Francuske udruge oštro osudile protjerivanje Roma

U Francuskoj su 19. kolovoza počela protjerivanja Roma u zemlje iz kojih su došli, uglavnom u Rumunjsku i Bugarsku. Policija je već prije evakuirala ilegalni kamp u kojem je od svibnja živjelo najmanje stotinu rumunjskih Roma na području grada Saint-Etiennea u središtu Francuske.

Diljem Francuske već raseljeno i uklonjeno 51 ilegalno podignuto romsko naselje, a do kraja mjeseca oko 700 Roma, koji su živjeli u tim naseljima, posebnim čarter letovima koje će financirati francuska vlada, biti vraćeno u zemlje iz kojih su došli, a to su u većini slučajeva Bugarska i Rumunjska.

Nevladine organizacije za prava Roma objavile su da je policija evakuirala ilegalni kamp u kojem je od svibnja živjelo najmanje stotinu rumunjskih Roma na području grada Saint-Etiennea.

To je prvi ilegalni kamp Roma evakuiran u Francuskoj pošto je 28. srpnja francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najavio niz mjera protiv Roma i nomada i evakuaciju 300 ilegalnih kampova u roku od tri mjeseca.

Stroge mjere prema Romima koji žive u Francuskoj izazvale su oštru reakciju udruga za zaštitu ljudskih prava koje optužuju francuskog predsjednika za rasizam i ksenofobiju.

Francuska nevladina organizacija za ljudska prava  Ligue des Droits de l’Homme u svojoj je izjavi snažno osudila stigmatizaciju Roma. Francuska vlada je optužena i zbog ‘amalgamacije’ između francuskih građana koji žive kao nomadi, i 15 tisuća Roma koji su u Francusku došli iz Rumunjske i Bugarske.

Kad su Rumunjska i Bugarska postale članice Europske unije, francuska vlada je građanima ovih zemalja zabranila pristup na svoje tržište rada, ističu u ovoj udruzi. Ligue des Droits de l’Homme navodi kako su romski imigranti iz ove dvije zemlje svedeni na život u slamovima, budući da im je ograničen pristup legalnom zaposlenju.

U ovoj francuskoj udruzi također pozivaju na ukidanje prijelaznih mjera kako bi se omogućilo da Romi imaju slobodan pristup tržištu rada, a francuske vlasti se pozivaju i da iskoriste postojeće mehanizme kako bi se poboljšali njihovi životni uvjeti.

Nevladina organizacija Collectif des Associations Tziganes optužila je francuskog predsjednika za provođenje politike koja je u svojem karakteru rasistička.

U ovoj udruzi upozoravaju kako bi mogli podići tužbu protiv Nicolasa Sarkozyja zbog poticanja rasne mržnje.

Kontroverze oko natjecanja za Miss mina Kambodže

Prevela i prilagodila Davorka Turk

Predstavlja li natjecanje za Miss mina Kambodže, natjecanje ljepote za žene koje su izgubile udove zbog eksplozije mina, izrugivanje, iskorištavanje i nepravedno seksualiziranje žena s invaliditetom?

Norveški kazališni redatelj Morten Traavik stigao je u Kambodžu 2007. s idejom, i uz financijsku potporu norveške vlade, da organizira izbor ljepote za kambodžanske djevojke i žene koje su izgubile udove u eksplozijama protupješačkih mina. Uz pomoć Kambodžanske organizacije za osobe s invaliditetom odredio je dvadeset budućih natjecateljica među onima koje već sudjeluju u različitim rehabilitacijskim programima ove lokalne nevladine udruge. Odabrane su sudionice iz svake kambodžanske provincije, inscenirana je odjeća i šminka, snimljene su fotografije. Zamišljeno je da pobjednica izbora za “Miss mina Kambodže” kao nagradu primi protetički ud po mjeri i nešto gotovine.

Projekt je označen kao spoj “umjetnosti i opće koristi”, a natjecateljice kao “umjetnice suradnice u kampanji”.

Izbor za Miss: ponos ili izrugivanje?

Kao dio organizacije natjecanja, organizatori su načinili manifest u kojem se među ostalim spominje i predanost “ženskom ponosu i osnaživanju”, “ponosu i osnaživanju osoba s invaliditetom” (uključujući preispitivanje etabliranih koncepata o fizičkom savršenstvu), “podizanje svijesti o minama lokalno i globalno”, “dovođenje u pitanje starih koncepata kulturalne suradnje”, i “zamjenjivanje pasivnog izraza ‘žrtva’ izrazom ‘preživjeli'”.

