debeljuškasta lezbijka s kratkom kosom” i sufražetkinje s početka prošlog stoljeća. Također tko bi mogao zaboraviti čuveno spaljivanje grudnjaka u 60-ima, unatoč tome što su svi ozbiljni povjesničari koji se bave tom tematikom utvrdili da rane feministice na svojim prosvjedima nisu palile grudnjake.

Za mnoge mlade žene i djevojke, pitanje ravnopravnosti spolova je postalo mutna točka, one su odgajane da uzimaju zdravo za gotovo da mogu nositi hlače i postati direktori uspješnih tvrtki, i sve to dok im novi Chanelov ruž spokojno stoji u novoj Furlinoj torbi.

 

Kako bi povjerovale u kontinuiranu osobnu važnost feminizma danas, one si moraju priznati da, bez obzira na to kako se osjećamo jednako, žene su još uvijek manje plaćene, manje zastupljene, da im i dalje pripada većinski dio kućanskih poslova i brige oko djece, a tek manji dio gospodarskog bogatstva i političke moći.

Točne brojke variraju od zemlje do zemlje, ali svugdje pokazuju isti trend, unatoč tome što čine više od 50% studentskog tijela, žene su kada diplomiraju plaćene manje od svojih muških kolega. Anketa provedena u Velikoj Britaniji 2009.g. otkrila je da jedna od tri žene i jedan u dva muškarca nisu bili ni svjesni da postoji takva razlika u plaćama.

Upravo ovdje, u jazu između optimističnih uvjerenja i očekivanja žena i stvarnosti pune prepreka koje im još uvijek stoje na putu da se s jednakim sposobnostima u svom profesionalnom i osobnom životu ostvare s istom lakoćom kao i muškarci, feminizam jasno pokazuje svoju legitimnost i važnost danas.

Stoga je iznimno razočaravajuće da mnogi feminizam smatraju tabu riječju, nije rijetkost da mnoge žene (i muškarci), koji kažu da su protiv seksizma, odbijaju se identificirati kao feministica, jer ne žele da ih se etiketira kao hrpu ludih, mrziteljica muškaraca koje se stalno nešto žale. Potreban je širi društveni razgovor o feminizmu i feminističkoj teoriji kako bi se iz javne svijesti maknuli takvi stereotipi, a počelo govoriti o povijesnim činjenicama i aktualnim problemima.

Neupitno je da su ostvarene velike promjene u životima žena, ali posao je daleko od završetka.

Prema neslužbenim podacima u saborske klupe sjeda 30 žena

Mislile smo da ne može gore. Ali može. Zadnji saziv Sabora na kraju je svog mandata imao udio od 25% žena među saborskim zastupnicima. Na početku novog mandata, prije nego muškarci odu u Vladu, a žene eventualno zasjednu na njihova mjesta udio žena biti će svega 19,8% ili brojkom svega njih 30.

Tako je u Hrvatski sabor ušlo samo 5 žena iz HDZ-a: Jadranka Kosor, Martina Dalić, Martina Banić, Đurđica Sumrak i Sunčana Glavak – sve žene od navećeg povjerenja predsjednice stranke. Zahvaljujući listama HDZ-a u Saboru će još sjediti i Nevenka Bečić i Vesna Škare Ožbolt. Jedina laburistkinja u Saboru biti će Nensi Tireli, a pravaše će na kraju predstavljati Ruža Tomašić. U pobjedničkom klubu neće biti niti jedne IDS-ovke, umirovljenice će predstavljati Višnja Fortuna, a HNS-ovke Vesna Pusić, Sonja Koning, Natalija Martinčević i Nada Turina Đurić. Naravno ovo vrijedi samo do formiranja Vlade u koju sigurno ide Vesna Pusić, ali njena zamjena će biti najvjerojatnije jedini preostali HNS-ovac na Kukuriku listi u prvoj izbornoj jedinici – Igor Kolman. Najviše ženskih mjesta u Saboru osvojile su SDP-ovke; za početak njih 16, no vjerojatno će taj broj biti veći što zbog župana na listama, što zbog odlazaka pojedinaca u Vladu. Na tih 16 mjesta nalaze se: Gordana Sobol, Dragica Zgrebec, Marija Lugarić, Nadica Jelaš, Biljana Borzan, Nada Čavlović-Smiljanec, Marina Lovrić, Mirela Holy, Vesna Fabijančić-Križančić, Milanka Opačić, Romana Jerković, Tanja Vrbat, Ana Komparić-Devčić, Ingrid Antičević-Marinović, Tatjana Šimac Bonačić i Tonka Ivčević.

Klubovi SDSS-a, nacionalnih manjina i HDSSB-a biti će isključivo muški, a jedini zastupnik seljaka također je muškarac – Josip Friščić.

Bože, čuvaj Jadranku Kosor!

Ooo svevišnja silo, bože, svemiru, sudbo kleta čuvaj Jadranku Kosor. Ili ako ćemo po ateistički i zdravorazumski, Jadranka, pusti Hrvatsku, čuvaj samu sebe i nastavi redovno davati izjave za svog starog poslodavca – javni medijski servis HRT .

