Pobjednica Cristina

Cristina Elisabet Fernandez de Kirchner, rođ. 19. veljače 1953. godine u La Plati, glavnom gradu pokrajine Buenos Aires započela je svoju političku karijeru sedamdesetih godina u pokretu Mladi peronisti. Završila je studij prava na Nacionalnom sveučilištu La Plata, gdje je i upoznala svog pokojnog supruga Nestora Kirchnera.

Cristina ima dugu i zavidnu političku karijeru. Godine 1989. izabrana je u pokrajinski parlament Santa Cruz, te ponovno 1993. Za predstavnicu Santa Cruza u Senatu izabrana je 1995., dok je 1997. izabrana za Zastupnički dom, a 2001. ponovno je izabrana u Senat.

Godine 2003. postala je prva dama, kada je njen pokojni suprug pobijedio na predsjedničkim izborima. U toj ulozi radila je kao putujuća veleposlanica svoje vlade, a njezini ratoborni govori mnoge su podsjećali na Evitu Peron.

Na parlamentarnim izborima 2005. pobijedila je i postala senatorica u provinciji Buenos Aires. Na predsjedničkim izborima 2007. pobijedila je već u prvom krugu osvojivši 45,3 posto glasova.

Tijekom svog mandata uspjela je znatno oporaviti gospodarstvo svoje zemlje. Njezina gospodarska politika uspjela je otvoriti nova radna mjesta, povećati plaće i omogućiti vladi da proširi svoje socijalne programe.

Zbog svoje politike državne intervencije u gospodarstvo Cristina nema podršku veleposjednika, ali ima veliku potporu provincijalnog dijela Argentine i to među siromašnima, radničkom klasom i starijim dijelom populacije.

Cristina je poznata i po svojoj snažnoj osobnosti i borbi za ljudska prava.

Ona nije samo prva žena koja je izabrana za predsjednicu Argentine, nego je i prva kojoj je to pošlo za rukom dva puta za redom. Na jučerašnjim izborima ponovno je uvjerljivo pobijedila osvojivši 54 posto glasova.

Nakon svog reizbora pozvala je Argentince na nacionalno jedinstvo i zatražila da se izbjegnu beskorisni sukobi, te dodala: “Ne mogu sve učiniti sama, trebam vas da mi pomognete.”

Izglasan novi Zakon o pučkom pravobranitelju

Nakon dva tjedna bezuspješnog sakupljanja ruku za kvorum, vladajući HDZ u trećem je pokušaju uspio skupiti 77 zastupnika te izglasati oko 40 zakona i odluka, od kojih su najveću buru ipak digli skidanje imuniteta SDP-ovom Željku Jovanoviću te izglasavanje Zakona o ništetnosti, javlja Tportal.

Sa 75 glasova za i dva suzdržana izglasana je i dopuna Zakona o medicinskoj oplodnji, koja će parovima koji imaju problema sa začećem omogućiti zamrzavanje tri i više oplođenih jajnih stanica. Jednoglasno su pak prihvaćene izmjene Ovršnog zakona, kojima se propisuje dužnost uplatitelja zaštićenih primanja (rodiljske i roditeljske novčane potpore) da u Fini otvore poseban račun koji ne može biti predmetom ovrhe. Zakon predviđa prekršajne kazne od 10 tisuća do 50 tisuća kuna za one koji ne otvore poseban račun već i dalje uplaćuju na zajednički račun.

Taman 77 zastupnika bilo je potrebno za davanje odobrenja za novi Kazneni zakon i svih 77 glasovalo je za. Iako će se on početi primjenjivati tek početkom 2013, radnike bi trebao razveseliti kaznenim djelom neisplate plaće, za što je predviđena zatvorska kazna do tri godine. Kazneni zakon propisat će i kazneno djelo sramoćenja i klevete.

Novine su vezane i za kažnjavanje zlostavljanja na radu (mobbing), za nasilje u obitelji, a produžuju se i za kazneno djelo primanja i davanja mita s dosadašnjih šest mjeseci do pet godina na najmanje jednu do osam godina.

Najviša kazna za osobito teška kaznena djela je s dosadašnjih 40 produžena na 50 godina.

