Libelin drugi rođendan

Libela je 15. siječnja obilježila dvije godine svog rada. Pokrenuta je iz aktivističke potrebe da se društveno – političke teme obrade iz rodne perspektive, ali i da se na jednom jestu objedine informacije i poveća vidljivost žena u demokratskim procesima i društvu općenito. Tako smo pisale reportaže s raznih događaja, komentare aktualnih zbivanja, kandidirale žene za predsjednicu države, pratile izbore, podupirale inicijative, razgovarale s istaknutim ženama i raskrinkavale seksizme i homofobne ispade. Neke naše priče našle su svoj put i u mainstream medije, kao primjerice Neslana šala ili seksizam ili Iz zatvora može, a iz rodilišta ne može, ali i jedine smo imale sustavno prikupljane informacije o kandidatkinjama na lokalnim izborima 2009. godine. U dvije godine rada u skromnim financijskim uvjetima – naročito u protekloj godini kronične besparice – Libela je posjećena više od 100 000 puta, objavljeno je gotovo 2000 članaka, jedina sadrži bazu podataka o ženama na pozicijama odlučivanja i uspostavljena je široka mreža suradnika i suradnica čiji su zasigurno najvažniji dio Libeline volonterke.

 

Ciljevi koje je aktualno uredništvo portala postavilo u 2011. godini su daljnji rast posjećenosti, pozicioniranje portala u regiji, te produkcija većeg broja autorskih članaka. Teme kojima ćemo se ove godine najviše posvetiti su žene u politici i izborima, seksualnost i reproduktivna prava, jednake mogućnosti na tržištu rada te senzibilizacija javnosti za društvenu uključenost žena s invaliditetom.

 

No, prije svega nas zanima što biste vi htjeli/htjele čitati na Libeli. Što smatrate da smo radile dobro, a što loše i u čemu bismo mogle biti bolje? Želite li više tekstova o položaju žena diljem svijeta? Ili biste radije čitali više o organizacijama civilnog društva u Hrvatskoj? Vaše ideje, javite nam na info@libela.org.

I dalje pozivamo sve koji/koje žele pisati, komentirati, izvještavati o rodnoj ravnopravnosti i političkim procesima da nam se jave, rado ćemo surađivati! Ako želite podržati Libelu i pokojim novčićem, to ste također dobrodošli/e učiniti.

 

Ovom prigodom želimo zahvaliti svima koji su nas u ove dvije godine podržali. Našim prijateljskim portalima koji su objavili Libelin banner i prenosili tekstove, organizacijama koje nam sustavno šalju informacije o svom radu, donatorima koji su prepoznali potrebu za pojačanim praćenjem tema vezanih uz demokraciju i rodnu ravnopravnost, pojedincama i pojedinkama koji su svojim prijedlozima unaprjeđivali portal te ponajviše vama, čitateljicama i čitateljima.

 

Nadamo se da ćemo do trećeg rođendana biti nešto veće, bolje i pametnije (a možda i proslaviti ovaj drugi rođendan kakvim iznenadnim tulumom :).

U međuvremenu, čitamo se!

Splićanke nekad i danas

“Splićanke nekad i danas” naziv je dokumentarnog filma iz produkcije “Domina” o ženskoj povijesti Splita u periodu između dva rata, čiji je dio u trajanju od 18 minuta premijerno prikazan na svečanom domjenku “Domina”, 22. prosinca, u hotelu “Park” u Splitu.

Ovim dokumentarnim filmom, koji bi u cijelosti trebao trajati 60 minuta, “Domine”, na temelju višegodišnjeg istraživanja “Povijesti žena Splita i Dalmacije”, žele afirmirati brojne velike žene Splita, te informirati, osvijestiti i senzibilizirati što širu javnost o njihovim ulogama i doprinosu povijesti Splita, te ih usporediti s položajem i ulogama Splićanki danas.

Pogled u prošlost svjedoči u prilog mijenjanja uloga i pristupa ženi i ženskim pravima i, u skladu s Nacionalnom politikom za promicanje ravnopravnosti apolova (2006-2010), promovira temu ravnopravnosti spolova i potrebu za postizanjem uravnoteženijeg položaja žena i muškaraca u svrhu boljitka društva i zajednice u cjelini.