Vrata birališta netom su se zatvorila, a svake izbore građani i građanke gledaju isti film. Da, osim što politička elita uvijek svira istu pjesmu o boljem sutra, pravdi i solidarnosti, a mi opet dobijemo jad, bijedu, nepravdu, mito i korupciju, htjela sam upitati – a gdje su žene? Očekivano, političke stranke i nezavisne liste ni ove izbore nisu poštivale Zakon o ravnopravnosti spolova koji lijepo kaže da na njihovim listama treba biti najmanje 40 posto žena.
Ako su žene još uvijek marginalizirane u takozvanom muškom sportu, politici, jer se pretpostavlja da će u novokonstruiranom Saboru ponovno sjediti samo od 20 do 25 posto zastupnica, što je s medijima? Točnije s medijskom slikom žene u najrelevantnijim televizijskim emisijama – središnjim dnevnicima? To je razumno pitanje, ako ste novinarka ili novinar. Ili jednostavno konzument ili konzumentica tih medijskih sadržaja. Ili vam je jednostavno stalo do rodne ravnopravnosti i svijet oko sebe gledate s notom kritike.

Postotak u kojem su žene glavne akterice televizijskih priloga u središnjim informativnim emisijama HRT-a, Nove TV i RTL-a me je apsolutno zgrozila. Stresla. Ostavila bez riječi. Iskreno, očekivala sam zaista poražavajuće brojke, no ono što sam dobila analizirajući 1.229 priloga raspršenih kroz 2009. i 2010. godinu izazvali su u meni gnušanje i uznemirenost.

No, da krenem objašnjavati od početka. U prvoj polovici ove godine odlučila sam se ozbiljno pozabaviti načinom na koji su žene prezentirane u središnjim informativnim emisijama već spomenutih televizijskih kuća1. Prethodna istraživanja pokazala su kako su muškarci apsolutno dominantni u informativnim i političkim minutama naših TV programa, pa rekoh, idem vidjeti koliko se situacija promijenila od prvih takvih radova na našim prostorima do danas. No, nisam se bavila samo pobrojavanjem varijabli također sam se trudila pronaći i priču i ‘meso’ i primjere. I tako je bilo. Nakon mjeseci krvi, znoja i suza, te sati i sati provedenih pred laptopom gledajući priloge, popunjavajući tablice, križajući varijable, nisam pronašla žene. Jednostavno ih nema. Kao da je golemi tsunami zapljusnuo dnevnike i sa sobom odnio sve pripadnice ženskog roda. Nema ih ni kao nositeljica radnje, ni kao akterice koje su stručnjakinje za određena pitanja. Točnije, one se pojavljuju kao glavne akterice u samo 8 posto svih analiziranih priloga. Evo, napisati ću i slovima – osam posto. Opipljivije rečeno, u 87 od svih analiziranih 1.229 priloga žene su bile nositeljice radnje, dok su muškarci glavni akteri u oko trećini svih analiziranih priloga.

Ženama su zatvorena vrata u relevantne i ozbiljne minute sve tri televizije, no ipak malo (ali doslovno za sitnicu) najgora u ovom nizu patrijarhalno konstruiranih i vođenih emisija, koje takvih karakteristika valjda nisu ni svjesne, jest naravno ona koju svi plaćamo – HRT. Dakle, deklarativna odredba da će javni medijski servis zastupati sve građane i građanke na jednak način, objektivno i nepristrano, očito je izostala. Iako žene nisu manjinska skupina, štoviše, čine čak i više od polovice populacije, u kraljici televizijskog žanra, središnjoj informativnoj emisiji, jedva da su prikazane. Odgurnute su na marginu i javljaju se tek u sitnim postotcima kao glavne akterice televizijskih priča. No, jedna se javlja češće no druge. Zapravo, Jadranka Kosor je gotovo sama činila tih osam posto.

Od 202 analizirana priloga emitirana na HRT-u u 2009. godini, samo ih je 14 (6.9 posto) imalo ženu kao glavnu aktericu jedinice analize, a u točno pola tih priloga dominirala je Jadranka Kosor, koja je u srpnju 2009. godine zauzela kormilo vladajućeg HDZ-a i postala predsjednicom Vlade. Sve se sjećamo tog krucijalnog trenutka u povijesti RH kada se gospođa Kosor ponizno i mucajući zahvaljivala ‘prijatelju i predsjedniku stranke Ivi Sanaderu’. I trebale bismo, jer od tada je javni medijski servis zaboravio na sve pripadnice ženskog roda te izvještavao gotovo isključivo o Jadranki Kosor.

Iduće godine HRT se isprsio sa samo osam priloga s ženom u ulozi nositeljice radnje. Ono što je za rubriku vjerovali ili ne jest činjenica da je od tih osam, pet priloga bilo o Jadranki Kosor. Od preostala tri priloga u kojima su žene glavne akterice, dva su opet o političarkama: Vesni Pusić i Đurđi Adlešič, dok je samo jedan bio o studentici biologije koja je osvojila međunarodnu nagradu za znanost. Dakle, poklonimo se i zahvaljujemo Kosor, jer da Lijepa Naša (Silovana) nema ženu na visokoj državnoj funkciji, javni medijski servis uopće ne bi emitirao priče s ženama u glavnim ulogama.