Kambodžanska je vlada, međutim, zabranila natjecanje na temelju procjene da se radi o “izrugivanju” osobama s invaliditetom. U pismu naslovljenom na Traavika, potpisnici, uključujući premijera, zamolili su “ljude koji organiziraju ovo natjecanje da zaustave tu akciju… zbog zaštite časti i digniteta osoba s invaliditetom”. Iako su kambodžanske organizacije za osobe s invaliditetom izrazile određenu nelagodu komentirajući ovu situaciju, poznato je da sama vlada čini vrlo malo kako bi omogućila osnovne socijalne usluge za ovu skupinu stanovništva, a kamoli da afirmira, zaštiti i realizira njihova prava.

Traavik je, međutim, u svom odgovoru vladinoj zabrani, odredio ovaj projekt kao jamca tih prava: “Iako smo svjesni da će neki ljudi dovesti u pitanje sredstvo kojim smo izabrali podići svijest o globalnom zagađenju minama i položaju i identitetu preživjelih od eksplozija mina, uvijek pozdravljamo otvorenu raspravu… o mnogim etičkim pitanjima i dilemama koje … ovaj projekt neupitno otvara. Vjerujemo da će se čak i oni koji se ne slažu sa izabranom estetikom i porukama izbora za Miss mina, svejedno složiti da je fundamentalno ljudsko pravo da se te poruke slobodno izraze”.

Ali, izražavaju li natjecateljice svoje poruke ili su im one nametnute od organizatora natjecanja?

Izbor za Miss također otvara neka druga pitanja. Primjerice, nisu li sva natjecanja za Miss inherentno seksistička? Predstavlja li ovaj konkretni izbor tek napasno zurenje u kambodžanske žene bez udova? Je li ovo samo još jedan slučaj privilegiranog čovjeka sa Sjevera koji “spašava” siromašne žene s invaliditetom s Juga?

Štoviše, dok projekt može privremeno podići svjesnost oko mina, doprinosi li on doista i njihovom iskorijenjivanju? I što s onim natjecateljicama koje ne pobijede, pa stoga ne dobiju protetička pomagala? Postoje li za njih neke edukacijske prilike, neke prilike koje će im omogućiti da ostvare neki dohodak?

Suočeni sa snažnim kritikama i nakon nekoliko neuspješnih žalbi, Traavik i njegov tim napustili su Kambodžu, ali su nastavili natjecanje u Norveškoj. Tamo je lokalna kambodžanska zajednica glasovala u izboru za Miss mina na temelju fotografija u prirodnoj veličini, dok su “prijatelji” na Facebooku glasovali online. Nakon što je njihovo glasovanje završeno, 3. prosinca 2009., na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, Traavik je kradom otputovao u Kambodžu kako bi pobjednici – devetnaestogodišnjoj srednjoškolki Dos Sopheap iz provincije Battamang – uručio protetičku nogu i 1000 američkih dolara.

Pitanja osnaživanja

Čak i nakon što je završio, Izbor za Miss mina nastavio je problematizirati što to znači kada inozemni projekt ponudi “slobodu” i “mogućnost” ženama s invaliditetom u Kambodži i poticati debate o seksualizaciji žena s invaliditetom s globalnog Juga.

Traavik ističe kako su on i njegovi kolege nastojali povratiti ideju izbora i normalizirati pitanje invaliditeta. Na web stranici Izbora za Miss Mina argumentira da Izbor izvodi svoj legitimitet iz toga što “rad u lokalnoj kulturi s minimumom izvanjske pomoći daje puno utemeljeniji moralni legitimitet nego što bi to bilo da je taj projekt samo još jedan projekt pomoći ‘evo vam vaš novac/koza/novo selo, i sretno s time'”.

A opet, je li ovo jednostavno još jedan neodgovoran projekt pomoći?

Chak Sopheap, nekadašnja dužnosnica kambodžanske komisije za ljudska prava vjeruje da su Traavikovi ciljevi i obveze u projektu uglavnom postignuti. U razgovoru za AWID, rekla je kako Izbor daje priliku ženama s invaliditetom koje su bile traumatizirane i utišane, da se pojave u javnosti i da, sve dok te žene nisu prisiljene uključiti se u ovo natjecanje, imaju svako pravo izražavati se na ovakav način. Također je naglasila da natjecanje može promovirati kampanje za uklanjanje mina i poštovanje prava osoba s invaliditetom.