Ovaj 18-minutni segment obrađuje djelovanje “Ženske narodne zadruge” i feministički pokret u Splitu između 2 rata, s posebnim naglaskom na Vinku Bulić, jednu od najznačajnijih žena u povijesti Splita i Dalmacije iz tog perioda, čiji tekst pod nazivom “Splitska žena”, objavljen 1927. godine u časopisu “Nova Europa”, možete pročitati na linku  http://cms.web-stranica.org/clients/4/uploads/315.pdf.

Sugovornice u ovom dijelu filma su Mirjana Kučer, izvršna koordinatorica udruge “Domine”; Đordana Barbarić, izvršna direktorica udruge “Most” i Larisa Šerbo, praunuka Vinke Bulić. Autorica scenarija i režije je Nina Šimunović, uz asistenciju Mirjane Kučer na scenariju, uz snimanje i montažu Vojana Koceića.

Dovršenje filma u cijelosti ovisi o osiguravanju daljnje financijske potpore (ukupno oko 250.000 kn), od koje su dio u ovoj godini “Dominama” odobrili Ured za ravnopravnost spolova RH, u iznosu 26.000,00 kn i Ured za kulturu Grada Splita u iznosu 10.000 kn.
 

Video “Splićanke nekad i danas”, 1. dio

Video “Splićanke nekad i danas”, 2. dio

Četiri desetljeća stvaralaštva Sanje Iveković

Sanja Iveković prva je hrvatska umjetnica koja će imati samostalnu izložbu u prestižnom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MoMA-i. Izložba u MoMA-i smatra se krunom karijere za sve bitne međunarodne umjetnike. Sanja Iveković nastupit će 18. prosinca, a izložba će trajati puna tri mjeseca, sve do 26. ožujka. Vjerujemo da će naša umjetnica ponoviti uspjeh Marine Abramović koja je u istom prostoru u isto vrijeme prošle godine održala najposjećeniju izložbu u povijesti ovog muzeja, pod nazivom “Umjetnik je prisutan”.

Dvije umjetnice, uostalom, srodne su ne samo po umjetničkim interesima nego i po načinima izražavanja, od performansa preko videa do fotografije, pa je tako i Marina Abramović, Beograđanka sa stalnim boravištem u New Yorku, u intervjuu za Jutarnji list, ali i strane novine, više puta bila izjavila kako je rad Sanje Iveković među umjetničkim opusima koje iznimno cijeni.

 

 Medijsko zavođenje

“Slatko nasilje” bit će naziv velike njujorške izložbe hrvatske umjetnice, prema njezinom istoimenom video radu iz 1974. Tamo umjetnica preko reklama koje su se u to doba vrtile na Zagrebačkoj televiziji stavlja crne rešetke. Na taj način, poanta je rada, umjetnica odvaja gledatelja od “slatkog nasilja” medijskog zavođenja, kojima nas bombardiraju na svakodnevnoj bazi, obećavajući nam bolje sutra.

Tema koja je ponajviše okupira sedamdesetih godina upravo je istraživanje slike žena u medijima te utjecaj idealiziranih reklama na sliku koju žena stvara sama o sebi. Ovaj segment njezina rada i danas je itekako aktualan.

Na službenim stranicama MoMA-e izložba se ponosno najavljuje na sljedeći način: “U prvom predstavljanju Sanje Iveković u Americi, izložba će pokriti preko četrdeset godina izvanredne stvaralačke prakse poznate feministkinje i jedne od pionirki video umjetnosti”.

Umjetnica koja niže jedan uspjeh za drugim nevoljko nam je komentirala svoj nastup: – Još mi je prerano pričati o cijelom konceptu budući da imam još nekoliko izložbi ranije na kojima radim, prva je od njih u Grazu. Izložba će pokriti četiri desetljeća mog rada – rekla nam je.

Poznato je da će biti izloženo više od stotinu njezinih radova, među njima su i “Praksa čini majstora”, “Opća opasnost” te jedan od najpoznatijih radova, a to je “Osobni rezovi”.

