I mi smo obitelj!

Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti.

 

Poštovana,

Ovim putem također Vas želimo upozoriti na povredu zakona koja je vidljiva iz Upitnika za kućanstvo i stan (P2) a koji u popisu osoba ne prepoznaje članove istospolne zajednice kao članove obitelji.  

Iako upitnik postavlja pitanje o imenu bračnog/izvanbračnog druga-družice – izostavlja pitanje o imenu istospolnog druga-družice, i ono što je još gore u definiciji pojma “uže obitelji” ne prepoznaje istospolnog druga-družicu. Time se je grubo prekršio članak 21. Zakona o istospolnim zajednicama koji zabranjuje svaku diskriminaciju, izravnu i neizravnu na osnovi istospolne zajednice kao i činjenice homoseksualne orijentacije. Zbog toga tražmo da hitno izmjenite Upitnik za kućanstvo i stan (P2) na način da se onim lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama koji žive u istospolnoj zajednici, sukladno zakonu, prizna njihovo činjenično stanje u kojemu se nalaze: a to je da zajedno sa svojim partnerima/cama žive i rade u ovoj zemlji, plaćaju poreze, odgajaju djecu, te na kraju krajeva čine obitelj.

Heterosekslanost nikako ne može biti primarni kriterij za definiciju obitelji. Time ne samo da se omalovažavju ne-heteroseksualne obitelji u RH, već se i krše zakoni RH.

 

Centar za LGBT ravnopravnost ovim putem pozdravlja odluku Državnog zavoda za statistiku da u predstojeći popis stanovništva koje živi na teritoriju Republike Hrvatske uvrsti i pitanje o životu u istospolnoj zajednici. Time se je popis usuglasio sa zakonskim standardima RH koji kroz Zakon o istospolnim zajednicama prepoznaju oblik istospolne zajednice još od 2003. godine.

Budući da će se taj podatak po prvi puta prikupljati u Republici Hrvatskoj, a zbog osjetljivosti samog pitanja koje se postavlja  u i dalje homofobičnom društvu, ovim putem apeliramo na Državni zavod za statistiku da prilikom obuke anketara koji će provoditi popis stanovništva, svakako uvrstite i dio edukacije namjenjenu za senzibilizaciju anketara prema LGBT osobama kako bi se izbjegao bilo koji oblik homofobije prilikom anketiranja. Držimo da jedan od uvjeta koji anketar/ka mora zadovoljiti je i senzibiliziranost prema LGBT osobama.

I žene imaju ljudska prava

Prevela Jadranka Musa

 

Međunarodni kazneni sud, prvi stalni sud osnovan s ciljem da procesuira pojedince zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti otvorio je svoja vrata 2002. godine. Pet godina ranije, ljudi koji su se bavili  ženskim pokretom na globalnoj razini organizirali su žensko vijeće kako bi se omogućio ovaj sretni dogođaj, pa je postojanje Međunarodnog kaznenog suda velikim dijelom rezulat usklađenog djelovanja istih. Neke od najboljih feminističkih odvjetnica uključujući pokojnu Rhondu Copelon s međunarodne pravne klinike za ljudska prava sa City University of New York, radile su na stvaranju suda kao i Rimskog statuta – ugovora kojim je sud ustanovljen – i kojim je učinjen kvalitativni skok naprijed jer je njime rodno uvjetovano nasilje integrirano u definicije koje se odnose na međunarodni zločin. Statut ima odredbe kojima je osigurano da će se prilikom sakupljanja dokaza štititi svjedoke te time sprječiti dodatna trauma. U tu svhu, sud je ovlašten da dodijeljuje odštete i zahtjeva od tužitelja da imenuje savjetnike koji imaju pravnu stručnost u područjima seksualnog i rodnog nasilja.    

Nažalost, Luis Moreno-Ocampo, prvi tužitelj Međunarodnog kaznenog suda, pokazao je malo razumijevanja za statut koji bi trebao provoditi. Došao je na sud kako bi provodio  ugovor koji je jedinstven po pažnji koju pridaje rodnim pitanjima, no njegov prvi slučaj ignorirao ih je u potpunosti. Taj slučaj, u kojem je Thomas Lubanga – paravojni vođa iz Konga – optužen za novačenje djece, već se vuče četiri godine. Slučaj je dvaput zamalo izbačen sa suda zbog loše pripremljenih dokaza tužiteljstva a prošle godine, Lubangov braniteljski tim optužuje istražitelje tužiteljstva u Kongu da  su našli svjedoke koji su krivotvorili dokaze. Takva optužnica mogla bi za posljedicu imati neuspjeh čitavog slučaja.  