{slika}

Pisey Ly iz Ženske mreže za jedinstvo iz Phnom Penha objašnjava pak da su natjecateljice iskorištene kao sredstvo kako bi se privukla pažnja javnosti ka ovom pitanju, ali one iz sudjelovanja u tom Izboru nisu imale nikakve koristi. “Osim što su ih našminkali, dali im da drže cvijeće, osim što su se nelagodno smješkale i pripremale se za fotografiranje i intervuje”, rekla je, “natjecateljice nisu primile nikakav oblik edukacije, zdravstvene skrbi, posla, društvene potpore i pravne zaštite od diskriminacije kako bi se njihovi životi poboljšali”. Namjesto toga, njihova je ljepota “iskorištena” s tvrdnjom da se radi o “osnaživanju”. Za nju, osnaživanje neće biti moguće bez lokalne participacije u osmišljavanju i vlasništvu nad programom.

Još jedna zagovornica ženskih prava, koja je radila neposredno sa natjecateljicama i željela ostati anonimna, kazala je kako su se djevojke s tim složile zato što ih je tako zamolio inozemni organizator – ponavljajući na taj način zabrinutost zagovornika ženskih prava da je to samo još jedan projekt u kojem je dinamika transnacionalne moći ostala nepreispitana. Primijetila je također da nije bilo nikakve pripreme niti sesije koja bi pripremila djevojke da razumiju što se događa i što sve to znači, osim što su neki lokalni zagovaratelji poput nje pomagali strancima prevoditi djevojkama što od njih žele i zašto.

Konceptualni ciljevi?

Janet Price, znanstvenica koja se bavi feminističkim studijama invaliditeta također je zabrinuta zbog nepodupiruće prirode projekta, ali nas također i upozorava da ne odbacujemo simboličke poruke izbora koje se odnose na invaliditet. S jedne strane, rekla je, “nije učinjen nikakav pokušaj da se sakriju izgubljeni udovi na fotografijama, i tu postoji pozitivna normalizacija protetike, što je dobro u smislu da mi svi živimo živote s nekim pomagalima, bez obzira na to u kojem su oni obliku i formi; primjerice, kompjutori i mobiteli omogućavaju našu komunikaciju i mobilnost, ali mi ih rijetko doživljavamo kao protetičko pomagalo”.

“Ali”, nastavlja, “da li doista afirmira protetička pomagala ili tek skupu, sjajnu tehnologiju sa Sjevera – prije negoli sistematičnu reformu javne politike koja bi trebala transformirati okružje osoba s invaliditetom?”

Nadalje, Price dodaje da su neke od slika, iako artističke i provokativne, apstraktne iz konteksta života natjecateljica i iz perspektive brutalnog nasilja zbog koje su i izgubile udove. Neke su slike, zapravo, kako kaže, potpuno uznemirujuće, poput one na kojoj mlada žena drži pušku, ili one na kojoj mlada djevojka drži veliku prostetičku nogu, kao da je njezin životni san, kao i jedna na kojoj je prostetička noga presvučena kao da je ona sama kraljica ljepote.

K tomu, Price je zabrinuta da seksualizacija natjecateljica na fotografijama nastavlja već ustanovljeno viđenje stranaca o ženama s globalnog Juga, bez ikakve brige ili obzira prema njihovoj seksualnosti, seksualnim željama ili pravima, bilo da se to radi kroz proces organiziranja izbora ljepote ili kroz poruke koje se takvim natjecanjima odašilju. I ovo je posebno zabrinjavajuće upravo stoga što su one na koje je pogled uperen sasvim vidljivo hendikepirane.

Na koncu, projekt nikada nije tek jednostavno spoj “umjetnosti i opće koristi” niti je to neki business-as-usual projekt u kambodžanskoj razvojnoj industriji.

Potpora osobama s invaliditetom

Procjene o točnom broju ljudi u Kambodži koji su izgubili udove u eksplozijama mina variraju, no pretpostavlja se da je u Kambodži danas barem 40 000 chon pika, odnosno amputiranih. Težak je zadatak, kao i svugdje drugdje na svijetu, tim ljudima učiniti osnovne životne potrebe dostupnima, stvoriti za njih prikladne, neizrabljivačke radne prilike i integrirati ih u društvo.

Kako ostvariti osnovna socijalna i ljudska prava onih koji su stradali od eksplozija mina, izazovi su ovoj zemlji čija je vlada široko prepoznata kao korumpirana, siromašna i nesposobna u rukovođenju i omogućavanju zadovoljenja osnovnih potreba većine svoga naroda. Umjesto toga, od stranaca podupirane, često i upravljane nevladine organizacije, kao i različiti razvojni projekti, ispravljaju mnoge od njihovih propusta. Lokalne nevladine organizacije rade uz njih, iako ih još uvijek u najvećoj mjeri financira i na njih utječe strani novac.

