Mjesec u tebi

“Mjesec u tebi” naziv je dokumentarnog filma slovačke redateljice Diane Fabianove, kojim je u četvrtak 10. ožujka u Kinu Europa, u organizaciji Udruge Roda i “Moon cup-a” obilježen Dan žena. Okupilo se stotinjak gledateljica (i pokoji gledatelj), koje su prije i poslije projekcije imale priliku informirati se o moon cup-u (silikonska menstruacijska “čašica”, zdravija zamjena za tampone) i pamučnim ulošcima, te ih i kupiti po povoljnijim cijenama.

U nešto više od sat vremena filma redateljica obrađuje temu mjesečnice kroz kulturnu perspektivu, te nam približava apsurdnost tabuiziranja normalne pojave kao što je mjesečnica. Ima je pola svjetskog stanovništva, ali u javnosti je spominju uglavnom kozmetičke tvrtke čija zarada se zasniva na prodaji uložaka i tampona. Mnoge žene koje imaju neredoviti ciklus ili trpe nepodnošljive bolove odlučuju se za hormonalnu terapiju ili jednostavno posegnu za tabletama, ne razmišljajući o ispravnosti tog postupka i o posljedicama po zdravlje. Iako se čini da o tijelu govorimo slobodnije nego ikada, zapravo se trudimo to tijelo prilagoditi prebrzom tempu današnjeg društva. A društvo diktira svoja pravila, što često vodi ka nepoštivanju i zanemarivanju onoga što nam tijelo, i u ovom slučaju mjesečnica, poručuje.

Intervjuirajući školarce/ke, doktore/ice, antropologa, profesionalnu orijentalnu plesačicu, te još poneke znanstvenike/ce ili “obične” ljude, redateljica nam približava njihovu percepciju mjesečnice. Povijesnim pregledom i činjenicama koje iznosi, uz primjerenu dozu ironije, film nas često iznenađuje i daje povoda za razmišljanje o vlastitom doživljavanju tijela, te želju za mijenjanjem uvriježenih stavova u društvu.

Nakon projekcije filma tri sretne gledateljice na poklon su dobile po jedan moon cup, a zajedničko druženje nastavilo se u foajeu kina Europe. Vjerujem da je ovaj događaj ispunio svoju svrhu, te da će interes o filmu i glas o ovoj temi općenito, biti prenesen i onima koji nisu prisustvovali.

 

/Razgovor s redateljicom filma pogledajte na VoxFeminae.net/

Baranjske bisernice u Belom Manastiru

Početkom ožujka u predvorju belomanastirske kino-dvorane otvorena je likovna izložba “Baranjske bisernice“, na kojoj sudjeluju 22 baranjske likovne umjetnice iz četiri države s ukupno 41 izloškom. Ta je izložba jedna od aktivnosti projekta “Važno je imati podršku” koji u partnerstvu provode Udruženje “Baranja” iz Bilja i Mirovna grupa Oaza iz Belog Manastira. Projekt financira Europska Unija, a izložba je organizirana u suradnji s belomanastirskim Centrom za kulturu. Izložba će biti otvorena do 31. ožujka.

Izložbu su otvorili Edo Jurić, ravnatelj Centra za kulturu, Vesna Nedić, predsjednica “Oaze” i Jasna Petrović, voditeljica projekta iz Udruženja “Baranja”. Ravnatelj Jurić, koji je uz mnogo truda i zalaganja i postavio izložbu, istakao je da ta izložba po svome opsegu najveća likovna izložba u novijoj povijesti Baranje i da će, sasvim sigurno, bili najvažniji baranjski likovni događaj 2011. godine. Predsjednica “Oaze” ukratko je predstavila izložbu, a u ime svih umjetnica publici se emotivnim govorom obratila gošća i učesnica iz Beograda Mirjana Vojnović. Jasna Petrović ukratko je predstavila projekt “Važno je imati podršku”, koji će Udruženje “Baranja” i “Oaza” provoditi ove i sljedeće godine. Cilj projekta je stvoriti podržavajuće okruženje ženama u Baranji za konzumiranje ljudskih prava kroz osnaživanje baranjskih organizacija civilnog društva kojima su ciljana skupina žene te senzibiliziranje javnost radi stvaranja poticajnog okruženja.

