Cenzura: Prava seksualnih manjina

 

U ovotjednoj emisiji Cenzura govorimo o pravima seksualnih manjina.

Koliko je homofobija još jaka u Hrvatskoj, te kako je protekla osma po redu gej parada “Povorka ponosa-Zagreb Pride 2009”.

U studiju Cenzure gostuju aktivisti Zagreb Pridea.

Urednica i voditeljica je poznata spisateljica, kritičarka i aktivistica Mima Simić.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “CENZURA PLUS”, a emitira se u petak u 21:00h, na TV Jadranu, reprizno u subotu u 13:30h. Emisiju možete pratiti i na Max TV-u i B Net-u.

Suzbijanje rodnih stereotipa u hrvatskoj kinematografiji

Petak, 17. srpnja 2009. godine u Puli, u Maloj dvorani Istarskog narodnog kazališta, s početkom u 10 sati
Okrugli stol “Suzbijanje rodnih stereotipa u hrvatskoj kinematografiji”, Pula, 17. srpnja 2009., Istarsko narodno kazalište i prva projekcija filma Ane Marije Bokor “Lica glumica”.
Pozivamo vas da u petak, 17. srpnja 2009. godine u Puli, u Maloj dvorani Istarskog narodnog kazališta, s početkom u 10,00 sati prisustvujete okruglom stolu Suzbijanje rodnih stereotipa u hrvatskoj kinematografiji u organizaciji Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH i uz suradnju Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Pule.
Ovim okruglim stolom nastavlja se javna rasprava otvorena na prošlogodišnjem okruglom stolu na temu “Vidljivosti žena u hrvatskoj kinematografiji” održanom u Puli u organizaciji Ureda za ravnopravnost spolova i uz suradnju Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Pule i Pula film festivala. U prošlogodišnjoj je raspravi dokumentirana alarmantno niska zastupljenost redateljica u cjelovečernjem igranom filmu, a ujedno je otvoren i problem reprezentacije ženskih likova u realiziranim scenarijima, sa zaključkom da se rasprava o ovoj temi kontinuirano nastavi.
Uz raspravu o stereotipima u hrvatskoj kinematografiji uz uvodno izlaganje filmske kritičarke Dijane Nenadić i sudjelovanje filmskih djelatnika/ca, nevladinih udruga i predstavnika institucija koje skrbe o filmu, ovogodišnji okrugli stol uključuje i promociju publikacije Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji koja predstavlja transkript svih izlaganja sa prošlogodišnjeg okruglog stola, kao i konkretne zaključke koji su na njemu doneseni.
Nakon dugo vremena na prošlogodišnjem natječaju dvije redateljice dobile su potporu za igrani film: Ivona Juka za film “Drugi” i Biljana Čakić Veselič za “Prevoditeljicu”.
Nakon okruglog stola bit će prikazana prva ekskluzivna projekcija dokumentarnog filma “Lica glumica” autorice Ane-Marije Bokor. Autorica filma, i sama glumica, kroz film u čijem fokusu su četiri glumice različite generacije – Ana Begić, Bojana Gregorić-Vejzović, Doris Šarić-Kukuljica i Marija Sekelez – prikazuje fenomen žene glumice na našim prostorima, s ciljem da prikaže kako svojim radom glumice ostavljaju trajan trag u hrvatskoj kulturi i društvu uopće i to na dostojanstven način, a koji proturječi učestalim stereotipima o navedenoj profesiji. Trajanje filma je 65 minuta.

I KUZ protiv predloženog Zakona o medicinskoj oplodnji

Koalicija udruga u zdravstvu (KUZ) podržava zahtjev Udruge Roda i drugih civilnih inicijativa kojim se traži hitno povlačenje iz procedure Nacrta prijedloga zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji jer je, smatra KUZ, zbog svoje konzervativnosti, neprihvatljivih rješenja i neshvaćanja problema potpuno neprimjeren građanima – osobama s problemima neplodnosti kojima je namijenjen.

