sdadmin

PRETVARA LI SE ARAPSKO PROLJEĆE U TMURNU ZIMU

Posted on by sdadmin

Nedavna događanja pokazuju da su arapskim proljećem uspješno srušena tri diktatora: egipatski Hosni Mubarak, tuniški Ben Ali i libijski čelnik Moamer Gadafi.

Što za budućnost Bliskog istoka predstavlja uklanjanje trojice tiranina? Što njihovo uklanjanje predstavlja vođama arapskog proljeća i ženama ove regije koje su se borile za svoja prava i zahtijevale uvođenje demokracije u svoje države? Da li je arapsko proljeće umrlo nasilnom smrću i proždire li revolucija svoju djecu?

Činjenica jest da su ti autokratski režimi, bez iznimke, surađivali sa Zapadom. I predsjednik Ben Ali u Tunisu i Mubarak u Egiptu i pukovnik Gadafi imali su svoje veze sa zapadnim demokracijama.

U Tunisu je, nakon nedavno provedenih izbora, na vlast došla islamistička stranka Ennhada predvođena Rashidom Ghamushijem koji se u zemlju vratio nakon svrgavanja Ben Alija i 20 godina izgnanstva provedenog u Velikoj Britaniji.

U Egiptu je trenutno, do provođenja izbora, na vlasti Prijelazna vlada, odnosno Vrhovno vijeće egipatskih oružanih snaga (SCAF). Klima nakon Mubaraka nije pretjerano pozitivna i vrijeme će pokazati koliko će biti učinkovita demokracija. Bilježi se uspon Muslimanskog bratstva i islamističkog nasilja.

U Lijbiji je, uz pomoć SAD-a, postavljeno Prijelazno nacionalno vijeće (NTC) predvođeno Mustafom Abdul Jalilom. NTC se poziva na šerijatski zakon i uvođenje poligamije.

Tunis, Egipat i Libija lako mogu postati islamističke države koje bi mogle uništiti regionalnu demokraciju i mir.

Ono što su vođe arapskog proljeća tražile jesu: sloboda od autokratskih režima i represije,  te uvođenje demokracije mirnim putem. Revolucionari su se pobunili i zbog globalne ekonomske krize, zbog nemogućnosti zapošljavanja mladih visoko obrazovanih ljudi, zbog pada proizvodnje, zbog nejednakosti i socijalne nesigurnosti. No, najnovija događanja u Egiptu, Tunisu i Libiji pokazuju da promjene ne dolaze mirno. Da li će ti događaji imati veće posljedice i pretvoriti arapsko proljeće u dugu, tmurnu arapsku zimu?

Zbog onoga što se trenutno događa u Libiji, Egiptu i Tunisu postoje opravdani strahovi, osobito zbog jačanja islamističkih pokreta koji vješto pokušavaju oteti promjene mladim revolucionarima i revolucionarkama i njihovim ambicijama za uvođenje svjetovnih ustava koji bi trebali odvajati državu od religije.

Povijest pokazuje da sloboda ima svoju cijenu. Idealima treba ostati posvećen, međutim na njih se ne smije gledati idealistički ili naivno. Trenutna situacija u zemljama zahvaćenim arapskim proljećem daje razloge za zabrinutost. Polarizacija između svjetovnog i islamističkog trenda sprečava ozbiljne rasprave o glavnim društvenim i gospodarskim pitanjima i izazovima za zemlje.

 

Za žene borba se nastavlja

Uloga žena u arapskom proljeću bila je ogromna. U arapskim zemljama, u kojima su javnom scenom dominirali muškarci, razbijen je mit o muslimankama kao ženama koje sjede kod kuće. One su dokazale da mogu mobilizirati ljude daleko učinkovitije. Niz je žena koje su iznjedrile revoluciju, poput: Leil Zahre Mortade koja je pokrenula facebook stranicu Women of Egypt, Esraae Abdel Fattah, organizatorice prosvjeda na Tahriru, jemenske dobitnice Nobelove nagrade za mir Tawakul Karman ili tunižanke Irgui Najet itd.

Nakon revolucije nad njihovim glavama nadvili su se oblaci sumnje. Sada im prijeti opasnost od nametanja islamističkih zakona i one strahuju za svoje slobode i prava.

Čelnik Ennhade, pobjedničke stranke na nedavno održanim tuniškim izborima, Rashid Ghamushi, izjavio je da neće biti promjena u rodnoj politici i da neće uvesti poligamiju. No, poboljšanja nisu najavljena.

Libijke također nisu sretne. Za vrijeme Gadafijevog režima Libijke su imale jednaka prava s muškarcima. Imale su važnu ulogu u javnom životu. No, sada se najavljuje uvođenje poligamije.

U Egiptu, u trenutnoj Ustavotvornoj skupštini koja treba izraditi nacrt novog ustava nema ni jedne žene. Novim izbornim zakonom ukinuta je kvota od 64 mjesta rezervirana za žene. Novim pravilom političke stranke moraju imati najmanje jednu ženu na listi, no ne navodi se na kojem mjestu bi ona trebala biti.

Vrijeme tranzicije i preobrazbe očito neće biti lako i očito se borba arapskih žena nastavlja. Demokratska tranzicija daleko je od potpune demokracije.

Zabrinutost žena je zbog opasnosti jačanja teokracije i novih islamističkih vođa koje će skretati zemlju unatrag, u patrijarhat, umjesto u demokraciju i jednaka prava za žene.

Činjenica je da žene u ovim državama čine više od polovice stanovništva. S obzirom na to, ženska prava i odgovornost ne bi smjela biti umanjena i one bi morale biti aktivno uključene u proces donošenja odluka i dobiti podršku muškaraca u javnom životu.

Analize arapskog proljeća pokazuju da su žene imale važnu ulogu i kao vođe i kao organizatori.

Egipatske nevladine organizacije procjenjuju da su oko 40 posto prosvjednika na Tahriru činile žene.

U Jemenu, Tawakul Karman godinama je mirno pozivala na okončanje Salehovog režima, a ove godine nagrađena je za svoju borbu Nobelovom nagradom za mir.

U Libiji revoluciju je pokrenula skupina žena pravnica.

Sirijke su započele demonstracije protiv Assada sjedenjem na autocestama.

Nedavno su Saudijke dobile pravo glasa i postaju punopravne članice Vijeća Shura dokazujući svoju vrijednost kao profesionalke, studentice, aktivistice, supruge i majke.

Primjere žena arapskog proljeća ne treba promatrati kao izvanredne događaje, nego kao izazov svim ženama u svijetu da se pojave i sudjeluju u javnom životu i rješavanju pitanja od nacionalnog interesa. U revolucijama su jednako sudjelovali i politički aktivisti i profesionalci i konzervativci i liberali i domaćice, što dokazuje da pitanja i borba nisu bili ograničeni samo na jednu skupinu.

Ograničavajućim pristupom ženama javnom životu i odlučivanju ne lišava se samo polovica građana glasanja, već se ograničava i vizija onoga kako država treba izgledati.

Jasna poruka arapskog proljeća je – mi, ljudi, muškarci i žene, ne želimo biti pasivni. Želimo promjene i nije nas strah tražiti ih.

Međutim, borba se nastavlja i dalje. Sloboda glasovanja jest veliko postignuće, pogotovo za one koji je desetljećima nisu imali. Međutim, demokracija nije samo sloboda glasovanja. Ona niti počinje niti završava u glasačkoj kutiji. Izgradnja demokracije dugotrajan je proces koji uključuje puno više, poput prava na osnivanje sindikata, jednakost i ravnopravnost u svim područjima za žene i sve etničke skupine, preraspodjelu zemlje, jednak pristup obrazovanju, slobodu medija itd. Novi predstavnici vlasti moraju u potpunosti biti sposobni za razumijevanje ovih procesa. S druge strane, građani i građanke ne smiju se pokolebati, već i dalje ulagati snažne napore prema dodatnim postignućima na putu prema punopravnoj demokraciji koja će ispuniti sva njihova očekivanja i kojom će dobiti svoja zaslužena prava.

Kriška torte, crni prsten, pikov as, a ne dama i film o svemu tome

Posted on by sdadmin

Što zapravo znate o aseksualnosti? (Smijeh?) Dokumentarac Angele Tucker nazvan (A)sexual , prikazan na VoxFeminae Festivalu donosi priču o nekoliko osoba koje se smatraju aseksualnima i koje imaju posve različite životne stilove, a povezuje ih ova “nova” orijentacija. Najpoznatija od tih osoba svakako je David Jay, a dijelove videa koje vam upravo ” linkam“, možete vidjeti i u filmu.