Vladajući ponovo propustili priliku za nužne izmjene izbornog procesa

GONG upozorava na propust neučinkovitog zakonodavca i izostanak političke volje za rješavanjem dugotrajnih problema izbornog procesa.

Krajnji datum za održavanje parlamentarnih izbora je 11. ožujka 2012., što znači da je prošao rok od godinu dana prije izbora dokad su trebale biti obavljene nužne izmjene izbornih zakona, kako ne bi ugrozile integritet izbornog procesa, na što je Ustavni sud već upozorio Hrvatski sabor.

I dalje ostaju neriješeni problemi:

Popisi birača: i dalje postoji bojazan od manipulacije glasovima “mrtvih” birača koji se nalaze na popisima iz inozemstva.

Izborne jedinice: neusklađenost i razlika u broju birača među nekim izbornim jedinicama višestruko je veća od dozvoljenih pet posto. Time se umanjuje vrijednost i ravnopravnost glasova, što dovodi u pitanje ustavnost izbora.          

Neučinkovit nadzor financiranja političkih stranaka i kandidata tijekom kampanja: upravo svjedočimo razornim posljedicama nemara i nedostatka nadzora nad financiranjem izbornih kampanja, a i sam GONG je proteklih godina upozoravao da su pojedini troškovi daleko veći od prikazanih. Dosljedno provođenje zakona značilo bi otvaranje istrage o financiranju trenutno vladajuće stranke u Hrvatskoj, ali i drugih stranaka, što je, ne samo nužni dio aktualne borbe protiv korupcije, nego dugoročno ima pozitivne efekte na jačanje pravne države i razvoj političke kulture.

Medijsko praćenje izbora: unatoč brojnim apelima kako GONG-a, tako i samih medija tijekom godina, nije usvojena kvalitetna regulativa o medijskom praćenju izbora, čime su birači uskraćeni za temeljno demokratsko pravo – na informirani izbor.

Iako je vlast najavljivala donošenje izbornog kodeksa koji bi ujedinio različite propise i aspekte izbornog postupka, to se nije dogodilo, niti je u vezi s time na ijedan način konzultirana zainteresirana javnost.

“Zahtijevamo od Vlade i Sabora da biračima obrazlože razloge ovakvog nemara prema izbornom procesu, te da u što skorijem roku predstave rješenje navedenih problema na zakonit i participativan način.” ističe se u izjavi Gonga. 

Zastupnici pojma nemaju

Udruge Iskorak i Kontra predstavile su danas Izvještaj o stanju ludskih prava seksualnih i rodnih manjina u 2010. godini. Kao pozitivne pomake navode činjenicu da se sve više ljudi usuđuje javno progovarati o svom iskustvu diskriminacije ili nasilja na temelju seksualne orijentacije.

“Ipak, potrebno je naglasiti da velika većina osoba koje su doživjele diskriminaciju i nasilje nikada ne prijavi takve incidente zbog nepovjerenja u hrvatski pravni sustav i straha od razotkrivanja njihove spolne orijentacije ili rodnog identiteta”, naglasila je Sanja Juras iz lezbijske grupe Kontra.

Što se pak tiče negativnih događaja u protekloj godini, lista je nešto duža. Kontra i iskorak upozoravaju na, prema njihovim riječima, sramotnu raspravu održanu na sam Međunarodni dan ljudskih prava kad su odbačeni prijedlozi kojima bi se uveli mehanizmi zaštite transrodnih osoba u okviru Zakona o osobnom imenu.
“Prijedlozi su sadržavali zaštitne mehanizme kojima bi se osiguralo da se zahtjev za promjenom imena ne objavljuje na oglasnoj ploči u nadležnoj općini te da promjene spola i imena nisu vidljive na rodnom listu osobe”, objašnjava Juras i kao primjer navodi slučaj djeteta koje je bilo maltretirano u svojoj školi zbog rodnog identiteta. Nakon što se trebalo upisati u novu školu djetetu nije bilo omogućeno promijeniti podatke o spolu zbog postojeće zakonske regulative.

