U volontiranju je ljepota

Šetajući Dolcem, prijatelj s joge koji obožava tržnice, vrlo jednostavno dočarao mi je svoju strast prema lutanju štandovima tražeći savršeni patliđan: “To ti je kao joga, u početku ti nije jasno gdje si došao i zašto, onda se čudiš, gledaš što drugi rade, oponašaš ih i na kraju počneš uživati u tome”. 

Tako bih i ja opisala svoj odnos prema volontiranju. Krenula sam iz znatiželje i vječnog poriva za novim i neistraženim. Znatiželja me uglavnom vodila preko granica – što geografskih, što onih osobnih. Osim novih kilometara, kultura i većine upoznatih ljudi, koji više-manje ostanu uspomena pohranjena u fotografskim kompjuterskim folderima, iskustvo, prijateljstva i (samo)spoznaje konstanto utiru put prema novim horizontima.

 

{slika}

 

Krenula sam s Italijom, gdje sam s volonterima iz europskih i azijskih zemalja čistila rijeku Po i obližnji okoliš. Nakon ta dva tjedna u malom selu Isola Dovarese jednostavno sam odlučila svoje praznike planirati u obliku putovanja i volontiranja . Iduće ljeto sudjelovala sam u dva kampa u Hrvatskoj. Nakon toga volontirala sam u kampovima u Makedoniji, Francuskoj, Španjolskoj i Albaniji. Kampovi mogu trajati od desetak dana do tri tjedna. Najčešće se radi o maloj lokalnoj zajednici kojoj volonteri, kroz predviđeni projekt, pomažu. Ekologija, arheologija, festivali, rad s djecom, nemoćnima, samo su neke od tematika kampova. Svake godine postoji gotovo 3000 prilika za prijavu – širom svijeta. Jedini uvjeti su punoljetnost, novac za putne troškove i participaciju (oko tristotinjak kuna), te dobra volja. Sve ostalo je osigurano – hrana i smještaj, slobodno vrijeme, interkulturalna atmosfera, kao i integracija u lokalnu zajednicu, čime dobivamo priliku, pa makar na samo dva tjedna, živjeti drugu kulturu i običaje. Odmicanjem od prividne sigurnosti vlastite zajednice, vrlo brzo nam postaje jasno koliko toga imamo zajedničkog sa zajednicom na drugom kraju svijeta, i kako nas takozvane različitosti više spajaju nego dijele. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Težnja za srećom i ljudi u potrebi su svuda oko nas.  Zapad i Istok više nisu toliko daleko i kad uvidimo međusobnu povezanost, počnemo više brinuti o vlastitoj okolini i samome sebi.

 

{slika}

{slika}

 

Nekad putujemo da bi se vratili u zajednicu iz koje smo otišli. Za mene je putovanje najvrednija škola, praktično učenje. Putovanja mijenjaju percepcije. Nikad me ne prestaje iznenađivati tuđa neinformiranost o svijetu, svrstavanje Hrvatske pod Ukrajinu, doživljaj Balkana kao ratne i neprohodne zone, te sukladno tome iskrivljena (ili možda ne?) percepcija mene same. A onda se zateknem u vlastitom neznanju, neinformiranosti i strogim stereotipima koji su godinama potvrđivali moja vjerovanja.  I tu nastupa učenje. 

Kao što me jedan kamp u Italiji odveo u druge zemlje i kampove, tako i širenje unutarnjih vidika i osvješćivanje svijeta u kojem živim – ne prestaje. Čišćenje korita rijeke uči me poštivati okoliš i odgovornije se ponašati  u prirodi i u gradu. Interkulturalni dijalozi uče me strpljenju i uvažavanju raznolikosti, ali i uviđanju društvenih nepravdi. Odjednom shvaćam da se prava manjina tiču i mene. Da li je to zato što sam jedna od njih, ili su manjine dio “nas” (ovisno o tome što se podrazumijeva pod “mi”), nije bitno – jer svi činimo isto društvo.