Angela Tucker pratila je protagoniste i njihove dvojbe i nakon dvije godine od snimanja prvoga dijela filma. Kada je aktivist Jay, osnivač AVENA, izrazio određenu sumnju u svoju orijentaciju, u smislu da u hiperseksualiziranome svijetu nitko ne shvaća ozbiljno ljubav i vezu bez seksa te da stoga razmišlja o upuštanju u odnose, upravo se smijeh čuo u kino dvorani. Zašto su ovakvome odnosu prema seksualnosti, potrebne potvrde znanstvenika iz instituta Kinsey? Zašto se aseksualne osobe ne shvaća ozbiljno?

Jay je, za vrijeme filma živio u zajednici u kojoj je bio u vezi koju sam opisuje kao više nego prijateljsku, s više osoba. Bio je dakle, ono što nazivamo poliromantičnom osobom. Aseksualne osobe mogu biti i heteroromantične, poput Elisabeth i Briana, koji se pojavljuju u filmu i na kraju svoju aseksualnu romantičnu ljubav i zajednički život krune brakom; mogu biti homoromantične, biromantične i panromantične, iako na LGBTQ paradi izazivaju podijeljenje reakcije. Tako jedan queer muškarac dobacuje Davidu: “I pity your poor soul!” Već ste vjerojatno shvatili na čijoj su strani moje simpatije. Ovakvi izrazi sažaljenja protkani gađenjem bili su često usmjereni i prema sudionicima queer pokreta, to svi znamo. Označava li pak sveprisutan podsmjeh ono što u danas već klasičnim epopejama o subverziji iz klasičnih pera poput Judith Butler pripisujemo ili smo pripisivali LGBTQ pravima- sposobnost da nas prodrmaju iz dogmatskog drijemeža heteronormativnosi, pa onda možda i seksualne revolucije? U prilog tome govori i pomalo zloban ton poznatoga kolumnista Dana Savagea (“they fight for the right not to do it?”) koji se pojavljuje u filmu. Dobro, dobro, znam da je pojam “heteronormativnost” upravo tekovina LGBTQ pokreta i da u nas ne vlada slobodarska atmosfera kao u Americi. A i pripadnici LGBTQ zajednice sve više izražavaju solidarnost s aseksualnim osobama.

Osobno smatram da je korisno film prikazati na ovim prostorima gdje rituali udvaranja stoje jednom nogom u spomenutoj seksualnoj revoluciji, a drugom negdje daleko u prošlosti. Da ne spominjemo važnost inicijacije kroz obred gubljenja nevinosti kojim se ulazi u svijet “odraslih” i svijet “iskustva”. Pa onda imamo maloljetnice koje misle da ako su u vezi s klipanom od preko dvadeset, da su žene i da ih ne “šora” pubertet. Upoznali ste sigurno bar jedan takav par tijekom odrastanja. I da, smiješno je što i njihovi roditelji misle isto, a opasno što ne nalaze za shodno da ih seksualno educiraju. Neki pak misle da je promiskuitet put do “životnog” iskustva. Smatram da je to smiješno.

Arijadninu nit kroz svu tu zbrku možda mogu pružiti filmovi koje na Youtubeu snima Swank Ivy, aseksualna osoba, koja je također i aromantična, dakle, uopće nema potrebu za vezom s nekom drugom osobom, osim prijateljstava, naravno. Ivy, koja se pojavjuje i u Tuckeričinom filmu, vjeruje u kućanstvo sa samo jednom osobom.

Neke aseksualne osobe probale su seks i nije ih ispunio. Neke nisu i ne žele. Istraživanja kažu da takvih osoba ima otprilike jedan posto u cjelokupnoj populaciji, no smatram da statistike i “biološki” dokazi nisu nepotrebni, ali nisu ni presudni u borbi da se nečiji stil života prihvati. Sklonija bih bila “opravdanju” kroz teorijsku podlogu Kohutove self-psihologije koja seks čini nečim, u najmanju ruku, nevažnim za ispunjenje pojedinca. Ipak, šaljem link na lik i djelo Anthonyja K. Bogaerta koji se kao znanstvenik pojavljuje i u Tuckeričinom dokumentarcu.

I tako, obilježili smo ovim filmom Tjedan svjesnosti o aseksualnosti, koji je doduše ipak ponešto iza nas. Za kraj spomenimo kako su se znanstvenici u filmu izjasnili da je ljudska seksualnost kontinuum, pa tako postoji i siva zona ljudi između aseksualnosti i seksualnosti. I njima je “torta bolja od seksa”, pa će možda uskoro i ulicama Zagreba hodati ljudi s crnim prstenjem ili znakom pikova asa koji predstavlja pojedince poput Swank Ivy.

Crvene žene i roza muškarci

Posted on by sdadmin

Tko još nije osjetio vrelinu Španjolske, miris Mediterana, zemlju pod prstima, žar ljubavi, nož u leđima? Tko još nije prošetao dolinom nekonvencionalnosti, zaljuljao se na zelenim granama njenih stabala i dignuo pogled ka zapanjujućem suncu? Nadam se da vas nije mnogo takvih, a ako i je – putovanje koje slijedi to će promijeniti.

 

Rambla pa’qui, rambla pa’llá, esa es la rumba de Barcelona, zapjevao bi sada Manu Chao.
U Španjolsku sam se zaljubila preko Almodovarovih filmova, pa je posjet Barceloni bio nešto što sam jednostavno trebala učiniti. Melodrama, jedinstven smisao za humor, kompleksna narativa, snažni ženski likovi, jarke boje – prve su asocijacije na Almodovarove filmove. Sve sam to odlučila potražiti u najvećem gradu na Sredozemnom moru. I ne, moje putovanje nije bilo nimalo nalik ekskurzijama u srednjoj školi.

Barcelona je prepuna šarenih, živopisnih ulica u kojima se navečer čuje uplakani zvuk španjolskih gitara. Na trgovima, poput predivne Place Reial, koja se nalazi pet minuta od hostela u kojem sam boravila, jutrom se skupljaju prodavači antikviteta, stripoljupci, bake i djedovi koji prodaju rabljenu odjeću. Rado će pročavrljavati s vama, neovisno o tome hoćete li kupiti nešto ili ne. Izuzetno se ponose svojom Barcelonom, svojom Katalonijom. Primjetit ćete zastave Katalonije na gotovo svakom prozoru, a nerijetki su i natpisi “Ovo nije Španjolska, ovo je Katalonija”. Buntovništvo je način života, a biti drugačiji u Barceloni je zasigurno lakše nego igdje u Hrvatskoj. Oni koji predrasude nose kao stalan modni dodatak trebaju prošetati ulicama Barcelone. Efekt je otprilike isti onome nakon gledanja Almodovarovih filmova. On nas sukobljava sa raznim stereotipima i oni se ruše, nestaju, osjećate samo tupu bol, kao nakon udarca glavom u zid. Pitate se “zar sam zbilja mogao biti tako glup?”

 

A kada prestanete biti glupi, zabava tek počinje. Šetnja gotičkom četvrti (Barri Gotic), istraživanje njenih krivudavih ulica i predah uz ispijanje sangrie otprilike su slika savršenog dana. U Barceloni ne možete pobjeći (a tko bi i htio) od impresivnih umjetničkih djela, bilo da prošetate Gaudijevim parkom Guell, ili posjetite neke od brojnih muzeja. Kulturno bogatstvo breme je koje Barcelona s oduševljenjem nosi. Gaudi, Miro, Dali, tek su neka od velikih imena čije tragove osjetite svugdje uokolo. Sve to već znate, sve to piše u knjigama, vodičima. Ono što je najvažnije jest da se morate izvaliti na zelenilo jednog od brojnih parkova (parkovi čine deset posto površine grada). Kada ste to učinili, promatrajte ljude u prolazu. Oni su drugačiji, ludi, šareni, vode ih neki drugi bogovi, rade od jedanaest ujutro i žive u noći. Žene su im snažne, vatreno crvene i odlučne, a muškarci nose roza i šljokice.