Inozemno financiranje i upravljanje ne predstavljaju nužno loše stvari, osim ako to lokalnim ljudima uskraćuje mogućnost da oblikuju i sudjeluju upravo u onim programima i projektima koji su zamišljeni da bi im pomogli. Većina kambodžanskih građana navikla je na ovu internacionalnu mašineriju i često ne reagiraju na prisustvo nekog novog projekta ma kako on razuman ili pak nečuven bio.

 

B.a.B.e traže istragu protiv benkovačkih policajaca

Udruga B.a.B.e. zatražila je danas od ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka pokretanje istrage o odgovornosti policajaca u slučaju dvostrukog ubojstva u benkovačkom kafiću u kojemu je 33-godišnjak ubio bivšu djevojku koja ga je dan prije prijavila policiji zbog nasilničkog ponašanja i njezina brata.

Poštovani gospodine Karamarko,

Kao organizacija civilnoga društva koja već gotovo dva desetljeća posebnu pozornost posvećuje prevenciji i suzbijanju obiteljskog nasilja, zahtijevamo od Vas da pokrente temeljitu istragu o odgovornosti djelatnika policijske postaje glede slučaja dvostrukog ubojstva dviju posve nedužnih mladih osoba koja su se dogodila u Benkovcu 18. kolovoza 2010. godine.

Unutarnja kontrola mora utvrditi jesu li uistinu poduzete sve potrebne mjere kako bi se ovaj užasni a besmilseni čin spriječio, u što mi duboko sumnjamo. Naime, prečesto smo se već osvjedočile u činjenicu da se olako prelazi preko prijava o prijetnjama, bez provođenja temeljitih provjera posjeduje li osoba koja prijeti vatreno oružje, bez privođenja i podnošenja kaznenih prijava i lišavanja slobode do utvrđivanja svih bitnih činjenica.

Usporedimo li učinkovitost policije u slučaju obrane jednog poduzetničkog projekta (Grad Zagreb i Horvatinčić u Varšavskoj) od posve nenasilnih aktivista/kinja igrađana/ki s nemoći zaštite osoba koje su žrtve nasilnika, moramo se upitati što su prioriteti policije u Republici Hrvatskoj i za što građani/ke izdvajaju sredstva vjerujući da će barem njihovi životi biti maksimalno zaštićeni. U ovomje slučaju život su izgubile dvije vrlo mlade osobe: Marina Palvara (22 godine)i njezin brat Marin Kambera (23).

Očekujemo da ćete o nalazima istrage izvijestiti javnost.

S uvažavanjem,

Sanja Sarnavka (B.a.B.e.)

Nacionalna zaklada pokreće e-novine Civilno društvo

Nacionalna je zaklada u razdoblju od 2004. do 2009. izdavala časopis “Civilno društvo” – časopis za razvoj civilnoga društva kao jedini stručni časopis o civilnome društvu u Republici Hrvatskoj.

Na žalost, zbog nužnog restrukturiranja proračuna uzrokovanog smanjenjem priljeva sredstava,  Upravni odbor Nacionalne zaklade donio je odluku o privremenom prestanku izdavanja ovoga časopisa sve do vremena kada će financijske prilike za to biti povoljnije. 

Imajući u vidu potrebe koje u javnosti postoje za informacijama vezanim uz civilno društvo, Upravni odbor je donio odluku o pokretanju e-novina Civilno društvo koje će krenuti s izlaženjem u rujnu ove godine.

Novine: Civilno društvo bit će elektronsko glasilo koje će nastojati ispunjavati funkciju informiranja javnosti o civilnome društvu i promidžbi civilnoga društva u javnosti.

Nacionalna zaklada zahvaljuje svim dosadašnjih čitateljima/icama i suradnicima/icama na praćenju i kreiranju dosadašnjih medija i poziva ih da i dalje prate sve Zakladine medije kojima je cilj razvoj i promidžba civilnoga društva u Republici Hrvatskoj.

Odbaci svoje predrasude!

U subotu 14.8.2010.,u večernjim satima u organizaciji udruge Zora na trgu Republike u Čakovcu održan je koncert u sklopu projekta “Odbaci svoje predrasude”. Koncertom, na kojem su nastupili bendovi Emphasis iz Čakovca i The Rock Flock iz Zagreba/Pleternice, obilježeni su Međunarodni dan mladih (12.8.) i Međunarodni dan edukacije o transrodnim pravima (7.8).

U sklopu akcije je postavljen i štand na kojem su volonteri udruge Zora dijelili edukativno promotivne materijale te informirali posjetitelje o problematici i značenju pojma transrodnosti. Također, poticali su ih da osvijeste i napišu na papir svoje predrasude vezane uz pojam, bace u postavljene rodne kutije, te ih se na simboličan način riješe.