Unatoč navedenim problemima koje ove zakonske regulacije predstavljaju, na raspravi, koja se odvijala u Saboru na temu Zakona o suzbijanju diskriminacije, zastupnici su pokazali nezainetersiranost i neznanje o tome  što je uopće rodni identitet.

Zbog svega navedenog lezbijska grupa Kontra podnijela je i prijedlog za ocjenu ustavnosti navedenih zakona no nije dobila odgovor.

Isto tako iz ovih udruga upozoravaju na izostanak zabrane fašističkog Antigay prosvjeda u organizaciji Hrvatske čiste stranke prava koja poziva na nasilje.

Dobra vijest za roditelje

U ovoj, predizbornoj godini, profitirat će, ako nitko drugi,  trudnice i rodilje, posvojitelji i udomitelji, čija je prava, izmjenama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, Vlada odlučila mijenjati nabolje.

Prije svega, obavezni rodiljni dopust, koji je do sada trajao 28 dana prije termina poroda, i još 42 dana nakon rođenja djeteta, produžuje se na ukupno 98 dana, odnosno uz 28 dana prije poroda, majka  će na obaveznom rodiljnom dopustu i nakon rođenja djeteta morati  ostati još 70 dana, što se, po novom, smatra “preporučljivim i nužnim vremenom potrebnim za brigu o novorođenčetu i oporavak rodilje”.

Majka koja ne radi, po novom, može, dakle, nakon isteka obaveznog dopusta od deset tjedana radi zaposlenja prekinuti brigu o djetetu, koju uz njenu suglasnost preuzima otac.

Nakon toga, kako je bilo i do sada, na “porodiljni” može i otac, no ono što se mijenja jest odredba koja kaže da nezaposlena majka koja se nakon isteka 70 dana zaposli, ne mora više raditi najmanje tri mjeseca da bi se mogla ponovno vratiti na rodiljni, odnosno roditeljski dopust.

Time se, smatraju u Vladi, stvaraju pretpostavke za veće sudjelovanje  majki na tržištu rada. a može se na rodiljni, odnosno roditeljski dopust vratiti i nakon, recimo, samo mjesec dana provedenih na nekom poslu, recimo na popisivanju stanovništva. 

Izmjenama zakona posvojitelji, udomitelji i skrbnici također dobivaju pravo na jednokratnu novčanu pomoć, na koju do sada nisu imali  pravo ukoliko su posvojili, udomili, ili uzeli na skrb dijete starije od tri godine. Taj limit se sada briše, pa će pravo na jednokratnu novčanu pomoć preko HZZO-a za “opremanje” djeteta sada imati i posvojitelji/udomitelji, recimo, petogodišnjeg, pa čak i starijeg djeteta. Jednokratna novčana pomoć iznosi 70 posto proračunske osnovice, odnosno,  2.328 kuna.

Prosječno se u Hrvatskoj godišnje posvoji između 130 i 140 djece , među kojima je njih oko 70 mlađe od tri godine. Do sada su posvojitelji samo za tu, najmlađu djecu, dobivali od države jednokratnu novčanu pomoć, dok će i za starije država sada osigurati dodatnih 163 tisuće kuna. 

One trudnice koje rade, a koje su do sada morale radi redovitog pregleda u trudnoći eventualno uzimati bolovanje, po novom imaju pravo  na jedan slobodan, i plaćen dan za odlazak na pregled kod liječnika. Taj će pregled, ističe se u zakonu, trudna zaposlenica svom poslodavcu  morati najaviti dva dana prije, i po obavljenom mu pregledu, ako poslodavac to zatraži, dostaviti “dokaz o pregledu”.