 

Kako je već spomenuti Pedro jednom izjavio: “Da, žene su snažnije od nas. Izravnije se suočavaju s problemima i mnogo je zanimljivije raditi priče o njima”. I zbilja, u Barceloni muškarci u potpunosti padaju u sjenu. Žene caruju gradom u kojem je jako teško uspjeti zbog velikog kreativnog potencijala koji privlači i ogromnu konkurenciju. S pogledom u očima koji kao da se sprema osvojiti svijet, žene hodaju svjesne svoje pojave, pršte samopouzdanjem. U malenom parku sam usred bijela dana (mjesec rujan) ugledala ženu kako čita knjigu u toplesu i tangama. Danas vjerovatno nećete vidjeti ženu koja će uraditi isto na Zrinjevcu. Možda hoće, ako se radi o nekom posebnom performansu. Inače bi joj možda vikali da je kurva, a dečkići iz srednje škole bi se hihotali i mobitelom zumirali stražnjicu. Ili bi ju pak neki muškarac koji se upravo popišao kraj stabla i izložio svoj ud čitavom Zagrebu, pogledao mahajući glavom u znak neodobravanja. U Barceloni to nitko ne radi. Ljudi koji prolaze, uopće ju nisu primjetili. A ona, ona prihvaća svoje tijelo (i shvaća kako je više od tog tijela), radi ono što hoće, znajući da zbog toga neće biti osuđena zato što je žena.

 

Upravo ta tolerantnost, ta ekspresivnost, apsolutno oduševljava. Na tržnicama sam naišla na stručnjakinje za ribu, mesarice (u Barceloni i Kataloniji uopće nema mesara, žene rade taj posao), kovačice. U noćima provedenim na Orwellovom trgu (inače poznat kao Placa del Tripi, opravdano) razgovarala sam s lokalnim ljudima upravo o nadasve impresivnim ženama. I zbilja, to su bili neki od najugodnijih razgovora na mojim putovanjima. Jer, za snažnu, odrješitu, samostalnu, borbenu ženu u Barceloni nitko neće reći da je “kao muškarac”, “muškobanjasta” i sl. Ne. Ona je žena. Da, i žene mogu biti takve. Ne postoje isključivo “muške” karakteristike. Muškarci imaju penis, a žene vaginu. Keep it simple, rekli bi Ameri.

 

Sve boje Barcelone zasigurno ću još otkrivati u budućnosti. A u ime emancipacije, sutra ću se popišati usred bijela dana u centru Zagreba.

Što zapravo hoće taj narod? I kako to ostvariti?

Posted on by sdadmin

“Okupacija” zagrebačkog glavnog trga, po uzoru na svjetski pokret Occupy Wall Street (OWS) trajala je kratko, samo nekoliko sati. Narodni plenum koji je trebao osigurati kontinuitet prosvjeda, održan je samo još jednom. Ovdje analiziramo neke razloge zašto u Hrvatskoj ne uspijevaju čak niti prosvjedi, iako se na svakom koraku osjeća bijes nezadovoljnih građana.

 

Prva hrvatska Okupacija 15.0.11., dogodila se je prije puna dva tjedna, a da se nakon toga ništa nije bitno promijenilo u dominantnom javnom diskursu. Dan nakon, mediji i policija prebrojavali su žive i zdrave, kad već nije bilo ranjenih, a niti milijunskih šteta kao u Rimu. Procjene broja okupljenih na glavnom zagrebačkom trgu varirale su od 3000 do 10000, plus nekoliko stotina u ostalim gradovima Hrvatske, što – ma koja brojka bila točna – čini okupljanje značajnim. No, generalni štrajk, na kojeg se pozivalo s protestnog skupa i narodnog plenuma – po svemu sudeći neće se zbiti, a plenum sljedeće subote okupio je bitno manje ljudi. Treba li iz toga zaključiti da su se i ovi prosvjedi ispuhali i prije nego što su uzeli maha? Ako je tome čak i tako, to još nije dovoljan razlog za zaključak da su prosvjedi bili nepotrebni, ili tek kratko, neki bi rekli pomodno, preslikavanje sličnih događanja u svijetu. Mnogo bi produktivnije bilo razmotriti zašto u zemlji koja sa ostatkom svijeta dijeli osnovne razloge za pobunu, a to su

1) drastično nepravedna raspodjela dobara i prihoda, koja jaz između najbogatijih i osiromašenih stalno povećava, 2) gubitci koje proizvodi neoliberalni ekonomski sustav se socijaliziraju, a najbogatiji i dalje dijele profite i bonuse, 3) politički sustav i vlada koji bi trebali brinuti o svim građanima, prvenstveno o većini i najslabijima (jer i to je smisao demokracije), nikako ne uspijevaju ostvariti tu svoju temeljnu zadaću i zapravo je paraliziran s jedne strane korupcijom, a s druge međusobnim često besmislenim sukobima, – zašto, onda u zemlji, u kojoj se nezadovoljstvo osjeća na svakom koraku, ne uspijevaju čak niti građanski prosvjedi? Argument da su prosvjedi bili organizirani loše i na krivim pretpostavkama, ne djeluje dovoljno uvjerljivo. Jedan od mogućih razloga potražit ćemo u analizi aktera koji oblikuju javnu sferu, usmjeravaju javno mnijenje i artikuliraju glas građana.  

Mediji

Mediji, naravno, nisu glupi. Oni neće prešutjeti nešto na čemu bi se moglo okupiti i do desetak tisuća ljudi i što se događa u još 1000 gradova širom svijeta. Ključno je, međutim, pitanje, kako oni formuliraju i usmjeravaju javnu raspravu, čije interese zastupaju, kako uključuju i isključuju građane i njihove inicijative i koliko su još uopće zadržali one karakteristike zbog kojih su nekada smatrani četvrtom silom, važnom polugom u kontroli ostale tri grane vlasti i u stvaranju političke zajednice informiranih i zainteresiranih građana. Nacionalni dnevnici, u nedjelju 16. 10. dan nakon prosvjeda izgledali su uobičajeno – revijalno. Na naslovnicama i u informativnim programima televizija uobičajeni sumnjivci iz svijeta kriminala, politike i estrade (Obitelj Šelebaj, Sanaderova jamčevina – koliko puta smo tog tjedna u medijima slušali i gledali odvjetničke racionalizacije i osobne ispovjedi predsjednika Sabora, barba Luke i puno oglasa?). Tokom tjedna čiji početak obilježavaju prosvjedi, pojavilo se u hrvatskim tiskanim medijima tek nekoliko tekstova koji su se pokušali njima baviti iznad razine vijesti i famoznog timelinea. Dovoljno ih je malo da ih možemo sve navesti, dakako uz ispriku da ovaj pregled ipak nije sveobuhvatan. Ali detektira trendove. Prvi komentari osvanuli su u Večernjem listu : Model čiste demokracije je fikcija, vlasti odgovaraju puku, banke ne, Žarka Puhovskog, nekoliko dana kasnije i komentar  Zvonimira Despota, Za moral, ne anarhiju. U konkurentskom EPH-u su nešto oprezniji i uglavnom se drže svjetskog konteksta dok napadaju domaći, Počinje li danas novo doba, ili je to samo još jedan skup šačice otpadnika, sve do sljedeće subote kad Davor Butković konačno objavljuje: Kraj kapitalizma? Ne trijumf! kojeg nije moguće pronaći na Internetu, pa nam valja citirati glavnu misao teksta, izvučenu i u lead: “Hrvatska verzija velikog svjetskog prosvjeda djeluje poput dimnih bombi, koje, zapravo, usporavaju i kane spriječiti prave društvene i političke promjene”. Slično u Slobodnoj Dalmaciji, u rubrici Cafe Europa, tvrdi Saša Ljubičić:  Prosvjedi protiv kapitalizma kod nas nemaju smisla. O tim tekstovima će još biti riječi.

Na televizijama su do sada, o protestima i konceptu direktne demokracije ponešto prozborili gosti kasno noćnog intelektualističkog talk showa Peti dan, ali opet je riječ bila više o globalnim nego li lokalnim događajima. Konačno, jedina emisija koja se je i domaćom scenom htjela ozbiljnije pozabaviti, Puls Hrvatske, Branimira Bilića, ali ostala je zapamćena po nevjerojatnom incidentu, novinarka nije bila u stanju prepoznati notorno mjesto nacističke propagande pa je “pitanje jednog gledatelja”– nije li Hitler ubijao Židove zato što su bili bankari? – uredno prenijela sudionicima emisije i naciji čiji puls baš i nije senzibiliziran kad je u pitanju prepoznavanje rasne mržnje (možda bi jedno od pitanja za buduće pretendente na novinarski posao na HTV-u trebalo glasiti – koliko je banaka stradalo tokom Kristalne noći kad su SA trupe razarale židovske domove, sinagoge, dućane i male obrte?). Ukratko, domaći mainstream mediji lakše izlaze na kraj s prosvjedima u svijetu, nego li kod kuće.