“Osobne rezove” otkupio je od ove umjetnice i pariški Centar Pompidou, i izložio ga na velikoj izložbi “Elles” (One), dok je seriju radova “Dvostruki život” otkupila upravo njujorška MoMA, i uvrstila ga u svoj postav.

 

Kustosica Marcoci

Riječ je o kolažima nastalima tijekom dvije godine: 1975. i 1976., kad je umjetnica stavljala svoju izrezanu sliku iz privatnih albuma na mjesto stranica reklama ženskih magazina.

“Sanja Iveković nudi fascinantan pogled na politička zbivanja, uloge spolova i paradokse koji se često pojavljuju u kolektivnom sjećanju”, navela je kustosica izložbe Roxana Marcoci, koja je rad naše umjetnice vidjela prvi puta prije desetak godina kad su je pozvali da organizira izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Upravo je Sanja Iveković na nju ostavila najjači dojam: “Odmah me impresionirala. Ovo je inspirativna umjetnica s kojom ću imati dugotrajnu vezu, to je bio moj prvi dojam kad sam ju upoznala”, navela je poznata kustosica.

 

Društveni angažman

Dio radova koji će biti u njujorškoj MoMA-i može se trenutačno pogledati i u zagrebačkoj galeriji Nova, gdje Sanja Iveković do 31. siječnja izlaže zajedno s Davidom Maljkovićem i Ivanom Piceljom. Troje umjetnika različitih generacija, osim međunarodne uspješne karijere, dijele i zajedničku temu, a to je naslijeđe socijalističkog modernizma.

Sanja Iveković poznata je po društvenom, pa i političkom angažmanu u umjetnosti. Bilo da je riječ o zlostavljanim ženama smještenima u skloništima i čiji su odljevi lica izloženi u našem Muzeju suvremene umjetnosti, bilo da je riječ o interpetaciji kulta Josipa Broza Tita .

Radovi Sanje Iveković nalaze se, osim u MoMa-i, i u Pompidou, u Generali Fondazioni u Beču, Stedelijk muzeju u Amsterdamu, a reportažu o njezinom radu nedavno je donio i poznati časopis Frieze.

Mitovi liberalne ideologije

Poveći je broj medija proteklih tjedana prenio izvatke istraživanja dr. Catherine Hakim znanstvenice s London School of Economics (LSE), pod nazivom “Mitovi feminizma i magični lijek”. Spominjanje LSE u svim člancima doprinijelo je vjerodostojnosti istraživanja u skladu s onom starom “Nije važno što se govori, nego tko govori” pa odmah na početku treba reći da, iako je doktorica Hakim istraživačica na LSE-u, rad je objavljen u okviru institucije pod nazivom Centre For Policy Studies. Taj su pak Centar osnovali 1974. godine Sir Keith Joseph i Margaret Thatcher s ciljem promoviranja slobodnog društva i  tržišne ekonomije. Na svojim web stranicama kažu da Centar vjeruje u slobodu i odgovornost te promiče politike koje ograničavaju ulogu države, potiču poduzetništvo i privatizaciju te osiguravaju uvjete u kojem će dobrovoljne organizacije i obitelji cvjetati. Prevedeno, radi se o instituciji koja snažno promiče liberalnu ideologiju. Kada čitate istraživanje, znajući instituciju kojoj je bilo u interesu da ga objavi, mnoge stvari postaju jasnije. Također, pregled orginalnog rada pokazuje da doktorica Hakim zapravo nije provela istraživanje, već je reinterpretirala podatke iz već postojećih istraživanja od kojih su neka stara i po 20 godina.

