sdadmin, Author at Libela - Page 1661 of 1806

Moj prvi put

Posted on September 12, 2009 by sdadmin

Ako sam već morala izgubiti nevinost na nogometnom stadionu onda je velebni Wembley sigurno bio best place to do it. Kad mi je već prvi put onda bolje da je drag, nježan, pravi engleski džentlmen.

To mi je otprilike prostrujalo kroz glavu kad je stigao poziv za utakmicu Engleska – Hrvatska, dan prije sudbonosnog eventa. “Idem na utakmicu” kažem.. “Pa zašto baš ti” odgovaraju redom muški kolege i prijatelji. “Ne znaš čak ni igrače nabrojati” – “Ali znam da ne igra Ćorluka što je šteta kad ih već idem gledati.”

Da stvar bude zanimljivija nema tome dugo da sam poželjela iskusiti upravo stapanje u masi nogometnih navijača. Kvragu, mora u tome biti nešto privlačno. Pa nismo baš svi s Venere i Marsa. Ima nas koji zajedno obitavamo na ovoj Zemlji pa ako muškarci mogu u šoping mora nešto i u nogometu nama ženama biti privlačno. Osim samih nogometaša naravno.

Šesti red od travnjaka pružao je nevjerojatno dobar pogled na plave i bijele dresove no tek su mi drugi dan objasnili kako to ustvari i nije dobra pozicija ako hoćeš vidjeti igru. Koga briga za igru, bitno da smo vidjeli njih. A vidjeli smo čak i slavnu englesku 17-icu. Atmosfera u publici od prve je minute vatrenija od one na terenu. Da se dijele bodovi za navijače i njihovu sposobnost bodrenja, uvjerena sam da bi Hrvati bili svjetski prvaci. Čak i kad su naši na tavnjaku tromi, kilavi i trče kao da danima nisu jeli ni pili, dečki u crveno-bijelim dresovima oko mene ne posustaju. Skaču, urlaju, navijaju.

Na momente se prepustim atmosferi i skoro pa ih razumijem. Euforija, adrenalin, razočaranje kad fulamo gol, vriskovi i urlanje kad zabijemo. Jednostavno, ponese te. Otprilike k’o seks ili dobar koncert. Malo te diže, malo te spušta. Ali kad stvari krenu nizbrdo, i semafor pokazuje 4:1 ne u našu korist, lica u publici odaju toliku tugu i razočaranje da se pitam jel sve u redu sa mnom kad se ja tako ne osjećam. Faca jednog našeg poslovnjaka je tako zabrinuta da se pokušavam sjetiti da se nije možda baš taj dan raspalo njegovo poslovno carstvo. I tu negdje polako shvaćam. Žene se mogu uživjeti u nogomet dok je zabavno ali kad se kolo sreće okrene, shvaćamo da je to samo igra i nema mjesta tragediji.

Odlazim sa stadiona manje više ravnodušna prema rezultatu ali s punim poštovanjem prema arhitektu koji je projektirao i organizirao milijun ulaza i izlaza na stadion tako da se čini kao da zapravo ulazimo u kino a ne arenu s par desetaka tisuća posjetitelja.

Dan poslije otkrivam novosti u muško-muškim odnosima. Nogomet je valjda jedino područje u kojem ne vrijedi pravilo urođene muške solidarnosti. Slušam komentare i čitam tekstove u novinama i za sve je kriv izbornik, nema goreg, spominje se smjena, pa drž nedaj, loše je postavio igru i falija je. Svaki bi bio izbornik i svaki zna što je trebalo napraviti. Sjeme zavisti među njima čak me malo i razveselilo. Sport je business u kojem jednako kao na Wall Streetu vladaju muškarci. Nijedna dominantno ženska industrija ili ženska liga u bilo kojem sportu ne vrti toliko novaca koliko muška. Možda se zato i ne možemo potpuno uživjeti u igru s loptom koju vode 22 muškarca.

Ja sam pak preživjela pa čak i uživala u svom prvom nogometnom iskustvu iako sam tek dan nakon saznala da je Bilić krivo postavio igru, da je Pokrivač kriv za sve jer eto čini se da nije baš pokrivao. Hm, nisam ih se usudila pitati “Zvuči mi poznato al tko je ustvari Pokrivač, ja vam znam samo one na -ić (Modrić, Olić), Kranjčara i Eduarda”. I Beckhama naravno.