Općenito, zakonom se  po prvi put izravnije uvodi pojam “trudne radnice”, “radnice koja je rodila” i “radnice koja doji dijete”, odnosno točno se definira njihov status, koji počinje od dana kad je žena poslodavca pismeno obavijestila da je trudna, da počinje raditi nakon korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, ili da će trebati stanku za dojenje djeteta.

Time se, stoji u zakonu, isključuje bilo kakav oblik samovolje poslodavca i njegovo izbjegavanje propisanih obaveza. 

 

Ulaskom Hrvatske u EU, roditeljski dopust  za brigu o djetetu, koji sada  traje od šestog, do 12. mjeseca djetetova života, mogao  bi se produžiti za dodatna  dva mjeseca, na ukupno  osam mjeseci, ili, druga je  varijanta, skratiti za dva  mjeseca, na samo četiri mjeseca, ovisno o tome kako  Hrvatska odluči primijeniti  direktivu EU-a kojom se regulira to pitanje. 

Europska direktiva kaže da  treba omogućiti ocu četiri  mjeseca roditeljskog dopusta, pri čemu prenosivo smije  biti najviše mjesec dana,  dok je preporuka EU-a da  neprenosiva budu sva četiri mjeseca. Hrvatska se, dakle,  u roku narednih godinu dana može opredijeliti za neprenosivost prava s oca na  majku.

Ukoliko otac ne želi  na roditeljski dopust, majka će  “odraditi” svoja četiri mjeseca, a dijete će morati u jaslice ili kod “tete čuvalice” s  deset mjeseci. No ako se Hrvatska opredijeli za varijantu  da otac može prenijeti na  majku svoja tri mjeseca, to  znači da će roditeljski dopust trajati osam, umjesto  sadašnjih šest mjeseci, pri  čemu će majka biti s djetetom do njegovog 13. mjeseca života, a otac onda još  mjesec dana. 

Za jednu  od ove dvije varijante moramo se opredijeliti najkasnije  do 8. ožujka iduće godine  kada direktiva EU-a mora  biti implementirana u hrvatski Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama.

Kiklop, Kiklopica

Maja Hrgović, diplomirana kroatistica i anglistica, književnica jr i novinarka, piše i pisala je za Nulačetvorku, Cunterview, Kulturpunkt, Op.a, Graziu, Libelu…. Novinarka je u Novom Listu a do 2008. bila je i članica uredništva Zareza. Stalna je suradnica ZaMirZina. Objavljivala je i u višeautorskim zbirkama, kao što su Ekranpriče 04 i Da sam Šejn, a 2007. je sa svojom pričom uvrštena u antologiju Najbolje hrvatske priče 2007. Dobitnica je BIRN-ove nagrade za novinarsku izuzetnost te nagrade “Kiklop” za debitantsku knjigu u 2010. godini, što je bio i povod ovom intervjuu na ZamirZineu u kojem, osim Kiklopa, komentira “fejsbukovce”, situaciju na književnoj sceni, slučaj Assange te “muško” i “žensko” pismo.

 

Da li se Vaša pozicija na književnoj sceni promijenila dobivanjem Kiklopa?

 Nešto publiciteta koji ide uz nagradu donio mi je više čitatelja, to je ono što je stvarno bitno i što me veseli. Jedan lifestyle magazin je htio da im budem kolumnistica, ali su se na kraju ipak odlučili za neku manekenku koja daje modne savjete. U jednom drugom časopisu izišao je članak o kozmetičkim preparatima koje koristim za uljepšavanje.

 

Kakav je značaj književnih nagrada i što one znače za pisca, izdavača i širu javnost?

