6. FESTIVAL NOVOG CIRKUSA

Festival novog cirkusa nam uvijek dovodi iznimne predstave, umjetnike i performere. Takva mu je, naime, programska koncepcija. Možemo se pitati (i pitajmo se), zašto nam drugi festivali ne pružaju podjednak užitak, pogotovo kad su sufinancirani višestruko većim iznosom iz kulturne blagajne. U skladu s takvom gradskom politikom, ovogodišnji novo-cirkuski tek “Yedan dan u Zagrebu” 13.11.-13.11.2010., predstavio nam je “jednu predstavu, jedan cabaret, jedno predavanje, jedan film, jednu izložbu”, i donio jednorečenični manifest kojim poručuje da zbog odnosa gradskih i državnih institucija prema nezavisnoj kulturnoj sceni i njezinim potrebama ovakvi festivali i ne mogu duže trajati žele li zadržati nivo dosadašnje programske kvalitete.

Upravo o tome inspirativno govori spomenuta izložba – izložba “Muzeja relikvija Festivala novog cirkusa”. O kakvim je fantastičnim artefaktima riječ pogledajte ovdje

6. Festival novog cirkusa u svakom od svojih pojedinačnih događaja donio nam je queer cirkusku estetiku. Ona, doduše, često i jest dijelom shvaćanja i percepcije cirkusa. Međutim, ona je, po sebi, i vrlo politična. Queer cirkuski umjetnici – bradate žene i našminkani muškarci, vlastitim identitetima dovode u pitanje hetero-patrijahalne norme i društveno prihvaćene kategorije roda i spola.

 

Kako se stvara demokracija na ulici ili što sve može biti queer, publika festivala imala je priliku ponajviše doznati na predavanju sveučilišne profesorice Jennifer Miller, bradate žene i osnivačice njujorškog Circusa Amok . Dokumentarni film o tom uličnom kazalištu, “Is Your House on Fire?” nakon njezina predavanja pokazao nam je kako tradicionalni, ali i manje konvencionalni elementi cirkusa mogu stvoriti prvorazredni politički događaj za siromašne građane New Yorka, one koji rijetko imaju prilike susresti se s pojmom i primjenom društvene pravde. Na gradskim ulicama, parkovima i igralištima žongleri, akrobati, klaunovi, ali i divovske lutke i suvremeni ples, tvore spektakl koji nastoji utjecati na viziju i interakciju između različitih gradskih zajednica.

Žena koja je svoje vrlo vidljive facijalne dlake iz stigme pretvorila u pitanje stava, temeljito pretresa konstrukciju seksualnog i rodnog identiteta. Ova zvijezda cirkuskih sideshow predstava upravo je “zahvaljujući sposobnosti artikulacije svojih izvedbenih praksi” podučavala na sveučilištima poput NYU ili UCLA. Pridružena je profesorica Pratt Instituta.

 

Ispitivanje rodnog identiteta i istraživanje njegovih granica u predstavi “P.P.P” skupine Compagnie Non Nova dogodilo se na klizavom terenu transformacije leda, od čvrstoće ledenih blokova do konačnog rastvaranja u lokvi vode. Intimna tranzicija od muškarca do žene pred nama se odvijala na 17 °C i pred 450 kilograma leda na sceni. Taj će transrodni pothvat Phiu Ménard, publici poznatijoj kao Philippe Ménard s trećeg izdanja festivala, dovesti do P.P.P. (“Position parallèle au plancer”) – “Pozicije paralelne podu” i mogućnosti da progovori o diskriminaciji transrodnih osoba.

 

Međutim, taj jedinstveni novocirkuski dan vaša je novinarka gotovo u potpunosti provela u cabaretu.

Zapitala bih se, nije li svaki cabaret do neke mjere queer, no u “Red Roomu” to je i programski koncept. Cabaret “Red Room” bio je dekadencija in it’s finest – cirkus, humor, burleska i varijete, sve u jednom. Taj show u produkciji udruge Mala performerska scena i Festivala novog cirkusa, a pod redateljskom palicom samog ravnatelja festivala Ivana Kralja, otvorila je Žadranka Kosor, žena koja je spremno presjekla hrvatsku trobojnicu, nakon čega ju je odvela policija.