{slika}

Udruga Zora projektom “Odbaci svoje predrasude” mlade i javnost Međimurske županije želi informirati o pojmovima transrodnosti i rodne ravnopravnosti u svrhu smanjivanja predrasuda i diskriminacije. U našoj zajednici sam pojam transrodnosti krivo se shvaća, a ovim aktivnostima žele informirati javnost što točno on znači. Pojam roda uključuje naučena ponašanja o tipično muškim i tipično ženskim karakteristikama te očekivanjima kako bi se muškarci, a kako žene trebali ponašati. Te ideje i očekivanja uče se od obitelji, prijatelja, u religijskim i kulturnim institucijama, školama, na radnome mjestu, iz medija. Prema uvriježenim karakteristikama muškarci i žene etiketiraju se i stavljaju u tzv. rodne kutije, a ako od toga odskaču društvo ih odbacuje i diskriminira. Transrodne osobe su sve one osobe koje se ne uklapaju u nametnute tradicionalne rodne uloge/kutije – pa možemo reći da svi ljudi na neki način imaju karakteristike oba roda, te su stoga transrodni.
Danas žene nose hlače, obavljaju važne političke funkcije, muškarci imaju mogućnost odlaska na porodiljni i sl. Da bismo ostvarili ravnopravnost važno je da i muškarci i žene uživaju jednak status i imaju jednake uvjete i mogućnosti za realizaciju svih svojih potencijala.

Održani koncert je jedna od aktivnosti projekta “Odbaci svoje predrasude” financiranog iz programa Europske unije “Mladi na djelu”, koji nudi brojne mogućnosti mobilnosti i neformalnog učenja, promiče međukulturalni dijalog i otvoren je za sve mlade ljude, neovisno o njihovom obrazovanju ili društvenoj i kulturalnoj pripadnosti.

300 mladih majki degradirano je na poslu, 9000 ih se anonimno žali na mobbing

Zaposlenica koja ode na porodiljni ne može očekivati da će je nakon povratka na posao čekati isto radno mjesto. Odgodu otplate kredita u bankama zbog porodiljnog platit će 20.000 kuna. Šef će negodovati bude li otvarala bolovanje zbog djeteta. Traži li novi posao, nudit će joj se ugovori na određeno. Ako je, pak, bez posla, dijete neće moći upisati u vrtić. Dadilja će joj biti skupa, radila ili ne… Isplati li se u Hrvatskoj biti majka?

Gledajte, gospođo, zar ne možete nabaviti lažnu potvrdu da vam je muž branitelj?

– Ne… Nije branitelj, bio je dijete za vrijeme rata … odakle da nabavim tu potvrdu?

– Onda nabavite potvrdu da primate dječji doplatak.

– Ali, ne primam ga, nemam ni taj papir.

– Onda barem nabavite potvrdu da vas je netko fiktivno zaposlio.

– Neću nabavljati ništa, to mi je gnjusno. Tražim posao i trebaju mi jaslice za dijete.

– Žao nam je, nema mjesta, a vi nemate dovoljno bodova jer ste nezaposleni. Prednost imaju djeca čiji roditelji rade, donesu potvrde i dobiju bodove.

– Ali, ako nemam dijete zbrinuto u vrtiću, teško da će me netko zaposliti.

– Žao nam je.

Vječno na određenom

Tako je nedavno izgledao dio razgovora mame Zdenke s ravnateljstvom dječjeg vrtića u jednom hrvatskom gradu na moru. Zdenka je tri godine radila na određeno u srednje velikom poduzeću. Visokoobrazovana djelatnica, vlada stranim jezicima, ima sve što je potrebno za njezino radno mjesto. Zadovoljan poslodavac pripremio joj je, kaže, ugovor na neodređeno, kada se ona “izletjela” i rekla šefici da planira trudnoću.

– Time sam sama sebi presudila. Zatrudnjela sam, rodila, ali nije mi smetalo da i tijekom porodiljnog nekoliko sati dnevno radim od kuće. Kad je porodiljni završio, opet me dočekao ugovor o radu na određeno. Zar može i četvrtu godinu ugovor na određeno biti potpisan s istim djelatnikom, iako Zakon o radu propisuje maksimalno tri godine? Može, naprosto su drugačije nazvali moje radno mjesto – iznosi 27-godišnja Zdenka.

Trojke, a jedna naknada

Počela je, kaže, tražiti drugi posao; dijete je trebalo smjestiti u vrtić.