Catherine Hakim polazi od liberalne pretpostavke da svaki pojedinac i pojedinka donosi odluke neovisno o društvenom utjecaju, da su oni slobodne i odgovorne individue čiji su svi postupci racionalne prirode i temeljeni na slobodnom izboru. Ukratko, da je svaki čovjek otok. Pritom doktorica Hakim zaboravlja da i život otoka ovisi o geografskom području na kojem se nalazi, temperaturi mora koje ga okružuje, klimi i mnogim drugim utjecajima koje taj otok nije mogao izabrati. I da Havaji ne bi bili Havaji u Sjevernom moru. Hakim jednostavno ne vjeruje u to da su ljudi produkt svog društvenog okruženja, da postoje rodne uloge, i da je sloboda izbora izuzetno relativna. Cjelokupni rad o tzv. mitovima feminizma paradoksalno upravo proizlazi iz mitova liberalne ideologije i njezine vjere u slobodnog i racionalnog pojedinca/ke. Otud teze doktorice Hakim da su sve razlike između karijera muškaraca i žena rezultat različitih stavova o karijeri i životnim ciljevima žena i muškaraca te da žene koje ne rade to jednostavno ne žele. Žene koje rade pola radnog vremena kako bi se ostatak vremena mogle posvetiti obitelji također su to isključivo racionalno izabrale. Ona ne vidi ili ne razumije ulogu žena i muškaraca u obitelji kao društveno uvjetovanu, ne pita se zašto tako malo muškaraca želi raditi pola radnog vremena kako bi se ostatak vremena posvetilo obitelji. Odnosno, ako se u kojem trenutku i pita, brzo zaključuje da je to zato što su tako odabrali. A zašto su tako odabrali? Tu opet dođemo do racionalnog i slobodnog pojedinca i tako se obrascima liberalne ideologije možemo vrtjeti u krug danima.

Liberalna ideologija vjeruje da je najbolje za sve da se država minimalno upliće u živote svojih građana i građanki. Otud pokušaji da u svom radu dokaže da politike koje služe za usklađivanje profesionalnog i privatnog života žena ne uspijevaju u svom naumu, odnosno da uvođenje takvih politika nije umanjilo npr. razliku u plaćama muškaraca i žena te nam stoga takve politike i ne trebaju. Kroz cijeli rad postoji izrazita težnja autorice da dokaže da uzori rodne ravnopravnosti – skandinavske zemlje – zapravo nisu ostvarile rodnu ravnopravnost usprkos svim svojim politikama te da skandinavske žene nisu ništa ravnopravnije od žena primjerice onih u Velikoj Britaniji. Sve to potkrepljuje izrazito selektivno odabranim podacima, a kad zađe u slijepu ulicu brzo izvuče argument, o pogodit ćete, slobodnom izboru i racionalnom pojedincu.

Bezbroj je teza, pretencioznih zaključaka i nategnutih konstrukcija u tom radu koji se ponajmanje može okarakterizirati kao istraživački, ali koje su našle svoj put u medije kao “dokazane” i “istraživanjem pokrepljene”, a sve to uz navođenje LSE-a kao institucije koja jamči vjerodostojnost. Ako ništa, Hakim se potrudila na jednom mjestu navesti sve teze kojima se uobičajeno koriste oni koji jednako samouvjereno kao i doktorica tvrde da nikakve diskriminacije nema, pa se rad uvijek može koristiti kao podsjetnik na to što nas čeka u javnoj raspravi oko politika rodne ravnopravnosti. Ono što brine što će ovakve “znanstvene” tvrdnje sigurno naći svoje mjesto u argumentaciji i domaćih prijatelja i prijateljica teze o nepostojanju rodne/spolne diskriminacije i što su mediji i opet bili samo puki senzacionalistički prenositelji bez tračka kritičkog propitkivanja informacije koja im je servirana.

Pitam se koliko su muškarci kvalificirani za politiku!

Drude Dalerup, profesorica političkih znanosti i rodnih studija na Sveučilištu u Stockholmu, rođena je 3. veljače 1945. Živi u Taby, Danska, i aktivna je europska parlamentarka.

Dalerup je kritičarka i jedna od glavnih glasnogovornica Europske unije, a tijekom 90-ih bila je redovita društvena komentatorica u Švedskoj po pitanju danske politike. Uz nekoliko suradnika, podnijela je pisano izviješće.o rasizmu i pisano izviješće o kvotama u svojoj knjizi “Kvote” (2008). Stručnjakinja je ženskog pokreta u nordijskim zemljama, sudionica kampanja za zajedničku imigracijsku politiku usmjerenu protiv islamofoba i ksenofobije. Poznata je kao zagovarateljica kvota rodne ravnopravnosti, te stručnjakinja za komentare u okviru feminističke inicijative. 