Bez obzira je li riječ o fantastičnim Šveđankama – Big Ass Barbecue, koje su nas poučavale kako ostati fit, a što znači ne gutati, već povraćati (hranu dakako), pušiti, drogirati se, ali i kako izbijati cvijeće i kobasice bičem s nezgodnih mjesta ili govorimo li o Sugar Dandiesima koji su otplesali savršeni tango i dali posve novo shvaćanje stihu “I took a-hold of her French Poodle”, u “Dvorani Jedinstvo” je prošle subote otvoren prostor u kojemu podjednako ima mjesta i za trapez virtuoznog Cohdija Harrella i kostim homoseksualne zebre operne dive i prekrasnoga baritona Le Gateau Chocolat. Vidjeli smo i fetiš caricu Empress Stah, ne samo na lusteru već i u njenom famoznom zlatnom izdanju, “najsnažniju ženu na svijetu” koja je u zrak doslovno podigla zagrebačke muškarce, fantastičan handstand Andreasa Bartla i genijalnu hula-hoop izvođačicu Kalki i njezinu pijanu punk-rock “hula-hoopam sa šest hula-hoopa” izvedbu. 

Većina viđenog nije bila općeprihvaćeno politički korektna. Zato i volimo Festival novog cirkusa. Granice, pogotovo naše vlastite, i nisu za drugo nego da se stalno dovode u pitanje.

Izborna farsa i kršenje ljudskih prava

U nedjelju 07. studenog 2010. godine održani su prvi parlamentarni izbori u Burmi (odnosno Mianmaru, kako ju je 1989. preimenovala vojna hunta generala Saw Maungoma).

 

Cijeli svijet je ove izbore ocjenio sramotnima, a prozvani su i “generalskim izborima”.

 

Mijanmarski ustav napisan je tako da se vojni režim održi na vlasti. Kandidati za zastupnike su mahom umirovljeni generali, a 25 posto mjesta rezervirano je za aktivne vojnike. 

 

Prema ustavu, predsjednik, koji će biti civil, neće se birati izravno, već će ga imenovati posebno tijelo zastupnika gornjeg (Amoyotha Hluttaw) i donjeg doma (Ayithu Hluttaw). Predsjednik će imati petogodišnji mandat s pravom jednog reizbora. Moći će imenovati najviše organe pravosudne vlasti, a stručnost pravosudne vlasti moći će preispitivati parlament.

 

Prema izbornom zakonu Mianmar je podijeljen na 330 izbornih jedinica s 27 milijuna glasača/ica od ukupno 50 milijuna stanovnika. U donji dom se bira 440 predstavnika/ca, a u gornji 244 predstavnika/ca te još 900 predstavnika/ca u 14 pokrajinskih skupština.

 

Nakon najavljenih izbora, u travnju ove godine, formirano je 16 novih političkih stranaka, uz 10 drugih političkih stranaka koje su pravno postojale od posljednjih općih izbora 1990. godine. Sve nove stranke bile su dužne zatražiti registraciju u Izbornom povjerenstvu koje je imenovala vlada. Osim njih, tri stare stranke zatražile su registraciju Povjerenstva za nastavak postojanja, kako bi mogle sudjelovati na predstojećim izborima.

 

Međutim, komisija je izdala upozorenje starim strankama da se sve moraju ponovno registrirati ako žele izaći na izbore i da to moraju učiniti najkasnije do 05. svibnja 2010. ili će u protivnom automatski biti ukinute u skaldu sa Zakonom o registraciji stranaka koji je donesen 08. ožujka ove godine.

 

Dvije glavne stranke vojne hunte su Unija solidarnosti i razvoja (USDP) na čelu s premijerom Thein Seinom i Stranka nacionalnog jedinstva (NUP), koja je nstala kao frakcija burmanske Socijalitičke partije koju je predvodio general Ne Win. Ove dvije stranke su ujedno bile favoritkinje proteklih izbora. USDP je imao 1.100 kandidata, a NUP 980 kandidata.

 

Konkurencija ovim dvjema prorežimskim strankama je Nacionalna demokratska snaga (NDF) koja je nastala iz prodemokratske Nacionalne lige za demokraciju (NLD), liderice Aung San Suu Kyi. Stranka se natjecala u 108 izbornih jedinica, za 34 mjesta u gornjem domu i 19 mjesta u regionalnim skupštinama.