– Međutim, ni od vrtića ništa. Budući da sam se zgrozila na sve te lažne potvrde koje su mi tražili, vrtić je moj stav shvatio arogantnim. I evo me sjedim doma. Tko će me zaposliti ako nemam kud s djetetom i obrnuto – objašnjava Zdenka.

Samopouzdanje joj, kaže, pada iz dana u dan.

– Ljuta sam na na Zakon o radu koji štiti i neradnike pa poslodavci nude uglavnom ugovore na određeno. Ljuta sam na sve one mame koje prvi tjedan otvaraju komplikacije u trudnoći, evo ih gledam kako se kupaju. Čim dođeš doktoru, on te pita ‘hoćete li bolovanje’. Kako da poslodavcu objasnim da, iako sam mama, hoću raditi – pita se Zdenka.

Zagrepčanka Jelena ima 32 godine, dvoje djece, dva kredita, muža s malim primanjima i, kako kaže, solidan uredski posao u stranoj tvrtki.

– Za većinu mama u Hrvatskoj imati djecu znači preživljavati – objašnjava Jelena.

Ona je, kaže, kupila polovna dječja kolica za 500 kuna, koristi platnene pelene (za dvije i pol godine koliko prosječno dijete treba pelene, uštedi, kaže, devet tisuća kuna), ne kupuje kašice i adaptirano mlijeko nego doji i kuha. Na posao se vratila nakon devet mjeseci. Morala je, porodiljne naknade nisu dovoljne da obitelj preživi.

– Od svih nevolja, želim izdvojiti moratorij na stambene kredite, uslugu kojom se banke hvale. Kao, možemo iskoristiti poček od šest mjeseci na stambeni kredit. Kažu, kao stvoreno za mame kojima treba svaka kuna kada drugi dio porodiljne naknade iznosi 2660 kuna mjesečno, a nekima i manje. Otrijeznila sam se kad sam vidjela da taj ‘poklon’ banke košta tri posto od glavnice plus kamate. To znači da ću na 40.000 eura kredita, banci na koncu vratiti oko 17.000 kuna više. Samo zato što su mi pola godine zamrznuli stambeni kredit koji ću umjesto u travnju 2045. godine, vratiti u listopadu 2045. – ne krije sarkazam Jelena.

Njezina poznanica, koja je također na porodiljnom, ne može plaćati ratu stambenog kredita i napravit će moratorij, kaže Jelena.

Zagrepčanka Ruža ima kćer i nedavno je rodila blizance.

– Rodiš blizance, trojke, četvorke, a dobivaš jednu porodiljnu naknadu. Pitala sam HZZO zašto nemamo dvije porodiljne naknade ako smo rodile blizance? Oni su dali legitimno objašnjenje: ‘to je naknada zato što žena ne radi, a ne za djecu’. ‘Da’, odgovorih, ‘ali ja ne radim ne zato što sam slomila nogu, nego zato što sam rodila’ – prisjeća se Ruža nedavnog razgovora.

Nezakoniti kompromisi

Budući da troje djece iziskuje puna primanja, odlučila je vratiti se na posao nakon godinu dana porodiljnog. Zbog toga je blizance trebalo smjestiti u vrtić.

– Novi šok. Nema mjesta, kažu. ‘Vi nemate prednost, nemate bodove jer možete ukupno tri godine biti doma’. ‘Ali ne mogu iduće dvije godine biti doma i preživljavati sa 1660 kuna mjesečno, koliko iznosi naknada’. ‘Žao nam je, nemamo mjesta u vrtiću, nemate bodove jer možete koristiti tri godine porodiljnog’, ponovili su mi. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Ta je beneficija zamišljena da olakša roditeljima, a pretvorila se u pilu koja pili naopako! Kome ću ja na tržištu rada trebati nakon što tri godine odsjedim doma – ogorčena je mama Ruža.

Mama Zdenka nije Zdenka, Jelena nije Jelena, niti je Ruža uistinu Ruža. Te se žene drugačije zovu, ali nisu imale hrabrosti otkriti svoj pravi identitet. Razloga za to je puno i oni su, dakako, egzistencijalne prirode: “imat ću ozbiljnih problema s poslodavcem”, “neću naći novi posao”, “imat ću problema s vrtićem”. Jedne ugledne strane novine nedavno su zabilježile da je “lakše nagovoriti žrtvu mafije da progovori, nego mamu koja trpi mobing”. Je li Hrvatska prijateljska prema mamama, teško je jednoznačno odgovoriti. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo kod nas je na papiru besprijekorno: poslodavci sve manje koriste i diskriminatorne upitnike na razgovoru za posao i dovoljno su mudri da trudnoj ženi ne daju otkaz – jer će taj slučaj izgubiti na sudu. Ipak, biti mama u Hrvatskoj znači pristajati na štošta, vrlo često i na komprimise koji nisu u skladu sa zakonima, tvrde korisnice foruma Roda, kojih je devet tisuća i koje svakodnevno, ohrabrene anonimnošću, iznose svoje nedaće.