- U situaciji kad se rad autora podriva na puno perfidnih načina, kao što je kod nas slučaj posljednjih godina, nagrade znače puno – to je neka sitna zadovoljština, priznanje da, eto, ta knjiga ima nekog smisla, da sve to nije pišanje u vjetar. Volim svog Kiklopa, naravno. Voljela bih ga i više da je nagrada novčana; ovako ta ljubav ispada smiješna. Znate ono, ispada da je piscima dovoljno živjeti od zraka i biti potapšan po ramenu jednom godišnje na nekakvoj dodjeli nagrada. Ispada da je piscima čast pisati. Kao što je, valjda, radnicama Kamenskog bila čast grbiti se nad mašinama i ne dobivati plaću. Odurno licemjerje prema radnicima odražava se i na tretman autora koji za objavljenu knjigu dobivaju uvredljivu siću od jedva tisuću eura honorara. Neki čak rade na tome da se u modu vrati ona navada iz devedesetih kad si za objavljivanje svoje knjige morao platiti izdavaču; tako je jedan od medijski najisfuranijih književnih natječaja, Algoritmov “Prozac”, koncipiran tako da autor najboljeg proznog rukopisa bude nagrađen – objavljivanjem. Objavljivanje, zaboga, nije nagrada. Nagrada je novac. Zato ni Kiklop nije nagrada, to je možda nekakvo priznanje, utjeha ožalošćenom piscu koji je u hranidbenom lancu izdavaštva mali crv. Zanimljivo je da malo tko o ovome govori. Izdavači su, na primjer, glasniji u kuknjavi o svom ugroženom statusu. A što književna nagrada znači za izdavača? Baš me briga. Izdavač će ionako raznim potporama Ministarstva i otkupom knjižnica pokriti sav trošak te knjige. Moji su troškovi pod mnogo većim upitnikom.

 

Prije otprilike godinu dana za Radio 101 rekli ste da su za Vas novinarstvo i umjetnička proza dvije različite sfere koje pokušavate držati odvojeno. U zadnje vrijeme Vaši tekstovi u Novom Listu su mješavina žanra – neke vrste fikcija na aktualne teme. Je li to neka treća sfera ili međusfera ili su sfere prestale postojati?

- To je treća sfera. Konkretno, radi se o ciklusu Promaja, u subotnjem prilogu Pogled objavljujem dulje tekstove, satirične, o društveno-političkim aktualijama, likovi su fikcionalni, ali nose imena hrvatskih političara, sve u svemu, zabavljam se pišući, a reakcije koje dobivam od čitatelja su stvarno dobre. To je nešto treće, ni novinarstvo ni književnost. I dalje inzistiram na podjeli između umjetničke proze i novinarstva, tu granicu poštujem i ona mi je bitna. Valjda zato što poštujem književnost; ne bih htjela da mi književni tekstovi nalikuju na novinske tekstove, proza to nije zavrijedila…

 

Čini se da kritičku opoziciju najčešće pronalazimo na internetu. Najcjenjeniji opinion makeri, najbolji i najkritičniji tekstovi nalaze se na internet portalima. Kako ocjenjujete medijsku situaciju u RH, a osobito internet novinarstvo i publicistiku?

- Kritičku opoziciju nalazimo na Internetu zato jer su nam se novine sramotno srozale, kao i televizija. Ali to još uvijek ne znači da Internet obiluje pametnim, kvalitetnim tekstovima, to nipošto ne mislim. Internet je zakrčen bezvezarijama i šundom, a ono malo političkih i kulturnih sadržaja je novinarski loše obrađeno, najčešće je tako. Valjda sam pomalo snob, ali bliska su mi stajališta Andrewa Keena iz “Kulta amatera”; ne oduševljavam se gomilama samoprozvanih novinara koji entuzijastično komentiraju sve živo i neživo, u pidžamama. Ono što cijenim je mnogostrukost mišljenja koje Internet otvara; ali svemu tome treba pristupati kritički; sumnjičavo i s puno pitanja. Medijska situacija je takva da ne dopušta čitalačku lijenost i usvajanje “zdravo za gotovo”. To je i dobro, nekakva gimnastika mozga. Moje svakodnevno štivo čine Zamirzine, Kulturpunkt, Libela, e-novine, Moderna Vremena, Feminsting.org i Guardian.