 

Tu su još Nacionalna demokratska stranka (SNDP) i Unija mijanmarske federacije nacionalne politike (UMFNP), te nešto malo etničkih stranka, od kojih su neke izrasle iz nasilja. Zbog toga trebalo je biti oprezan, jer većina njih su vrlo pohlepni i mogu također predstavljati opasnost za izborni proces. Ukupno 17 etničkih grupa su postale političke stranke putem potpisivanja različitih sporazuma s prorežimskom vladom.

 

No, bez obzira na sve, strani izvjestitelji su rekli da je u Mianmaru ipak započeo festival demokracije i da se ipak mogu očekivati bolji dani.

 

Aung San Suu Kyi, liderica Nacionalne lige za demokraciju (NLD), trebala je biti najveća i najutjecajnija protivnica USDP-u. Međutim, Aung San Suu Kyi nije se htjela kandidirati, ne želeći sudjelovati u ovoj farsi. No, NLD je vodio svoju kampanju edukacije birača pozivajući ljude da bojkotiraju izbore, da se suzdrže od glasanja na način kako to predviđa Izborno povjerenstvo vojne hunte.

 

U međuvremenu, niz međunarodnih organizacija, poput Vijeća sigurnosti UN-a, Vijeća za ljudska prava UN-a i Amnesty Internationala te Udruženja naroda Jugoistočne Azije (ASEAN) pozivale su mianmarsku vladu da odmah i bezuvjetno oslobodi preko 2000 političkih zatvorenika, među kojima i ikonu demokracije Aung San Suu Kyi. Velika većina političkih zatvorenika kažnjena je isključivo zbog ostvarivanja svojih prava na slobodu izražavanja, udruživanja i okupljanja.

 

“Problem političkih zatvorenika je osnovni i dugogodišnji problem Mianmara, jer stvara politički zastoj zemlje. Ti zatvorenici predstavljaju značajan dio političke oporbe.” izjavio je Benjamin Zawacki, istraživač Amnesty Internationala za Mianmar.

 

U posljednje dvije godine najmanje 230 političkih zatvorenika je prebačeno u iznimno udaljenje zatvore uz ograničavajući pristup rodbine, odvjetnika i medicinskog osoblja. Izvješća o mučenjima i zlostavljanjima su nedostupna ili ih nema. Međunarodnom odboru Crvenog križa pristup u zatvore Mianmara zabranjen je od 2005. godine. Benjamin Zawacki pozvao je sve svjetske vođe da se udruže u zahtjevu vladi Mianmara da pusti sve političke zatvorenike te da im osiguraju zaštitu ljudskih prava tijekom izbora i nakon izbora.

 

Zapadne zemlje jasno su dale do znanja da očekuju bitne reforme prije nego što ukinu gospodarske sankcije uvedene zbog kršenja ljudskih prava. Među političkim zatvorenicima bila je i dobitnica Nobelove nagrade za mir (1991.) Aung San Suu Kyi, pobjednica posljednih demokratskih izbora 1990. godine, oporbena čelnica NLD-a, ikona mirnog otpora, koja je 13. studenog ove godine konačno puštena iz kućnog pritvora.

 

Što se zapravo dogodilo na izborima 1990. godine?

Uvertira za prve demokratske izbore započela je masovnim demonstracijama građana, protiv vojnog režima generala Ne Wina.

 

Ne Win je zapravo prevarom svrgnuo svog legalno izabranog prijatelja U Nua (1962.), a pod izlikom zaoštravanja etničkih sukoba u zemlji. Tada je ustav suspendiran, a zemlja je krenula putem autoritativnog socijalizma.

 

No, u ljeto 1988. izbile su masovne demonstracije. Cijeli je burmanski narod, želeći promjene 08. kolovoza 1988. izašao na trgove vičući: “Do-a-ye! Do-a-ye!” (Zemlja je naša). Žene, djeca, studenti, seljaci i svećenici protestirali su diljem Burme trežeći poštivanje ljudskih prava i sloboda. Gradovi su uspjeli uspostaviti sindikate i vratiti slobodu tiska.

 

Ne Win, koji je tada imao već 77 godina, odlučio je povući se uz obećanje slobodnih izbora. Međutim, civilna vlast kratko je trajala. Već u rujnu 1988. godine vojna hunta se ponovno vratila na vlast, ovaj puta predvođena generalom Saw Maungom. Povratkom vojnog režima na vlast ubijeno je preko stotinu ljudi, puno ih je ozlijeđeno, tisuće zatvoreno, a 74 ih je nestalo.