Podršku od 76 za i 1 suzdržan dobio je i novi Zakon o pučkom pravobranitelju kojim će se postojeći specijalizirani pravobraniteljski uredi spojiti s uredom pučkog pravobranitelja. Pučki pravobranitelj tako bi imao pet zamjenika – za zaštitu i promicanje temeljnih ljudskih prava, prava djece, ravnopravnosti spolova, prava osoba s invaliditetom i starijih osoba.

No, unatoč izmjenama zakona, vladajuća je većina dnevni red dopunila i točkom imenovanja nove pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te s još nekoliko takozvanih europskih zakona.

Povijest novog cirkusa tek se počela pisati

7. Festival novog cirkusa u ovogodišnjem izdanju trajati će šest dana, od 25. do 30. listopada, 2011. Festival, autobiografskom predstavom, otvara francuska novocirkuska skupina Les Colporteurs dok će se isto tako autobiografskom ispovijedi predstaviti i domaća skupina Room 100. Na programu je i Red Room, cirkusko-burleskna predstava hrvatske produkcije s novim američkim, europskim i australskim pojačanjima u svom kabaretskom postavu dok izvedbeni dio programa završava Ringišpilom sa otvorenom pozornicom za točke performera/ica iz regije a bez selekcijske intervencije. Isto tako na Filmskom dokumaratonu drugoga dana održavanja FNC-a prikazati će se najnagrađivaniji dokumentarci posljednjih godina o hodačima na žici.

Na predstavljanju programa u Francuskoj medijateci u Zagrebu podršku festivalu izrazio je i veleposlanik Francuske Jérôme Pasquier. Novocirkuski izvedbeni žanr u francuskoj je kulturnoj politici ravnopravan sa svim drugim oblicima umjetnosti, od kazališta do vizualne umjetnosti. I dok je u toj zemlji novi cirkus u svakoj bitnoj kazališnoj kući dio službenog programa te podjednako važan i zastupljen kao i kazalište te suvremeni ples, kod nas ovaj žanr već sedmu godinu za redom muku muči sa financijama i adekvatnim prostorom/ima. Razgovarali smo sa ravnateljem Festivala novog cirkusa  Ivanom Kraljem o položaju novocirkuskog žanra u hrvatskoj kulturnoj politici i sceni.

 

Kada ste se prije sedam godina prilikom organiziranja prvog Festivala novog cirkusa obratili Ministarstvu kulture projekt nije bio prepoznat. Je li se od te, 2005. godine, pa do danas nešto, ipak, pokrenulo?

Ući pod okrilje nekog ministarstva kulture, bilo gdje, za umjetničke žanrove u razvoju veliki je zadatak. Jedini i pravi problem u tim počecima bio je taj što ljudi iz našeg Ministarstva kulture tada nisu htjeli ni pogledati o kakvom je projektu riječ; nisu željeli doći na naše predstave. I neka kazališta su nam zatvarala vrata. Financiranje festivala 2005. odbijeno je od strane Ministarstva kulture, ali smo ga mi, svejedno, realizirali te na taj način pokušali otvoriti vidike. Nadali smo se da će ipak netko od njih doći i posvjedočiti da je to nešto drugo od onog što se odbija iz udobnosti fotelje koju često prati ignorancija. To se međutim nije dogodilo sve do 2006., kada smo zbog problema s tada jednako ignorantskim gradskim kazalištima, predstave udomili u prostorijama napuštene tvornice, današnjem Pogonu Jedinstvo; prostoru koji je kroz sve te godine postao pravi dom jedne iznimno aktivne, nezavisne scene. Te 2006. godine, motiviran upravo situacijom s gradskim kazalištima, na festivalu se nenajavljeno pojavio tadašnji ministar kulture Božo Biškupić. Živo svjedočenje festivalu pomoglo je, čini mi se, njegovu prepoznavanju, ali nikad do mjere minimalnih profesionalnih standarda kakav značajni festivali zaslužuju, a da bi takvima i ostali. Trebamo reći da festival ipak redovito sufinanciraju Ministarstvo, Grad i Turistička zajednica. No ti udjeli nikad nisu adekvatno pratili rapidan razvoj i uspjeh festivala.

 

Za Festival novog cirkusa interes pokazuju kako strani novinari/ke tako i programatori/ce od Australije do Francuske. Što ih to posebno privlači?