Tiha vojska od 140 milijuna zlostavljanih žena

Posted on September 12, 2009 by sdadmin

Jučer popodne je završena Međunarodna konferencija o nasilju nad ženama, pod pokroviteljstvom Farnesine, talijanskog ministarstva vanjskih poslova, kojom je presjedavala ministrica za podjednaka prava Mara Carfagna. Radilo se o jednoj vrsti skupa G8 za zaštitu žena koje su skoro uvijek nijeme žrtve agresije muškaraca. Po prvi put do sada se raspravljalo o učinkovitim metodama kažnjavanja agresora nad bespomoćnim ženama i nije se završilo kao do sada samo na praznim frazama osude. Ženama svijeta se pridružio i predsjednik Italije Giorgio Napolitano koji ih je pozdravio prilikom otvaranja konferencije i odlučno zahtijevao da nasilje nad ženom bude teško kazneno djelo i da se stavi na raspolaganje ženama žrtvama sve moguće institucionalne pomoći. Talijanska vlada je u zadnjem razdoblju dosta učinila na tom planu, počevši od odobravanja fondova za besplatne usluge odvjetnika pa do centara za rehabilitaciju za žene-žrtve agresije.

“Prvo što trebamo učiniti je oštro kazniti svakog agresora koji se kukavički iživljava nad ženama kao slabijem spolu. To će biti jasna poruka da se nitko ne može maltretirati niti zlostavljati bez teških posljedica. Drugi korak je rad na edukaciji pučanstva da se ne treba praviti razlika među spolovima, nacijama i religijama. Da svi uživaju ista prava koja su i zajamčena našim Ustavom”, poručio je predsjednik Napolitano.

Za vrijeme konferencije su izneseni porazni podaci. U svijetu ima čak 140 milijuna žena žrtava nasilja. Jedna od pet žena je bila seksualno zlostavljana. Čak 93 posto žena nije prijavilo silovanje od strane partnera.

Samo u Italiji ima 6 milijuna 743 tisuća žena žrtava nasilja, a milijun i 400 tisuć njih je bilo silovano prije 16. godine.

Najnoviji rastući fenomen koji do prije godinu dana nije bio kažnjiv u Italiji je stalking ili morbidno proganjanje osobe, čije su žrtve najčešće ili poznate osobe ili bivši partneri. Samo u Italiji ima dva milijuna i 77 tisuća žena-žrtava stalkinga. Prema podacima WHO-a Svjetske zdravstvene organizacije svake godine je 50 tisuća žena ubijeno od strane svojih partnera. A na temelju ovogodišnjeg izvješća WHO-a, računa se da su žene u dobi od 15 do 44 godine izložene mnogo većem riziku da budu silovane ili seksualno zlostavljane, nego da obole od karcinoma, malarije ili dožive prometnu nesreću.

Sudar civilizacija

Posted on September 12, 2009 by sdadmin

Tako je otprilike izgledalo sinoćnje predavanje Naomi Wolf u nažalost polupraznoj dvorani Jedinstvo. Da se razumijemo, žena je sjajna, sve što priča stoji, i još pritom to priča zanimljivo i nadahnuto s puno prostora za pitanja i diskusiju. Ali. Kako je u jednom trenutku rekla Sanja Sarnavka: “Čim si počela pričati nas cinike je to počelo nervirati. Mi volimo sjediti, piti vino i pušiti cigarete, do dugo u noć voditi intelektualne rasprave o povijesti i filozofiji. A onda odemo spavati”. Treba li uopće reći da je to izazvalo ogroman pljesak? No možda da se vratimo na početak.