 

Godine 1989. država mijenja ime u Mianmar, što je zapravo prijevod engleskog naziva države (Burma) na burmanski.

 

Vojska je obećala slobodne izbore sredinom 1990. godine. Međutim, ovo je poslužilo samo da se uhite vođe svih većih političkih stranaka koje su se prijavile za sudjelovanje na izborima. Među ostalima, tu je i zasigurno najjača figura, Aung San Suu Kyi, kćer Aung Sana, koja je 1988. osnovala stranku pod nazivom Nacionalna liga za demokraciju (NLD).

 

Njezini pozivi za demokratskim slobodama i javne osude režima dovele su do njenog zatvaranja. Na izborima 17. svibnja 1990. godine 82 posto glasača podržalo je NLD. Međutim, generali ponovno preuzimaju vlast, uhićuju izabrane kandidate, nakon čega je čitava legalna vlada poslana u egzil, a Aung San Suu Kyi u kućni pritvor.

 

 

Aung San Suu Kyi – heroina i ikona demokracije u Burmi

Aung San Suu Kyi rođena je 19. lipnja 1945. godine kao kćer generala Aung Sana borca za nezavisnost zemlje ubijenog u atentatu 1947. i majke Khin Kyi, također istaknute javne osobe.

 

Ime Aung San Suu Kyi je zapravo izvedenica od imena njenog oca (Aung San), njene majke (Kyi) i njene bake (Suu).

 

Aung San Suu Kyi je u New Delhiju završila političke znanosti (dok joj je majka tamo bila veleposlanica), a nakon toga je na Oxfordu studirala ekonomiju i filozofiju. Godine 1972. udala se za znanstvenika Michaela Arisa, kojeg je upoznala tijekom studiranja. Imaju kćer i dva sina. Nekoliko godina radila je u New Yorku u UN-u. Neko vrijeme živjela je i u Londonu, a 1988. vratila se u Mianmar, kako bi bila uz bolesnu majku.

 

Iste godine započinju demonstracije koje su nasilno ugušene i na vlast dolazi vojna hunta. Pod utjecajem Ghandijeve filozofije i želje da krene očevim stopama, Aung San Suu Kyi ulazi u politiku i sudjeluje u osnivanju stranke Nacionalna liga za demokraciju (NLD) i postaje glavna tajnica stranke te poziva na ukidanje vojne vlasti i uspostavu demokracije.

 

Vladajuća vojna hunta protivila se njenom djelovanju pa je po prvi puta završila u vojnom pritvoru 1989. godine. Bila joj je ponuđena sloboda u zamjenu da napusti zemlju. No, ona je to odbila. Na općim izborima 1990. godine njena stranka NLD uvjerljivo je pobjedila. Osvojila je 392 od 485 parlamentarnih mandata (više od 80 posto). Nakon toga vojna hunta je poništila izbore i odbila predat vlast. To je dovelo do međunarodne osude vojne hunte i gospodarskih sankcija.[1]

 

Godinu dana kasnije (1991.) Aung San Suu Kyi dobila je Nobelovu nagradu za mir za nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima. Nagradu su u njeno ime primili njeni sinovi. Iznos od 1,3 milijuna dolara, koliko je nagrada iznosila uložen je u razvoj zdravstva i obrazovanja stanovnika Mianmara. Godinu dana prije Europski parlament dodijelio joj je nagradu Saharov.

 

Iz kućnog pritvora puštena je 1995 godine. Tada joj je poručeno da se neće moći vratiti ako napusti zemlju. Ostala je u zemlji i nije se viđala sa suprugom koji je živio u Londonu i umro 1999. godine. Usprkos apelima UN-a i pape Ivana Pavla II nije mu bio dopušten dolazak u Mianmar.

 

U rujnu 2000. ponovno je završila u kućnom pritvoru. Naime, prilikom jednog izleta naletjela je na zasjedu. Naoružani napadači napali su konvoj u kojem je bila Aung San Suu Kyi, kada su stradali visoki dužnosnici njene stranke i njeni sljedbenici. Prema izvješću vojne hunte, ubijene su četiri osobe, a prema međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava u zasjedi je stradalo 70 ljudi. Nakon toga incidenta Aung San Suu Kyi ponovno je zatočena.

 

U kolovozu 2009. proglašena je krivom za kršenje zakona o sigurnosti, jer je dopustila Amerikancu Johnu Yettawu da dvije noći ostane u njenoj kući uz jezero.