 

Jednako ozbiljna je činjenica da je Moreno-Ocampo propustio uključiti silovanje kao jednu od točaka optužnice, premda su Lubangove otete novakinje  bile redovito prisiljavane na spolni odnos sa svojim vojnim zapovjednicima.  Aktiviskinje za ženska ljudska prava pokušale su uvjeriti tužitelja da uključi zločin spolnog naslija u tužbu međutim on ih nije poslušao. Sada, obzirom da se Lubangu ne tereti za silovanja, branitelji optuženog ne moraju dopustiti pitanja vezana za te zločine.  

Drugi slučaj Međunarodnog kaznenog suda koji se tiče Konga, onaj Jean-Pierre Bembe, ima drugačije nedostatke. Rimskim statutom propisuje se da silovanje može biti procesuirano i kao silovanje ali i kao oblik mučenja ili genocid; takve višestruke optužbe imaju su za cilj obuhvatiti više dimenzija te punu štetnost toga čina.                                

Međutim, u slučaju Bemba, sutkinja na predraspravnom vijeću odbila je dopustiti mogućnost višestruke optužbe za silovanje te odbacila optužbu za mučenje, djelomično i zbog loše pripremljene optužnice i zbog nedovoljno prikupljenih dokaza od strane ureda tužiteljstva.

Sve navedeno ističe važnost još jedne odredbe Rimskog statuta a koji je prekršio Moreno-Ocampo – rano imenovanje visoko rangiranih stručnjaka za rodna pitanja kao dio stalnog tima tužiteljstva. Sastavljači Rimskog statuta iz iskustva su znali da je uvođenje ideje o zločinu protiv žena novost te da će odvjetnicima i sucima za taj posao biti potrebna edukacija. No  umjesto da imenuje rodne stručnjake/inje te ih integrira u svoj tim omogućujući im da utječu na  slučajeve, Moreno-Ocampo odgađao je svako imenovanje šest godina.   

Napokon, u studenom 2008, uslijed brojnih kritika, imenovao je Catherine MacKinnon za posebnu rodnu savjetnicu – ne kao dio stalno zaposlenog tima več kao konzultanticu bez obveze prisustva. Njezino imenovanje bilo je neobično i zbog drugih razloga. Mackinnon nije bila direktno uključena u proces stvaranja suda te integriranja rodnih pitanja u Rimski statut. Njezina slava u Americi, gdje o njoj kao osobi vlada vrlo razjedinjeno mišljenje, počiva na zakonu o spolnom uznemiravanju te angažmanu u vrijeme tzv. ‘porno rata’ u osamdesetima, kada je pokušavala kriminalizirati pornografiju kao kršenje ženskih građanskih prava.  Svoje stavove o pornografiji prenijela je i na rat u Jugoslaviji, tvrdeći na temelju dubioznih dokaza, da je srpska paravojska u Bosni dobivala posebne pornografske filmove kako bi ih se psihički pripremilo za masovno silovanje.         

Na Međunarodnom kaznenom sudu počelo je prevladavati mišljenje da je njezin glavni zadatak da zamagli stvari. U govoru održanom u rujnu 2009, rekla je:

“Najupadljivija odlika progona ovih (rodno uvjetovanih) zločina od strane Međunarodnog kaznenog suda do danas jest to da su oni prisutni: središnje mjesto koje su imali u svakoj tužbi do sada razjašnjava kako spolno zlostavljanje postaje posebno instrumentalizirano u svakom sukobu.”

Ta izjava je prikrivanje načina na koji su rodna pitanja zanemarivana u ranim godinama postojanja suda što je dokazano u slučaju Lubanga.