Stoga, poučena iskustvom i iskrivljenom medijskom slikom stvarnosti u kojoj jednostavno ne postoje sposobne i pametne žene, političarke i stručnjakinje, pitam se što će se dogoditi kada se izabere nova vlast? Prema svemu sudeći, bez mnogo kukurikanja i nakon oprezne kampanje na čelne pozicije će zasjesti Kukuriku koalicija, koja je kandidirala 30 posto žena. No, bitno je napomenuti kako se postotak kandidiranih žena razlikuje od stranke do stranke unutar koalicije. Dok su istarski duždevi ponosno na svoju listu stavili ni jednu ženu, HNS-a ih je kandidirao 26, SDP 33, a HSU 40 posto gospođa. Pravo se pitanja postavlja hoće li žene i dalje ostati na ovih jadnih i bijednih osam posto ili će pak taj brojka pasti. Rastu se, nažalost, ne mogu nadati. Iako, kako stvari stoje, gubimo premijerku, ali dobivamo ministricu vanjskih poslova. Ali jasno je kao dan kako je premijerska stolica mnoga važnija od onih ministarskih te da kamere će posvuda vjerno pratiti budućeg premijera i dnevnici će uglavnom izgledati kao Zokijeva šetnja po malim ekranima od 18 i 30 do 20 sati. Stoga, bez obzira na političke preferencije, prezentiranost žena kao nositeljica radnje drastično će otpasti gubitkom premijerke.

‘Gotovo je s kraljicom, živio kralj. Zbogom mizerni postotci, zdravo nikakvi postotci’, mislim se potiho u sebi i već počinjem glasno negodovati kako je žalostan svijet u kojem medijska prezentacija određenog roda ovisi o tome je li država na svom čelu ima premijerku ili premijera i o političkoj stranci koja grčeviti drži vlast u svojim rukama . Tragično je, a već pomalo i komično, što se zbiva s javnom televizijom zadnjih godina, a rezultat tih previranja i borbi za moć su apsolutna nepoštivanja ravnopravnosti. I još mnogo toga poput otpuštanja sposobnih, a zapošljavanja podobnih, ukidanje nagrađivanih emisija da bi građane i građanke mogli trovati lakrdijaškim seljačlucima poput Grada, sela, nečeg, nečeg, no o tome neki drugi put jer ovdje je u fokusu ipak rodna ravnopravnost. Dakle, ako nitko drugi, onda bi barem javni medijski servis trebao braniti boje sviju nas – i plavih i žutih i crvenih vragova, i djece i starijih, i muškaraca i žena, i nacionalnih i etničkih manjina, i homoseksualaca i heteroseksualaca, velikih i malih, vjernika i ateista – ali u kojoj to mjeri čini? Ni u kojoj. Javna televizija se bavi sama sobom. Dok se vode prepirke i borbe za moć na Prisavlju najlakše i najsigurnije se obraćati najutjecajnijoj društvenoj klasi – bijelim heteroseksualcima, Hrvatima i rimokatolicima sa srednjom stručnom spremom. I još važnije, HRT je oduvijek bio država. Oni su oduvijek zajedno plesati tango i oduvijek se znalo tko je čija kuja. Ne sumnjam da će se situacija 2012. godine promijeniti.

Iako je danas novinarstvo većinski ženska profesija, žene nisu gotovo uopće vidljive u relevantnim televizijskim sadržajima (ako voditeljice izostavimo iz računice) te jedva čekam vidjeti novu momčad na terenu te nakon nekoliko mjeseci njihova driblanja izbrojiti broj žena u središnjim informativnim emisijama.

Bože, čuvaj Jadranku Kosor jer ona i mali ekran se vole. Nikog kamere nisu tako nježno i često ljubile kao nju. Bože, ako si joj već namijenio tešku sudbu oporbene zastupnice, barem joj svakodnevno šalji novinare i novinarke na njen kućni prag. Kako bi legendarni Pistolsi zadrečali: “God save the Queen, her facist regime. They made you a moron, a potential H-bomb.”

 

1 Kriterij odabira središnjih informativnih emisija upravo ovih televizijskih kuća jest nacionalna pokrivenost. . Uz to, televizija je još uvijek glavni izvor informacija za najveći broj građanki i građana u Hrvatskoj, pokazalo je Pulsovo istraživanje provedeno u prosincu 2009. godine. Prema njegovim rezultatima čak 91,2 posto ispitanica i ispitanika se informira preko televizije, dok ih 60,6 posto kaže da im je televizija glavni izvor informiranja. Televizija je i medij kojem se najviše vjeruje. Naime, 40,9 posto ispitanih vjeruje televiziji više nego ostalim medijima, dok su podaci za dnevne novine poražavajući – vjeruje im tek 13,8 posto. Izvor: Pulsovo istraživanje iz prosinca 2009. http://www.poslovni.hr/vijesti/iz-dnevnih-novina-informacije-crpi-60-posto-gradana-134815.aspx (preuzeto 15. rujna 2011.)