sdadmin

Vesni Pusić 7,5% glasova

Posted on by sdadmin

SDP-ov predsjednički kandidat dr. Ivo Josipović za sada najbolje kotira među građanima, ako je suditi prema istraživanju političkog raspoloženja građana koje je za tportal provela agencija Hendal Osim o predsjedničkim kandidatima, građani su se u anketi izjašnjavali i je li na čelu Vlade sposobnija Jadranka Kosor ili odbjegli Ivo Sanader. Samo 28 posto ispitanika smatra da je Sanader sposobniji od Kosor, samo 14 posto ih boljom od Sanadera doživljava premijerku, a čak 58 posto ne zna tko je od njih dvoje sposobniji na čelu Vlade.

Rezultati agencije Hendal upućuju na zaključak da većina građana ne zna tko je od njih sposobniji, što može značiti ili da im treba više vremena kako bi ocijenili Kosoričine liderske sposobnosti ili da misle su kako su oboje nesposobni.

Građanima je bio ponuđen izbor između 12 potencijalnih i stranački službenih predsjedničkih kandidata. Za Ivu Josipovića se izjasnilo njih 25,8 posto, drugi na ljestvici popularnosti je njegov stranački kolega Milan Bandić s 10 posto, treći je Nadan Vidošević sa 9,3 posto, a četvrta Vesna Pusić sa 7,5 posto. HDZ-ov službeni kandidat Andrija Hebrang osvojio je četiri posto glasova ispitanika. Svi ostali kandidati, osim Damira Kajina (3,3 posto), osvajaju manje od tri posto glasova. Zanimljivo je istaknuti kako proljećar Dražen Budiša, čijim imenom se također kalkulira u kontekstu predsjedničke kampanje, dobro kotira tek kod 0,8 posto ispitanih građana.

Više od 15 posto sudionika istraživanja ne bi izabralo nijednog od 12 ponuđenih kandidata, 13,3 posto ne zna za koga bi glasalo da su danas izbori, a oko tri posto ispitanika nije uopće željelo odgovoriti na pitanje.

Istraživanje je provedeno u razdoblju od 13. do 21. kolovoza na reprezentativnom uzorku od 400 građana.

“Ministar je očito u pripremi zakona konzultirao samog sebe”

Posted on by sdadmin

Srednjovjekovni, rigidni zakon kakav smo dobili stupanjem na snagu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji donesen je u Saboru na temelju obilja laži ministra Milinovića, a rezultat je taj da je Hrvatska jedina država u Europi koja ne provodi postupke biomedicinski potpomognute oplodnje, optužili su na današnjoj konferenciji za novinare esdepeovci Milanka Opačić i Igor Dragovan.
 
Ministar zdravstva pozivao se na rezultate Nacionalnog instituta za reprodukcijsku medicinu u Torontu, braneći zakon u Saboru, čiji je ravnatelj poručio da ga nitko nije kontaktirao. Milinović je isticao i kako je u kreiranju zakona konzultirao glas struke i udruge, a istina je da nisu poslušani njihovi savjeti, prozvao je glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan.
 
– Ministar je očito u pripremi zakona konzultirao samog sebe – prozvao je Dragovan pobijajući Milinovićeve navode kako nitko do sada u Hrvatskoj nije imao hrabrosti donijeti takav zakon riječima da za tako konzervativan zakon koji zabranjuje rađanje doista treba hrabrosti.

I njegova kolegica Opačić nastavila je nizati argumente zbog kojih Zakon o umjetnoj oplodnji treba pasti, navodeći kako svaki šesti par u Hrvatskoj ima problema s plodnošću.
 
– Zahvaljujući umjetnoj oplodnji dobili smo grad veličine Makarske, a sada Milinovićev zakon prijeti i to uništiti – upozorila je Opačić ističući kako se od neplodnosti hrvatski parovi najviše liječe u Sloveniji i Češkoj.
 
Zbog novog zakona obustavljena je do daljnjeg umjetna oplodnja u našoj zemlji te time još više otežan put do potomstva onih koji ga žele, naglasila je Opačić te istaknula kako će bez obzira na sudbinu HDZ-ova zakona SDP predložiti na jesen Saboru svoj zakon o umjetnoj oplodnji.