 

{slika}

{slika}

 

Većina kampova u kojima sam sudjelovala ekološke su tematike, ali projekt nikad nije sam sebi svrha i neminovno uključuje više razina. I zato volim što je putovanje kroz volontiranje dio mog života. Ulažući svoje vrijeme i vještine, istovremeno usvajam nove i pronalazim inspiraciju i smjernice za nove (životne) putove. Volontirajući živimo svoje ideje i promičemo univerzalne vrijednosti koje, kao i samo volontiranje, nemaju cijenu. U volontiranju je ljepota, a  “ljepota je ono čemu naša duša teži – to je sve ono što vidimo i što osjećamo kada dajemo, a ne uzimamo” (K.Gibran).

Dan žena u Zadru uz cvijeće, letke i popuste do 40%

100 godina borbe za ravnopravnost, pravo glasa, pravo na seksualno samoodređenje i poštivanje znanja, kompetencija i doprinosa žena, u Zadru je ostalo bez odjeka. Malobrojna događanja ostala su u sjeni političke propagande, malog odaziva građanki i građana, poražavajućih statističkih podataka o nezaposlenosti i pokojeg sniženja povodom Dana žena.

HSLS-ovo tradicionalno dijeljenje karanfila na trgu, konferencija za tisak HDZ-a i SDP-a, HSP-ovo dijeljenje letaka, tematska sjednica “Žene na tržištu rada” Odbora za ravnopravnost spolova skupštine Zadarske županije i svečani skup Udruge antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije obilježili su 100 obljetnicu Međunarodnog dana žena.

Oskudna ponuda manifestacija, pretežno političkog predznaka, nije ni približno ukazala na težak položaj žena, niti na sve napore koje je potrebno uložiti za poboljšanje statusa žena u poslovnom i privatnom životu.

Kao didaskalije su izrečene zahvale ženama, koje su otvorile put ka ravnopravnom društvu, izraženo nezadovoljstvo postojećim stanjem i ukazano na aspekte društvenog života u kojima žene ne ostvaruju jednaka prava kao muškarci. Naravno, sve je proteklo bez konkretnih rješenja, ali i bez prisutnosti svih onih žena, koje su slabije plaćene u odnosu na muškarce, koje rade na određeno vrijeme i sezonske poslove, na crno, bez prava na kredit ili stan i bez svih žena, majki i trudnica koje su često izložene diskriminaciji i kojima treba ukazati na prava koja imaju i načine na koja ih mogu ostvariti.

Možda ne postoji pravi način na koji bi se obilježio ovaj dan, ali iznošenje statističkih podataka o zaposlenosti i nezaposlenosti, zatvorene konferencije za novinarke i novinare, poklanjanje pokojeg cvijeta ili letka i popusti do 40% nisu ni približno dovoljni za prisjećanje na uspjehe, neostvarena prava i probleme koji obilježavaju svakodnevnicu svake žene.

Nedostaju konkretne akcije za poboljšanje života slijepih osoba

 Prema podacima WHO-a na svijetu je u 2010. Godini bilo oko 285 milijuna slabovidnih i slijepih osoba, a u Europi oko 28,2 milijuna. U Hrvatskoj prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2010. godini žive 17 222 osobe s oštećenjem vida (broj potpuno slijepih osoba je 3 356). Kao i druge osobe s invaliditetom njihova integracija u društvenu zajednicu nije potpuna, te se često susreću s diskriminacijom. Osobe s oštećenjem vida često se gura na margine društva – slabijeg su obrazovnog statusa, mnogi od njih su nezaposleni, susreću se s mnogim predrasudama, ali i preprekama poput kretanja u prostoru. Osobe s invaliditetom suočavaju se s fizičkim, psihološkim i socijalnim preprekama. Fizičke barijere odnose se na okoliš koji je uređen prema vrijednostima “normalne” populacije. Stambene zgrade, javne ustanove, škole itd. nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom. Psihološke barijere odnose se na predrasude, negativne i diskriminacijske stavove, na sažalijevanje itd., a socijalne se odnose na funkcioniranje institucija koje su često rigidne i neelastične u pružanju usluga.