 

Kada je suvremeni pokret za ljudska prava započeo, njegova normativna žrtva bio je istočnoeuropski muškarac, zarobljenik savjesti. U devedesetima, ženske aktivistkinje rasvijetlile su rodno uvjetovano kršenje ljudskih prava te je definicija žrtve kršenja ljudskih prava postala dovoljno široka da uključi spolno zlostavljanje jednako od strane države kao i od strane ‘ ne-državnih počinitelja’ kao što su paravojske, paramilitarne skupine, religiozni fundamentalisti, pa čak i očevi, braća i muževi. Rimski statut predstavlja jedan je od glavnih temelja toga puta. Međutim, ‘rat protiv terora’ vratio nas je , na mnogo načina na status quo ante: danas je normativna žrtva kršenja ljudskih prava opet muški zatvorenik, ovaj puta u zatvoru Guantanamo; kršenje ljudskih prava od strane države ponovno je u središtu pažnje i opet su zločini protiv žena i djece marginalizirani.  

Nedostaci Međunarodnog kaznenog suda jedan su od simptoma nazadovanja u razvoju ženskih ljudskih prava. Borba između Gite Saghal i Amnesty-a je druga stvar. Živimo u svijetu gdje unutarnjim procedurama u organizacijama ljudskih prava –  bilo da se radi o Amnesty –u ili o Međunarodnom kaznenom sudu –  nedostaje transparentnosti i gdje su rasprave o tom pitanju sve više zatvorene u ekspertne skupine. Dok je kontekst ženskih ljudskih prava transformiran zbog “rata protiv terora’, ostatak pokreta ljudskih prava nije ga sustigao a globalne ženske mreže koje su postojale u devedesetima zamorile su se i nedostaju im sredstva.   

Na međunarodnoj konferenciji na McGill University 1999, Rhonda Copelon primijetila je da “ljudska prava, kao i sami zakoni, nisu autonomna več rastu i padaju na temelju usmjerenja i snage ljudskih pokreta, javnih i političkih pritisaka te kulturnih promjena koje donose.”. Ne možemo si dopustiti da nas se gurne natrag u uske okvire vizije ljudskih prava iz polovice 20 stoljeća, a najmanje na Međunarodnom kaznenom sudu. Ocampo-Moreno ima mandat kao  tužitelj do 2012. Vrijeme je da se aktivisti počnu mobilizirati i lobirati za osobu koja će ga  zamjeniti i imati bolje razumijevanje rodnih odredbi tako precizno napisanih u Rimskom statutu.   

Druga svjetska konferencija ženskih sigurnih kuća

Druga svjetska konferencija ženskih sigurnih kuća održati će se od 27. veljače do 1. ožujka 2011. u Washingtonu, SAD. Konferenciju organizira Global Network of Women’s Shelter’s (GNWS).

Organizatorice pozivaju osobe i organizacije koje se bave pružanjem pomoći žrtvama nasilja da prijave izlaganja na konferenciji. Rok za prijavu je 27. veljače.

Više o konferenciji možete pročitati na službenim web stranicama.

Vesna Teršelič dobitnica povelje “Diana Budisavljević” za 2010.

Novoutemeljenu nagradu “Diana Budisavljević”, a koju dodjeljuje Srpsko narodno vijeće, dodijeljena je Vesni Teršelič, za njen dugogodišnji rad na kulturi mira, antiratnim kampanjama, nastojanja da žrtve rata ne budu zaboravljene, kao i napori da se zajednice u bivšoj Jugoslaviji suoče sa proteklim teškim vremenima.

Uz spomenutu nagradu, Srpsko narodno vijeće dodijelilo je i priznanje “Nikola Tesla” za doprinos razvoju srpskih institucija koje je uručeno predsjedniku SDSS-a Vojislavu Stanimiroviću te priznanje “Svetozar Pribičević” za unapređenje odnosa između Hrvata i Srba Vesni Škare Ožbolt i Ivici Vrkiću, tadašnjim predstavnicima Vlade u procesu mirne reintegracije.

Priznanje “Gojko Nikoliš” za afirmaciju antifašističkih vrijednosti pripalo je bivšem saborskom zastupniku, profesoru Nikoli Viskoviću iz Splita koji je bio spriječen da dođe, ali koji je po riječima Milorada Pupovca, u vrijeme kad su se svi skrivali jedni od drugih, čuvao povjerenje i koji je vjerovao da će se ponovo uspostaviti dobri odnosi.