Profesorica Dalerup voditeljca je više značajnih projekata čiji je cilj promicanje ravnopravnosti spolova u sferi politike, od kojih je posebno zanimljiv projekt koji se bavi izbornim kvotama. Više o samom projektu pogledajte na www.quotaproject.org.

Drude Dalerup predaje na Sveučilištu u Stockholmu na Odjelu za političku znanost, koji istražuje teme demokarcije, političkog vodstva, međunarodnih odnosa, socijalne državne pooltike, socijalnih pokreta, ljudskih prava, europskih politika, nasiljea nad ženama itd.

Njezina istraživanja trenutno su usmjerena na žene u politici, rodne kvote, socijalne pokrete, naročito ženski pokret i feminističku teoriju.

Razgovor s profesoricom Dalerup održan je u Kairu u vrijeme održavanja   Globalne konferencije “Žene i 21. stoljeće: Feminističke alternative” od 16. do 18. prosinca 2010. godine. Razgovarala je Ana Vranješ, članica “Domina”, sudionica Globalne konferencije u Kairu.

 

Ana Vranješ: Govorit ćemo o kvotama i o tome kakva je njihova važnost za žene, posebice za one u Europ,i jer imamo različite probleme vezane za ženska ljudska prava, zbog čega je svima onima koji će ovo slušati bitno pokazati do čega ste došli svojim istraživanjima i prenijeti im poruku.

Drude Dalenrup: Provodim istraživanja na novom globalnom trendu prema kojemu mnoge moderne zemlje uvode kvote kako bi uključile više žena u politiku, što mislim da je znak nestrpljenja. Danas, na svjetskoj političkoj sceni žene čine 19% svih parlamenata. Dakle, muškarcima pripada 81%, što pokazuje da u politici dominiraju muškarci. Kvote su način, šansa, da se stvari brzo promijene. U svijetu postoji oko 100 zemalja koje su počele uvoditi kvote i bitno je da se zapitamo “Zašto su muškarci tu predstavljeni u većem broju?”, umjesto da se pitamo “Zašto su žene predstavljene u manjem?”, jer razlog tomu nije da žene nisu dovoljno kvalificirane, nego to da muškarci teže tome da predlažu i biraju druge muškarce, što je neka vrsta patrijarhalne mreže. Kvotama mi kažemo “trebali biste imati više žena na svojim listama”. Tu postoje različiti tipovi kvota, na čemu ja radim, jer je potrebno dobro poznavati svoj izborni sustav da bi kvote koje se provode bile učinkovite. Ako imate reprezentativni sustav po kojem 40% kandidata/kandidatkinja trebaju biti žene, one ne smiju biti na dnu liste, nego bi to trebalo biti kao npr. u Belgiji, gdje je između dvoje prvih jedna žena i jedan muškarac. U Švedskoj imaju takozvani “zip” sustav u kojem se samo kombinira muško-žensko-muško-žensko itd.

U državi iz koje dolazim, imamo neki tip kvota, ali one nisu zakonski postavljene, jer su bile obavezne unutar stranaka. No, u praksi one se baš i ne provode. Mogu reći da sam proučavala kakve vrste sankcija postoje za nepoštivanje kvota. Prvo, imamo kvote propisane zakonom. Normalno je da  trebaju postojati sankcije za neprovođenje tih kvota. U Švedskoj je provedba takve odredbe pitanje dobre volje stranaka. To je,  dakle, unutarnje pitanje stranaka. Mi možemo imati zakon, ali tu je i  pitanje sankcija za nepoštivanje tih odredbi. Tako imamo primjere predivnih zakona koji propisuju 50%-tnu kvotu za žene, a istodobno je u parlament izabrano svega 8%. Kako to? Primjerice, postoje sankcije gdje stranke koje ne poštuju kvotu, moraju platiti novčanu kaznu, ali velike stranke za to ne mare, jer si mogu priuštiti takvu novčanu sankciju. Primjer efikasnog zakona je onaj u Kostarici. Ako zakon propisuje 40%-tnu kvotu i to na vrhu, a ne na dnu, a stranka to pravilo ne ispoštuje, postoji izborno vijeće koje u tom slučaju izdaje rješenje kojim se zabranjuje pristup stranci na izbore. Iako sankcija postoji, ona se zapravo ne primjenjuje, jer su stranke sve ozbiljnije, zainteresirane i ozbiljno rade sa ženama i time ispunjavaju kvote, pa tako nema mjesta primjeni sankcija.

