Kazne za tvrtke gdje plaće muškaraca i žena nisu iste

Francuska vlada u nedjelju je, usred kampanje za obranu novog mirovinskog zakona, izvijestila kako će planiranom reformom mirovinskog sustava biti kažnjavane one tvrtke koje svoje zaposlenice plaćaju manje od njihovih muških kolega.

Ministar rada i tvorac reforme Erik Woerth odbacio je kritike prema kojima se prijedlogom novog zakona diskriminiraju žene jer ih se prisiljava da rade dulje od muškaraca kako bi ostvarile potreban staž.

Također je kazao kako će reforme omogućiti ženama koje otiđu na porodiljni dopust, kompenzaciju u obliku dvogodišnje dodatne uplate mirovina.

“Problem nije duljina plaćanja, već su, kada je o ženama riječ problem same plaće: naime njihova primanja manja su od plaća muškaraca koji rade isti posao”, kazao je Woerth za radio Europe 1. “To je uvreda za demokraciju i naš socijalni model”, rekao je.

Woerth smatra kako sindikati i oporbena Socijalistička stranka dovode u zabludu birače tvrdnjama prema kojima se planirano pomicanje minimalne starosne granice za odlazak u mirovinu sa 60 na 62 godine može izbjeći. Vlada je izvijestila kako bi bez spomenutih reformi, francuski mirovinski sustav do 2020. mogao izgubiti oko 45 milijarda eura.

Francuski sindikati u utorak su održali štrajk u povodu najavljenih reformi mirovinskog sustava te najavili novi za 27. rujna, no vlada predsjednika Nicolasa Sarkozyja odbila je zakon povući iz procedure.

Teška borba za prava osoba s invaliditetom

Prevela Nada Kujundžić

 

Prava osoba s invaliditetom su ljudska prava

U sklopu petog međunarodnog znanstvenog skupa koji se bavi temama ženskog vodstva i invaliditeta (Women´s Institute on Leadership and Disability, skrać. WILD), američka udruga za promicanje međunarodne mobilnosti (Mobility International USA, skrać. MIUSA) ugostila je sudionice iz 42 zemlje na posebnom seminaru na kojemu se raspravljalo o pitanjima roda i invaliditeta (Gender, Disability and Development Institute, skrać. GDDI). Posebna savjetnica za pitanja međunarodnih prava osoba s invaliditetom pri Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Judy Heumann, podsjetila je okupljene na godinu 1977. U travnju 1977. diljem Sjedinjenih Država vodila se borba za prava osoba s invaliditetom – sudionici brojnih demonstracija zahtijevali su usvajanje paragrafa 504 Zakona o rehabilitaciji iz 1973. kao punopravnog zakona. Paragraf 504 oslanja se na američki zakon o građanskim pravima kojime se štite žene i nacionalne manjine, te zabranjuje diskriminacija na temelju invaliditeta1. Demonstracije su označile početak Pokreta za prava osoba s invaliditetom; paragraf 504 predstavlja prvi građanski zakon o ravnopravnosti osoba s invaliditetom.

Osim što je paragraf 504 postao pravni presedan, zalaganje boraca za prava osoba s invaliditetom potaknulo je i medije, sindikate, crkvene grupe, radnike u poljoprivredi i javnome sektoru, lokalne zakonodavce i političare da i sami daju podršku i priključe se demonstracijama. Na izvanrednoj sjednici američkog Kongresa, Ed Roberts, jedan od vođa pokreta za prava osoba s invaliditetom je istaknuo: “Osobe s invaliditetom nisu u poziciji da pristaju na kompromis kad su u pitanju građanska i ljudska prava.” Paragraf 504 značio je ljudska prava za sve2.

 

Prava žena s invaliditetom danas

Od tada su ostvareni mnogi ciljevi u borbi za prava osoba s invaliditetom. Diljem svijeta izglasani su brojni zakoni, unijete promjene u ustave, donijeti dekreti kojima se štite prava i osiguravaju jednake prilike pojednicima s invaliditetom. Neki od istaknutijih dokumenta su: kanadski Zakon o ljudskim pravima (1977.) kojime se ukida diskriminacija unutar federalnog zakonodavnog sustava; filipinska Magna Carta osoba s invaliditetom (1992.); dekret Nigerijci s invaliditetom (1993); Ustav Južnoafričke republike (na snazi od 1997.) koji brani bilo kakav oblik diskriminacije; zakon broj 4 palestinske Povelje o pravima osoba s invaliditetom (1999.) u kojemu se navode prava osoba s invaliditetom, kao i koraci koje bi trebala poduzeti sama država ne bi li se ta prava doista i realizirala.