 

Hrvatski savez slijepih

Osobe s invaliditetom često osnivaju organizacije koje djeluju na promicanju prava osoba s invaliditetom, rade na uključivanju tih skupina ljudi u šire društvo, rade na uklanjanju negativnih i stereotipnih stavova koji postoje u društvu i slično. Posebno mjesto u promicanju prava slijepih na području Hrvatske ima 1893. godina kada je Vinko Bek osnovao humanitarno-karitativno “Društvo sv. Vida za podupiranje slijepaca” te je tako započela organizirana skrb za slijepe osobe. 1895. godine Vinko Bek otvara i “Zavod za odgoj slijepe djece”, prvu takvu ustanovu u jugoistočnoj Europi. U “Zavodu za odgoj slijepe djece” školovala se i većina slijepih osoba koje su 16. lipnja 1946. godine osnovale Udruženje slijepih Hrvatske, danas Hrvatski savez slijepih (HSS). Kao svoje misije i vizije HSS navodi:

  • osigurati poštivanje ljudskih prava i ukidanje svih oblika diskriminacije slijepih,
  • poticati i provoditi proaktivnu politiku na području socijalne skrbi uključiv i pružanje neposredne humanitarne pomoći potrebitim slijepim osobama,
  • osigurati praktičnu primjenu najnovijih dostignuća na području obrazovanja, rehabilitacije i zapošljavanja slijepih,
  • djelovati na zaštiti i unapređenju zdravlja slijepih,
  • sudjelovati u unapređenju zaštite okoliša i prostornog uređenja te prilagodbi pojedinih konkretnih rješenja potrebama slijepih osoba,
  • afirmirati slijepe osobe u svim područjima društvenog života,
  • senzibilizirati društvenu javnost za potrebe slijepih,
  • ostvariti punu uključenost slijepih u život zajednice kao njenih različitih, ali ravnopravnih članova.

Svoje misije i vizije HSS provodi kroz niz projekata i programa, osnivaju grupe podrške, tiskaju materijale i publikacije. Više o projektima i programima može se saznati na http://www.savez-slijepih.hr/, a Libela je posjetila Hrvatski savez slijepih i razgovarala o položaju osoba s oštećenjem vida i slijepih osoba u hrvatskom društvu s tajnikom HSS-a, Ivicom Robićem.

Iako je poduzeto mnogo koraka u poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu, pa tako i osoba s oštećenjem vida i slijepih osoba, još je mnogo prostora za pomake. Kako je istaknuo Ivica Robić, skrb države za osobe s oštećenjem vida i slijepe osobe nije u skladu sa stupnjem gospodarske snage zemlje. Jedan od većih problema je činjenica da se doplatak za pomoć i njegu određuje prema uzroku nastanka invaliditeta, a ne prema stupnju invaliditeta, te činjenica da je iznos koji dobivaju slijepe osobe niži i od gospodarski manje razvijenih zemalja. Veliki problem je i pitanje zapošljavanja slijepih osoba i osoba s oštećenjem vida. Iako postoje poticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom, poslodavci se često ne odlučuju na taj korak. Kako smo saznali u razgovoru, prema jednom istraživanju pokazalo se da su poslodavci najmanje skloni zapošljavanju osoba s mentalnom retardacijom, i zatim slijepih osoba. Na uređenju okoliša postoje mnogi pomaci – postoje područja gdje su uređene taktilne staze koje olakšavaju kretanje slijepim i slabovidnim osobama, te postoje prilagođeni zvučni semafori. Također uvedeno je ozvučenje tramvaja. Jedni od bolje uređenih gradova su Zagreb i Rijeka, ali naravno, postoji još mnogo mjesta za napredak. Iako je teško u nekoliko rečenica opisati položaj slijepih i slabovidnih osoba u hrvatskom društvu, može se reći da mnogi pozitivni pomaci postoje. Pa ipak, ono što nedostaje je konkretna akcija kako bi se sustav uredio, te razvoj bolje suradnje pri donošenju zakona i propisa koji direktno utječu na život slijepih i slabovidnih osoba između državnih institucija i HSS-a.

