Silovanje kažnjivo, no samo za žrtve

U arhirektonski nadasve naprednoj i prebogatoj muslimanskoj zemlji žrtve silovanja skoro nikad ne prijavljuju policiji svoje slučajeve. Kazna koju zakon predviđa za žrtve mnogo je stroža od onih s kojima moraju računati silovatelji.

Ako žrtva ne uspije dokazati da se silovanje zaista dogodilo, prijeti joj optužnica za izvanbračni spolni odnos – prema zakoniku Ujedinjenih Arapskih Emirata težak zločin.

Australske novine “The National”  opisuju slučaj australske državljanke, zaposlene u Ujedninjenim Arapskim Emiratima, koju je napio i silovao kolega s posla. Nakon što je događaj prijavila policiji, zadržana je u pritvoru, a poslije dva mjeseca optužena i osuđena za izvanbračni seks i korištenje alkohola. Narednih godinu dana provela je u zatvoru – dok je kazna za silovatelja iznosila samo tri mjeseca, pri čemu nije izrečena za silovanje, nego, naravno, izvanbračni spolni odnos!

2007. godine mnogo se pisalo o slučaju silovanja petnaestogodišnjeg dječaka iz Francuske u Dubaiju. Žrtvi, koja je prijavila silovanje, prijetilo je suđenje zbog homoseksualnosti, zato su roditelji zajedno sa silovanim sinom pobjegli iz države. Na kraju su počinitelji osuđeni na 15 godina zatvora, no izbio je novi skandal: sud u Dubaiju roditeljima je tajio činjenicu kako je jedan od silovatelja HIV-pozitivan. Vlasti u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ne žele priznati da je ta “nemoralna” bolest prisutna i u njihovoj zemlji.

Prema riječima jednog od odvjetnika koji istražuju situaciju žrtava silovanja u Ujedinjenim Emiratima, za više od 70 posto slučajeva seksualnog nasilja policija nikad ne saznaje. Osim straha od kazne i zatvora, žene odustaju od prijave zbog kompromitacije koju sa sobom nosi silovanje – žrtve strahuju od toga da bi mogle biti odbačene od strane vlastite obitelji ili čak otpuštene s posla (ako ga, naravno, uopće imaju).

Radionica za mame lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba

17. 12. 2009. // četvrtak // 18:00 // Kontra // Zagreb

Kontra poziva mame lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba da dođu na druženje i razgovor u njihov prostor. Podijelite loša i dobra iskustva, kako ste se osjećale kada vam se sin/kćer outala/o, kako se nosite s reakcijama okoline i kako se osjećate prolazeći kroz vaše outanje okolini, što biste poručile ostalim roditeljima, koja pitanja i strahovi vas muče. Neka vaša iskustva budu ispričana, razmijenjena i podržana. Možda vaše iskustvo ohrabri neku mamu i nečija priča potakne vaša razmišljanja. Dođite pričati, dijeliti i ohrabrivati jedni druge u sigurnom prostoru.

Radionicu moderira psihologinja Iva Žegura.

Na radionici će biti podijeljeni informativni materijali (leci, brošure, knjige).

Zainteresirane mame mogu se prijaviti na: savjetovaliste@kontra.hr, 091 457 33 72 i 098 420 942.