 

Aung San Suu Kyi izjavila je kako joj “nije ni na kraj pameti” sudjelovati u općim izborima održanima 07. studenog ove godine. Stoga je njezina stranka NLD bojkotirala izbore. Ujedno, novim zakonom njena stranka je i raspuštena. Odmetnuta frakcija NLD-a sudjelovala je na izborima, no osvojila je neznatan broj mandata.

 

Aun San Suu Kyi tijekom pritvora nije imala ni telefon ni internet. Praktički, bila je odsječena od svijeta. No, unatoč svemu, mnogi u njoj vide vođu i budućnost. “Ona je pstala institucija i narod će se okupljati oko nje dok god bude živa”, izjavio je Maung Zarni, znanstvenik londonskog ekonomskog fakulteta.

 

Konačno, pod pritiscima međunarodne zajednice, 13. studenog mijanmarske vlasti su oslobodile Aung San Suu Kyi, a tisuće oduševljenih pristaša okupile su se pred njezinom kućom.

 

“Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme za riječi. Ljudi moraju djelovati jedinstveno. Samo tako možemo postići svoj cilj” rekla je okupljenom mnoštvu i vratila se u kuću u pratnji visokih dužnosnika svoje, sada već, bivše stranke.

 

Američki predsjednik Barack Obama pozdravio je njeno oslobađanje nazvavši je svojom heroinom i inspiracijom. Britanski premijer David Camerom rekao je da se oslobađanje Suu Kyi trebalo dogoditi puno ranije i da treba osloboditi i ostale političke zatvorenike diljem zemlje. “Suu je nadahnuće za sve nas koji vjerujemo u slobodu govora, demokraciju i ljudska prava”, rekao je Cameron. Njemačka kancelarka Angela Merkel također je pozdravila njeno puštanje na slobodu. “Aung San Suu Kyi je simbol globalne borbe za ljudska prava. Njezin pacifizam učinio ju je primjerom koji trebamo slijediti” istaknula je Merkel.

 

Tijekom izolacije Aung San Suu Kyi je imala vrlo malo kontakata s ljudima. No, njezin američki odvjetnik Jared Genser rekao je da je ona svejedno dobro raspoložena i optimistična.

 

Kakvu će ulogu Aung San Suu Kyi imati sada kada je ponovno na slobodi, a kada je izborna farsa završena i njena stranka raspuštena, to ćemo tek vidjeti. Prema riječima njenog odvjetnika, ona će tražiti, kao i uvijek do sada, kontakte sa svojim narodom i ostatkom svijeta te će se i dalje boriti protiv ograničavanja slobode. Drugim riječima, njena borba se nastavlja, a ona će i dalje biti u opasnostima raznih vrsta. Vojna hunta je i do sada nalazila razne izgovore kako bi je zadržala u kućnom pritvoru, pa se tako nešto može očekivati i u budućnosti. Očigledno je da je strah generala od krhke, ali snažne i prkosne Aung San Suu Kyi i dalje prisutan i velik.



[1] Burma je danas jedna od najsiromašnijih zemlja na svijetu, 40 posto stanovništva prisiljeno je živjeti s 10 dolara godišnje dok generali rasprodaju enormne prirodne resurse . Danas je Burma druga u svijetu po proizvodnji opijuma (prva je Afganistan) i ima više od 60.000 hektara plantaže maka. Legalna proizvodnja temelji se na izvozu riže, tikovine i nafte.

Ironično je da Burma nema neprijatelje, ali ima vrlo jaku vojsku koja ratuje protiv svog naroda. Tko se suprostavi diktaturi taj je terorist. Zemlja je puna nagaznih mina koje su postavljene uz granicu s Tajlandom gdje se nalaze plantaže opijuma.

Književnost i kultura dijaloga

U ponedjeljak, 15.11. 2010. u 19 sati u Hrvatskom društvu pisaca, Basaričekova 24, Zagreb, održat će se razgovor

 Književnost i kultura dijaloga

U razgovoru bit će riječi o tome kako je književnost povezana s kreiranjem kulturoloških promjena u afirmaciji kulture mira i nenasilja. O tome će govoriti aktivistica i književnica Aida Bagić i publicistica i mirovna aktivistica Šura Dumanić i aktivistica Lovorka Marinović.