U ime nagrađenih prisutnima se obratila Vesna Teršelič, rekavši da je ovo priznanje velika čast za nju i sve mirovne aktiviste, ali i da bi Diana Budisavljeviće koja za spašavanje12.000 djece nikad nije dobila nikakvo priznanje, konačno trebala dobiti ulicu u Zagrebu.

Diana Budisavljević (Innsbruck, 15. siječnja 1891. – Innsbruck, 20. kolovoza 1978.) hrvatska je humanitarka i nezavisna socijalna aktivistica. Tijekom Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1945. potaknula i organizirala spašavanje iz ustaških koncentracijskih logora, sudjelovala u zbrinjavanju te vodila sustavne podatke o oko 12.000, uglavnom srpske djece te njihovih majki s područja Korduna i Kozare.

Vrednovanje volonterskog rada u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj

U Zagrebu će se u ponedjeljak, 31. siječnja 2011., održati okrugli stol na temu “Vrednovanje volonterskog rada u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj“, ujedno prvo događanje kojim u Republici Hrvatskoj na nacionalnoj razini otpočinje obilježavanje “Europske godine volontiranja 2011.” Pripreme za ovu značajnu javnu raspravu već su u punom jeku, a zajednički je organiziraju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za udruge Vlade RH, Nacionalni odbor za razvoj volonterstva i Hrvatska mreža volonterskih centara u partnerstvu s projektom TACSO – Tehnička pomoć organizacijama civilnog društva.

Uz predstavljanje iskustava o modelima priznavanja volonterskog rada u okviru visokog obrazovanja u državama članicama EU, okrugli stol će sudionicima omogućiti razmjenu iskustava  o dosadašnjim naporima u području provedbe programa volontiranja u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj te konačno otvoriti raspravu o mogućnostima i izazovima razvoja različitih modela priznavanja volonterskog rada u okviru hrvatskih sveučilišta. Okrugli stol će  okupiti brojne sudionike iz javnog i civilnog sektora, tijela državne uprave i organizacija civilnog društva koje se bave razvojem volonterstva, predstavnike ustanova visokog obrazovanja i donosioce odluka u području odgoja i obrazovanja.
 
U Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koje je središnje koordinacijsko tijelo državne uprave zaduženo za sveukupni razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj naglašavaju da MOBMS ovim okruglim stolom zajedno sa suorganizatorima i strateškim partnerima želi potaknuti i unaprijediti vrednovanje volonterskog doprinosa u visokom obrazovanju, proširiti   ideju volonterstva na odgoj i obrazovanje,  te intenzivirati suradnju i partnerstvo svih dionika koji se bave volonterstvom. Valja naglasiti da Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ujedno i koordinira rad Povjerenstva za obilježavanje Europske godine volontiranja u Hrvatskoj, koje je osnovano u lipnju 2010. godine Odlukom Vlade RH.

Tijekom cijele “Europske godine volontiranja 2011.” u državama članicama EU te državama pristupnicama, među kojima je i Hrvatska, provodit će se na stotine projekata koji promiču volonterstvo i podižu svijest o važnosti volonterskog rada u kontekstu društvenog doprinosa. Europska je komisija istaknula i glavni slogan – “Volontiraj! Učini razliku” pod kojim će se provoditi sve aktivnosti, a u sklopu Europske godine volontiranja  identificirana su i četiri glavna cilja čija je svrha dugoročno poticanje volonterskog rada – to su: uklanjanje  prepreka za volonterski rad, osnaživanje volonterskih organizacija i jačanje kvalitete volonterstva, vrednovanje i prepoznavanje volonterskog rada, te podizanje javne svijesti o važnosti volonterstva.
Komisija očekuje da će Europska godina volonterstva povećati volonterski rad i ojačati svijest o njegovoj dodanoj vrijednosti, te da će istaknuti povezanost volonterskog rada na lokalnoj razini i njegovog značaja u širem europskom kontekstu.

Više o Europskoj godini volontiranja saznajte na:
www.europa.eu/volunteering

Informacije o TACSO projektu potražite na služenim TACSO stranicama:
www.tacso.org

Iz prakse Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova

Često je rad raznih hrvatskih institucija teško dokučiv prosječnoj osobi, a još je teže ponekad vidjeti konkretne rezultate tog rada. Stoga je prilično hvalevrijedna inicijativa Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova da na svojim web stranicama prikaže dva slučaja iz svakodnevne prakse Ureda.