Naomi Wolf je predavanje temeljila na svojoj knjizi “Kraj Amerike” u kojoj definira deset znakova koji pokazuju da se otvoreno društvo počelo zatvarati odnosno da su politički vođe počeli zemlju gurati prema totalitarizmu. To potkrepljuje brojnim povijesnim primjerima pri čemu se metode s lijeva na desno nikada nisu razlikovale. Manje ili više to znamo iz teorije: stvaranje vanjskih i/ili unutarnjih neprijatelja, tajni zatvorski sustavi koji se temelje na mučenjima, paramilitarne jedinice, strogi nadzor građana od strane siguronosnih službi, infiltriranje doušnika u civilne grupe i organizacije, stvaranje popisa neprijatelja, arbitrarno postupanje s pojedincima, tretiranje kritičkog mišljenja kao izdaje domovine i nacije, pritisci na novinare/ke i aktiviste/kinje te uvođenje ratnog prava. Iako je Naomi sve potkrepljivala primjerima iz SAD-a tijekom Busheve vladavine, ja sam imala ozbiljan mentalni povratak u 90e i sjećanje na najdražeg nam krivoustog generala postalo je vrlo živahno. No to je publika u Močvari mogla podnjeti. Iako nas je Naomi tješila da neće cijelo predavanje biti tako depresivno i crno, mislim da nikome od nas nije smetalo jer što bi rekao Adrian Mole u svojim zrelm godinama “Uostalom, ja nisam Amerikanac da očekujem sreću kao svoje temeljno ustavno pravo”. Tada nam je krenula objašnjavati što učiniti, koja je snaga pojedinca/ke u demokraciji, kako je dovoljno imati samo nekoliko pojedinaca koji žele promjene, a koji svojim aktivizmom mogu dovesti do kritičnih masa, kako svaki pojedinac/ka ima sposobnost za promjene i upravljanje, kako demokracija ne može funkcionirati bez stalne pobune i kritičkog mišljenja, kako je dužnost građana svrgnuti vladu koja se odmetnula od općeg dobra i kako su tzv. obični ljudi ti koji trebaju upravljati. Funkcioniranje demokracije ovisi o sposobnosti pojedinca da sebe, svoje susjede, prijatelje, članove/ice obitelji vidi kao lidere/ice. Tu negdje smo se počeli gledati u čudu jer ako je nas na brdovitom Balkanu povijest išta naučila to je da nismo svi lideri i liderice, nego da su lideri neki tipovi koji će nam reći što je za nas dobro, a što nije. Jedan od sudionika je postavio odlično pitanje “Kako da u društvu naučenom na vođu koji nam govori što da radimo, naučimo pojedinca da bude samoinicijativan?”. I stvarno, demokracija o kojoj priča Naomi Wolf je definitivno izraz i određene kulture jednog naroda. Niti europske zemlje s dugom demokratskom tradicijom nisu toliko individualistički nastrojene kao što su to SAD. Uostalom naš europski kolektivizam nam je i omogućio univerzalnu zrdravstvenu skrb, mirovinski i socijalni sustav koji se temelji na društvenoj solidarnosti. Nešto što je dobrom djelu Amerikanaca sasvim nezamislivo. Samo predavanje je trajalo otprilike sat i pol, a daljnjih sat i pol nam je Naomi svojim aktivističkim i optimističnim pristupom pokušala ukazati kakve su sve mogućnosti, kako je okej da se svi ne slažemo, kako kritiku treba preživjeti, a kako smo ponekad jednostavno u manjini. Ali svako malo je do izražaja došao totalni ponor između svijetova u kojima živimo. Kada je Rodina aktivistica rekla da su protiv zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji sakupile 60 000 potpisa i da to gotovo ništa nije značilo, Naomi je bila u šoku. Kada nam je pokušavala objasniti da je trenutno savršen trenutak za pritisak na Vladu jer je Vlada u problemima, jedna sudionica joj je odgovorila nešto što vjerujem da smo svi mi pomislili “Nije vlada u problemima, mi smo!”. A apsolutni highlight je bio tijekom rasprave o (ne)uspjehu studentskih prosvjeda kada je Naomi pitala što se dešavalo nakon što je blokada završila, a jedna studentica je odgovorila “Bilo je ljeto, morali smo se odmoriti”. Naomi naravno razumije dio problema, puno je pričala upravo o psihologiji slobode kao preduvjetu demokracije (naravno, mi ćemo uvijek ovdje pričati o političkoj kulturi – dakle našem kolektivnom poimanju stvari, a ne individualnom) i ispričala nam je kako je radila sa studentima/icama iz ove regije i kako se radilo o iznimnim mladim ljudima, ali koji jednostavno nisu vjerovali u mogućnost promjene pa je time i nisu mogli ostvariti. I koliko god to zvučalo kao tipični američki self help, to je dobar dio problema.