Nešto je drugačija situacija s komercijalnim internetskim portalima (index.hr i t-portal, npr.) gdje se, osim vijesti i najava, našlo nekoliko pro i contra kritičkih tekstova o lokalnim prosvjedima. Iako komercijalni portali, ma kako čitani bili, zbog zaglušujuće mješavine političkih tema, soft pornografije, nogometanja, crnokroničnih senzacija i oglasa – što je njihov modus postojanja – nisu najbolji pokretači javne rasprave, jedan od tih tekstova, Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo – nema, Vuka Perišića prizvao je i jedan polemički odgovor, tekst glavnog urednika magazina Banka, Željka Ivankovića, Ima li u Hrvatskoj kapitalizma?  Tako je potaknuta kakva-takva debata o razlozima i smislu pojave antikapitalističkih prosvjeda i u našem sokaku.

Na kraju: Što mediji i druge moguće javne tribine nisu uradili, a trebali su: Nisu nas snabdjeli podacima o stvarnom stanju: nejednakosti u prihodima i imetku u Hrvatskoj i o trendu rasta tih razlika u posljednjih dvadeset godina; nisu se pozabavili pitanjima koji ekonomski, a koji fiskalni faktori u Hrvatskoj generiraju razlike, iz čega proizlaze prihodi najimućnijih, kako ih oni troše, koliko reinvestiraju u proizvodnju, kao ni sa drugim sličnim analizama kakve su povodom protesta ponudili svjetski mediji (vidi, npr The Economist). Nisu nam, barem ne dovoljno jasno, objasnili što će ekonomski i socijalni programi i javne politike koje nude najjači konkurenti za novu vlast značiti za obične ljude, što za najsiromašnije, a što za najbogatije. Dnevno dobivamo rezultate anketa o popularnosti stranaka, političkih lidera, predviđanja o rezultatima izbora. Nisam primijetila niti jednu koja bi govorila o tome koji postotak ljudi u Hrvatskoj smatra da su javni prosvjedi protiv nejednakosti važni i potrebni. Zašto je tome tako nije teško odgonetnuti – jedini koji mogu platiti takva istraživanja su političke i novčarske elite. A oni te podatke uopće ne smatraju važnima.

Opet jednom valja nam zaključiti da se o prosvjedima, kao i o nekim drugim bitnim temama, kontinuirano i meritorno raspravljalo jedino na forumima, blogovima, mailing listama, Fejsbuku i na nekoliko neprofitnih internetskih portala i stranica (H-alter, Slobodni filozofski), u manjinskim Novostima i donekle u regionalnom Novom listu.

Nakon slabijeg odaziva građana na drugi narodni plenum, 22.10, mediji su već bili preparirani za trijumfalistički poklič o njegovom neuspjehu: Zagreb neće revoluciju: Samo nekoliko stotina ljudi na Trgu, zaključuje regionalni poslovni portal SEEbiz. 

Akademska zajednica i politička elita

Zakazala je i akademska zajednica, u užem smislu, kad izuzmemo studente koji sudjeluju u prosvjedima. Politolozi, sociolozi, psiholozi i ini opinion makeri koji se inače odazivaju i na komentiranje vremenske prognoze (OK, ovo je figurativno pretjerivanje), uglavnom šute. Možda ih novinari ništa ne pitaju, ali to ne bi trebao biti dovoljan razlog za šutnju. Sveučilište je oduvijek bilo prostor na kojem se raspravlja i pokušava shvatiti važna društvena zbivanja, protumačiti promjene.

Politička elita pravi se da ni globalni ni lokalni antikapitalistički prosvjedi ne znače baš ništa u njihovom svijetu. Niti jedna stranka nije svoje programe pokušala objasniti u svjetlu zahtjeva izrečenih na Trgu BJJ, iako bi jedino politički odgovori mogli spriječiti daljnje širenje nezadovoljstva. Baš kao što je primijetio jedan američki kroničar: Čitajući novine, sve mi se više čini da mi-narod imamo ekonomsku krizu, a vi-političari izbore, a  to dvoje se zaprepaštujući malo preklapa.  Preostali su bankari, fond menadžeri i ekonomisti neoliberalne orijentacije. Njih, za razliku od svih ostalih, u javnosti ne nedostaje, mediji su puni sugestija što bi nova vlast trebala uraditi – za njihovo dobro. Ali oni uglavnom spadaju u onih 1% i njihovi su stavovi predvidljivi.

U tome je najveći problem hrvatske javnosti: Gotovo potpuni izostanak meritorne i kontinuirane javne rasprave o bilo čemu. Mediji su komercijalizirani, upregnuti u profit, a kad je riječ o kritičkom novinarstvu, pamflet je dominantna forma koja, barem kratkotrajno zaokuplja pažnju. Što je ponekad dobro za mentalno zdravlje nacije, kao terapija humorom i odušak za nagomilani bijes, ali je nedovoljno za kulturu javnog dijaloga i kvalitetnu javnu raspravu.

Ključno je pitanje tko bi trebali biti “čuvari plamena” – svijesti o važnosti javne sfere, pogubnosti njene erozije i nužnosti obnove kritičke, racionalne javne rasprave kroz koju bi se, kako to tvrdi Juergen Habermas, privatna volja (voluntas) transformirala u racionalnu argumentaciju u svrhu postizanja suglasnosti o zajedničkom (općem) interesu. Takva javna rasprava politička je aktivnost par excellence.

Ako su javna dobra – prirodni resursi, prostor, javne usluge i infrastruktura, koji bi svima trebali biti dostupni pod istim uvjetima, degradirani, nedostupni i nekvalitetni, jer ih je potisnuo privatni interes, onda građani gube osjećaj da su zajednički interesi i potrebe prioritet u odnosu na privatne potrebe pojedinaca. Ako se osjećamo isključeni iz upravljanja zajedničkim dobrima i poslovima, nećemo se truditi ni da o njima govorimo. U tom slučaju, ne bismo trebali biti iznenađeni kad otkrijemo da nas nitko više ni ne sluša – kaže Toni Judt u svom eseju o dezintegraciji javnog sektora i potrebi preoblikovanja javne rasprave. Stvari nisu bitno drugačije ni u zemljama s duljom demokratskom tradicijom, no unekoliko ipak jesu. Nove tehnologije dostupne su danas svima – i bankarima s Wall Streeta i onima koji protiv njih protestiraju. Jedino možda ovdje ne vrijedi raspodjela u omjeru 99%:1%, ali ovo nije rasprava o ulozi novih tehnologija u kreiranju novog, globalnog svijeta, pa niti o njihovoj ulozi u reanimaciji javne sfere i potrebi za reafirmacijom javne rasprave.

Uz kolaps javne sfere i tradicionalni, tiskani i elektronički mediji (u koje Habermas, doduše, nikada nije previše vjerovao, uviđajući kapitalističku bit masovnih medija), doživjeli su degradaciju. Pod pritiskom imperativa profita (što bi reko Zoran Bohaček, direktor Hrvatske udruge banaka, u jednom ranijem Pulsu Hrvatske, jedini je smisao svakog biznisa, mesnice, banaka, pa tako valjda i medija – ostvarivanje profita), mediji su izgubili svoje tradicionalno uporište, javnost i javnu relevantnost, jer tržište za koje se bore nije javnost. Postali su još jedan supermarket. Vrijeme mas-medijskog optimizma, kad je vladalo uvjerenje da bi mediji mogli postati globalni Trg (suvremena agora ili Foro Romano) je prošlo. U nekakvu  “medijsku ontologiju”, tj. krilaticu da ono čega nema u medijima ne postoji, vjeruju još jedino potpuni ovisnici o potvrdi vlastitog postojanja pojavljivanjem u medijima.

Pojavili su se neki novi klinci, prošlog mjeseca na Wall Streetu, prekjučer u Zagrebu, koji jako dobro znaju da biti u medijima ne znači baš ništa, jer će mediji najvjerojatnije iskriviti njihovu sliku i pervertirati poruku. No, dok smo još pred koju godinu pisali osmrtnice klasičnim medijima i istraživali demokratizirajuće potencijale Interneta, s pokretom OWS nešto se je promijenilo. Doprinijela je tome i svjetska ekonomska kriza, ali i akumulirana alternativna rješenja koja su se ponovo počela javljati iz genuine javne sfere – fizičkog javnog prostora. U Zagrebu je to bila okupacija Cvjetnog trg i Varšavske, pa Plenum FF-a, pa proljetne protestne šetnje gradskim ulicama, izlasci radnika i seljaka izvan sindikalnih zabrana, i na kraju 15.0 na Trgu BJJ. Dakako da se sve te inicijative nadovezuju na neke ranije – više ili manje uspješne, ali ovo nije mjesto za istraživanje pukotina, akumulacije i kontinuiteta društvenih pokreta i građanskih inicijativa. Ovo je pokušaj sumiranja i procjene javne rasprave u Hrvata o tim pojavama.
 