Dva načina diskriminacije

– U Hrvatskoj je trenutno tri stotine žena koje nakon povratka s porodiljnog doživljavaju mobing na poslu na način da se njihov opis posla mijenja na lošije u odnosu na radno mjesto koje su kod istog poslodavca imali prije dopusta – kaže Jadranka Apostolovski, predsjednica udruge Mobing koju je prije šest godina, nakon vlastite radne tragedije, pokrenula s kolegicom Ružicom Kišur Črlenec.

– To je za Hrvatsku bolna brojka, a uvjeravam vas da je ona u stvarnosti i četiri, pet puta veća. Mi je točno ne znamo jer se žene, posebice one izvan Zagreba, ne usuđuju prijaviti poslodavca. U maloj sredini nemaju puno izbora i ondje se šuti – tumači Apostolovski.

Poslodavci se, kaže, boje majčinstva. To nosi češći izostanak s posla, barem prve tri godine kada dijete u vrtiću često pobolijeva, a privatniku s druge strane, treba radna snaga, brojevi, a ne imena i prezimena. Prođe puno vremena, kaže Apostolovski, dok žene smognu hrabrosti i nešto poduzmu.

– Što prijavljuju? Od zadnje plaće koju je isplatio poslodavac do isplate porodiljne naknade HZZO-a prođe i do tri mjeseca, a banka im promptno oduzme minus i kartice, upravo kada im najviše trebaju. Ako čuvaju trudnoću, ne dobiju naknadu, HZZO isplati poslodavcu, a on ne proslijedi djelatnici ili kasni sto godina. Ne mogu dobiti vrtić, jaslice da i ne govorim, bodovi nisu svugdje jednako transparentni. Nema organizirane podrške društva, poput povoljnih, profesionalnih dadilja, kao što je to slučaj sa Skandinavijom – tumači Apostolovski i nastavlja:

– Najčešća dva oblika diskriminacije i zlostavljanja u Hrvatskoj ovako izgledaju: prvi je kad se žena vrati s porodiljnog dopusta, a tvrtka iznenada napravi novu sistematizacija radnih mjesta. Ona više nije na istoj poziciji, dobiva nejasne zadatke ili ih uopće ne dobiva. Dolazi na posao izgubljena, pokušava pohvatati konce i definirati svoju poziciju. To nazivamo sindromom ‘praznog stola’. Te žene se osjećaju kao da ih je pregazilo vrijeme, upadaju u tešku depresiju. Drugi oblik zlostavljanja počinje kada žena traži bolovanje za dijete. Onda im se to potiho spočitava, ‘ovako više nećemo moći, s tobom uvijek problemi, ne možemo se na tebe osloniti, zar to ne može baka riješiti’. Poslodavac zna da nema pravnog izbora, kreće tiha agresija – pojašnjava Apostolovski.

Rad kod tipa s kapitalčićem

Znatna je razlika, kaže, između privatnog i javnog odnosno državnog sektora, jer državni službenici imaju kolektivni ugovor sklopljen s Vladom, imaju povjerljive savjetnike i etičko povjerenstvo pri Ministarstvu državne uprave gdje mogu prijaviti sve nepravilnosti.

– Kod privatnika nije baš takav scenarij. Naša dosadašnja iskustva u Udruzi pokazuju da su mame zaposlene u trgovačkim centrima u najnepovoljnijem položaju. Da se trivijalno izrazim, dođu u ‘privatni pičvajz’, kod vlasnika koji je stekao kapitalčić i ponaša se kao da je bog. Primjeri koje nam te žene navode zaista su strašni – kaže Apostolovski.

Njihova Udruga na kraju svake godine provede evaluaciju prijava. Rezultat: oko 50 posto žena koje im se javljaju nakon povratka s porodiljnog napusti radno mjesto, od čega ih manji broj nađe drugi posao, a veći ode na Zavod za zapošljavanje.

– Educiramo ljude, oni su sve više osviješteni i sve više upoznati sa svojim pravima. Ali – sve je manje prijava! To znači da je situacija na tržištu rada vrlo teška i da ljudi, posebice žene s djecom, nemaju hrabrosti nikoga i ništa prijaviti. Utihnuli su u recesiji – zaključila je Apostolovski.