 

Ana Vranješ: Obično stranke kažu da nema dovoljno žena zainteresiranih za politiku. Drugi kažu da žene nisu dovoljno kvalificirane, a treći kažu “Zašto bismo glasali za nekoga samo zbog spola?”

Drude Dalerup: Prvo par riječi o kvalificiranosti žena za politiku. Ja to stalno slušam i pitam se koliko su muškarci kvalificirani i zašto imamo toliko korupcije. Ne kažem da žene ne mogu sudjelovati u korupciji, ali želim naglasiti da muškarci nisu ništa kvalificiraniji od žena. Mnogo je žena koje aktivno djeluju u civilnom društvu i postoji toliko mnogo kvalificiranih žena da bi mogle popuniti cijeli parlament. Treće se odnosi na glasanje samo s aspekta spola. U sistemu kvota naglašeno je da moraju postojati kandidatkinje, ali ne i da se mora glasati za njih. U Ugandi, na primjer, postoji određeni broj žena i za njih morate glasati, ali ovdje to nije slučaj. Ja uvijek glasam za žene, zato što ima mnogo različitih žena i želim promijeniti povijesni način gledanja na žene. Osjećam da je to jedna od mojih obaveza, jer smatram da u parlamentima mora postojati ravnoteža, što je pitanje pravde i demokracije.

Što se tiče pitanja da nemamo dovoljno žena, to je možda i moguće na lokalnoj razini, jer koliko sam čula, nema parlamenta koji ima ispunjenu kvotu. No, ako imate parlament od 300 žena, a trebate ih 150, ne znači li to da imate još 150 dovoljno kvalificiranih žena?

No u isto vrijeme, naravno, žene bi trebale biti kritičnije prema načinu na koji se provodi politika. Žene u Skandinaviji imaju izgrađene kritičke stavove. Na primjer, ne vole noćne sastanke,  tako da se takvi sastanci, kao i sastanci u restoranima, ne održavaju. Moguće je da neke žene imaju stavove koji mogu odvesti do određenih sukoba, posebice zato što mnogi muškarci politiku shvaćaju kao nogometnu utakmicu, što nije način kako žene na to gledaju. One se trude zadržati kritički pogled na sve i zato mnogo žena ne želi sudjelovati u politici, jer bi se politika trebala promijeniti na način koji je “prijateljskiji” prema ženi.

 

Ana Vranješ: Kada govorimo o ženama i muškarcima koji se bave politikom, bitno je spomenuti mnoge žene u mojoj državi koje su prošle mnoge edukacije i trudile se kako bi se što lakše mogle snalaziti u toj “političkoj areni”, no na kraju su njihove političke karijere propale zbog premijerke koja je vodila parlament kao muško. Te žene su se tada razočarale i manukle s političke scene. Što mislite o tome?

Drude Dalerup: To je vrlo komplicirano. Uvijek je bilo mnogo točaka razilaženja između feminističkih udruga i žena u politici i bitno je shvatiti da nije dovoljno uzeti ženu, postaviti je u parlament i da ona sa svojim feminističkim stavovima odjednom promijeni svijet, nego je bitno raditi na tome. Ponekad je to pitanje moći, pitanje sklapanja saveza. Nekad žene mogu surađivati izvan stranačkih ograničenja, kao u Skandinavskim zemljama, gdje žene međusobno razgovaraju o situacijama s kojima se susreću unutar vlastite stranke i tako možda one druge u svojoj stranci mogu ponoviti ili izbjeći isto. To nije samo suradnja među ženama, uključeni su i muškarci. Naposlijetku,  stvar je samo u tome da trebaš igrati  igru.