KUZ u današnjem priopćenju navodi da je već ranije podržao akcije Udruge Roda jer drži da predloženi zakon diskriminira osobe koje su pogođene problemom neplodnosti budući da im potomstvo uvjetuje njihovim bračnim statusom. ‘Kao krovna organizacija udruga u zdravstvu KUZ daje podršku svima koji se zalažu da se zakon o medicinskoj potpomognutoj oplodnji ne donese, pomažući time gotovo jednoj petini građanki i građana kojima će naštetiti ovako formuliran zakon’, ističe se u priopćenju koje je potpisala predsjednica KUZ-a Mensura Dražić.

IZ KUZ-a poručuju da su uvjereni u opravdanost zahtjeva za povlačenjem tog prijedloga zakona kao i u to da će državna administracija prije donošenja zakona uzeti u obzir glas naroda koji se manifestira kroz brojne građanske inicijative, posebice stoga što su u pripremi zakona propustili provesti konzultacije s civilnim udrugama. ‘Nema opravdanja da se takav zakon, nakon 20 godina odlaganja, donosi po hitnom postupku uz takve propuste – zaobilaženja organizacija civilnog društva, ističući istovremeno neuvjerljive argumente jednih institucija, a zanemarujući obrazloženja medicinske struke’, ističu u KUZ-u. (Hina)

Nek se mlade pita!

 

Promocija publikacije “SEX na EX”  i TV spota održana je u ponedjeljak 13. srpnja 2009. godine u Informacijskom centru Europske unije u Zagreb. 

 

Publikacija “SEX NA EX” i TV spot “Roditeljstvo nije igra dio su C E S I projekta NEK SE MLADE PITA! kojim se želi upozoriti na važnost i potrebu rješavanja pitanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih ali uz aktivno sudjelovanje samih mladih.

 

Publikacija je djelo grupe mladih eksperata/ica koji su u suradnji s CESI analizirali javne politike i prakse u Hrvatskoj i dobre prakse u Europskoj Uniji te izradili priručnik koji će služiti mladima kao alat za javno zagovaranje u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Priručnik SEX NA EX namijenjen je onima koji/e žele pokrenuti društvene promjene koje će dovesti do unaprijeđenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih.

 

TV spot RODITELJSTVO NIJE IGRA upozorava na problem maloljetničkih trudnoća ali iz pozicije šesnaestogodišnjeg mladića koji postaje otac. Tema maloljetničkih trudnoća uvijek se stereotipno vezuje uz djevojke implicirajući da je to ženski problem dok odgovornost i uloga dečki ostaje nevidljiva. Upravo iz tog razloga je ova tema sagledana iz sasvim druge, odnosno muške pozicije s ciljem da se istakne zajednička odgovornost mladića i djevojaka. Spot je producirao HULAHOP a redateljica je Dijana Bolanča Paulić.

 

Na promociji je predstavljena publikacija i TV spot a o važnosti očuvanja reproduktivnog zdravlja mladih govorile/i su:

 

Dunja Skoko-Poljak, načelnica Odjela za projekte i programe, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Prim. dr. sc. Marina Kuzman,  voditeljica Službe za zaštitu zdravlja mladih i prevenciju ovisnosti, Hrvatski zavod za javno zdravstvo; Dana Budisavljević, producentica, HULAHOP; Luka Orešković, učenik V. gimnazije; Nina Babić, savjetnica potpredsjednica Vlade RH i Sanja Cesar, CESI, voditeljica projekta;  

 

Srednjoškolac Luka Orešković istaknuo je da se često iz ideoloških ili vjerskih razloga znanje o reproduktivnom zdravlju ne prenosi, a mladi se svakodnevno suočavaju s različitim problemima kao što su spolne bolesti, neželjene trudnoće i nasilje.

Prim.dr.sc. Marina Kuzman istaknula je važnost CESI publikacije te ukazala na potrebu za otvaranjem savjetovališta za mlade koja bi okupila multidisciplinarni tim stručnjaka/inja i za koje ne bi bila potrebna uputnica. Također, istakla je da bi trebala postojati jedinstvena politika koja će se baviti seksualnošću, ne samo mladih već i odraslih.

Po riječima Dunje SkokoPoljak iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, dogovoreno je da će se krenuti u osnivanje radne skupine za otvaranje savjetovališta za mlade, za što su poticaj dobili i kroz peticiju CESI-ja i Mreže mladih Hrvatske s takvim zahtjevom.