 

 

Klinike za medicinski potpomognutu oplodnju bježe iz Hrvatske u Sloveniju

Liječnici i biolozi iz domaćih privatnih klinika za liječenje nepolodnosti ozbiljno razmišljaju – a neki su već i započeli razgovore – da zbog novog Zakona o medicinskoj oplodnji odu iz Hrvatske i otvore praksu u inozemstvu. Njihove nove adrese bile bi najčešće u susjednoj Sloveniji i BiH, gdje vlada manjak stručnjaka i otkuda su pacijenti do sad dolazili u Hrvatsku.


Razgovori već započeli
U klinikama se vode jednostavnom logikom: “Idemo tamo gdje su pacijenti”. Kod nas se godišnje obavi manje od 2000 postupaka, samo u studenom 2008. čak su 44 hrvatska para bila na tretmanu u inozemstvu, a sad se očekuje da će njihov broj porasti i četiri puta, kao što je bio slučaj u Italiji kad je donijela zakon sličan našem. Liječnici iz nekoliko klinika s kojima smo razgovarali potvrdili su da razmišljaju o tome ili da su čuli od kolega takve najave, a javno je istupio samo Alfred Kniewald iz samoborskog IVF centra Kniewald, jedan od pionira reprodukcijske biologije, sa 30-godišnjim stažem u inozemstvu.

– Ovaj tjedan odlazim u Sarajevo i Postojnu. Sa Slovencima sam već počeo razgovore. Kao građanin Njemačke nemam ograničenja za Sloveniju, u BiH bih valjda dobro došao zbog svog iskustva. Početkom rujna sam u Makedoniji pa u Tirani – nabraja Kniewald, čija je supruga također priznati biolog, te pojašnjava: – Hrvatska broji oko 360.000 parova u reproduktivnoj dobi, a od tog broja treba računati da 20% parova muku muči s problemom plodnosti.

Budući da Zakon u ovakvom obliku ne pogađa samo parove, već indirektno i struku, odnosno mene, jer govorim u svoje ime, ostane li ovakav, ne preostaje mi ništa drugo nego posao tražiti u inozemstvu. Inače, slabije je poznato da u Hrvatskoj ima tek 15-ak stručnjaka, najčešće biologa, koji spermatozoidima oplođuju jajne stanice.

Bez njih nema ni postupaka. Iako na prvi pogled ideja o preseljenju djeluje radikalno, talijansko iskustvo pokazuje da je i više nego vjerojatna. Zadnji podaci prije donošenja zakona sličnog hrvatskom, kazali su da je 1066 parova tražilo tretman u inozemstvu, da bi njihov broj u kratko vrijeme skočio na 4.173, objavili su u talijanskom Centru za praćenje medicinskog turizma. Najviše parova krenulo je na put u u Švicarsku, Španjolsku i Francusku. Egzodus pacijenata povukao je za sobom egzodus liječnika. Mnogi su jednostavno uz staru praksu u Italiji, otvorili novu u nekoj od susjednih zemalja.


Papiri brzo spremni
Među prvima se na takav potez odlučio liječnik Marco Gergolet – uz Monfalcone, novu kliniku je otvorio u Novoj Gorici. To bi mogao biti model rada za hrvatske klinike.

Već sada se i u Hrvatskoj žene “pripremaju”. Idu na ultrazvuk u hrvatskim ordinacijama i onda odu, recimo u Prag, na punkciju i transfer.

Privatne klinike mogu laboratorij i operacijsku salu – koja je vrlo jednostavna – preseliti u inozemstvo, a preglede i dalje obavljati u Hrvatskoj – kaže jedan liječnik: – Ako nema problema s papirima, možemo se preseliti u mjesec dana.

Queer pretpovijest

Posted on by sdadmin

 Prevela Franciska Cettl

 

Općeprihvaćeno je mišljenje da je pobuna u baru Stonewall Inn u Greenwich Villageu 1969. godine bila prva javna pobuna queer zajednice protiv diskriminacije. Nije tako. 1965. su zabilježeni prvi tzv. “sit-ins” (sjedenje iz protesta) osoba queer orijentacije u philadelphijskom noćnom kafiću i restoranu Dewey’s, popularnom okupljalištu mladih homoseksualaca, lezbijki i transvestita.