Na poboljšanju položaja slijepih osoba i osoba s oštećenjem vida rade i četiri povjerenstva HSS-a – povjerenstvo za žene (čiji je zadatak promicanje prava i pomoć slijepim ženama, a svoj rad koordinira u suradnji sa mrežom slijepih žena), povjerenstvo za mlade (koje organizira savjetovanja za mlade, radionice, druženja i ljetne škole), povjerenstvo za školovanje i zapošljavanje (čiji je glavni zadatak pronalaženje novih zanimanja i radnih mjesta, te praćenje zakonskih propisa) i povjerenstvo za informatiku (čiji je zadatak praćenje računalnih tehnologija za slijepe). U nastavku teksta posebice ćemo predstaviti rad povjerenstva za žene.

 

Žene i invaliditet

Društvena diskriminacija po spolu stvarnost je svakoga društva. Žene su općenito u nepovoljnijem položaju u društvu od muškaraca – imaju niže plaće i mirovine, zastupljenije su među nezaposlenom populacijom, a malobrojne na pozicijama moći, poput političke vlasti ili na upravljačkim mjestima u organizacijama. Osim u tzv. “javnoj sferi” žene su često u nepovoljnijem položaju od muškaraca i u “privatnoj sferi” života – zadužene su za kućanske poslove, brigu o starijim i djeci. Žene s invaliditetom nalaze se u još nepovoljnijem položaju. Njihova diskriminacija proizlazi iz njihovih rodnih (žene), fizičkih (invaliditet) te ekonomskih (žene s invaliditetom na tržištu rada) faktora.

Upravo zbog posebne pozicije žena s invaliditetom u društvu važne su organizacije poput Mreže slijepih žena Hrvatske koje rade na promicanju prava slijepih žena i njihovom osnaživanju te većoj integraciji u društvu. Mreža slijepih žena Hrvatske organizira druženje dva puta godišnje, te organizira i ljetno druženje žena. Na susretima slijepih i slabovidnih žena organiziraju se druženja, razgledavanje grada koji je domaćin susreta, sudjelovanje na kulturnim manifestacijama, te sudjelovanje na tematskim radionicama (primjerice, kozmetička radionica pod na­zivom “Zdrav osmijeh slijepe žene”, gdje su slijepe žene edu­cirane o zdravom odnosu pre­ma svom tijelu, predavanje na temu “Zlostavljanje žena i djece”). Osim druženja provode se i mnogi projekti namijenjeni ženama, primjerice, udruga slijepih Karlovačke županije provela je projekt “Slijepa žena-domaćica” čiji je cilj bio educiranje slijepih žena za samostalno obavljanje svakodnevnih kućanskih aktivnosti. Mreža slijepih žena Hrvatske radi i na edukaciji žena za daljnji rad u udrugama slijepih, te potiču njihovo veće uključivanje.

Integracija osoba s invaliditetom u društvo ne treba se zasnivati na sažalijevanju i milosrđu, te održavanju  postojećih predrasuda u društvu. Potrebna je senzibilizacija društva za potrebe i interese osoba s invaliditetom, te osnaživanje samih osoba s invaliditetom. U 2011. godini CESI će uz potporu Delegacije Europske Unije u Hrvatskoj provoditi projekt ‘‘Jednake mogućnosti za žene i djevojke s oštećenjem vida”. Cilj projekta je poticati osnaživanje i uključivanje žena s oštećenjem vida u društvene procese, te podizanje svijesti javnosti o pitanjima koja se tiču žena s invaliditetom. Više o projektu može se saznati OVDJE!

Dan žena u Zagrebu

Uz sada već uobičajen folklor – cvijeće i bombonjere – te uobičajenu frazeologiju kojom se damama, ljepšem, nježnijem i slabijem spolu čestita njihov dan, desila se povodom dana žena i pokoja ozbiljna i značajna manifestacija lišena seksizma, ali i pokoja politička manipulacija.