Samo dvije parnice

Prema izvještaju Državnog inspektorata, prošle je godine podneseno 13 pritužbi za povredu dostojanstva na radnom mjestu i diskriminaciju, a godinu prije, 2008., bilo ih je dvadeset pet. A prema podacima Ministarstva pravosuđa, prošle su godine pokrenute samo dvije parnice zbog diskriminacije na poslu.

Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, također potvrđuje da zaprimaju sve manje prijava.

– Mobinga koliko hoćeš, diskriminacije po spolu koliko hoćeš, a sve manje prijava! To je gorući problem. Ljudi ignoriraju zakonski okvir, ne prijavljuju i ne podižu tužbe jer se boje! Prednost daju preživljavanju! Zloupotreba ugovora na određeno dotući će mame koje kod takvog oblika zapošljavanja prve stradaju. Predlagala sam da poslodavac s djelatnikom smije sklopiti najviše četiri ugovora na određeno, u razdoblju od dvije godine. Na žalost, nije prošlo. Zakon o radu i dalje kaže da se ugovori na određeno mogu sklapati tri godine, pri čemu broj nije ograničen – kaže Lukač Koritnik.

HNS-ova saborska zastupnica, prof. dr. Vesna Pusić, prvo se obrušila na, kako kaže, tobožnju privilegiju od tri godine porodiljnog dopusta za žene koje rode treće dijete.

– Ta je odluka čista podvala! Ideja da žena sjedi doma tri godine s djecom vrlo je pogubna jer ženu u reproduktivnoj dobi isključujemo s tržišta rada. Ona gubi na konkurentnosti, gubi samopouzdanje i što konačno dobivamo, majku u strahu, u grču za vlastitu egzistenciju i potencijalno jednu osobu više na burzi. Generalno je to prezentirano kao beneficija za majke. Da – ako ženu gledate kao infrastrukturu koja brine o djeci. Ali, ta infrastruktura su i otac i majka. Po mom dubokom uvjerenju, porodiljni treba trajati godinu dana, prema modelu šest mjeseci doma je mama, šest mjeseci tata, ili deset – dva. Deset mjeseci doma je mama, dva mjeseca tata – kaže Pusić.

Nemati dovoljno jaslica i vrtića u zemlji kojoj pad natalitet smatra nedopustivim.

Nužno fleksibilno tržište

– Najlakše je reći da država nema novca. Uvijek se za nešto ima, a za nešto nema novca. To je samo pitanje političke odluke i prioriteta. Nama treba fleksibilno tržište radne snage, grubo rečeno, ono koje lakše zapošljava i otpušta djelatnika. Ako, primjerice, zbog rigidnog Zakona o radu poslodavac nikoga ne može otpustiti, pa ni neradnika, zbog čega za posljedicu nema novog zapošljavanja, onda dolazi do masovne zloupotrebe. A to su, u ovom slučaju, ugovori na određeno. Njima nepravedno robuje veliki dio radne snage, a najviše stradaju mame! Što predlažem? Da prepišemo i prilagodimo danski flexi-security model koji, u uskoj suradnji s poslodavcima, prekvalificira radnu snagu. Osluškuje se puls tržišta i krojačica postane turistički vodič. Ili, hipotetski, Vindija ide u investiciju, gledaš koji joj kadrovi trebaju i ženu prekvalificiraš. A ne poslati je da tri godine sjedi doma – poručuje Pusić.

Inat Jadranke Kosor

SDP-ovka Milanka Opačić, predsjednica saborskog Odbora za obitelj, mladež i šport smatra da gorući nedostatak vrtića i jaslica uvelike utječe na pad nataliteta.

– U Srbiji su oduzeli imovinu svima osuđenima za gospodarski kriminalitet i u njihovim su vilama i zgradama otvorili jaslice i vrtiće. Ne vidim razloga da i mi to ne učinimo. Također bi oživjeli projekt ‘dadilje’ kojim su se nezaposlene žene educirale i dobile licencu dadilja, dakle dobile posao, što je olakšavalo i život zaposlenim majkama. Međutim, ondašnja ministrica, danas premijerka Jadranka Kosor, ukinula ga je iz čistog inata jer je to uspješan projekt bivše vlasti. Sada ženama preostaje traženje skupih i neprovjerenih babysitterica po Plavom oglasniku, a to teško možemo nazvati pronatalitetnom politikom. Lažnim ugovorima na određeno koji se uglavnom nude ženama nakon povratka s porodiljnog možemo stati na kraj samo dobrom kontrolom Inspekcije rada. Na žalost, 60 posto njihovih prijava padne u zastaru.

Žali bože cijele mašinerije – zaključila je Opačić.