Usprkos tome, u navedenim zemljama (ali i u mnogim drugim djelovima svijeta) osobe s invaliditetom i dalje su izložene raznim oblicima diskriminacije, zlostavljanja i segregacije. Takva je situacija najvećim djelom posljedica neuspjeha u provođenju donesenih zakona. Problem predstavljaju i brojne barijere unutar institucija, pa i društva općenito, barijere koje su nerijetko posljedica predrasuda prema osobama s invaliditetom.

Prema podatcima UN-a, osobe s invaliditetom sačinjavaju 10% svjetske populacije (650 milijuna), što ih čini najvećom manjinskom skupinom na svijetu. Nadalje, tri četvrtine ukupnog broja osoba s invaliditetom koje obitavaju u siromašnim zemljama jesu žene. 65-70% tih žena žive u ruralnim područjima. Siromaštvo je daleko raširenije među ženama nego muškarcima s invaliditetom ili pak fizički sposobnim ženama. Osim toga, žene s invaliditetom jače pogađa diskriminacija na polju obrazovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Također su u većoj mjeri izložene rodnom nasilju, što znači da ih se diskrimnira po čak dvije osnovice.

S obzirom na osjetne razlike u načinu na koji pojedinci doživljavaju i nose se s vlastitim invaliditetom, kao i u načinu na koji se definiraju njihova prava, borci za prava žena podržavaju socijalni model invaliditeta koji prepoznaje razlike između oštećenja i invaliditeta. Dok se fizičko oštećenje prepoznaje kao biološki uvjetovano stanje, invaliditet se tumači kao produkt institucionalnih, ekonomskih, kulturalnih i vjerskih barijera. Prema tome, problem invaliditeta mogao bi se efektivno riješiti uklanjanjem spomenutih barijera te osiguravanjem jednakih mogućnosti za sve, kao i revizijom zakona i javnih praksi (osobito onih vezanih za obrazovanje, zdravstvo i tržište rada). Socijalni model invaliditeta razlikuje se od tradicionalnog medicinskog modela koji podržava stajalište da su osobe s invaliditetom na neki način “oštećene” te ih stoga treba “popraviti”. Povijesno gledano, zakoni čiji je cilj bio osigurati jednakost za osobe s invaliditetom uglavnom su bili usmjereni na uklanjanje fizičkih zapreka, no aktivisti ističu kako je promjena kulturnih i društvenih stavova od jednake važnosti. Glavni preduvjet za uvođenje promjena jest usvajanje stava da su osobe s invaliditetom pojedinci kao i svaki drugi, sa vlastitim iskustvima, snovima i željama, te sposobnošću djelovanja.

U kulturama u kojima se identitet žene definira kroz njene uloge majke i supruge, rašireno je uvjerenje kako žene s invaliditetom ne mogu stupati u brak niti rađati djecu, kako im, stoga, nije potrebna reproduktivna zdravstvena zaštita kao ni seksualna prava, jer se pretpostavlja da nemaju nikakve seksualne porive (još manje želju za homoseksualnim odnosima). Djelujući u skladu s ovim i sličnim predrasudama, njihove obitelji, obrazovne i zdravstvene ustanove negiraju navedene (i ne samo te) aspekte života tih žena. U takvim kulturama osnovicu percepcije osoba s invaliditetom čini samilost, pa se takve osobe uglavnom sažalijeva a nerijetko i infantilizira. 

 

Razmišljanja sudionica GDDI skupa

Žene s invaliditetom, sudionice GDDI znanstvenog skupa, odlučno su ustvrdile kako ne žele da se na njih gleda kao na nesposobne ili manje vrijedne sudionice društva. Ne samo da ih smeta što ih se tretira kao izoliranu i zatvorenu grupu, već se, naprotiv, žele uključiti u druge društvene pokrete (primjerice, borbu za ženska prava) u funkciji liderica, sudionica i donositeljica odluka. Tako nešto, nažalost, još uvijek je rijetkost. Jedna od aktivistica istaknula je kako borci za ženska prava u Indiji u svoje redove ne primaju žene s invaliditetom, ali niti prostitutke ili transrodne osobe. Druga sudionica skupa upozorila je kako se na čelu brojnih pokreta za prava osoba s invaliditetom u Botsvani uglavnom nalaze muškarci, dok je uloga žena marginalizirana.