Restoran je počeo odbijati usluge LGBT klijenteli, što je izazvalo prosvjed 25. travnja 1965. godine.  Uprava Dewey’sa odbila je više od 150 redovitih mušterija dok su se vani odvijale demonstracije. Četvero tinejdžera pružalo je otpor pri izbacivanju iz restorana, te su uhićeni i kasnije osuđeni zbog remećenja javnog reda. U sljedećim tjednima mušterije Dewey’sa i ostali pripadnici philadelphijske gay zajednice izmjenjivali su se pred restoranom protestirajući protiv diskriminacije mladeži drukčijeg rodno-spolnog opredjeljenja. Drugog svibnja aktivisti su organizirali još jedan “sit-in”, te je opet pozvana policija, no tom prilikom nitko nije uhićen. Uprava restorana je popustila i izjavila da će “smjesta prestati sa svakim diskriminirajućim odbijanjem usluga”.

U kolovozu 1966. došlo je do pobune u zalogajnici Compton’s Cafeteria u San Francisku, otvorenoj 24 sata dnevno, koja je bila popularna među transvestitima i ostalim transrodnim osobama, prostitutkama, odbjeglim tinejdžerima i homoseksualcima u potrazi za partnerima. Uprava Compton’sa počela je zvati policiju da udalji nekonformističku klijentelu, te je jedne noći transvestit potaknuo pobunu prolivši šalicu kave u lice policajcu koji ga je pokušao izbaciti. Tanjuri, pladnjevi, šalice i pribor za jelo počeli su letjeti zrakom, stigli su policijski kombiji, te je izbila ulična tučnjava. Neki od otprilike 60 pobunjenih transvestita udarali su policajce svojim teškim torbama, uništen je policijski auto, te je spaljen kiosk s novinama. Pobuna u Compton’su naposljetku je rezultirala postavljanjem prve policijske kontakt osobe za gay zajednicu.

Ovo su samo dva od mnoštva isječaka slabo poznate ili zaboravljene povijesti queer pokreta, koji se mogu naći u knjizi Smash the Church, Smash the State: The Early Years of Gay Liberation (City Lights, June 2009), novoj antologiji koju je uredio Tommi Avicolli Mecca, i sam veteran iz najranijih borbi za gay prava, a danas umjetnik koji djeluje u San Francisku i izvodi performanse na temu transrodnosti.

Do trenutka kad su izbili prosvjedi u Stonewallu u lipnju 1969., pobuna i radikalizam već su bili u zraku. Država je bila uzdrmana zbog masovnih protesta protiv rata u Vijetnamu. U američkim gradovima eskalirale su urbane pobune afroameričke manjine. Feministkinje su počele artikulirati vlastitu ideologiju oslobođenja i paliti grudnjake. Stonewall i militantni pokret za gay oslobođenje koji je iz njega proizašao samo su nastavak turbulentnih 1960-ih.

Dok je prve noći pobuna u Stonewallu bila spontana, idućih su se noći aktivisti organizirali. Mark Segal, koji već 32 godine radi kao izdavač za Philadelphia Gay News, piše: “Marty Robinson me uključio u aktivističku grupu, koja je bila dio skupine Mattachine New York. Ako govorimo o organizatorima demonstracija u noćima nakon prve pobune u Stonewallu, to smo bili mi. Nakon prvog incidenta kada su policajci napravili raciju u baru, Marty je imao genijalnu ideju da napišemo kredom nasred Christopher  Streeta: ‘Stonewall sutra navečer’. Iduće tri noći smo se okupljali i prosvjedovali.”

Stonewall  je postao općepoznata prekretnica jer je uslijedio nastanak konkretne i militantne političke organizacije, Gay Liberation Fronta (GLF). U iduće dvije godine, po uzoru na GLF u New Yorku, oko 300 neovisnih ogranaka Gay Liberation Fronta nastalo je diljem države. Na demonstracijama GLF-a učestalo se moglo čuti: “2-4-6-8, smash the church, smash the state!”- otuda i naziv zbirke članaka Avicollija Mecce.