{slika}

 

U ponedjeljak je održan performans “Neraskidive niti: Radnice u kulturi za radnice  u tekstilnoj industriji” koji  je osmislila Lenka Udovički u dramaturškoj suradnji s Natašom Govedić. Tijekom performansa dvanaest radnica “Kamenskog” govorilo je  o izgnanstvu sa tržišta rada na Zavod za zapošljavanje, i kako piše Maja Hrgović u Novom listu performans je “upravo neizdrživo emotivan prikaz devastacije ljudskog dostojanstva: od početka  do kraja ovaj jednosatni, vizualno i sadržajno bujni scenski nastup prati  se s knedlom u grlu, s toplom empatijom prema sudbinama onih koje  su danas simbol borbe za radna prava žena.”. Nakon performansa Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u suradnji s tri ženske sindikalne grupe – Ženskom sekcijom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Odborom žena Nezavisnih hrvatskih sindikata te Koordinacijom Žena Hrvatske udruge sindikata, organizirala je okrugli stol pod nazivom “Fleksigurnost – Siguran i kvalitetan rad za žene?” na kojem je između ostalog konstatirala da nažalost dobri zakoni nisu uvijek garancija ostvarenja ženskih prava.

 

{slika}

{slika}

{slika}

 

Sindikalistice i predstavnice ženskih NGO-a u utorak su pak potpredsjedniku  Vlade Slobodanu Uzelcu predale listu sa 13 zahtjeva za poboljšanje radnog položaja žena, koje su između ostalih podržale i feminističke organizacije CESI i Babe!. Traži se, uz ostalo, da se ojačaju ovlasti inspekcije  rada, uvedu učinkovite mjere za povećanje zaposlenosti žena, zakonski  ograniči rad na određeno vrijeme, a neisplata plaća i neuplata doprinosa tretira kao kazneno djelo. Zahtjevi Vladi pročitani su i na zagrebačkom Trgu bana Jelačića te su aktivistice simboličnim puštanjem balona izrazile nadu da ženski zahtjevi, za razliku od balona, neće ostati u zraku

 

 {slika}

 

Jedna od radnica Kamenskog, Đurđica Krnjak, na sam Dan žena proglašena je Zagrepčankom godine. Od samog svog osnutka izborom nagrađenih stvaraju se kontroverze vezane uz nagradu. Ove godine, dio radnica Kamenskog osporava nagrađivanje samo jedne od njih te su i javno iskazale svoje nezadovoljstvo ispred Gradske skupštine tijekom dodjele nagrade. Umjesto konkretne pomoći radnicama Kamenskog, zagrebačka je politička garnitura uspjela unijeti određen razdor među radnice čime su samo još jednom demonstrirali vlastitu nedoraslost u razumijevanju hrvatske stvarnosti. Istovremeno, premijerka Jadranka Kosor odlučila je posjetiti radnice krapinske Kotke, jednog od rijetkih uspješnih tekstilnih poduzeća te im zahvaliti što pristaju raditi za minimalac te će zahvaljujući tome radnice, a ne robinje s dodatnom radošću i veseljem svakoga dana dolaziti na svoj potplaćeni posao.

 

{slika}

 

U večernjim satima tzv. fejsbuk prosvjedi obilježeni su transparentima “Propustite ŽENE NAPRIJED – 100 GODINA Međunarodnog Dana žena” te “180 000 nezaposlenih žena, 35 000 žena radi bez plaće, 80 000 žena radi na crno. – 100 GODINA Međunarodnog Dana žena”. Jedan od prosvjednih govora konačno je održala i žena – radnica Kamenskog, a sudionicima prosvjeda djelili su se i sindikalni zahtjevi.

 

Mulitmedijska manifestacija “Dani žena u Zlatnim vratima”

U povodu 08. ožujka, Međunarodnog Dana žena i 100. godišnjice međunarodne borbe za prava žena, od 07. do 18. ožujka “Domine” i Pučko otvoreno učilište u Splitu, POUS, i ove godine organiziraju, drugu po redu Multimedijsku manifestaciju “Dani žena u Zlatnim vratima”.