Na kraju je iza ponoći ostala grupica od 30-ak ljudi i dotakli smo se i Mita o ljepoti. Zanimljivo je da je Naomi u razgovoru sa studenticama više puta izrekla “kad idete na sastanke, lijepo se obucite” za što je i ona sama primjetila da nekome može izgledati kao kontradikcija, no njen je stav da to ne znači žrtvovati svoj identitet već u svrhu postizanja cilja onemogućiti drugoj strani da te sabotira na temelju potpuno beznačajnih stvari kao što je piercing u nosu. Organizator Emil obećao je da će na današnjem okruglom stolu u 16h Naomi pričati više o tome. Sve je završilo njenim obećanjem da će doći natrag i napraviti leadership trening jer bez vještina i samosvjesti teško bilo koji pojedinac/ka može išta napraviti. I tako je završilo optimistično i aktivistički, ali s potiho izrečenim komentarom (jer u ovoj zemlji ne može bez malo cinizma za kraj) “Živo me zanima hoće li išta biti od toga. Mislim, malo prije toga je rekla da ako želimo da opet dođe da treba kontaktirati njenog menadžera”.

p.s. Mala primjedba organizatorima/icama. Kada vam već dolazi u posjetu autorica kultne feminističke knjige, onda je ne biste u službenom katalogu trebali nazivati kritičarom i sugovornikom.

U susret večerašnjem predavanju Naomi Wolf

Posted on September 11, 2009 by sdadmin

Danas je započeo Zagrebi! festival na kojem večeras o održivoj demokraciji govori spisateljica i aktivistkinja Naomi Wolf. Pogledajte što je na press konferenciji rekla o feminizmu te izjave za Tportal o društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj, našem zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji, ljepoti…Uz večerašnje predavanje sutra u 16 sati u Močvari Naomi Wolf gostuje na okruglom stolu zajedno s hrvatskim aktivisticama Sanjom Sarnavkom, Andreom Zlatar, Vesnom Pusić.

MUŠKO PRIPETAVANJE

Posted on September 11, 2009 by sdadmin

O isključenju nastavnih kolegija iz područja rodnih studija

(“Uvod u rodne studije” i “Feminističke teorije” na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu za narednu 2009/10. godinu).

Iz nastavnog programa Hrvatskih studija, Odsjeka za sociologiju za narednu 2009/10. godinu isključeni su nastavni kolegiji iz područja rodnih studija “Uvod u rodne studije” i “Feminističke teorije”. U odnosu na prethodnu godinu ne nalazi se moje ime među nastavnicima ni predmeti koje sam predavala. Naprosto su izbrisani. Na Hrvatskim studijima sam honorarna nastavnica od 2000/2001.godine. Upravo sam na Hrvatskim studijima među prvima uvela kolegij rodnih studija na Sveučilištu u Zagrebu i u Hrvatskoj. Od godine 2002/2003. koncipiram i predajem kolegij “Uvod u rodne studije”. Kolegij se izvodio u kontinuitetu i bez prekida sve do ove jeseni. Usto, od 2000. do 2009. godine predajem “Metodiku nastave sociologije”, a od 2007. do 2009. “Feminističke teorije”.*

Zašto su predmeti iz područja rodnih studija isključeni? Ne znam, mogu samo pretpostavljati.

Prvi je mogući razlog taj da sam se tijekom studentske blokade solidarizirala sa ciljevima i metodama prosvjednika. Sudjelovala sam na nekoliko plenuma ispred zgrade, kisnula zajedno sa studenticama i studentima kojima je bio zabranjen ulaz u zgradu, govorila (opovrgla sam teze o neustavnosti prosvjeda), održala izlaganje 5.5. 2009. u studentskom okupljalištu – baraci pod naslovom “Feministički pokreti” unutar programa alternativne nastave “Slobodni Hrvatski studiji”, dala intervju novinarki na Jelačić placu. Zašto? Zato što sam prosvjede koji su obuhvatili čitavu Hrvatsku, a bili su usmjereni realizaciji znanja kao izvorne vrijednosti, a ne robe, doživjela kao rijetki svijetli, dapače blistavi trenutak hrvatske povijesti. A to nije bio stav većine nastavnika. No ni ono što sam deset godina predavala ne pripada većinskom znanstvenom mainstreamu, pa je moguće da sam prešla zadanu mjeru.