Kako onda ostvariti jednakost i uključenost? Na koji način osigurati pristup resursima? Kako ostvariti suradnju između raznih političkih i društvenih aktera (sveučilišta, zaklade, udruge koje promoviraju građanska prava) i žena s invaliditetom u zajedničkoj borbi za promjenu i primjenu postojećih zakona o pravima osoba s invaliditetom? A što ako, pita se Judy Heumann, nacrt plana globalnog razvoja previđa pitanje invaliditeta?

 

Pozitivni primjeri

Brojni aktivisti i organizacije svojim djelovanjem nastoje ponuditi odgovore na neka od navedenih pitanja. Primjerice, cilj libanonske Udruge slijepih jest senzibilizirati javnost za probleme slijepih osoba, te im omogućiti participaciju i djelovanje u svim sferama društva. Autor članka “Rod i invaliditet u arapskoj regiji” Kozue Nagata3, navodi kako “mlade žene s invaliditetom smatraju da je povezivanje i ostvarivanje suradnje između pokreta za prava žena i pokreta za prava osoba s invaliditetom znatno ojačala oba pokreta i donijela im obostranu korist.” Libanonska Udruga invalida promovira stajalište da “invaliditet nije problem sam po sebi” – problemi nastaju onda kada društvo “nije u stanju integrirati osobe s invaliditetom u vlastite strukture i institucije.” Australska udruga Osobe s invaliditetom (orig. People With Disabilities, skrać. PWD) nastoji okupiti žene s invaliditetom iz čitave zemlje, kao i Aboriđine te stanovnike otočja Torres Strait. U konačnici, cilj im je međusobno udruživanje sličnih udruga unutar pacifičke regije te stvaranje neke vrste krovne regionalne udruge (Pacific Disability Forum, skrać. PDF).

U Indiji, udruga CREA (Creative Resources for Empowerment in Action, udruga za promicanje ženskih prava) svake godine organizira skup na temu seksualnosti, roda i invaliditeta. U Palestini, udruga Zvijezde nade bori se za pozitivne promjene u životima žena s invaliditetom. Kroz suradnju s Vladom nastoje potaknuti zakonodavne promjene koje bi pridonijele uklanjanju brojnih problema s kojima se susreću žene s invaliditetom te omogućile zadovoljavanje njihovih potreba. Udruga Zvijezde nade također surađuje s brojnim međunarodnim organizacijama (npr. Međunarodna udruga osoba s invaliditetom) – cilj im je kroz radionice i obrazovne programe senzibilizirati javnost za probleme i potrebe osoba s invaliditetom. Također nastoje potaknuti brojne organizacije i institucije unutar Palestine da vlastitim djelovanjem pridonesu borbi protiv diskriminacije.

 

1977. i 2010. godina

Dvadeset i tri godine rada i borbe da se prava osoba s invaliditetom priznaju kao neotuđiva ljudska prava koje su uslijedile nakon demonstracija 1977. godine, polučile su golem uspjeh. No predstoji još mnogo posla kako bi se javnost senzibilizirala za probleme i potrebe osoba s invaliditetom, te kako bi se istima omogućilo punopravno sudjelovanje i djelovanje u svim sferama društva. Kao i borba za usvajanje paragrafa 504, i ovaj projekt iziskuje kolektivni rad i predanost borbi za neotuđivost ljudskih prava.

 

Napomena: Autorica želi zahvaliti Shathi Abusrour na povratnim informacijama kao i na materijalima o ženama s invaliditetom, te sudionicama skupa WILD Women 2010 što su s njome podijelile vlastita iskustva s udrugom AWID.

 

* AWID: skraćenica za Association for Women´s Rights in Development, međunarodnu udrugu za zaštitu i promicanje prava žena

 

Linkovi:

1 http://www.ok.gov/abletech/documents/Section%20504%20of%20the%20Rehab%20Act.pdf

2 dokumentarni film “Moć paragrafa 504”, drugi dio (Power of 504 Documentary):  http://www.youtube.com/watch?v=HiScXKt_BhI&feature=channel

3 Nagata, Kozue Kay. “Gender and Disability in the Arab Region: The Challenges in the New Millennium”. In: Asia Pacific Disability Rehabilitation Journal (2003). http://www.aifo.it/english/resources/online/apdrj/apdrj103/arab-region.pdf

Cenzura

Programom Europske zajednice “Europa za građane”, se pruža financijska podrška projektima promicanja “aktivnog europskog građanstva”, odgovara se na potrebu aktivnijeg sudjelovanja građana u izgradnji Europe i potiče suradnju između građana i njihovih organizacija u različitim zemljama s ciljem susreta, zajedničkog djelovanja i razvoja njihovih vlastitih ideja o europskom okruženju, uz poštivanje međusobne različitosti.