Nick Benton, osnivač Gay Liberation Fronta u Berkeleyu, piše da je za njega i njegove kolege aktiviste GLF-a “gay oslobođenje bilo dijelom obuhvatnije ljudske borbe za oslobođenje, usko povezano s borbom za građanska prava, antiratnom, feminističkom i borbom za slobodu Trećeg svijeta.”

Osobna svjedočanstva prikupljena za Smash the Church, Smash the State! pridonose prizivanju tih uzbudljivih, energično prkosnih dana seksa, droge i rock’n rolla. Pripadnici queer zajednice, na koju su utjecali hipiji, yippiji i zippiji, oformili su vlastito radikalno krilo kontrakulture mladih i izdavali vlastite utjecajne publikacije – uključujući bostonski Fag Rag, koji je objavio antologijski članak Charlieja Shivelyja “Cocksucking As an Act of Revolution.”

Knjiga donosi i priloge žena koje su, zamorene muškom prevlašću unutar GLF-a, osnovale skupine poput  RadicalLesbians, RedStockings and Dyketactics. U knjizi su također opisi najranijih radikalnih, često performativnih izravnih akcija za gay oslobođenje, kao i sukoba unutar različitih fakcija koji su naposljetku uništili GLF, te ga je zamijenila mnogo veća i jedinstvena organizacija Gay Activists Alliance.

Avicolli Mecca nije napustio radikalni anarhizam iz ranih dana. U uvodu piše:” Na mnogo je načina novi milenijski gay pokret potpuna suprotnost ranom gay oslobođenju iz 70-ih. On igra igru s političarima koji možda prepoznaju gay problematiku, ali ne i probleme ostalih obespravljenih zajednica. Traži pomoć korporacija za svoje povorke ponosa, koje su nekoć bile protestni marševi i proslave pobune u Stonewallu. Sada ti marševi više nalikuju na tržnicu nego na pokret.”

Na ovu 40. obljetnicu Stonewalla, ova kritika zavređuje da je čujemo.

 

Doug Ireland piše o moći, politici i medijima od 1977. godine. Pisao je kolumne, između ostalog, za Village Voice, New York Observer i pariški dnevni list Libération, a njegovi se članci objavljuju u različitim publikacijama, od Nationa do Vanity Faira  i POZ-a. Jedan je od urednika časopisa In These Times. Možete ga kontaktirati putem njegova bloga.

Iran: Postoje religijske sumnje u sposobnost žena da upravljaju

Posted on by sdadmin

Iranski vjerski vođe protive se prijedlogu ultrakonzervativnog predsjednika Mahmuda Ahmadinedažda da imenuje tri žene na mjesta ministara u svojoj budućoj vladi, izvijestio je u subotu konzervativni list Tehran Emrouz.

Ahmadinedažd je izabrao Susan Kešavarz, Marzieh Vahid Dastdžerdi i Fatimu Adjorlu za ministrice obrazovanja, zdravstva i socijalnih poslova.

“Postoje religijske sumnje u sposobnost žena da upravljaju. To bi vlada morala uzeti u obzir”, rekao je Mohamad Taghi Rahbar koji vodi frakciju vjerskih vođa u parlamentu. Dodao je će ta skupina uskoro tražiti mišljenje vrhovnog vođe Alija Hameneia o tom pitanju.

Ako se Hamenei izjasni o problemu, vjerski vođe će mu se prikloniti. Ako se ne izjasni, parlament će “osluškivati stajalište vjerskih vođa tijekom izglasavanja povjerenja”, rekao je Taghi Rahbar.