Manifestacija je otvorena izložbom radova slikarske radionice “Iz bića boje”, Domine, pod nazivom “Žene koje trče s vukovima” i “Mala vila”, koja će biti otvorena posjetiteljima do zatvaranja manifestacije, 18. ožujka. Dvotjedni program uključuje prikazivanje “ženskih” filmova u kinoteci “Zlatna vrata”, te okrugle stolove, predavanje, debate i večer poezije prema slijedećem planiranom programu:

Ponedjeljak, 07. ožujka
19:00 sati IZLOŽBA “ŽENE KOJE TRČE S VUKOVIMA”

Utorak, 08. ožujka
18:00 sati “SPLIĆANKE NEKAD I DANAS”, dokumentarni film, režija Nina Šimunović, produkcija “Domine”, 2010, trajanje 19 min., kinoteka POUS
20:00 sati “SLOBODNA ŽENA”, film, režija Paul Mazursky, 1978, trajanje 124 min, kinoteka POUS

Srijeda, 09. ožujka
19:00 sati “CRVENO”, režija Sonja Tarokić, 2009,  trajanje 24 min, kinoteka POUS
20:00 sati “GRBAVICA”, režija Jasmila Žbanić, 2006, trajanje 107 min, kinoteka POUS

Srijeda 09. ožujka
JAVNA AKCIJA, Marmontova ulica

Ponedjeljak, 14. ožujka
17:00 sati OKRUGLI STOL “Život žena u Splitu između 2 rata”

Utorak, 15. ožujka
18:00 večer poezije

Četvrtak, 17. ožujka
DEBATA  “Ženska radnička i građanska prava – 100 godina poslije”

Petak, 18. ožujka
18:00 sati zatvaranje izložbe i manifestacije

 

Cvijeće i bombonjere jednom godišnje su dobri, no jednake plaće svaki dan su bolje

Okrugli stol “Žene na poslu u Hrvatskoj: Izazovi i prilike” održan je 8. ožujka u zagrebačkom hotelu Sheraton povodom obilježavanja stogodišnjice Međunarodnog dana žena. Rasprava o utjecaju krize na ženska radna mjesta, ravnopravnom participiranju u političkom životu, diskriminaciji žena i brojnim ostalim temama organizirali su UNDP, MInistarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Međunarodni klub žena Zagreb i Global Compact Network.

Kako to obično biva, uvodne govore su održali sami organizatori. Nakon što nas je ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivić pozdravio u ime premijerke, Louisa Vinton, koordinatorica UN-a i stalna predstavnica UNDP-a, prisjetila se događaja koji su obilježili borbu žena za ravnopravnost, ali naglasila da ta borba traje i dalje. Konstatirala je da su cvijeće i bombonjere jednom godišnje dobri, no jednake plaće svaki dan su bolje, aludirajući pritom kako žene i muškarci još uvijek nisu jednako plaćeni za isto radno mjesto.

Sudionice okruglog stola bile su: predsjednica Uprave Zagrebačke burze Ivana Gažić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Ankica Paun Jarallah, ravnateljica Turističkog ureda Drniš Ana Lokas, saborska zastupnica Vesna Pusić, gradonačelnica Knina Josipa Rimac, voditeljica obiteljskog imanja i udruge Hoću Kući Zdenka Šimpraga, glavna ekonomistica Svjetske banke u RH Sanja Mađarević Šujster te predavačica Zagrebačke škola ekonomije i menadžmenta i predsjednica Međunarodnog kluba žena Zagreb Tina Lee Odinsky Zec.

“Kriza ne bira spol. U krizna vremena i muškarci i žene ostaju bez posla. Gledajući omjer muškaraca i žena koji se trenutno nalaze na Zavodu za zapošljavanje, postotak žena je manji nego prije 3 ili 4 godine, ali razlog tome nije visok broj žena koji su zaposlio, nego je porastao broj nezaposlenih muškaraca,” zaključila je u sažetcima rasprave Gordana Sobol, predsjednica Saborskog odbora za ravnopravnost spolova. Također je nastojala objasniti zašto žene zarađuju manje. Naime, Gordana Sobol smatra da jedan od problema leži upravo u profesijama za koje se žene odlučuju i koje su tradicionalno slabije plaćene, kao i sustavu obrazovanja koji žene usmjerava k tzv. ženskim zanimanjima. Stakleni strop, nevidljivu barijeru koja ne dopušta dalje, žene u Hrvatskoj neprestano udaraju, ali nikako da ga i razbiju.