Ured za udruge Vlade RH imenovan je nositeljem provedbe programa i djeluje u svojstvu Kontakt točke za program Europa za građane.

Posjetili smo konferenciju u organizaciji Ureda za udruge Vlade RH, održanu 7. i 8. prosinca u Opatiji, kojom su obilježene prve tri godine programa u Hrvatskoj.

Uz uvodne riječi Dejana Jovića, izaslanika Predsjednika RH i Igora Vidačka predstojnika Ureda za udruge Vlade RH, pogledajte koliko je uspješna provedba programa u Hrvatskoj i kako organizacije civilnog društva, jedinice lokalnih samouprava i drugi dionici koriste sredstva tog programa. 

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu i na YouTube Chanel: CenzuraPlusTV. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

Radnice Kamenskog predale kaznenu prijavu DORH-u

Radnice koje su u rujnu ove godine štrajkale glađu, a zatim i stupile u generalni štrajk prije nego li je tvornica otišla u stečaj, jučer, točno u podne ušetale su u zgradu Državnog odvjetništva s prijavom u vidu bijele plahte na kojoj su ručno izvezle imena osoba koje terete za propast tvornice. Iako je riječ o popisu članova Uprave, Nadzornog odbora i nekoliko dioničara Kamenskog d.d., simptomatično je da se popis istih tih ljudi nalazi i na listi suradnika jednog od velikana privatizacijske pljačke – Miroslava Kutle.

Do 2004. godine, dok je Kamensko bilo pod upravom radnica, tvornica je uspješno poslovala, no ulaskom novih vlasnika, tvornica je naglo krenula prema dnu. Tada je grupa Kutlinih operativaca polako počela preuzimati dioničarsko društvo, a u trenutku kad su zaposjeli više od 25 posto dionica s pravom glasa, unatoč nalogu Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA), odbili su dati javnu ponudu za preuzimanje istih. No složna grupica “poduzetnika” nije stala samo na tome već se zahvaljujući Antunu Crlenjaku, direktoru Kamenskog koji je već nepravomoćno osuđen za gospodarski kriminal, nakon što su radnice pokrenule stečajni postupak uspjela preko sedam poduzeća protuzakonito uknjižiti na nekretninu tvornice.

Crlenjaku je ovaj čin znatno olakšao predsjednik Nadzornog odbora Kamenskog Davor Vlajčević, koji je, kakve li slučajnosti – vlasnik dvaju od spomenutih sedam tvrtki koje su dobile uknjižbu na nekretninu.

Njegova prva tvrtka za poslovno savjetovanje Gravis atrium registrirana je tek 2009. godine kada je imala prihod od samo 60 000 kuna. Zanimljivo je da ista tvrtka od Kamenskog ima potraživanja od čak deset milijuna kuna. Njegova druga, i u ovom slučaju još osebujnija tvrtka, Vilinske poljane, koja od Kamenskog potražuje oko osam milijuna kuna, registrirana je ni više ni manje nego za uzgoj konja i magaraca. Svoje prste u ovoj spletki ima i Lidija Matasić, direktorica uprave tvrtke Lokacija doo koja od Kamenskog potražuje oko milijun kuna.

Da isprepletenosti ove složne grupice nema kraj potvrđuje i podatak da su Vlajčević i Matasić zajedno s Crlenjakom jedini članovi nadzornog odbora Kutline Globus grupe, a ujedno ih se povezuje i sa građevinskim tvrtkama poput Orion grupe.

Sumnje da će izvučeni novac fiktivnih tvrtke biti uložen u izgradnju shopping centra sa luksuznim stanovima na zemljištu tvornice koje se nalazi na atraktivnoj lokaciji u centru grada, potvrdio je danas i predsjednik Zelene akcije Tomislav Tomašević. “Tvrtka koja je profitabilno poslovala sve do prije pet godina gurnuta je u stečaj samo kako bi se srušila tvornica i ‘oslobodilo’ zemljište. Tome u prilog ide i činjenica da je Grad Zagreb 2006. godine izmijenio Generalni urbanistički plan (GUP) prema kojem je parcela Kamenskog iz komercijalne prebačena u mješovitu namjenu”, upozorio je Tomašević.