Voditeljica:

Darija Žilić

Nema slobode za medije

Posljednjih tjedana Hrvatskom se valjaju štrajkovi i prosvjedi novinara i novinarki. Novinari/ke Glasa Istre započeli su sa štrajkom 7. studenog. Posljedica je to višemjesečnih neuspješnih pregovora sindikata s poslodavcem, koji želi uvesti šestodnevni radni tjedan, dodatno smanjiti već prepolovljene plaće te otpustiti 30-tak radnika, odnosno četvrtinu zaposlenih. ‘Sindikat na to ne pristaje već traži da se potpiše kolektivni ugovor, koji će biti rezultat pregovora, a ne naredbe poslodavca, i u kojem će biti minimum sigurnosti za nas radnike’, istaknula je sindikalna povjerenica  Maša Jerin.

No, ‘Glas Istre’, bez obzira na štrajk zaposlenika, izlazi zbog odluke sutkinje Županijskog suda u Puli Ondine Vidulin-Matijević koja je proglasila djelatnost novinarstva nužnim poslom koji se ne smije prekidati niti kada radnici štrajkom pokušavaju izboriti svoja prava. Prema podatcima sindikata štrajka 80-tak zaposlenika “Glasa Istre”, a 20 ih ima radnu obvezu. U znak podrške kolegama u Glasu Istre novinari/ke diljem Hrvatske 11. studenog održavali su štrajkove solidarnosti u akciji koju je inicirao Sindikat novinara Hrvatske.

Novinari/ke Radia 101 8. studenog su organizirali štrajk upozorenja. Račun Radija je blokiran, a posljednja plaća isplaćena je u studenom 2009. Od tada se isplaćuju pozajmice – zadnja za travanj 2010. Doprinosi, porezi i prirezi ne uplaćuju se od veljače 2009.

Danas, točno u podne, krenuo je prosvjed ispred HRT-a. Nezadovoljstvo radom HRT-a koje se rapidno povećalo neobjašnjivom 20-minutnom cenzurom posljednje Latinice, a zatim i otkazima redatelju i novinaru koji su dugogodišnji suradnici na Latinici, kao i prijavom voditelja Denisa Latina te novinarke Ane Jelinić Etičkom povjerenstvu, kulminirat će prosvjedima na Prisavlju. Istovremeno zbog plana restrukturiranja HRT- na Prisavlju će uslijediti novi val otpuštanja honorarnih suradnika od kojih mnogi na javnom RTV servisu rade dugi niz godina.

Ovi posljednji događaji pokazuju alarmantno stanje u hrvatskim medijima. Novinar/ka koji stvara pod pritiskom otkaza i kršenja svojih prava postaje laka meta za pritiske poslodavca te zbog straha pristaje na cenzuru, interveniranje u tekstove i autocenzuru. Neslobodan novinar/ka ne može stvarati slobodne novine, pa zajedno s medijskim radnicima/cama trpe i čitatelji/ice, građani/ke te u konačnici to predstavlja prepreku razvoju demokratskog društva

Bez plaće oblačimo kapetane i poštare

Godinama radnice modne kuće “Uzor”, nekoć vodeće u tekstilnoj industriji, upozoravaju da pod njihovim krovom nešto ne štima. Dobile su plaću za lipanj, doduše ne cijelu, ali za srpanj, i to prije 15 dana – isplaćeno im je 400 kuna. Nije greška, ne fali jedna nula, riječ je o četiristo kuna!

Svaki dan

Cijelo vrijeme vrijedne žene dolaze svaki dan na posao, kako smo već pisali, mnoge od njih nemaju ni za autobusnu kartu, marenda im je “misaona imenica”, a štrajka se boje, jer su u vlasništvu privatnika, pa strahuju da će ih otpustiti.

Nije zgorega ponoviti da im posljednjih gotovo sedam godina nije uplaćena ni lipa za zdravstveno i mirovinsko…

Kako bi upozorili Upravu da ovako više ne može, posljednjih 20 dana, točno u 13 sati, kartonskim kutijama lupaju o pod. Ritmički, kako bi ih se barem na taj način čulo.

Vlasnik “Uzora”, bivši tenisač Bruno Orešar, želi očuvati i unaprijediti tvrtku, postaviti kvalitetniju strukturu, ali poručuje radnicima da je tekstilna industrija u velikim problemima. Nedavno je, umjesto direktora Marka Tomića, na mjesto prokurista došao Teo Mandić.