Svijet se vraća starim medijima, nobelovci solidariziraju sa “okupatorima”…

Već u slučaju Wikileaksa, pokazalo se je da, uz svu važnosti internetske komunikacije i mobilizacije, ugledni “stari” mediji, koji dakako koriste i digitalnu tehnologiju, postaju važan filtar u sabiranju, usmjeravanju i interpretaciji informacija i ideja. I da još uvijek imaju važnu ulogu u poticanju javne rasprave kojom se traže odgovori na sva postavljena pitanja, lokalno i globalno. Govorimo, dakako, o svijetu, a ne o Hrvatskoj.

Sveučilišta su drugi, ako ne i prvi generator globalizacije javne rasprave. Figura izražena u brojkama – mi činimo 99 %, preuzeta je od nobelovca Josepha Stiglitza, profesora s Columbie, koji je ekonomsku nejednakost izrazio u odnosu 1 % bogatih naspram preostalih 99%, a koji je i osobno podržao OWS. Još jedan nobelovac, svojedobno uvjeren u progresivnu moć kapitalizma i zagovornik slobodnog tržišta, Jeffrey Sachs, prošlog je desetljeća, istražujući rastuće siromaštvo u svijetu, došao i do kritike američke ekonomije, koja također favorizira samo uski sloj super bogatih. Njihova inherentna osobina postaje gubitak osjećaja društvene odgovornosti; gramzljivost kao osobina ličnosti, ali i “vrednota” koju proizvodi neoliberalni kapitalizam. I on podržava OWS pokret.

Navodno neartikuliranim buntovnicima sa Wall Streeta, vrlo su brzo počeli pristupati renomirani znanstvenici, sveučilišni profesori, progresivni umjetnici. Nisu to bili samo usual suspects, Chomski, Michael Moore, Susan Sarandon, Slavoja Žižek… Iz svoje op-ed koumne u New York Timesu, prvi tekst posvećen OWS napisao je još jedan nobelovac, ekonomist, Paul Krugman, naslovivši ga Panic of the Plutocrats. Krugman je nastavio pisati tako radikalne i angažirane kolumne podrške OWS -u da bi ga u “srednjoeuropskom Zagrebu”, mahom proglasili ekshibicionistom, anarhistom, neomarksistom, a možda optužili i za širenje antipoduzetničke klime. Na mjesto okupacije, znam iz prve ruke, njujorška sveučilišta odlazila su organizirano, studenti i profesori zajedno. Na fakultetima se održava niz tribina, diskusijskih grupa, radionica – i plenuma (vidi npr.  New School program). Američko udruženje sveučilišnih profesora objavilo je memorandum kojim podržavaju OWS i upozoravaju na tešku situaciju u kojoj su se našli studenti zbog rezanja državnih sredstava za školarine: preopterećeni su dugovima, da bi nakon završetka školovanja ostali nezaposleni.

U nešto manje od mjesec dana informacije o OWS pokretu sa alternativnih portala preselile su se u najuglednije svjetske medije poput – New York Timesa, The Economista, Guardiana, Financila Timesa, Wall Street Journala….Uz sve online platforme koje su pokrenuli sudionici,pokreta i simpatizeri, svoj online forum u kojem se permanentno raspravlja o tome što se zbiva na Wall Streetu, kao i posebnu stranicu sa svim relevantnim informacijama i zanimljivim linkovima postavio je i New York Times. OWS je promijenio američki politički krajolik, tvrdi ugledni policy analitičar Michael Lindt. Malo je vjerojatno da Imperij neće uzvratiti udarac, ali nastala je poprilična pukotina u samim temeljima establishmenta.

Što se je, međutim, događalo tokom protekla dva tjedna u našem političkom krajoliku? Analiza sadržaja onih nekoliko tekstova spomenutih na početku, kao i “semantičkog paketa” u kojeg je predmet debate uokviren (media frame), pokazuje da većina njih smjera ka apriornom omalovažavanju protestnih skupova, uz donekle različitu argumentaciju. Poruke prosvjednika simplificirane su i ridikulizirane, komentari su prožeti posprdnim tonovima i ciničnim dosjetkama, postaju arogantni kad pokret treba objasniti unutar domaćeg konteksta. 

A hrvatske elite su cinične

Ta osporavanja mogu se svrstati u tri osnovna okvira, odnosno linije argumentacije:

1. U Hrvatskoj kapitalizam kao ekonomski sustav nije niti zaživio, na djelu je državni kapitalizam/socijalizam, čije su karakteristike, kleptokracija, klijentelizam, sprega političke i novčarske elite (Perišić, t-portal, Ljubičić, Slobodna Dalmacija, Butković, Jutarnjji list)). Po toj logici “prosvjedovati protiv kapitalizma u Hrvatskoj 2011. godine je tragikomično”, odnosno alternativu ionako ne možemo niti zamišljati (Vresnik). Taj tip kritike mogli bismo nazvati real-kapitalističkom kritikom, po analogiji sa real-socijalizmom, jer proizlazi iz modela nekog zamišljenog, ideal-tipskog kapitalizma koji podjednako tako nigdje ne postoji, kao što nije postojao ni ostvareni socijalizam s planskom ekonomijom. Na takve kritike i metodologiju uspoređivanja, uz Ivankovića, odgovorio je Marinko Ćulić u tekstu Socijalizam ponovo među Hrvatima.

2. Zahtjev za direktnom demokracijom, koji se, uz kritiku neoliberalnog poretka javlja kao zahtjev za promjenom političkog sustava, ne samo da je utopijski naivan, već ugrožava vladajući politički sustav predstavničke demokracije (Butković), ne nudi plauzibilnu alternativu, nije dovoljno teoretiziran, nema programa, nema jasnih ciljeva (Puhovski i Despot). Tu je, pak, uz nedostatak političke hrabrosti i vizionarstva, riječ je o metodološkom fundamentalizmu koji niti ne pokušava razmotriti mogući doprinos pojedinih prijedloga iz korpusa direktne demokracije (više referendumskog odlučivanja i participativnosti, mobilizacija lokalnih i drugih interesnih zajednica, afirmacija javne rasprave i suodlučivanja uz što više usuglašenosti, manje hijerarhije, više egalitarnosti, obrazovna dimenzija itd.) predstavničkoj demokraciji. Uostalom, nije li parlament, kao vrhovno tijelo predstavničke demokracije također svojevrsni “plenum”, ili bi to barem trebao biti u deliberativnoj demokraciji.

3. Treći tip diskursa mogli bismo nazvati običnim diskvalifikacijama raznih provenijencija, ponekad iz ideoloških busena, a ponekad iz pozicije  paternalističke superiornosti. Proteže se kroz obje linije argumentacije i lako ih je uočiti. Riječ je o tome da se argumenti, nekad jači, nekad slabiji, umataju u fraze, idiome, i dosjetke koje svaki pokušaj suprotstavljanja svode na rat kvalifikacijama u preventivno proglašavaju – budalaštinom. To je žargon koji onemogućava svaku inteligentnu razmjenu. 

Ne želim reći da neke od teza pod 1. i 2. ne zaslužuju raspravu, dapače. O  manjkavostima nestrukturiranog otpora bez jačih organizacijskih formi – do kojih ipak treba doći demokratskim putem i demokratski ih kontrolirati, govorila je prosvjednicima na Wall Streetu i Naomi Klein. Relevantan je i prigovor da zagovornici direktne demokracije nedovoljno objašnjavaju kako bi ona trebala funkcionirati u cjelini, a pogotovo u nekim konkretnim situacijama; kako se odluke donose na različitim razinama odlučivanja, kako iz predstavničke demokracije “preskočiti” u izravnu i što napraviti sutra – izaći ili ne izaći na izbore, referendum za EU i sl. Oko potonjeg se spore i ljudi skloni radikalnoj kritici postojećeg političkog i ekonomskog sustava. Jedan od argumenata djeluje naročito uvjerljivo: kako se direktna demokracija i njene forme odlučivanja i djelovanja, uz proklamirano nenasilje, misle suprotstaviti “čudovištu” globalnog kapitalizma koje bi – navodim fragmente jedne rasprave s Fejsbuka – tek moglo pokazati svoje agresivno i militarizirano lice, ako se stvarno osjeti ugroženo globaliziranim otporom? Kako stvari stoje, vjerojatnije je da će državni represivni aparat, koji bi trebao biti javni servis par excellence, stati na stranu kapitala i privatnog interesa, a ne građana. Tomu smo već svjedočili u Varšavskoj. Relevantan je i prigovor kritičara koji tvrde da direktna demokracija osnažuje participaciju u malim, harmoničnim zajednicama istomišljenika. Ali nosi i rizik konformizma i majorizacije, čega su dobar primjer kibuci, ili neke vjerske zajednice. I jedni i drugi slabo toleriraju nesuglasja i u stanju su pokazati svoju snažnu opresivnu – drugu stranu medalje.