U ovoj zemlji žene su isključivo studentice

Tako bi se bar dalo zaključiti iz programskih spotova predsjedničkih kandidata. Naime, i u spotu Ive Josipovića i u spotu Damira Kajina prikazuju se deprivirane društvene grupe te muškarac predstavlja radnika, umirovljenika, branitelja, dok mlada žena predstavlja studentsku populaciju. Kao i na zadnjim parlamentarnim izborima kada su žene u spotovima bile prikazane ili kao studentice ili eventualno kao majke i umirovljenice, priča se ponavlja. Žene nisu radnice i jedina nepravda s kojom se susreću je očito vezana uz studiranje. Pitamo se samo što je s preostalih gotovo 90% ženske populacije u zemlji?  Činjenica jest da je na fakultetima više studentica nego studenta, no da li je to stvarno jedino područje života u kojem su žene deprivirane? Daleko ih je više na burzi, manje su plaćene, a trenutna kriza izrazito trese tekstilnu industriju u kojoj će mahom žene ostati bez posla. Isto vrijedi i za trgovinu. Čak i ako izborima pristupimo u potpunosti pragmatično, žene su te koje čine većinu biračkog tijela, i zar ne bi kandidatima trebalo biti u interesu da im se barem obrate? Jasno, većina onoga što priča velika većina kandidata nema baš nikakve veze s predsjedničkim ovlastima, pa je onda previše za očekivati da im kampanje imaju ikakve logike. Pravda koju kandidati zastupaju očito je nešto što treba biti rezervirano za samo pola društva. Naravno, onu testosteronsku polovicu.

Emancipacija poslije emancipacije

Slavenka Drakulić ne želi razgovarati o etiketi ratne profiterke koju su joj zlurado priljepljivali kad god bi objavila koju knjigu “o preživljavanju u komunizmu” i “onima koji ne bi ni mrava zgazili” – smatra to davnom prošlošću, riješenim slučajem. Ipak, i novom bi se knjigom mogla zamjeriti cinicima i potaknuti novi val napada u kojem je prozivaju da je (opet) zapadnjacima servirala stereotipe o Balkanu.

Knjiga “Basne o komunizmu: iz pera domaćih, divljih i egzotičnih životinja”, objavljena u Profilu 9. studenoga, na dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, paralelno je izašla i u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Bugarskoj, Slovačkoj, a u pripremi je njemačko, američko i poljsko izdanje. Šest priča o krahu opsesije “bratstva i jedinstva” ispripovijedano je iz perspektive šest životinja: o Istočnoj Njemačkoj govori krtica koja je svjedočila prebjezima na Zapad kroz podzemne tunele ispod Berlina, o poljskoj drami govori mačak generala Jaruzelskog koji je bio svjedok njegovih dvojbi prilikom gušenja prvih pobuna, miš sakriven u ormaru Muzeja komunizma u Pragu neslužbeni je vodič kroz tu opskurnu instituciju, u jugoslavenskoj priči glavni je junak Titov papagaj Koki.

Proturječna kao i sustav o kojemu piše, naša najprevođenija autorica tvrdi kako se zapadnjaci zanimaju za komunizam kao za nešto “egzotično i zanimljivo” – zbog čega se može nadati da će joj i ovaj naslov zasjati na stranim top listama najprodavanijih – ali onda se, opet, opire insinuacijama o takvom oportunizmu, zaključivši kako ustvari nitko više uistinu ne mari za komunizam. Tko će ga znati.

 

O nostalgiji za komunizmom:

– U knjizi “Basne o komunizmu” inzistirala sam na razlici između nostalgije za političkim sistemom i onim za osjećajem sigurnosti koji obično imaju ljudi koji su dobar dio života proživjeli u tom sistemu. Generaciji rođenoj u istočnoj Evropi četrdesetih godina i ranije, demokracija i kapitalizam došli su prekasno, nisu se imali vremena prilagoditi novim uvjetima života niti novim vrijednostima, ostali su bez posla, ponekad bez stana, s ponižavajućom penzijom, sve skupljom zdravstvenom zaštitom… Naravno – sve to stvara osjećaj nesigurnosti. Mislim da nitko ne žali za bivšim političkim sistemom, bez obzira na to zvali ga mi komunizmom ili socijalizmom s ljudskim licem. U Jugoslaviji se promjena političkog i ekonomskog sistema podudarila s raspadom zemlje i ratom pa danas u krajevima bivše Jugoslavije i postoji takva čeznutljivot. To je prvenstveno zato jer su ljudi živjeli pristojno i u miru. Naravno, u uvjetima ograničenih političkih i ljudskih sloboda. Međutim, i kod nas se, kao i u svim tranzicijskim zemljama, uskoro ispostavilo da demokratske slobode bez novaca nisu dovoljan uvjet boljeg života. A novaca nema.