 

Dana Budisavljević, višegodišnja suradnica CESI, govorila je o izazovima koje pred nju postavlja prikaz tema poput rodne ravnopravnosti. Pretočiti u audiovizualni medij pomalo apstraktne teme poput rodne ravnopravnosti i seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja mladih zahtijeva drugačiji način promišljanja i rada.

 

Nina Babić, ispričala je potpredsjednicu Vlade RH Đurđu Adlešič koja je radi obaveza u Vladi morala otkazati dolazak. Međutim, najavom svog dolaska potpredsjednica je potvrdila važnost ove teme i pokazala spremnost da se bavi pitanjima mladih.

 

Priručnik SEX na EX nakon detaljne analize situacije donosi slijedeće preporuke za unaprjeđenje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih. Izuzetno je važno da

Republika Hrvatska osigura:

  • društveno-politički konsenzus oko važnosti očuvanja zdravlja i poštivanja seksualnih i reproduktivnih prava mladih
  • uvođenje sustavne seksualne edukacije u škole kao obavezni predmet
  • klinike i savjetovališta za seksualno i reproduktivno zdravlje prilagođene potrebama mladih (youth-friendly)
  • posebno educirano i osposobljeno osoblje za rad s mladima koje će se baviti zdravljem i seksualnošću mladih
  • političku spremnost i financijska sredstva za donošenjem i provođenjem politike koja će osigurati adekvatnu zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava mladih

 

Projekt NEK SE MLADE PITA! financiran je od strane Europske Komisije – Phare-a 2006 i Grada Zagreba.

Emmeline Pankhurst

 

Rani počeci

Emmeline Pankhurst (Goulden; 15. srpnja 1858. – 14. lipnja 1928.), engleska politička aktivistkinja i liderica britanskog sufražetskog pokreta, koji je ženama pribavio pravo na glasovanje, rođena je u Manchesteru u predgrađu Moss Side-a. Iako rođena 15. srpnja, zbog osjećaja povezanosti s padom Bastilje i ulogom ženskih revolucionarki u tom ključnom povijesnom događaju, Pankhurst je tvrdoglavo vjerovala da se njezin datum rođenja poklapa s velikim događajem te da “pada” na 14. srpnja.

Pankhurst je odrasla u Manchesteru u politički aktivnoj obitelji Goulden koja je i svoju djecu uključivala u društveni aktivizam. Upravo se kroz zanimanje svojih roditelja za ženski sufražetski pokret Pankhurst pobliže upoznala s ovim pitanjem. U 14. godini u društvu majke prisustvovala je svom prvom javnom skupu o ženskom pravu na glasovanje, nakon kojega je, kako kaže, napustila skup “kao svjesna i potvrđena sufražetkinja”.

Unatoč svojim naprednim stavovima te podršci koju su pružali ženskim sufražetskim idejama njezini su roditelji, kada su u pitanju bile njihove kćeri, i dalje održavali konzervativnu sliku žene čija je glavna životna uloga uređivanje doma i udovoljavanje suprugovim željama. Pankhurst se prisjeća kako je, pretvarajući se da spava jedne večeri, svog oca čula kako govori “Šteta što se nije rodila kao dječak”(“What a pity she wasn’t born a lad”). Unatoč tome, Pankhurst je ustrajala na daljnjem školovanju te je polazila École Normale de Neuilly u Parizu.

 

Osnivanje W.S.P.U.-a – radikalnošću do ostvarenja jednakih prava

1878. godine udaje se za Richarda Pankhursta, odvjetnika poznatog po podržavanju ženskog prava na glasovanje te autora Akta o imovini udanih žena 1870. i 1882. koji je omogućavao ženama da u svom vlasništvu zadrže imovinu stečenu prije i poslije braka.; u sljedećih deset godina imali su petero djece. Richard je čvrsto podržavao njezine aktivnosti izvan doma te je uskoro i sam postao angažiran u Women’s Franchise League, organizaciji u javnosti doživljenoj kao radikalnoj zbog zagovaranja jednakih prava za žene po pitanju razvoda i nasljedstva. Taj radikalizam je i bio glavni razlog odlaska pojedinih članova.