Predsjednik Zelene akcije rekao je kako ima informaciju da ovih dana predsjednici pojedinih građevinskih tvrtki obilaze stanove u zgradama koje su naslonjene uz kompleks tvornice i nude im zamjenu za stanove na Laništu čime žele okrupniti parcelu. Zanimljivo je da je već spomenuta Orion grupa prema napisima Jutarnjeg lista na zagrebačkom Laništu izgradila više od 400 stambenih zgrada, a kako je ta tvrtka tamošnje parcele kupila neposredno prije odluke da će se tik uz njih graditi rukometna arena, postavilo se pitanje da li su građevinski poduzetnici imali povlaštenu informaciju i na taj način podignuli cijenu svojih nekretnina.

Teodor Celakoski iz Prava na grad istaknuo je kako se prvom privatizacijskom pljačkom, koja je u Hrvatskoj dominirala devedesetih, i drugom, koja traje još od 2000. godine onemogućuje budućnost građanima i radnicima ove zemlje. “Zbog uništavanja proizvodnje nalazimo se u situaciji u kojoj je naša budućnost jedino shopping, tržište nekretninama i građevinski biznis. To je ono protiv čega svi zajedno trebamo graditi koalicije s radnicima, studentima i drugim nevladinim organizacijama jer političke elite nemaju niti volje niti kapaciteta za razumijevanje ove problematike”, naglasio je Celakoski. Ovim putem prozvao je Vladu i Hrvatsku udrugu poslodavaca (HUP) zbog toga što se ne oglašavaju o ovom apsurdnom uništenju tvornice kao tipičnom primjeru anti poduzetničke klime.

Zadnjem vapaju radnica Kamenskog, koje su danas istaknule kako ne žele da se njihov slučaj ikome ponovi, pridružili su se i studenti koji ih podupiru od samo početka njihove borbe. “Ove žene nam svojim primjerom ulijevaju nadu da će i drugi radnici smoći snage da se odupru onima koji nekažnjeno gaze radnike i uništavaju poduzeća ravnajući se isključivo vlastitim interesima i interesima kapitala, ne mareći pritom ni za kakvu društvenu korist”, zaključili su studenti.

Utočište pod oblacima

Dvojica riječkih arhitekata, Miroslav Rajić i Marin Račić iz studija MR2, autori su idejnog projekta za sasvim neobično Utočište za žene, žrtve nasilja.

Lokacija je riječka Hartera, točnije visoki dimnjak bivše tvornice papira u kanjonu Rječine. “Tučete li svoju ženu?” provokativno je pitanje koje su autori ovog projekta postavili kao uvod u njihovo predavanje, s kojim su predstavili projekt na posljednjoj Pecha Kucha Night u Rijeci.

Sklonište za zlostavljane žene arhitekti su pozicionirali na vrhu 83 metara visokog ciglenog dimnjaka. 450 m2 projektiranog prostora, sastoji se od četiri apartmana i dvorane za predavanja te prostorija za psihologe, socijalne radnike i ostale zaposlenike.

Njihova socijalno angažirana arhitektura tako problematizira ovaj, često nedovoljno apostrofiran, problem suvremenog društva i međuljudskih odnosa. Konceptualni arhitektonski projekt ureda MR2 ispituje mogu li se arhitektonskim projektom naglasiti socijalne vrijednosti, s obzirom da se nerijetko žrtve nasilja neprikladno tretiraju i doživljavaju kao građani drugog reda.

 
Također, uobičajena “uloga” žrtve sada se potpuno mijenja, iz podruma, zabačenih prostorija i sličnih lokacija koje su najčešće mjesto djelovanja ovakvih ustanova, utočište se podiže na vrh građevine, te na vizualno doslovan način podiže važnost problema, vidljivo odašiljući snažnu poruku.

“Cilj je senzibilizirati stručnu i širu javnost na novi kontekst u promišljanju arhitekture, novih medija i problema promišljanja skloništa za žrtve nasilja (Utočišta) kao osnovne teme”, objašnjavaju autori svoj projekt.

Više na Pogledaj.to.

Informacijom protiv diskriminacije

Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS iz Splita tijekom 2010. provodi Projekt “Informacijom protiv diskriminacije”, podržan sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Opći cilj Projekta je unaprijediti suzbijanje diskriminacije i društvenu odgovornost i ulogu medija u tom kontekstu, prvenstveno na području Splitsko-dalmatinske županije.

 U okviru Projekta, u subotu, 30.12.2010, u 11 sati,

na vrhu Marmontove ulice u Splitu,

održati će se javna akcija

kada ćemo informirati građanke i građane grada Splita o problemu diskriminacije, te podijeliti propagandne materijale.

Pozivamo sve zainteresirane građanke i građane, a posebice novinarke i novinare, da se u što većem broju odazovu ovoj akciji.