Nouvelle cuisine Jadranke Kosor

Posted on by sdadmin

 Najprije je istrošenu metaforu vrućeg krumpira, koju malo tko više i primjećuje jer je postale klišej – spretno prihvatila i vratila u izvorni kontekst iz kojeg dolaze krumpiri. U kuhinju i prehrambenu ekonomiju. U svojoj kuhinji/Vladi, potom je, s metaforom ukusne krumpir-salate, najavila da će voditi skromne, ali hranjive i ekonomične politike. Onda je u jednom ženskom magazinu, navodno isprovocirana, rekla da je vladine mjere smišljala dok je prala suđe, ili tako nekako. I na kraju se u najtiražnijem dnevniku pojavila s peglom u ruci. Može zazvučati preuzetno, ali u Hrvatskoj se dogodila semantička revolucija. Malo je koga smetala politička frazeologija koja je inspiraciju obilato crpila iz tradicionalno muških domena – auto-trke (na kojoj je to cesti dozvoljeno voziti 200 na sat?), boksački ring ili nogometni stadioni – svi ti jedanaesterci, ofsajdi i driblanja. No, prispodoba vlade kao kuhinje i premijerke kao domaćice, čini se da je uzbudila duhove.

Jadranka Kosor ionako nije mogla izbjeći zamku da ju se u ulozi premijerke percipira kao ženu i kućanicu. Pa već joj i Seve poručuje da nema muda (hrabrosti, energičnosti i svega onoga što taj muški rasplodni organ simbolizira, a uglavnom se svodilo na mlaćenje gloginja tuđim udovima). Pametna osoba neće se protiv toga boriti (i dokazivati da ima muda), već će pokušati redefinirati kulturalni status podcjenjivačkog, u ovom slučaju seksističkog stereotipa. Sjetimo se: black is beautiful; less is more.

Ako i ne uspije spasiti gospodarstvo od daljnjeg urušavanja, za što metaforički transferi zasigurno nisu dovoljni, Kosor ga je barem uspjela iz slijepe ulice lažnih autoriteta s “puno utakmice u nogama” vratiti korijenima pojma. Riječ ekonomija naime potječe iz grčkog oikos,  što znači domaćinstvo, gospodarstvo, odnosno onaj dio kuće u kojem su žene imale važnu ulogu. Ako je između kuće i javne sfere, polisa, u drevnoj Grčkoj još i vladala napetost, do danas su se politika i gospodarstvo itekako slili u jedno, pa je bilo krajnje vrijeme da se tome prilagode i političke metafore. Uostalom, Kosor je, kad je o stilu riječ, napravila i mnogo više. Autoritarni monološki diskurs hrvatskih vlastodržaca, u kojem se dogovor i slušanje smatra slabošću, zamijenila je deliberacijom u legitimiranju svojih odluka. Sitni štep/vez za sveukupnu političku i ekonomsku situaciju, ali veliki korak ka redizajnu političke kulture i stila vladavine u Hrvata.

 

Ruža Tomašić objavila kandidaturu za predsjednicu HSP-a

Posted on by sdadmin

Apeliram i pozivam Antu Đapića da odmah podnese ostavku i odstupi s mjesta predsjednika naše stranke. Ovu časnu stranku koja je štitila nacionalne interese Đapić je svojim postupcima i ponašanjem izdao i srozao do te mjere da ona više nema ni hrvatski predznak, a najmanje prava.

Kandindirat ću se za predsjednicu stranke, ne trebam biti izabrana, bit će u tim izborima još četiri do pet kandindata. Demokratskom procedurom izaslanici će znati odabrati najboljeg. Važno je da Đapića maknemo te da se HSP vrati svojim iskonskim korijenima – kazala je to u Šibeniku Ruža Tomašić.

Hrvatsko gospodarstvo je na koljenima, aktualna vlast vuče grozne poteze, a HSP zahvaljujući Đapiću o svemu šuti – kaže Ruža Tomašić.

 

Ruža Tomašić bivša je saborska zastupnica HSP-a. Rođena je 10. svibnja 1958. u Mladoševici (Maglaj – Bosna i Hercegovina), a u Kanadi je završila višu policijsku školu te radila kao policajka. Poznata je po svojim aktivnostima vezanim uz suzbijanje zlouporabe opojnih droga, a naročito po javnim istupima u kojima je prozivala korčulanske dilere. Također je poznat slučaj kada je zbog upućenog joj seksizma od strane zastupnika HSS-a Željka Ledinskog istog ošamarila na saborskom hodniku.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org