Mi ne prakticiramo neke posebne medijske taktike da bismo dosegli kako međunarodne medijske krugove, tako i programatore. Znalo ih je na festival dolaziti i pedesetak, primarno motivirani samim događajem. O uspješnim se događajima glas pronosi brzo. Festival je sve ove godine bio domaćin iznimnim inozemnim umjetnicima, ali i platforma za razvoj domaćih. Splitska skupina Room 100 stasala je uz Festival novog cirkusa, a ove su godine počeli osvajati i europske pozornice. Naš, prošle godine pokrenut, festivalski produkcijski projekt Red Room pokazao je da hrvatska kreativnost i međunarodna scena mogu i znaju djelovati zajedno, stvarajući predstavu koja je u kazališnim analizama 2010. godine istaknuta kao jedan od značajnijih događaja koji s publikom komunicira na jedan novi kabaretski način. Uspjeh festivala mogli bismo mjeriti mnogim mjerilima, i on bi većinom pokazivao pozitivne rezultate. No riječ je o zahtjevnom projektu koji nosi entuzijazam i tim volontera što je pozitivna okolnost jer oni postoje ali i porazna, jer ne može velika profesionalna manifestacija koja se naziva javnom potrebom u kulturi u tako ogromnom udjelu počivati na žrtvovanju nekolicine. To je opasno i za projekt javne potrebe, i za tu nekolicinu.

 

Novocirkuskim žanrom svijet cirkusa prestao je biti slijed točaka koje su bile pokazivačke i tražile pljesak da bi bile uspješne već su se cirkuske vještine shvatile kao izražajno sredstvo poput pokreta i glasa kojima umjetnici/ce imaju nešto za reći. Kakve se kreacije, danas, stvaraju za publiku?

Cirkuska je vještina vrlo stara, prakticirala se tisućljećima, od drevne Kine do staroga Rima, dok se novi cirkus kao žanr aktivno počeo razvijati osamdesetih godina prošloga stoljeća u Francuskoj, Kanadi, Australiji… To su zemlje iz kojih su nam došle velike renovacije žanra. U tom je periodu nastao i Cirque du Soleil i oni jesu ponudili veliki kontrast onome što je bilo poznato kao cirkus. Međutim, čini mi se da je suvremeni cirkus, onaj koji se razvija u proteklih dvadesetak godina, dijametralno suprotan tim vrstama jednako komercijalnog cirkusa, koji računa na veliku, obiteljsku publiku. Od svih izvedbenih umjetnosti cirkus je vjerojatno ponajviše multidisciplinaran te uz cirkuske vještine svoj riječnik pronalazi i u plesu, glazbi, govornom teatru, dizajnu, novim tehnologijama. Stvara za raznolike publike i s raznolikim namjerama. Povijest novog cirkusa, zapravo, tek se počela pisati i siguran sam da ćemo tek svjedočiti vrhuncima razvoja ovog žanra.

Irske nogometašice i turski ribari

Putovanja su sjajna stvar. Ukoliko držite oči otvorenima i osluškujete nove sredine, putovanja će vas podučiti lekcijama koje vam ponekad ni knjige ne mogu vjerno ispričati. Kao buduća novinarka, gdje god da pođem uredno balansiram između pristojne znatiželje i stalkera. Žena ima svugdje, posve je jasno. No doživljaj žene i njena pozicija u društvu mijenja se od meridijana do meridijana.

 