Sljedeće što je po mom mišljenju ostaje gotovo nedotaknuto u dosadašnjem radu oba plenuma je strategija spram domaćih medija koje nije moguće uspoređivati sa uglednim svjetskim medijima, jer im je stupanj razvoja mnogo bliži prvobitnoj akumulaciji profita. Zahtjev za demokratizacijom javne televizije – izrečen na narodnom plenumu je važan, ali nedovoljan. U krajnjoj liniji neprovediv, barem u dogledno vrijeme. O medijima ne bi trebalo razmišljati samo na razini postojećih, već i o uspostavljanju paralelnog sustava neprofitnih, alternativnih i dostupnih medija prema modelu medija u zajednici (community media), onih koje generiraju i kontroliraju građani.

P.S.
Treći plenum, iako najavljen prethodne subote, za 29.10. nije niti održan. Na Trgu se nisu pojavili niti moderatori/ce – studenti i studentice Filozofskog, niti organizatori prvog skupa, niti grupe koje su ga podržavale, došlo tek 50-tak građana. Koji su točno razlozi, nije jasno. Ne primjećujem niti izjavu za javnost, niti objašnjenje na nekim od stranica koje prate prosvjede i narodni plenum.
Umjesto komentara – fotografija:

Svi u sebi nosimo potencijal i dobra i zla

Posted on by sdadmin

Početkom listopada u Zagrebu je premijerno prikazan dokumentarni film “Slavenka ili o boli” Petra Krelje posvećen Slavenki Drakulić i, najveći dijelom, njenoj borbi s bolešću. Slavenki Drakulić je prije napunjene tridesete godine dijagnosticirano otkazivanje bubrega. Provela je godine na dijalizi u potpunoj neizvjesnosti da bi joj 1986. godine bio transplantiran bubreg u Americi. Tek joj je zdravstvena stabilnost omogućila da se upusti u pisanje romana, ulila joj je povjerenje da će knjigu uspjeti i završiti, pa je tako 1987. objavila “Holograme straha”. Od tada je napisala niz knjiga, ali se i ponovno suočila s otkazivanjem bubrega i dijalizom početkom dvijetisućitih. U takvoj je stanju, dijalizirajući sama sebe, pratila haška suđenja ratnim zločincima na temelju čega je napisala knjigu “Oni ne bi ni mrava zgazili”. Slavenka Drakulić je nesumnjivo velika borkinja, čemu i film svjedoči.

Godine 2004. joj je ponovno presađen bubreg u Americi, ovog puta od žive, nesrodne donatorice, koja je nekome htjela olakšati ili možda čak spasiti život, a dogodilo se da je to bila Slavenka Drakulić. Potaknuta tim iskustvom, potražila je druge takve dobročinitelje u Americi i na temelju tih razgovora napisala knjigu “Tijelo njenog tijela”. 

{slika}

 

Povod ovog razgovora je film “Slavenka ili o boli” pa se i teme na koje smo se fokusirali vrte oko bolesti. Od pisanja o boli, preko razlike u ljudskoj solidarnosti u Americi i Europi i argumenata za legalizaciju trgovine organima, do situacije s transplantacijama u Hrvatskoj, gdje, važno je naglasiti, također postoji mogućnost da živi ljudi anonimno doniraju organe.  

 

Film “Slavenka ili o boli” je uvelike posvećen vašoj bolesti, transplantacijama, ljudima koji doniraju organe, ali jednim dijelom zahvaća i vaš spisateljski rad pa i privatan život. Koji je bio vaš motiv za snimanje filma?

– Iako je to biografski film, moj motiv nije bio da govorim o sebi, a pogotovo ne da pokazujem neku svoju privatnu stranu. Htjela sam ispričati moje iskustvo s bolešću i pokazati da se to može prevladati, da se ipak nešto može napraviti u životu usprkos ozbiljnoj bolesti. Meni je to bilo najvažnije. Zadovoljna sam filmom, ali da se mene pitalo više bih se fokusirala na transplantacije, nego na vlastiti život. Prvotno je film bio zamišljen kao nastavak prvog filma Petra Krelje “Na primjeru mog života”, koji je snimljen 1983. godine kada sam bila u vrlo neizvjesnoj situaciji jer tada još nisam znala hoću li dobiti bubreg.

 

Zanimljivi su izvaci iz tog prvog Kreljinog filma o vama “Na primjeru mog života”, u kojem borbeno, angažirano i vrlo direktno govorite i borite se za poboljšanje vlastite situacije. Da možete razgovarati sa sobom iz onog vremena, prije gotovo trideset godina, što biste si rekli? Kako gledate na sebe od onda?

– Nemoguće mi je odgovoriti na vaše pitanje. U tu se ulogu mogu staviti samo kao spisateljica. Znam da je tada mnome vladao gnjev zbog bolesnika kojima je šansa da uopće prežive bila jako mala, a da dobiju bubreg još manja. S druge srane, osjećala sam strah od budućnosti, ali sam bila voljna boriti se da nešto promijenim, makar za sebe samu. Film je snimljen tri godine prije moje prve transplantacije i bila sam u potpunoj neizvjesnosti, nisam znala što će biti sa mnom.     

{slika}

 

U tom filmu kritizirate jugoslavenski zdravstveni sustav jer su bubrežni bolesnici umirali zbog toga što nije bilo dovoljno aparata za dijalizu i onaj tko je uspio zahvaljujući poznanstvima dobiti mjesto za dijalizu, praktički je nekoga drugoga s manje sreće osudio na smrt. Jeste li još uvijek korisnica zdravstvenih usluga u Hrvatskoj i možete li usporediti koliko su se stvari promijenile? Tim više što se često govori kako je zdravstvo komercijalizirano i da zdravstvena zaštita postaje privilegija onih koji imaju novaca dok je nekoć postojala zdravstvena sigurnost?

– Upravo zbog toga što sam u filmu vrlo kritična prema tadašnjem zdravstvenom sustavu trebalo je dvadeset godina da se prikaže. Tada je stvarno bilo teško, bolnice nisu imale dovoljno aparata i morali ste imati vezu da biste uopće dospjeli na dijalizu. Iako je bilo transplantacija, i to su se počele raditi dosta rano, bilo je teško dočekati bubreg. Gotovo svi koji su sa mnom tada bili na dijalizi su umrli jer nisu dočekali transplantaciju. Ali, postojao je zakon da se pacijentu može u inozemstvu financijski pokriti zdravstvena usluga koja mu se ne može pružiti u Jugoslaviji i ja sam profitirala od takvog zakona. U Americi mi je presađen bubreg na teret države. Budući da sada imam dvostruko državljanstvo, hrvatsko i švedsko, uglavnom se liječim u Švedskoj, ali znam da je Hrvatska u zadnjih nekoliko godina došla u sam vrh u Europi što se tiče transplantacija. Otkako smo postali članica Eurotransplanta, međunarodne organizacije za razmjenu organa koja povezuje sedam europskih zemalja,  drastično se povećao broj presađivanja. Također imamo dobar i napredan zakon prema kojemu donirati organ može i živa srodna osoba, a ne samo rodbina, za što se malo zna. Već je nekoliko transplantacija obavljeno u Hrvatskoj zahvaljujući anonimnim živim davateljima bubrega. A što se tiče korupcije u zdravstvu, ona je postojala i prije, naravno, ali se zasnivala uglavnom na poznanstvima i vezama, a danas je tome još pridodan i novac. Korupcija nije samo problem Hrvatske, nego i svih zemalja u tranziciji, mada nam to nije za utjehu. Daleko smo mi još od Švedske u kojoj je prije petnaest godina članica socijaldemokratske partije morala odstupiti s položaja jer je službenom karticom kupila neke čokoladice. Možemo mi pokušavati riješiti korupciju različitim administrativnim mjerama, ali se jako teško riješiti mentaliteta prema kojem je normalno da tražimo veze ili dajemo mito. Upravo kako bi se spriječila korupcija, hrvatski, kao i švedski zakon o uzimanju i presađivanju organa brane da se upoznaju davatelji i primatelji. Oni ostaju anonimni.    

 

Je li bolja takva solucija, da davatelji i primatelji organa ne znaju jedni za druge ili američka praksa, gdje ovisi o njihovoj želji hoće li se upoznati, što može biti veliki psihološki pritisak za oboje, kako to primjerima pokazujete u knjizi “Tijelo njenog tijela”?