 

Blogeri, facebook? Kolika je njihova stvarna moć djelovanja i utjecaja a koliko samo stvaraju iluziju da čovjek prividno u nečemu sudjeluje?

- Stvarna moć fejsbukovaca? Skeptična sam. Mislim, simpatično mi je to virtualno udruživanje oko nekih ciljeva, one akcije “klikni za ovo, stisni lajk za ono”, to je simpatično, često i edukativno. Ali ako govorimo o stvarnom udruživanju, nekim bitnim pothvatima, dosad nisam vidjela da je facebook uspio izgenerirati takvo nešto. Ova akcija Ivana Pernara najveći je uspjeh samoorganiziranja preko Facebooka, a ustvari se radi o tisuću nabrijanih klinaca koji nemušto afektiraju. Je li nam to donijelo nešto osobito veliko i bitno? Ne bih rekla.

 

U svjetlu toga kako vidite fenomen Wikileaksa i Juliana Assangea, medijski interes i spletke, pogotovo s obzirom na optužbe za silovanje odnosno tzv. “date rape” koje su podnesene protiv Assangea?

- Silovanje nikad ne bi trebalo biti instrumentalizirano kao oruđe u hajci na nekoga, to je zločin za sebe, uvijek strašan, uvijek golem, koji se ničim ne da umanjiti, nikakvim blagonaklonim kontekstualiziranjem. (Ova fraza “date rape” mi nikako nije sjela, kao da je skrojena da prikaže nasilje blažim; kao da silovanje u braku ili na spoju nije “za ozbiljno”.) Zbog zviždačke hrabrosti navijala sam za Assangea, mnogi su zbog simpatija prema njemu apriori zanemarili optužbe za silovanje, kao, sad mu to podmeću iz osvete. Opasno je to. Kao što nitko ne bi smio biti amnestiran za nasilje zato što ga je počinio na spoju, a ne iz zasjede u mračnoj ulici, ili zato jer je “inače okej tip”, tako ni ovo sa Assangeom i silovanjem ne bi trebalo biti razmatrano u istom košu. Kad je prije mjesec dana novinarka Lara Logan brutalno silovana dok je izvještavala iz Egipta, u novinama je izašla čitava serija tekstova u kojima se revolucionari, pobunjeni protiv Mubaraka, suptilno polu-amnestiraju za taj čin. Jer su oni u tim prosvjedima pozitivci. Kad je Roman Polanski silovao 13-godišnju djevojčicu, mnogi su glatko prešli preko toga, zato jer vole njegove filmove. Kao, on je “inače okej tip”. Assange može biti okej tip, i velika faca zbog dokumenata, ali kad govorimo o silovanju, voljela bih da govorimo samo o silovanju i o ničemu drugome.

 

Sukob na književnoj sceni? Visković, Jergović. Dežulović, Tomić…. Sigurno sam nekoga zaboravila. Kako bi objasnili nekome tko je proveo zadnjih mjesec dana u izolaciji o čemu se ovdje radi?

- Ovako. Prvo je Jergović, aspirant na srbijansko književno tržište, prije godinu dana ili nešto više, dao intervju beogradskom Vremenu u kojemu se na svaki dostupan mu način dodvorava srbijanskom čitateljstvu, pa i desničarskom, tvrdnjom da razumije tragiku i motive četnika Draže Mihajlovića. Onda je predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković u nedavnom intervjuu Vijencu citirao tu Jergovićevu tvrdnju i nazvao Jergovića jedinim Hrvatom koji ima razumijevanja za afirmaciju četništva. Pa su se na to uvrijedili Jergovićevi prijatelji i kolege iz firme, koji su u njegovo ime tražili ispriku od Viskovića. A onda je te Jergovićeve frendove kvalitativno i kvantitativno nadjačao bunt drugih aktera književne scene koji su se usprotivili Jergovićevim manipulacijama i despotskom ponašanju u medijima i kulturi. Čitava je gungula bitna samo zato jer pokazuje da ni kulturnjaci ne pristaju više – kao ni društvo u cjelini – na stav “šuti i trpi”. Sjajno je da su, kakav god bio povod, dali do znanja da zlouporaba moći nije dopuštena, ni Jergoviću ni bilo kome drugome.