Ribanje i ribarsko pregovaranje u Istanbulu

U Istanbulu sam doživjela blagi šok jer sam rijetko vidjela ženu kako sama šeće gradom (u bilo koje doba dana) a da nije turistkinja. Prekrivene ili ne, žene uglavnom izlaze vani u društvu svojih muževa, ili rjeđe s ostatkom obitelji ili prijateljicama. Bio je lipanj godine gospodnje 2011., vrućina pod petama, u oblacima, sa svih strana, a žene prekrivene s tri sloja odjeće koračaju uz bok s muškarcima koji su sasvim normalno, lagano odjeveni. Naravno da takav prizor izazove ljutnju u meni. Dođe mi da potrčim, potrgam svu tu nabacanu odjeću s nje i kažem joj da gurne svog muškarca u more. Još se u sebi nadam da on ne zna dobro plivati. Onda se smirim, udahnem, razmislim. Problem je izbora. Da neka žena u Nizozemskoj odluči nositi burku, iako zna da može (bez posljedica) izići vani u minici, raspuštene kose, to za mene nije problem. Ne razumijem želju za prekrivanjem, ali ukoliko postoji izbor, podupirem žene koje se odluče prekriti. To je njihova odluka, nije im nametnuta od strane društva, obitelji, nije nešto što rade iz straha od kamenovanja i odbačenosti. Problem nastaje kad ne postoji izbor. Kad je jedina alternativa ona da riskiraš život ukoliko odbaciš nametnuto. Iako je Istanbul posve drugačiji od ostatka Turske, u mnogočemu raznolikiji, otvoreniji, napredniji, u manjim lokalnim trgovinama nikada nećete naići na prodavačicu. U restoranima i kafićima naletit ćete na konobarice, ali uglavnom se radi o radnoj snazi iz drugih država. Pošto sam ulicama Istanbula lutala sama, nakon nekog vremena jednostavno više nije najugodnije konstantno ulaziti u trgovine prepune muškaraca. Sve djeluje poput nekakvog drugačije dizajniranog svijeta. A tko je o takvom dizajnu konzultirao žene? Turska bježi od imidža muslimanske države, pokrivala za glavu i tijelo zabranjena su u školama, na sveučilištima i u uredima državnih službi. U redu, žene neće biti prekrivene, ali će i dalje trunuti unutar četiri zida, s najvećim životnim postignućem – brigom o obitelji. Teško mi je pisati ovo o Istanbulu, posvetila sam tom gradu tek osam dana svog života i vrlo sam ga brzo zavoljela. Ribari uz obalu Mramornog mora, crni čaj, igranje tvale, mačke lutalice, šarenilo, trošni krovovi, sve su te slike izmamile osmijeh, potpuno me oduševile. A opet, možda baš iz ljubavi prema Istanbulu trebam pisati ove retke, ukazati na ono što mi je nedostajalo. Lijepo je vidjeti dva stara djeda kako igraju tavlu na malenim stolicama uz obalu mirnog modro plavog mora. Još bi ljepše bilo kad bi vidjela i poneku baku.

{slika}

Divno je provesti večer pričajući s ribarima uz Mramorno more. Još divnije bi bilo da mi je i koja ribarica ispričala svoje pustolovine. Među stotinama ribara kraj kojih sam svaki dan prolazila samo sam jednom ugledala ženu kako drži štap za pecanje. Dok joj je muž s jednom rukom na leđima, a drugom na štapu objašnjavao kako se to radi.  Meni su pak dali da pecam bez ikakvih prigovora. Dapače, s oduševljenjem su promatrali kako udica moga štapa reže površinu vode. S turistkinjama je drugačije. One su tu nakratko, s njima se ne mora živjeti iz dana u dan. Zamisli da  nekoj ženi iz Istanbula daš da peca danas. A što ako sutra zaželi ponovno? Tko će skuhat večeru, spremit djecu u krevet? Ne može to tako.

 

Ženski nogomet u Irskoj

{slika}

 

Kako bi unijela malo ravnoteže i u ovaj tekst, nakon Turske vas vodim u Irsku. Žarkozeleni pašnjaci, tmurni oblaci, ljepote koliko ti srce zaželi. Lutala sam irskim prostranstvima i nakon nekoliko dana u Dublinu završila u veselom Corku. Prvi obilazak pubova bio je nezaboravan iz više razloga. Neobična atmosfera, još neobičniji vlasnici! Hi-B pub vodi bračni par, pedesetogodišnjaci. Malen pub, s kojih šest stolova. Izričito je zabranjena uporaba mobitela ili bilo kakvih telekomunikacijskih uređaja u pubu. Upitala sam vlasnike zašto je tako, a oni su odgvorili da tako ljudi zaista komuniciraju, a ne zure u ekrane ispred sebe. Oduševila sam se! Još  veće oduševljenje u meni izazvala je činjenica da se u većini pubova na televiziji vrti ženski nogomet. I svi gledaju, uživaju, navijaju. Dječak kojeg sam srela u trgovini znao je nabrojati čitavu žensku irsku nogometnu reprezentaciju.  Nema podcjenjivanja, gledanja svisoka, svega onoga na što smo navikli kada se radi o ženskim ekipnim sportovima, naročito o nogometu. Dok sam bila u Corku, upravo se planirao veliki doček njihovih nogometašica koje su postigle sjajne rezultate u nacionalnom prvenstvu. Sve to učinilo je Irsku još ljepšom, pozitivnijom, nadasve magičnom u mojim očima. U knjižarama u Galwayu i Corku našla sam mogobrojne knjige o Constance Georgine Markievicz, irskoj revolucionarki i prvoj ministrici (1919.g. postala ministrica rada u Irskoj Republici), kojom se veoma ponose. Tijekom obilaska poznatog zatvora Kilmainham Gaol u Dublinu, upravo je o njoj vodič pričao većinu vremena. Svoje veselje nisam mogla ni htjela kriti. Luđački sam izgrlila kip Molly Malone od silna veselja.