–   Mislim da je dobra solucija da davatelji ostaju anonimni, ali takva odredba zakona nije donesena zbog mogućih psiholoških posljedica, nego zbog sprječavanja trgovine organima. Zbog straha od trgovine organima u Europi u mnogim zemljama ne postoji mogućnost da nesrodni živi ljudi doniraju organe. U Americi nisu toliko sumnjičavi i zbog toga je ta vrsta doniranja organa tamo puno razvijenija. Kao da su skloniji vjerovati da ljudi to čine iz altruizma, a ne koristi.  

 

U knjizi “Tijelo njenog tijela” obrazlažete razliku između Amerike i Europe: tvrdite da dobročinstvo i solidarnost prema nepoznatim ljudima nisu dio općih društvenih vrijednosti u Europi, a smatrate da nisu bili ni u Jugoslaviji, jer se očekuje da se sistem pobrine za potrebe ljudi. S druge strane, tvrdite da u Americi postoji duga tradicija individualne solidarnosti upravo zbog toga što se mali broj građana može oslanjati na institucije za pomoć. Nije li paradoksalno da milosrđe pronalazite u sustavu koji smatramo nemilosrdno kapitalističkim?

– U Americi sam naučila da mi u Europi očekujemo da nam drugi – država uglavnom – riješi sve probleme, a to nas pasivizira. U Americi su pak navikli na to da se nitko ne brine za njih pa se oni brinu sami za sebe, ali se i organiziraju u zajednice unutar kojih onda pomažu jedni drugima. Živjela sam na jugu Amerike u malim mjestima, gdje se socijalni život najčešće odvija kroz crkve. Jedna od prvih stvari koje vas pitaju kada dođete jest kojoj crkvi pripadate. Tako se pronalaze kanali kroz koje ljudi podupiru jedni druge. Crkve dijele hranu siromašnima ili vode skloništa za zlostavljane žene. S jedne strane Amerika jest brutalno kapitalistička, ali su se upravo zbog toga ljudi na individualnom nivou spremniji organizirati i pomoći jedni drugima. Zbog toga im je daleko razvijenija filantropija i volonterski rad, nego u Europi. Ne možete zamisliti da ovdje bogate gospođe kuhaju hranu u domovima za beskućnike, a u Bostonu je, na primjer, to redovita pojava.  Da ne bude nesporazuma, ja sam za socijaliziranu zdravstvenu brigu, kakvu imamo u europskim zemljama. Međutim, bolja organizacija i aktivnije sudjelovanje samih pacijenata ne bi škodilo. Odgovornost za nas je i na nama samima.    

 

I u filmu i u knjizi odajete počast ljudima koji su spremni pomoći drugima dajući im dijelove svoga tijela. Ljudima koji čine dobro. U “Oni ne bi ni mrava zgazili” se pak bavite oprečnim karakterima – onima koji čine zlo, kao što su ratni zločinci. Zaključak je da je zlo banalno, odnosno da zločinci ni po čemu nisu drugačiji od drugih. Može li se isto reći i za dobročinitelje? Je li i dobro jednako banalno kao i zlo?

– Mislim da jest. Nije nikakva mudrost reći da mi kao ljudska bića u sebi nosimo potencijal i dobra i zla. Iako to znamo, vrlo nam je teško shvatiti da su obični ljudi ti koji čine i jedno i drugo. Kako ćemo se ponašati, naravno, ovisi o karakteru, odgoju, ali i situaciji u kojoj se nađemo. Ali vrlo je teško reći zašto se jedni u istoj situaciji odlučuju za dobro, a drugi za zlo.  Nitko od nas ne može tvrditi da nema u sebi mogućnost zla ili dobra. Dok sam radila na knjizi “Oni ne bi ni mrava zgazili” uvjerila sam se da sami sebe slabo poznajemo sve dok ne dođemo u neku tešku situaciju u kojoj moramo donositi odluke. To je pokazao i poznati Stanfordski zatvorski pokus iz 1971., u kojem je profesor psihologije Philip Zimbardo dodijelio svojim studentima uloge čuvara i zatvorenika u zatvoru. Vrlo su se brzo počeli identificirati sa svojim ulogama i iz njih je na vidjelo počelo izlazilo ono što ne bi u uobičajenim situacijama. Čuvari su mučili zatvorenike, a zatvorenici su počeli sumnjati u sebe. Da eksperiment nije prekinut nakon samo četiri dana i da su akteri zamijenili uloge, vjerojatno bi se i s njima dogodilo to isto, čime bi se još jače potvrdilo koliko naše ponašanje ovisi o okolnostima. U razvoju ljudskog društva religije su dugo bile prvi i jedini način regulacija života u moralnom smislu, u postavljanju granica između dobra i zla. Kada sam pisala knjigu “Oni ne bi ni mrava zgazili” postala sam svjesna da nemamo drugih, boljih riječi od “dobra” i “zla”, a te riječi pripadaju religijskom rječniku.

 

Knjiga “Tijelo njenog tijela” posvećena je nesrodnim davateljima bubrega. Susreli ste se s jako puno ljudi koji su takav velikodušan čin napravili; imaju li ti ljudi zajednički motivacijski nazivnik?

–         To je ono što je mene zanimalo, zašto to oni rade, dok sam pisala knjigu “Tijelo njenog tijela”. Motivi su, naravno, vrlo individualni i vrlo različiti. Nekima je motiv vjera, ne samo katolička, ali ne zaboravimo da Papa podržava transplantacije organa.  Neki imaju neke druge filozofijske i moralne razloge. Kada se radilo istraživanje o ljudima koji su spašavali Židove za vrijeme rata, proučavali su njihove živote, obiteljsko zaleđe, odgoj, pokušali su pronaći neke sličnosti među njima. Na koncu su zaključili da su spašavanju drugih skloniji ljudi koji odrastaju u liberalnoj sredini, s roditeljima koji u njima razvijaju humane vrijednosti, ali to ne objašnjava puno toga. Često ljudi ni ne znaju zašto rade dobro, ne mogu to artikulirati. Jedna spasiteljica Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata u Amsterdamu je rekla: “Ne mogu vam dati nikakav razlog. Ne radi se o razlozima. Uzmimo da je bilo ljudi kojima je trebalo pomoći i mi smo im pomogli.” To sam uzela kao leitmotiv knjige “Tijelo njenog tijela”.     

 

Ni Vaša davateljica nije znala objasniti svoju odluku da donira bubreg nepoznatoj osobi.

–  Na moje pitanje zašto je to učinila, Christine Swenson, koju sam upoznala nakon što mi je transplantiran njen bubreg, odgovorila mi je: A zašto ne? I to me pogodilo; zbilja, zašto ne? Jesmo li mi toliko fokusirani na zlo, kojim smo bombardirani, da ne razumijemo zašto netko radi dobro?

 

Iznenadilo me da ljudi koji su dobrovoljno i, naravno, besplatno donirali organe nerijetko nisu protiv legalizacije trgovine organima. Što vi mislite o tome?

–  Velika rasprava se vodi o tome i u nekim je zemljama trgovina organima dozvoljena, kao na primjer u Iranu, ali samo za Irance. A u nekima je bila dozvoljena ranije, kao u Indiji do 1994. i Filipinima do 2008. godine. Argument za legalizaciju je da organa stalno nedostaje zbog čega godišnje umire na tisuće ljudi. Organa ima tako malo jer se najčešće dobivaju od mrtvih, a mogu se transplantirati samo organi od onih koji završe u bolnici, na aparatima. To ljudi najčešće ne znaju. Argument protiv je to što će organe prodavati oni koji su siromašni. Imamo razne profesije koje siromašnima ugrožavaju život pa ne znam zašto bi bilo rizičnije da prodaju bubreg nego da se spuštaju svaki dan u rudnik, pogotovo ako bi postojala neka pogodba da zauzvrat dobiju besplatno školovanje ili nešto drugo.

 

Zanimljiv je slučaj američkog milijunaša Zella Kravinskog koji je prvo podijelio milijune dolara, a potom donirao bubreg, ali je uvjetovao da njegov bubreg ide nekome od siromašnih Afroamerikanaca jer je njima pomoć potrebnija. Što mislite o tome da davatelj organa bira kome će spasiti život? Mogu li vrijediti s organima ista pravila kao s novčanom donacijom?

–         To je moralno nedopustivo, jer se time davatelji stavljaju u poziciju moći. To inače ni nije pravilo. U bolnici davatelje pitaju kome bi voljeli da ide organ, ali to nije obavezujuće. Moja je donatorica rekla da bi voljela da bubreg dobije neto tko je jako aktivan. Tako se i dogodilo, ali to je bila slučajnost. Najpravednije je da se anonimno daje bubreg i da onda bolnica odredi kome je najpotrebniji i kome najbolje odgovara.