Njega nismo uspjeli čuti jer da je na putu. On se, kazao nam je nedavno, trudi pri naplati odrađenog posla jedan dio uplatiti radnicima, a drugim dijelom podmiriti obveze prema dobavljačima.

Ako se računa po 400 kuna za srpanj, naplata mu nije dovoljno dobra. Što čudi, jer su korisnici usluga splitskih šalturica poznate hrvatske firme. “Uzor” radi i uniforme za Hrvatsku poštu, Jadroliniju i razna ministarstva, pa je među posljednjima šivao i za Lučku kapetaniju. Sada je, vele radnici, u tijeku izrada linije za RIO iz Rijeke.

Bez dozvole

Kako nismo bez dozvole direktora mogli ući u pogon “Uzora”, dočekali smo radnice po završetku radnog vremena i pitanje ispalili ko iz topa:

Objasnite narodu kako se živi od 400 kuna? – Ponižene smo, jadne i tužne – kroz suze nam kazuje Marija.

A kada 400 kuna legne na tekući, taman pokrije jedan dio minusa. Ona već 38 godina radi u “Uzoru”, pa se ne boji, a kolegice joj zaziru od novinara. – Kažu nam da će rejting firme propasti ako se o nama bude negativno pisalo – vele nam “čarobnice” iz “Uzora” i napominju:

Nelagoda

– Jedemo raščiku, jer je jako zdrava, a usto je i jeftina. Priznaju nam, uz puno nelagode, da iz susjednih pekara uzimaju dan staro pecivo, jer im pekari to od sramote ne mogu naplatiti.

Od tuge se ne mogu svega ni sjetiti, ali napominju kako je nedavno jednoj od kolegica umro otac, a one su, plemenite, odvojile svaka po dvadesetak kuna, jer sindikalne kasice nemaju.

– Šile smo za pusta ministarstva. Nema hotela za koji nismo šile, a danas kao da nitko za nas ne zna i nitko se za nas ne bori – veli Senka. – Nismo mi glupe, znamo da nam se drugi smiju jer radimo bez plaće. Ali što, kamo s 50 godina? – dobacuje Nives. Znaju da imaju legalno pravo na štrajk, ali kada na to i pomisle, optužuje ih se da žele razbiti “Uzor”.

 

Sića za svijeće i cvijeće

Plaća “Uzorovim” radnicama nije velika. U prosjeku iznosi oko 2500 kuna. Za 112 djelatnika mjesečno je dovoljno 350.000 kuna za isplatu dohotka. Zanimljivo je kako su djelatnice “Uzora” svojih 2000 kuna za lipanj dobile u četiri puta, i to od 17. rujna do 9. studenog. Ona famozna “plaća” za srpanj, u iznosu od fascinantnih 400 kuna, sjela im je na račun vikend prije Svih svetih, jer su žene ustrajale da im se da “koja kuna” kako bi imale za svijeće i cvijeće za svoje pokojne.
 

‘Došlo mi se obisit…’

Igraju se s nama mjesecima, obećavaju nam neprestano: “pa će danas stić plaća, pa će sutra stić plaća”, a mi smo redom žene, nemamo nikoga snažnog iza sebe da nas podupre i da nam pomogne – kaže nam radnica Jana pa dodaje:

– Pitali ste kako ćemo potrošiti 400 kuna? Kada sam ih dobila, došlo mi je da se obisim. Mi smo gladni, neka to pročitaju vaši čitatelji… Tuga. Velika tuga.
 

Cenzura o korupciji

TV EMISIJA CENZURA                                                     PETAK 12.11.2010.

 

Korupcija je jako dobro umrežena u hrvatskom društvu, u kojem partokracija, centralizam, neprimjenjivanje zakona, netransparentnost  u javnim poslovima i tokovima novca predstavlja uobičajeni način funkcioniranja.

O korupciji kao društvenom i medijskom izazovu razgovaramo sa dr.sc. Igorom Kanižajem, predavačem na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, mr.sc. Zoranom Malenicom,  predavačem na Pravnom fakultetu u Splitu  te novinarima Hrvojem Appeltom i Goranom Flauderom.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS” , a emitira se u petak u 21:00h (reprizno u subotu), na TV Jadranu i na YouTube Chanel: CenzuraPlusTV. Emisiju Cenzura možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u, a idućeg tjedna na internet televiziji Smart TV www.smarttv.com. te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.