 

O tome je li “onda” bilo bolje nego danas:

– Nema tu jednoznačnog odgovora. Nema ga zato jer zapravo nema usporedbe. Naime, prije dvadest godina se, prvi put u povijesti, počela događati preobrazba komunističkih društava u demokatska i kapitalistička. U tom smislu, preobrazba je jedinstvena i veličanstvena. Umjesto totalitarizma danas imamo demokraciju. Kao što znamo, demokracija možda nije savršen sistem, ali je najbolji dosad poznati. Međutim, jedno je politička promjena, a drugo demokratska preobrazba društva koja, evo, traje već dvadeset godina i još ne možemo govoriti da, na primjer, u ovoj zemlji vladaju demokratske vrijednosti. Neki će vam ljudi reći da je bilo bolje prije, neki da je bolje sada. Ja mislim da ta su dva perioda neusporediva, barem kad označavaju dva različita politička sistema a ne individualne ljudske sudbine.

 

O tome treba li Hrvatskoj muzej Jugoslavije:

– U Pragu stvarno postoji Muzej komunizma, u kojemu se događa jedna priča iz “Basni o komunizmu”, i posjećuju ga uglavnom turisti – iz razumljivog razloga. Strancima, zapadnjacima, sve je to egzotično i zanimljivo. Česima i Slovacima još uvijek je živo sjećanje na komunizam i vjerojatno ga žele što prije zaboraviti. No ni taj zaborav nije dobar jer se s prošlošću treba suočiti… U tranzicijskim društvima nije lako premostiti jaz između osobnih sjećanja i povijesnih događaja i činjenica, među ostalim i zbog toga jer u komunizmu povijest kao znanost nije postojala neovisno o komunisitčkoj ideologiji. I dvadeset godina nakon propasti režima još uvijek u različitim zemljama postoje različita mišljenja kako postupiti s ljudima koji su u komunizmu bili vođe i donosili sudbonosne odluke. Postoji želja za pravdom, ali i želja za zaboravom jer ni jedan režim, ma koliko autoritaran, ipak ne može opstati bez podrške većine. Većina građana je, naime, na ovaj ili onaj način bila suučesnik režima i građani su toga duboko svjesni.

 

O komunizmu kao temi koja na zapadu “uvijek pali”:

– Ne mislim da komunizam dobro prolazi kod čitatelja u zapadnim zemljama, mislim da komunizam danas nikoga ne zanima, osim povjesničara. Moja je knjiga “Kako smo preživjeli komunizam” postigla uspjeh jer se podudarila s padom komunizma – kao što se ova nova podudara s dvadesetogodišnjicom pada. To su neki simbolični momenti u kojima se ljudi baš žele prisjetiti ključnih događaja i odatle zanimanje publike za takvu vrstu štiva.

 

O potrebi za angažiranom književnošću:

– Trebalo bi prvo raščistiti što je angažirana književnost? Socijalno angažirana? Ili možda nacionalno angažirana? Bojim se da su u posljednjih sedamdeset godina književnici i intelektualci na ovim prostorima bili i previše angažirani, to jest direktno u službi državne propagande, bilo socijalističke ili nacionalističke… Tko je, na primjer , psihološki pripremio ljude na rat? Nitko drugi nego baš intelektualci, pisci, novinari, akademici i profesori. Našem, kao i bilo kojem društvu, treba više dobre književnosti, ali ona ovdje – kao i svugdje na svijetu – gubi bitku sa senzacionalizmom.