 

Ako je išta zajedničko američkim davateljima organa s kojima ste razgovarali, onda je to da su svi za tu mogućnost saznali preko medija. Na tu smo pozitivnu pokretačku ulogu medija gotovo zaboravili. 

– Ako tražimo zajednički nazivnik svih tih davatelja, ne treba ga tražiti u ljudskoj prirodi, nego u prirodi medija. Daleko najviše utjecaja na poticanje doniranja organa imaju mediji. Ne nekakve propagandne kampanje, nego ljudi koji govore o svojim iskustvima. Moja davateljica, Christine Swenson, također je odlučila donirati bubreg nakon što je pročitala priču o tome u lokalnim novinama. Zato se uvijek odazivam na medijske pozive kada se o tome radi. Na Hrvatskoj televiziji sam prije godinu, dvije nastupala s dječakom kojem je trebao dio jetre. Sjećam se kada je objavljen tekst u novinama o tom dječaku, dvadeset ljudi se javilo koji su htjeli donirati dio jetre i čekali su u redu da obave sve pretrage. Danas taj dečko ide u školu i želi postati pilot. Mediji bi mogli puno više pomoći, ali ne vole baš priče sa sretnim završetkom.

 

Za kraj da vas pitam, s obzirom da je bol vaša trajna spisateljska tema: može li se bol opisati?

– Vrlo je teško opisati bol. Postoji i izraz koji to potvrđuje: “neizreciva ili neopisiva bol”. Znači da toliko boli da se to ne može izreći. U knjizi “Frida ili o boli” sam pisala o tome kako te bol svede na predjezično stanje, kada više ne možeš riječima artikulirati bol, nego samo možeš vrištati, galamiti, urlikati… Sa slikama je drugačije jer djeluju neposredno na gledatelje i identifikacija je puno lakša. Genijalnost Fride Kahlo leži u tome što je ona slikama mogla izraziti svoju bol tako da je prepoznamo kao svoju.     

 

Barbara Matejčić

Red Room – čudesan svijet dekadencije

Posted on by sdadmin

 

U zadnjem tjednu listopada, stara se zagrebačka tvornica Jedinstvo, za potrebe 7. Festivala novog cirkusa , zakrabuljila, i 28. i 29. 10., uz pomoć sjajnih performera svjetskoga glasa, pod kreativnom palicom Ivana Kralja, pulsirajući u inkubatoru Crvene sobe, pretvorila u raskošnog noćnog leptira.

U tom je dekadentnom postmodernom pastišu koji koketira s različitim izvedbenim tehnikama i formama; od umjetničkog i kulturnog performansa, konceptualnog kazališta do novog cirkusa, cabareta, buruleske i varijetea, Red Room ponovno isprovocirao sva čula svoje publike. I to je učinio na dvije pozornice, u ležernoj atmosferi koja je u dionizijskoj maniri pozivala na uživanje, a uživati se doista moglo, uz dvije pauze – više od dva sata.

{slika}

 

Središnji motiv koji će povezivati i sve točke, najavljuje domaćica  Red Rooma – Beatrix or Jenifur, luckasta ali britka stručnjakinja za tijelo (i dušu), koja u među-točkama podučava kako što duže (a možda i zauvijek) ostati mlad/a, lijep/a i mršav/a. Parodizirajući imperativ zapadnih, heteroseksualnih društava, i njihov pasivno-agresivni medijski linč kroz zahtjeve kozmetičke i estetske industrije, usmjeren prije svega prema ženama. Beatrix ili Jenifur hodajući je self–help priručnik, koji se u vremenu dominacije društva spektakla i njegove narcisoidne kulture, pojedincima često čini kao jedini način za rješavanje nagomilane tjeskobe i nezadovoljstva. Oko središnjeg motiva vješto se isprepliću aktualne problematike suvremenih društva kojima performeri pristupaju na različite načine – od promicanja spolno/rodne tolerancije, poigravanje s nacionalnim patosom, patrijarhalnom matricom, samodestruktivnošću pojedinca i autofagičnošću njegova vlastita tijela…

Tijela kao konstantan pulsirajući topos ubilježavanja, i mjesta jednako esencijalna koliko i egzistencijalna,na pozornici zadobivaju čudesan transgresivni potencijal. Istovremeno bivaju objekti i subjekta vlastitog (umjetničkog) čina, konstantno navlačeći nove identitetske uloge kao krabulje, izmiču zahtjevima koja im se nameću izvan pozornice. U tom svijetlu, možemo promatrati i ovu imaginarnu arenu, na kojoj se odvija sraz dvaju Tijela. Jedno koje “kapitulira” pred iluzornim zahtjevima društva koje ne uspijeva izvršiti, i drugo, koje, kao što je to slučaj s tijelom koje postaje osnovni medij umjetničke izvedbe – dodiruje vlastite granice, i svoje nesavršenosti brusi do bliještećega savršenstva.

Osluškujući svaku njegovu mišicu i titraj, ne bi li ga učinio svojim saveznikom, performer svojim tijelom osvaja žuđeni komadić slobode.

{slika}

 

            Taj osjećaj na gledatelja ostavlja pogled na besprijekorne izvedbe mladog i talentiranog zračnog akrobata Cohdia Harella. Lakoća, tehnička virtuoznost i senzibilitet, kojom ovaj umjetnik izvodi i najmanji pokret, dovedeni su do savršenstva i ostavljaju bez daha. Na tom su tragu i English Gents, uigrani akrobatski australski dvojac koji također voli rizičan “ples po rubovima”. Duhovitom, provokativnom koreografijom poigravaju se s nacionalnim identitetima, koketirajući s britanskim kulturnim habitusom, ne bi li ga se naposljetku “odrekli” i u striptiz maniri – dobrovoljno “kapitulirali” pred zemljom domaćinom. Zanimljiva perfomerica koja također dolazi iz australskog podneblja je i Betty Brawn. Ona je snažna i lijepa žena s licem djevojčice, koja kida lance na svojim grudima, i diže dva muškarca u zrak istovremeno. S autoironijskim odmakom u svojoj teatralnoj izvedbi, uz pomoć Betty i ovdje svjedočimo jednom tijelu – izvođačkom tijelu koje provocira, svjesno svoje osebujnosti i različitosti – drskom samouvjerenošću, kojom podriva oprirodnjene standarde i normative, onoga što zapadna kultura podrazumijeva pod lijepim i privlačnim.

Iluzionist Micahel Carbonaro posve je osvojio svojim neobičnim umijećem – sposobnošću da se transformira poput slikarskoga platna, u najzačudnije oblike i bića, na sveopće zaprepaštenje publike.

{slika}

 

U toj plejadi začudnih likova, svoje je mjesto pronašla i Empress Stah. Carica neo-cabareta svojom je zadnjom točkom u campovskoj maniri, otplesala svoj čudesan ples. Katarzičnim činom proždiranja crvenih ruža (koje su mogle simbolizirati dijelove vlastita ili tijela ljubljenoga bića), zalijevanje nagoga tijela vrućim voskom, u mazohističko-fetišističkom ključu, tijelo se naočigled pretvaralo u kontrolirani, osjetilni topos opojne boli.

Kulturalno značenje ženskoga tijela prije svega podrazumijeva simbolički konstrukt, koji se u isprekidanoj genealogiji svoga bivanja, prvo potvrđuje kao tijelo majke. Empress Stah u svome performansu provocira, dekonstruirajući mitsko reproduktivno tijelo – na pozornici proizvodeći/rađajući dijamante.

U svojom izvedbama bili su sjajni i ekshibicionist Magic Thor koji ustima žonglira ping-pong loptice, Kalki – energična avangardna izvođačica koja vrti hula-hoop, i zanosna djevojka londonske buruleske – Kiki Kaboon.

{slika}

 

Naizgled fragmentirane i zasebne točke, funkcioniraju kao harmonična cjelina objedinjenja zajedničkim nazivom – Red Room, što postaje sinonim za eklektični, organski izvedbeni prostor u kojemu se proizvode neka nova, drugačija, i u svome umjetničkom habitusu,  prekrasna  “oslobođena tijela”. No, treba napomenuti, da u njemu obje strane –  i onaj koji izvodi, i onaj kojemu je izvedba namijenjena sudjeluju u posebnom ritualu, koji ostavlja za sobom slatkast okus subverzije, prelaženja svih granica.

Red Room još jednom, u svojoj dekadentnoj, queer maniri, evocira nerazdvojivost umjetnosti od života, pobune od imaginacije i ljubavi od slobode.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org