 

{slika}

 

Nakon muževe smrti 1898., o kojoj je doznala iz novina na putu za Englesku (u koju je požurila zbog muževa telegrama o teškom zdravstvenom stanju), Pankhurst je osnovala Women’s Social and Political Union, sufražetsku organizaciju posvećenu “djelima, a ne riječima”. Razočarana “jakim” obećanjima i slabim pomacima, jedinu je mogućnost počela uviđati u okretanju militantnoj taktici. S tom je mišlju 10. listopada 1903. godine i osnovala navedenu organizaciju čijim su članom mogle postati samo žene, a čiji su temeljni napori bili usmjereni k osvajanju prava na glas. Organizacija, poznata po aktivnostima koje su redovito uključivale razbijanje prozora i upućivanje uvreda policijskim službenicima, uskoro u britanskoj javnosti dospijeva na loš glas.

Pankhurst, njezine tri kćeri, također aktivne u organizaciji W.S.P.U., te ostale aktivistice konstantno su bile osuđivane na zatvorsku kaznu, gdje su provodile štrajkove glađu kako bi sebi i ostalim zatvorenicama osigurale bolje uvjete. Za Pankhurst, zatvorska je kazna predstavljala način za medijsku promociju ciljeva organizacije. Tokom suđenja 1908. godine izjavila je: “Mi nismo tu da kršimo zakon, mi smo tu da ga stvaramo.”  Potaknuta poznatim štrajkovima glađu sufražetkinja koji su nakon 1909. postali uobičajen izraz njihove pobune, vlada je 1913. usvojila akt poznat pod imenom Miš i mačka: zatvorenice bi bile puštene na slobodu gdje bi pridobile natrag snagu, kako bi onda bile ponovno zatvorene.

 

{slika}

 

Nakon što je 1907. godine prodala svoj dom u Manchesteru, Pankhurst je vrijeme provodila putujući i održavajući strastvene govore o pravima žena diljem Velike Britanije i SAD-a. Jedan od najpoznatijih govora pod imenom Sloboda ili smrt održala je u Connecticutu 1913. godine.

Nakon što je najstarija kćer Christabel preuzela kormilo W.S.P.U.-a, antagonizam između skupine i vlade narastao je. S vremenom je palež  postao uobičajena taktika među članicama organizacije, a umjerenije organizacije istupale su protiv obitelji Pankhurst. 1913. godine nekoliko je značajnih članica napustilo W.S.P.U., među njima i Emmelineine kćeri Adela i Sylvia. Obiteljski razdor više nikad nije bio u potpunosti prebrođen.

 

Zaokret nakon I. svjetskog rata

S dolaskom I. velikog rata na svjetsku scenu, Emmeline i Christabel Pankhurst zaustavljaju radikalni sufražetski aktivizam kako bi pružile potporu britanskoj vladi u borbi protiv njemačke opasnosti. Pozivale su žene na pružanje pomoći industrijskoj proizvodnji, a mlade su muškarce ohrabrivale za borbu. Sylvia i Adela nisu dijelile isti entuzijazam prema ratu. Njihov pacifizam ostat će kamen spoticanja u odnosu s njihovom majkom sve do njezine smrti.

1918. Representation of the People Act osigurao je ženama u dobi iznad 30 godina pravo na glasovanje. Pankhurst je transformirala W.S.P.U. mašineriju u Žensku stranku koja se posvetila promoviranju ženskih prava u javnom životu. U starijoj dobi postala je zabrinuta boljševizmom kojeg je doživljavala kao svojevrsnu prijetnju te je, nezadovoljna političkim alternativama, postala članica Konzervativne stranke.

Umrla je 1928. godine, samo nekoliko tjedana nakon usvajanja akta Representation of the People Act o jednakim glasačkim pravima za sve, a dvije godine kasnije odana joj je počast podizanjem kipa u poznatom londonskom parku Victoria Tower Gardens.