  Vratit ću se opet. Možda me u Istanbulu dočekaju ribarice (ne brodovi za ribarenje, već žene koje pecaju), možda ću u Irskoj napokon ostvariti dugopriželjkivanu internacionalnu nogometnu karijeru! Do tada – spajali nas meridijani i živjele i žene i muškarci!

JESENSKI EKOSEMINAR 2011

JESENSKI EKOSEMINAR 2011 
25.10-27.11. 
Educiraj se, aktiviraj se!

https://www.facebook.com/event.php?eid=231040976955441

U sklopu ekoseminara održati će se serija od 10 predavanja stručnjaka iz područja zaštite okoliša, namijenjenih svima koje zanima ta tema. Polaznici će dobiti zaokruženu sliku o najvažnijim temama, problemima i rješenjima u zaštiti okoliša u Hrvatskoj i svijetu.

Zelena akcija ima dugu tradiciju edukacije i održavanja ekoseminara, koji se svake godine proširuje novim sadržajima.
Na dvodnevnoj radionici na kraju ekoseminara polaznici će moći analizirati probleme te naučiti kako razviti i voditi tematsku kampanju.
Produžetak edukaciskog ciklusa su razne radionice tijekom godine i Ljetni ekoseminar- aktivistički kamp na otoku Šolti.

Osim ekoseminara u ZA se moze angažirati i kroz Aktivističku grupu. Oni koji su zainteresirani nakon radionice nastavljaju biti aktivni u kampanjama i aktivnostima Aktivističke grupe i Zelene akcije.

Program 2011:
25.10. Utorak 
Tomislav Tomašević- Eko aktivizam 

27.10. Četvrtak
Bernard Ivčić- Održivi transport

02.11. Srijeda
Toni Vidan- Klimatske promjene i obnovljivi izvori energije 

03.11.Četvrtak 
dr.sc.Krešimir Žganec- Rijeke

08.11. Utorak
dr.sc. Dražen Šimleša- Globalizacija i okoliš

10.11. Četvrtak
Marijan Galović- Otpad

15.11. Utorak 
Bruno Motik-Održivost u praksi

17.11. Četvrtak
mr.sc. Jagoda Munić- Očuvanje prirodnih resursa i zaštita prirode

22.11. Utorak
Sunčana Pešak –Permakultura i hrana

24.11. Četvrtak 
Enes Ćerimagić –Pravo okoliša i aktivizam

26-27.11 Subota i nedjelja 
Vikend radionica 2011

Na sva predavanja ulaz je slobodan i nisu potrebne prethodne prijave, održavaju se utorkom i četvrtkom u 20.00h, Frankopanska 1.

Dodatne informacije : 
Luka Tomac,
luka@zelena-akcija.hr
www.zelena-akcija.hr
+385 99 314 93 88

ZELENA AKCIJA(ZA) je nevladina, nestranačka, neprofitna organizacija za zaštitu okoliša, osnovana 1990.g., sa sjedištem u Zagrebu. Cilj djelovanja je zaštita okoliša te promicanje održivosti na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini kroz programe, kampanje i direktne akcije, a djelovanje se zasniva na radu volontera koje podržava profesionalni tim. Najveća pažnja pridaje se aktivnostima usmjerenim na poticanje sudjelovanja javnosti u donošenju odluka o okolišu i na poboljšanje kvalitete života u Hrvatskoj. ZA nije povezana niti s jednom političkom strankom. Članica je najveće svjetske mreže organizacija za zaštitu okoliša Friends of the Earth International. al. 

Festival novog cirkusa

Festival novog cirkusa u svom će sedmom izdanju trajati šest dana, od 25. do 30. listopada. Ulaznice za Festival novog cirkusa prodaju se u CD-shopu Dancing Bear (Gundulićeva 7, Zagreb) ili putem bankovne uplate. Više informacija o progamu dostupno je na www.cirkus.hr, a ulaznice se mogu rezervirati na ulaznice@cirkus.hr.