Tako je objavljena detaljna analiza slučaja u kojem je HZZO retroaktivno ukinuo status osigurane zaposlene osobe i odbio zahtjev za naknadu plaće za bolovanje radi komplikacija u trudnoći. Nakon analize Pravobraniteljica je zaključila kako je HZZO svoju odluku donio na temelju paušalne stereotipne procjene kako žena u postupku in vitro oplodnje odnosno u stanju rizične trudnoće nije u stanju obavljati bilo koji posao, pri tome se rukovodeći  dvama stereotipnim stavovima. Prema jednom, žene ne mogu same odlučivati o usklađivanju svojih interesa vezanih uz njihovo zdravstveno stanje i interesa vezanih uz njihovu profesionalnu karijeru odnosno financijsku stabilnost.  Prema drugom, niti jedan “razuman” poslodavac  ne bi  zaposlio ženu koja je trudna ili je u postupku in vitro oplodnje.  Pravobraniteljica ne tvrdi da je HZZO, vodeći se navedenom stereotipima, namjerno htio dovesti pritužiteljicu u nepovoljni položaj zato što je žena, dakle, namjera HZZO-a nije odlučna. No, Pravobraniteljica smatra kako je HZZO mogao i morao  biti svjestan diskriminirajućih posljedica svoje paušalne ocjene odnosno činjenice da ovakva stajališta ne samo da ograničavaju Ustavom zajamčenu slobodu svake osobe da autonomno odlučuje o svojim interesima, već da učvršćuju postojeće strukturalne barijere jednakosti prilika žena na tržištu rada. Više o slučaju pročitajte OVDJE.

 

Slučaj, koji prenosimo u cijelosti, tiče se maratonskog natjecanja u kojem se novčane nagrade dijele muškim natjecateljima, ali ne i natjecateljicama u ženskoj kategoriji.

OPIS SLUČAJA

Pravobraniteljici se pritužio sudionik novogodišnje maratonske utrke u V.  zbog propozicija organizatora, športskog atletskog kluba, koje trkačice tretiraju različito od trkača. Naime, iako u  toj maratonskoj utrci u dvije apsolutno ženske kategorije sudjeluju žene (seniorke i veteranke), a u dvije apsolutno muške muškarci (seniori i veterani), novčane nagrade predviđene su samo za prva tri trkača u apsolutno muškoj kategoriji. Pritužitelj navodi da je tako “već niz godina” te da je to “u suprotnosti s praksom na svim ostalim utrkama”.

PODUZETE MJERE

Pravobraniteljica je provjerila navode iz pritužbe i ustanovila da su sve nagrade, pehari, spomen diplome, spomen majice, zidni kalendari, predviđeni i za muškarce i za žene u svim kategorijama, a da je samo novčane nagrade organizator predvidio samo za muškarce. Stoga je organizatoru uputila dopis kojim ga podsjeća da Zakon o ravnopravnosti spolova definira ravnopravnost spolova kao jednaki status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata muškarcima i ženama te zabranjuje diskriminaciju temeljem spola. Budući da je ovo utrka u kojoj je ženama onemogućeno dobivanje jedne od nagrada, pravobraniteljica je upozorila organizatora da je takvo isključivanje diskriminacija po spolu te preporučila da ponovo razmotri svoju odluku o novčanim nagradama kako bi, sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova, i trkačicama omogućio jednaki status, jednake mogućnosti i jednaku korist od ostvarenih rezultata kao i trkačima.

 

ISHOD

Organizator je u svega nekoliko dana obavijestio pravobraniteljicu da je na osnovu njezinog dopisa promijenio odluku o načinu nagrađivanja trkačica i trkača u utrci te da će se u apsolutnoj ženskoj kategoriji također novčano nagraditi prve tri trkačice. U prilogu je dostavio i korekciju propozicija u koju je uključio i novčane nagrade za trkačice. Pravobraniteljica je o ishodu obavijestila pritužitelja koji se u svoje ime i ime drugih trkačica i trkača, zahvalio pravobraniteljici na brzoj i učinkovitoj reakciji.