Mnoge su sufražetkinje zamjerale Emmeline Pankhurst na militantnoj taktici, smatrajući je kontraproduktivnom. Ipak, snaga koju je Emmeline Pankhurst ne jednom pokazala u svojoj strastvenoj borbi za ženska prava ne može biti zanemarena, kao ni istinitost onoga što je izjavila o radikalnosti načina na koji je provodila tu borbu: “Militantnost muškaraca kroz protekla je stoljeća natopila svijet krvlju. Militantnost žena nije naudila nijednom ljudskom životu osim životima onih koji su vodili bitku pravednosti”.

 

Kad srce kaže dijete i Poljska kaže NE!

 

Hrvatska nije jedina zemlja u Europi u kojoj se danas vodi debata, vrlo emocionalna i puna uzajamnih optužbi, o prijedlogu izmjene zakona koji regulira postupke medicinski potpomognute oplodnje (MPO). Vrlo slična diskusija o uvođenju novog jako restriktivnog i diskriminirajućeg zakona zadnjih se mjeseci rasplamsala i u Poljskoj.

 

Situacija u Poljskoj sliči hrvatskim prilikama prije svega po izrazito negativnom stavu vlade prema predlozima nezadovoljnih zakonom – nevladinih organizacija i ženskih udruga – kao i izrazitoj upletenosti crkve i njenih službenih katoličkih parola u samu proceduru izrade prijedloga i donošenja zakona.

 

Procedure liječenja neplodnosti i MPO u Poljskoj dosada nisu bile eksplicitno regulirane zakonom. Tako su si postupak MPO-a mogli priuštiti samo parovi koji su financijski bili u stanju podnijeti vrlo visoke troškove tog zahvata. Upravo zbog sve većeg broja građanskih inicijativa za pokretanje reforme koja bi omogućila korištenje MPO-a svim parovima neovisno o njihovom socijalnom i financijskom statusu, godine 2008. se poljska vlada latila izrade prijedloga zakona kojim bi se definirala dostupnost same in vitro procedure kao i modaliteti izračuna povrata troškova MPO-a od strane države.

 

Prvi prijedlog novog zakona predstavio je predsjednik parlamentarne komisije za bioetiku Jaroslaw Gowin, predstavnik najdesnijeg krila vladajuće “liberalne” stranke Građanska Platforma (PO), ističući prije svega potrebu zabrane zamrzivanja zametaka te klasificirajući čitavo pitanje zakonskog reguliranja različitih metoda medicinski potpomognute oplodnje kao “četverorazredno”.  Time je izazvao snažne proteste ženskih udruga i organizacija roditelja djece rođene pomoću in vitro-procedura budući da zamrzivanje zametaka dokazano povećava šansu za uspjeh postupka umjetne oplodnje.

 

Zajedno s nevladinim organizacijama protestirala je i službena katolička crkva – no u njenom se slučaju radilo naravno o ogorčenju sasvim druge vrste. Visoki katolički dužnosnici osudili su naime prijedlog djelomičnog državnog sufinanciranja umjetne oplodnje kao “rafiniraniji pobačaj”.

 

Nakon takvih i inih sličnih izjava kao i eksplicitnih zahtjeva od strane biskupske konferencije da se rad na projektu zakona obustavi čak se i dosad donekle, barem u javnim deklaracijama, zakonu naklonjena vlada od vlastitog projekta distancirala. Odluka katoličke crkve da krene u pravi “rat protiv medicinski potpomognute oplodnje” iznenadila je izgleda i samog, inače poslušnog crkvenim naredbama, pristašu širenja katoličkog morala ne samo u društvu već i u državnom zakonodavstvu, zastupnika Gowina. Stoga je zbunjeni zastupnik, koji je svoj prijedlog zakona volio nazivati “kompromisom između katoličkih vrijednosti i društvene potrebe legalizacije in vitro metoda” odlučio odstupiti od vlastitog projekta kao jednog običnog odroda liberalne misli te najavio čak da će glasati protiv vlastitog prijedloga.