 

Rekli ste da Vas je prestala zanimati “muška” književnost, s muškim likovima i pogledom na stvari iz muške perpsektive.

- Diplomirala sam kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i na obje studijske grupe bila sam izložena upravo monstruoznoj količini štiva muških pisaca. Odradila sam to junački, studij je koncipiran, neću reći mizogino, ali eto, s vrlo malo sluha za autorice. Da ih pitate zašto je to tako, zašto je na popisu obavezne literature više od 90 posto muških imena, rekli bi vjerojatno da je to zato jer studij korespondira s kanonom. Zanimljivo je da su na istom tragu i opravdanja urednika današnjih novina za sve veće žutilo – kažu da je to zato jer novine preslikavaju društvo. Žutilo je, kao, društveni kanon i tu se, kao, nema što napraviti. Ples po liniji manjeg otpora, rekla bih. Ja se opirem, kao čitateljica, tako da dajem prednost ženskim autoricama. Nije to zbog nabrijanog aktivizma, nego se naprosto ta moja zasićenost maskulinom prozom (zacementirana lošom hrvatskom stvarnosnom prozom koja je opsjednuta mamurlucima ispraznih birtijanera) poklopila s tim da danas ima, barem na engleskom govornom području toliko spektakularno dobrih književnica (pogledajte nominirane za Orange prize svake godine, ili kod nas, dobitnice svih bitnih književnih nagrada prošle godine). Autorice poput Anne Enright, Alice Munro, Margaret Atwood ili pak genijalne Lorrie Moore zadovoljavaju sve moje čitalačke strasti. Kad čitam domaće autore, muške pisce, to je zbog nužnosti posla.

 

Koliko su uopće perspektive u književnosti i umjetnosti općenito obilježene rodom? Imaju li smisla oznake kao što su chick lit ili dick lit?

- Sve je obilježeno rodom. Pa i književnost. Chick lit i dick lit? Ne smetaju mi te oznake, izravne su i nisu licemjerne, prilično jasno upućuju na sadržaj, pa tko voli, nek izvoli. Neke spisateljice se panično boje da će im prilijepiti diskreditirajuću oznaku chick lita ili ženskog pisma, bez obzira na to što napisale. Nažalost, taj se strah često i pokaže opravdanim, osobito s ovim potonjim. Mojoj je knjizi u jednoj kritici vrlo gorljivo polaskano da je ona “muško pismo nastalo od ženske ruke”; i to je otprilike vrhunac odobravanja koje ti patrijarhat može udijeliti – odati ti priznanje da pišeš kao muško, da si se približila ultimativnom idealu. Mene zabrinjavaju takva laskanja.

 

Kako napreduje novi roman o tranziciji i izrabljivanju žena? Koliko su Vaši intervjui na sličnu temu doprinijeli ovom romanu?

- Ide sporo i teško; da nisam za pisanje tog romana dobila stipendiju Central European Initiative koja mi je velikodušno omogućila nešto komocije u pisanju, išlo bi još sporije. Nisam od onih koji naštrikaju roman za dva tjedna. Dobro je što sam istraživanje već odradila u sklopu jednog novinarskog rada, putovala sam u Bugarsku, Italiju, Rumunjsku i Austriju i intervjuirala devedesetak žena s Balkana, gastarbajterica koje prehranjuju svoje obitelji, i ta socio-ekonomska priča je lajtmotiv romana.

 

A nakon ovog romana, kakvi su daljnji planovi?

- Sva koncentracija mi je usmjerena na ovaj roman. Imam jednu ideju o knjizi eseja, pustit ću je da se sama uobliči, polazište su mi neki moji tekstovi o medijskom tretmanu žena, i društvenom uopće, to su osi mog koordinatnog sustava, što se tiče publicistike.