 

O neoliberalnom kapitalizmu koji podmeće nogu emancipaciji žena:

– Svaku ženu koja je financijski nezavisna i donosi samostalne odluke smatram feministkinjom. U tom smislu je feminizam danas civilizacijsko dostignuće pa se zato više termin niti ne koristi. U liberalnom kapitalizmu prepreke nikako nisu nove. Razlika je u tome da su u vrijeme socijalizma žene bile emancipirane “odozgo”, država se pobrinula za to, i one same se nisu morale boriti za ravnopravnost – osim u svoja četiri zida! U novim uvjetima žene su se našle u situaciji “emancipacije poslije emancipacije”. Prije svega, one se moraju same boriti za svoja prava. Rijetko koja politička partija nudi osmišljen plan za žene. A zatim, moraju paziti da ne izgube već stečena i naslijeđena prava, kao što je na primjer pravo na izbor rođenja djeteta. Treba znati da nas duga tradicija ženske borbe za jednakost, i pored civilizacijskih postignuća, uči da ženska prava nikada nisu izborena zauvijek.

 

O spremnosti Hrvatske za ženu predsjednicu:

– U predsjedničkim izborima najvažnije je glasati za kompetentnu i nekorumpiranu osobu – dakle, za osobu drukčijih principa od onih koji su vladali do sada. Nadam se da će građani prepoznati da među kandidatima postoji osoba koja ima upravo takve osobine – za mene je to Vesna Pusić. Samo, bojim se da naši ljudi pričaju da žele promjenu od korumpirane vlasti, ali kad dođe do glasanja, onda će glasati za “sigurno”, odnosno za model koji već poznaju, iako znaju da glasaju u korist vlastite štete. Pitanje ovih izbora uopće nije jesu li građani spremni glasati za ženu ili ne, nego jesu li spremni glasati za suštinske promjene?

Napredak u Njemačkoj

 Homoseksualni parovi koji žive u tzv. “registriranoj istospolnoj zajednici”, koja u pravnom poretku Savezne Republike Njemačke nije još potpuno izjednačena s brakom, dobili su odlukom Ustavnog suda krajem studenog mogućnost stjecanja prava na mirovinu nakon smrti jednog od partnera u homoseksualnoj zajednici. Institucija istospolne zajednice u njemačkom zakonodavstvu postoji od 2001. Na početku je osobama koje su željele ozakoniti svoju vezu donosila zapravo više obaveza nego prava, no s vremenom je sve više izjednačena s brakom između muškarca i žene. Partneri su se obvezni međusobno uzdržavati, mogu se odlučiti za isto obiteljsko prezime, nasljeđuju u slučaju smrti jednog od njih, postupak razvoda istospolnog braka također se provodi po istim propisima koje vrijede za heteroseksualne brakove.

U Berlinu je od 2001 do 2005 sklopljeno 2075 istospolnih brakova, a u Bavarskoj 2041. Podaci o razvodima braka postoje samo u Bavarskoj te govore o 51 slučajeva. Iz statistike, nažalost vrlo nepotpune, vidljivo je također da se mnogo više muških nego ženskih parova odlučuje ozakoniti svoju vezu (u Bavarskoj lezbijski brakovi čine jednu trećinu svih istospolnih brakova, slično u Wiesbadenu). 

Kodeks o savjetovanju javnosti donesen bez sudjelovanja javnosti

OTVORENO PISMO VLADI RH

Vlada RH, na sjednici održanoj 21. studenog 2009. godine, prihvatila je Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata. Riječ je o odluci koju bi organizacije civilnoga društva, potpisnice ovog pisma, sa zadovoljstvom pozdravile da nije sljedećeg:

1. Vlada je ovu odluku donijela na zatvorenoj sjednici te o istoj nije javnost informirala niti putem priopćenja s dotične sjednice.
2. Odluka Vlade donesena je nakon više od godine dana od kako je tekst Kodeksa uži kabinet Vlade odbio prihvatiti (srpanj 2008.), a da u međuvremenu javnost nije imala nikakvih saznanja o tome u kojem je postupku usuglašavanje teksta Kodeksa i radi li se uopće na tome.
3. Tekst Kodeksa koji je Vlada prihvatila 21. studenog 2009. sadržajno se razlikuje od teksta koji je odbijen u srpnju 2008., a o samim promjenama koje su unesene nije bilo javne rasprave niti je javnost o njima informirana na bilo koji način prije prihvaćanja Kodeksa. Pri tome je posebno zabrinjavajuće da je u proceduri zaobiđen i Savjet za razvoj civilnog društva te niti članovi Savjeta nisu imali priliku dati konačno očitovanje na tekst Kodeksa prije njegova prihvaćanja na sjednici Vlade.
4. Izmijenjeni tekst Kodeksa, odnosno tekst koji je Vlada prihvatila, ne smatramo zadovoljavajućim i adekvatnim, što je detaljnije obrazloženo u komentarima na tekst Kodeksa koje prilažemo ovome pismu.

Sve gore navedeno upućuje nas na zaključak kako je Vlada i ovom odlukom željela samo pro forma ispuniti obveze koje za nju proizlaze iz više različitih nacionalnih strategija, a bez stvarne volje i spremnosti da značajnije uključi organizacije civilnog društva i drugu zainteresiranu javnost u procese donošenja odluka i da iste uopće informira o prihvaćanju Kodeksa. Apsolutno je neprihvatljivo da je Kodeks koji bi trebao dati smjernice za učinkovito savjetovanje državnih tijela i zainteresirane javnosti, u konačnici izrađen bez savjetovanja s organizacijama civilnoga društva i bez javne rasprave te prihvaćen daleko od očiju javnosti, na zatvorenoj sjednici. Takvo postupanje upravo je kontradiktorno s prihvaćenim Kodeksom, tj. s njegovim ciljevima i načelima.

Vlada je ovakvim postupkom pokazala krajnje nerazumijevanje procesa savijetovanja sa zainteresiranim javnostima jer prihvaćanje dokumenta koji bi trebao doprinijeti uključivanju javnosti u procese donošenja odluka bez da se o tome samu javnost informira, ne može se drugačije nazvati.

Dodatna kritika Vladi može se uputiti i zbog činjenice da je u listopadu 2009. Vijeće Europe, pa i Hrvatska kao članica VE, prihvatila Kodeks dobre prakse za građansko sudjelovanje u procesu donošenja odluka, a pratećom Deklaracijom Vijeća ministara VE je, zajedno s drugim državama članicama pozvana da dotični Kodeks uzme u obzir pri razvijanju sudjelovanja NVO-a u procesima donošenja odluka, što je Vlada prilikom donošenja Kodeksa propustila učiniti.

Nadalje, ovakvim je postupanjem ponovno minorizirana uloga Hrvatskog sabora, budući da je Vlada samostalno donijela odluku o Kodeksu bez rasprave i odlučivanja u najvišem zakonodavnom i reprezentativnom tijelu, što smatramo nedopustivim.

Uzevši sve navedeno u obzir te uvažavajući činjenicu da je prihvaćenim Kodeksom predviđeno da Ured za udruge donese smjernice za njegovu primjenu, pozivamo Ured za udruge da u izradu istih uključi i organizacije civilnog društva, odnosno da provede savjetovanje u vezi toga sa zainteresiranom javnošću, slijedeći i ispunjavajući na taj način duh i namjeru Kodeksa. Ujedno pozdravljamo napore koje je Ured za udruge uložio u organizaciju savjetovanja s organizacijama civilnoga društva, rezultat kojih je bio tekst koji Vlada nije prihvatila u srpnju 2008. te se nadamo da će Ured i ovoga puta nastaviti s dobrom praksom te na taj način barem malo ispraviti ono što je Vlada učinila, odnosno propustila učiniti u vezi Kodeksa.

Pismo potpisuju:
Babe, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, CESI, CMS, Documenta, GONG, Mreža mladih Hrvatske, Zelena akcija i Zelena Istra.