 

Ana Vranješ: Za kraj bih voljela čuti vaše mišljenje o još jednom pitanju. Naime, svima nama Švedska izgleda kao raj na Zemlji, što se tiče političkih prava, društvenih prava i ženskih ljudskih prava. Iako je to opće prihvaćeno mišljenje, znam da nigdje baš ne cvatu ruže…

Drude Dalerup: Mnogo je toga što bi se moglo kritizirati i to je dobro, jer ta konstantna kritika od strane Ministarstva za ravnopravnost spolova stvara pritisak i tako se dolazi do novih ideja za rješavanje problema. Mi smo u Švedskoj postigli mnogo toga, a mislim da su glavni razlog žene koje to podupiru izvana, od kojih neke niti ne vole politiku, i žene koje su spremne ući u političke stranke i institucije i boriti se. Prvo pravilo je da se mora naučiti kako sustav funkcionira – ne samo sjediti i govoriti “Ja želim moć!”. Bitno je razumjeti kako politika funkcionira, razumjeti kako postizati dogovore i kompromise. U Skandinavskim zemljama žene znaju pitati tko ima moć nominirati ljude. U svim strankama postoji odbor za nominaciju/kandidaturu. Pravilo je da se u odboru nalazi 15% žena i to uvelike pomaže.

Također ste spomenuli da je način pronalaženja predstavnika unutar stranke nešto kao “tajni vrt”. Naime, mnogi ljudi niti ne znaju kako kandidati dospijevaju na te liste. Oni imaju listu ispred sebe, ali nemaju pojma o tome kako je ta osoba dospjela tu. Mi to zovemo “tajni vrt nominacije”, jer uobičajeno je da vrlo mala skupina ljudi odlučuje o tome tko će biti kandidat i tko će piti postavljen na vrh liste. Ono što mi pokušavamo je otvoriti taj “tajni vrt” i učiniti ga transparentnijim, tako  da svi mogu vidjeti što se zapravo događa.

 

Ana Vranješ: Hvala na razgovoru!

Drude Dalerup: Hvala i vama i sretno!

Bio jednom jedan masakr

Ako kod malog djeteta uočite ove simptome: panični strah, plakanje usred noći, noćne more, neobjašnjiv zazor od starijih žena, pasa vučjaka i mračnih prostora – velike su šanse da je djetetu netko pripovijedao koju od klasičnih bajki. Žanr što nam ga je namrlo civilizacijsko naslijeđe usmene kulture, namijenjen zabavi, pouci i uspavljivanju djece, najbliži je srodnik horor filmu. Veza bajke i horora je empirijski dokazana, a lakmus-papir su reakcije djece. 

Ovih dana, dok književni svijet usplahireno treperi zbog cenzuriranja politički nekorektnih fraza u avanturističkom dječjem romanu “Huckleberry Finn”, pitanje uvažava li dječja književnost svoje čitatelje, i u kojoj mjeri ih treba uvažavati, opet dobiva na aktualnosti. Osobniji, izravniji povod za pisanje ovoga teksta dala mi je moja dvogodišnja kćerka kad je tražila da od nje sakrijem slikovnicu “Ivica i Marica”. Potresla ju je slika na kojoj brat i sestra s izrazom likovanja na licima, guraju vješticu u peć iz koje kuljaju plameni jezici. 

Čak i uz blagu cenzuru i eufemističko reinterpretiranje klasičnih bajki – pri čemu se naprimjer prešućuje da je u “Crvenkapici” strašnom vuku rasporen trbuh, natrpan kamenjem pa opet zašiven prije nego ga bace u bunar – najmlađi čitatelji su i dalje izloženi čudovišnoj količini nasilja. Crvenkapica je išla kroz šumu k bolesnoj baki, kad je skrenula sa staze presreo ju je vuk i od nje izvukao informaciju o tome gdje se baka nalazi, požurio je ondje i pojeo baku, a kad je došla Crvenkapica, pojeo je i nju. Sretan kraj bi trebao biti dolazak lovca koji je iz rasporene životinje izvukao baku i unuku, i usput se sadistički iživio na vuku. Ivicu i Maricu su roditelji otjerali u šumu jer ih nisu imali čime hraniti, a kad ih se dokopala zločesta vještica ljudožder, Ivicu je zatvorila u kavez i tovila ga, a Maricu učinila robinjom. To stanje je potrajalo dok se brat i sestra nisu udružili u ubojstvu.