Drugi je mogući razlog što sam nastavnica, pa se moj doprinos prosvjedu pokušava izbrisati, gurnuti pod tepih, a mene kao ženu, po poznatom povijesnom obrascu diskvalificirati, ocrniti. Tu je ulogu na sebe preuzeo pročelnik Odsjeka za sociologiju Renato Matić. Kako je procedura izrade nastavnih planova protokolarno definirana (donose ih Vijeća Odsjeka koja saziva pročelnik)**, obratila sam se s upitom Renatu Matiću. Iznio je gomilu nepovezanih teza neprestano ponavljajući kako njemu nije lako. Prvo je rekao kako on s time nema ništa, zatim da on uopće nije pročelnik, da nije bio na sjednici Vijeća Odsjeka na kojoj se govorilo o programu za narednu godinu. No spomenuo mi je da je uveden sistem rotacije na osnovi kojega se neki predmeti predaju svake druge godine. Na upit tko odlučuje o rotaciji predmeta rekao je da ne zna, a na upit zašto su u mom slučaju rotirana tri predmeta i kako uopće mogu biti rotirana tri predmeta istog nastavnika ili nastavnice odgovorio mi je da je on u to neupućen. Rotaciju predmeta predstavio je kao neku metafizičku silu koja djeluje samostalno mimo utjecaja institucija i nastavnika. Doista mi ga je bilo žao. No sažaljenje je kratko trajalo. Zaintrigiran situacijom posjetio me novinar “Novog lista”, a potom je potražio i Renata Matića, koji mu je dao ne neodređenu, već preciznu drugu verziju. Prije svega rekao je da vijest nije aktualna, pa o njoj ne treba pisati u tisku. Odluka o rotaciji mojih predmeta donesena je navodno u veljači ove godine, on je u tome sudjelovao, no ja ću nakon godinu dana ponovo predavati tri kolegija. Nikakav problem ne postoji i o tome ne treba pisati. Treću verziju isključenja spornih predmeta Renato Matić je dao studentima sociologije na sastanku održanom 7.7. 2009. godine. Na upit studenata i studentica gdje su nestali ti predmeti odgovorio je da sam ja “sankcionirana” zbog neprofesionalnog ponašanja. Iako nisam sankcionirana jer bih to znala (dobila bih nekakvo rješenje ili odluku), za svaki slučaj sam se raspitala u tajništvu. Naravno, ne postoji nikakav dokument o mojoj sankciji, rekao mi je tajnik Hrvatskih studija. Matić ne govori istinu, laže, manipulira s tri verzije. Prva je za mene, da bih mu se smilila (kao Hera Zeusu), druga je za javnost da bi me gurnuo pod tepih (kao guju), a treća za studentice i studente, da bi me diskvalificirao (kao vješticu). Ovi tradicionalni obrasci diskvalifikacije žene kao subjekta, nastavnice, znanstvenice, aktivistice, tisućljećima su prakticirani, pa se pretpostavilo da će proći i ovaj puta. Istovremeno Matić je jako uporan u raspravi oko etičkog povjerenstva Hrvatskih studija koje donosi prosudbu za muške kolege. Angažirano polemizira s dekanom, šalje dopise kolegama i novinarima. Uporno, na silu pokušava se predstaviti kao žrtva i etična osoba. U raspravi o posljedicama studentskih prosvjeda sudjeluju pročelnik Matić (muškarac), dekan (muškarac) i nekoliko nastavnika koji su imali veze sa studentskim prosvjedom (muškarci). Stiče se dojam da je riječ o muškoj priči. Muškom sukobu, muškoj igri, muškom pripetavanju. No slika koja se lažno stvara ne odgovara činjenicama. U prosvjedima su sudjelovale studentice i studenti, nastavnici i nastavnice. Prosvjed nije bio jednorodan kakvim ga Matić simbolički proizvodi i izobličava. On iz priče isključuje žene, a ističe sebe, koji je tijekom događanja bio neodlučan (na Vijeću HS glasovao je protiv blokade). Matić želi dobiti poene, profitirati, a siže svesti na “bratski dogovor”. Tu shemu odavno je prepoznala Carole Pateman. Nažalost, on nije slušao rodne studije. Doista ga žalim, misli da je faca. Pa ipak, trebao bi nešto shvatiti. Da se bude intelektualac nije dovoljno imati jaku čeljust.