 

Apsurdan položaj u koji se doveo Gowin, koji si je po svemu sudeći prijedlogom sufinanciranja in vitro postupaka zabio autogol, izlažeći se vrlo oštroj kritici ckrvenih organa i katoličkih medija, dobra je ilustracija ciljane zbrke u javnosti i javnim tijelima koju je crkva već toliko puta iskoristila da postigne svoje ciljeve i okrene situaciju u svoju korist. Nakon što je Gowinov vrlo restriktivan prijedlog koji je sadržavao ne samo zabranu zamrzivanja zametaka već i regulaciju dostupnosti MPO-a samo bračnim parovima te smanjenje broja jajnih stanica na dvije u jednom postupku  proglašen “odveć liberalnim” pa čak i “nemoralnim” te nakon toga propao i u vladi, otvorio se prostor za cijelu masu drugih, još više diskriminirajućih prijedloga.

 

Tako su brzo nakon prvog skandala u parlamentu osvanula dva nova projekta s ciljem potpune zabrane medicinski potpomognute oplodnje te jedan projekt liberalizacije zakona i legaliziranja svih postojećih metoda MPO-a koja bi nakon donošenja izmjena postala dostupna svima pa tako i izvanbračnim zajednicama bez limitiranja broja jajnih stanica koje se smiju koristiti u pojedinačnom postupku i bez zabrane zamrzivanja zametaka.

 

Naravno, u poljskom parlamentu u kojem većinu imaju dvije stranke koje se javno pozivaju na katolički moral i vrijednosti, liberalni projekt nema nikakvih izgleda za izglasavanje. No kako su deklaracije poslušnosti načelima crkve jedno, a briga za glasove birača na predstojećim izborima ipak drugo, šanse za prihvaćanje nemaju ni projekti potpune zakonske zabrane svih metoda medicinski potpomognute oplodnje. Ovakvu zabranu čini se ni poljska javnost ne bi prihvatila, iako otprije navikla na brojne nasilne zabrane donesene pod utjecajem katoličke crkve.

 

U ovakvoj konstelaciji Gowinov se je prijedlog ipak vratio na dnevni red, te se ga sada s punim pravom može krstiti “kompromisom”. Naime, između potpune zabrane i potpune liberalizacije i logika nalaže da se “djelomičnu zabranu”, ili kako tko voli, “djelomičnu liberalizaciju” smatra kompromisnim rješenjem. Kako takvo kompromisno rješenje usprkos crkvenoj kritici ipak ispunjava njene najvažnije postulate (dostupnost in vitro procedure samo za bračne parove, zabrana zamrzavanja i doniranja zametaka, priznanje zamrznutim embrijima zakonskog statusa “ljudskih bića”), katolička će crkva vjerojatno igrati taktički pa na kraju prihvatiti prvotno restriktivno rješenje. Na taj će način svi, koji se smatraju glavnim akterima debate o medicinski potpomognutoj oplodnji, biti zadovoljni: katolička crkva, vlada i dvije najveće parlamentarne stranke.

 

No hoće li biti zadovoljni oni na koje se zakon direktno odnosi, naime svi parovi koji u medicinski potpomognutoj oplodnji vide zadnju mogućnost liječenja neplodnosti i ostvarivanja tako željenog roditeljstva? Hoće li biti zadovoljne žene i njihovi partneri koji iz bilo kojih razloga žive u izvanbračnim zajednicama pa im se sad zakonski nameće katoličko shvaćanje same institucije obitelji? Usprkos ustavnoj zabrani svake diskriminacije, a posebno diskriminacije na vjerskoj osnovi te na osnovi svjetonazora, svima koji ne dijele mišljenje katoličke crkve i žele u potpunosti koristiti svoja građanska, ustavom zajamčena prava, nameće se katolički moral koji će sada dobiti čak i zakonsko uporište.

 

Iako se ženske i druge nevladine udruge još uvijek nadaju sprečavanju pritisaka iz crkvenih krugova, najvjerojatniji je scenarij upravo izglasavanje restriktivnog zakona, koji će kao posljedicu imati još veće smanjenje nataliteta u Poljskoj. Da se takav slijed događaja ne ponovi i u drugim zemljama u tranziciji, pa tako i u Hrvatskoj, treba na vrijeme izvući zaključke iz gorkih poljskih iskustava.

 

Naravno, ako još nije prekasno.