Suočavanje s opačinama

Funkcija bajke kao odgojnog sredstva bila bi zadovoljena i bez perverznog hiperboliziranja osvete: djeca razumiju da ne valja odavati povjerljive informacije strancima i da vuk nije fer, čak i ako to nije ilustrirano klanjem, masakrima i lomačom. Osvetoljubivo, sadističko iživljavanje nad prijestupnicima u bajkama braće Grimm nalik je onome u biblijskim starozavjetnim pričama.  

Stručni časopis američke akademije pedijatara “Pediatrics” bihevioralnim istraživanjem je pokazao da su dječaci u dobi između dvije i pet godina osobito prijemčivi za nasilje u bajkama i crtićima, i da repliciraju ponašanje zlikovaca u fikciji. S druge strane, nije dokazano je li kontra-produktivno opsesivno štititi najmlađe čitatelje od nasilja. (Znam dječaka koji je odgajan u duhu waldorfske pedagogije i nema nikakav pristup slikama ni tekstovima koji su imalo okrutni – a opet mu je najmilija zanimacija šutiranje mačića i iskaljivanje nad slabijima u parku.) U ovom društvu, suočavanje djece s opačinama je apsolutno neizbježno – dovoljno je upaliti televizor ili prolistati novine. Ipak, razlika je između klasičnih bajki i sadržaja medija u tome što zlikovci u potonjima ne bivaju dosljedno ni primjereno kažnjeni, pa se pouka iz bajke često i ne može primijeniti u stvarnosti.

Nema do princa

Strukturalna antropologija Claude Levi-Straussa, primijenjena na analizu binarnih parova u bajkama, uznemiruje i više nego okrutno osvećivanje. Nenametljivo, ali jasno, tradicionalne bajke uparuju dobrotu s mladošću i ljepotom (Crvenkapica, Pepeljuga, Trnoružica), ružnoću sa starošću i zlobom (vještica u Ivici i Marici), poželjnost i bogatstvo: princ se zaljubljuje u Trnoružicu zato jer je lijepa, a ona pristaje na prošnju zato jer je on princ. Na ovom licemjernom bratimljenju s površnom zapadnjačkom ideologijom nezaboravno se “izdivljala” Angela Carter u svojim postmodernim obradama bajki, osobito u knjizi “The Bloody Chamber”. 

A što bajke govore o muško-ženskim odnosima? Majke junakinja umiru na porodu, očevi su načelno dobri, ali ne sudjeluju u odgajanju, nego ga slabićki i nezainteresirano prepuštaju maćehama koje su uvijek proračunate, zle i opake. Očinska ljubav nikad nije dovoljno velika da pokuša zaštititi kćer od maćehina zlostavljanja (primjer je kralj u Snjeguljici i Pepeljugin otac).  

Razlog maćehine ljubomore je pastorkina ljepota; kao da je to najveća vrlina koju žena može imati na ovome svijetu, Snjeguljica je zbog nje zamalo ubijena, a Pepeljuga prisiljena na težak fizički rad i maltretiranje ružnijih polusestara. Kad jadna djevojka prođe kroz kalvariju i nekako izbjegne smrt, dočeka ih iskupljenje, uvijek u istom obličju – princa s konjem. Brak s dobrostojećim muškarcem najveća je sreća kojoj se ispaćene protagonistice imaju nadati. Koga ovaj obrazac ne uznemiruje i ne deprimira, vjerojatno je imun i na “Djevojčicu sa šibicama”, Andersenov mračnjak nad mračnjacima, u kojemu se sve vrti oko tihe, polagane smrti promrzlog siročeta.  

Knjiga “Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko” Manuele Zlatar nudi feminističku interpretaciju bajki, koju autorica kombinira s Jungovom analitičkom psihologijom. Roditelji malih djevojčica u Velikoj Britaniji došli su na svoje masovnom objavom feminističkih bajki u kojima junakinje nisu zlostavljane luzerice koje mora spasiti bogati, statusno visoko rangiran muškarac (princ na bijelom konju) nego hrabre, odlučne djevojke koje rješavaju velike probleme i prolaze kroz uzbudljive avanture.