* Budući da se, za razliku od niza zemalja u svijetu i Europi, uvođenje rodnih studija na razini sveučilišta u Hrvatskoj realiziralo uz prepreke i ograničenja, Hrvatski su studiji u Zagrebu upravo zbog tog/tih predmeta postali prepoznati kao mjesto otvorenosti, tolerancije i širine. Mjesto gdje nova paradigma (postmoderne i postfeminizma) ima šanse teorijski polemizirati sa starom. Otvorenost prema polemici istovremeno znači i otvorenost prema razgrtanju samorazumljivih obrazaca utkanih u zgradu znanja dominantne androcentrične kulture. Znanje koje se predstavlja neupitno rodno neutralnim, odnosno jednorodnim. Redefiniranje ovakvog znanja isprepleteno s akcijom i institucionalizacijom teži, između ostaloga, uočavanju i rješavanju globalne svjetske krize. Da je riječ o svjetskom, europskom i hrvatskom standardu pokazuje niz dokumenata. Kao primjeri mogu se navesti nacionalne političke inicijative donesene, između ostaloga, i na osnovi međunarodne prakse: “Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova 2006-2010” koju je usvojio Sabor RH 2006. a čiji je jedan od zadataka promicanje rodnih studija, također, “Preporuka Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje o uvođenju kolegija ženskih studija na preddiplomske, diplomske, i poslijediplomske studije” od 22.10.2008. godine.

** Kako je formalno teklo isključenje predmeta iz područja rodnih studija? Na sjednici Vijeća Odsjeka za sociologiju predložen je nastavni plan za narednu godinu. U planu nije bilo ni mog imena ni predmeta koje predajem. Prijedlozi planova su s raznih odsjeka upućeni Znanstveno-nastavnom vijeću Hrvatskih studija koje ih je usvojilo na sjednici 16. lipnja 2009. godine u Zagrebu. Zanimljivo je, dobro i s moje strane podržavajuće da su prošli predmeti nastavnika – muškaraca koji su imali nekakve veze s blokadom. Nisu, dakako, prošli predmeti iz područja rodnih studija jer nisu bili ni predloženi. Bravo dečki, svaka vam čast!

Rodno osjetljiva politika u Splitu

Posted on September 11, 2009 by sdadmin

Mirjana Kučer i Ana Vranješ iz udruge “Domine” provode “Analizu integracije rodnih politika u javne politike na području Grada Splita” koja bi trebala pružiti uvid u stvarnu primjenu načela ravnopravnosti spolova na lokalnoj i regionalnoj razini.

Po ugledu na dobre primjere iz EU prakse, analiza obuhvaća postojeće politike i sve službene akte donesene nakon usvajanja Zakona o ravnopravnosti spolova 2003. Unatoč projektom predviđenim planovima, novoformirana vlast već se gotovo 2 mjeseca nije odazvala na suradnju, a provedbu načela ravnopravnosti spolova dodatno otežava nejasna i neusklađena terminologija i konfuzni, neprimjenjivi Zakon. Primjerice, na upit o usklađenosti akata i provedbe rodno osjetljive politike, uz šturi odgovor, u dodatku su nam priloženi podaci o politici rađanja, što jasno ukazuje na nerazlikovanje pojmova rodno osjetljive politike i demografske politike.

Rezultati istraživanja bit će objavljeni u publikaciji “Rodna politika u lokalnoj zajednici – politika za promjene” i elaborirani na međunarodnoj dvodnevnoj konferenciji koja će se održati u hotelu Park krajem studenog ove godine.

Navedene aktivnosti odvijaju se u okviru strategije promicanja ravnopravnosti žena i muškaraca u gradovima i regijama i Phare programa EU za Hrvatsku kroz projekt “Stvaranje novih modela za unaprjeđenje položaja žena u društvu i integraciju rodnih politika u lokalne javne politike u Gradu Splitu”.