Burka – simbol potlačenosti ili simbol prijetnje europskim vrijednostima?

  

Posljednjih 220 godina francuski moto je bio “liberté, egalité, fraternité” što znači sloboda, jednakost, bratstvo. Upravo zbog toga iznenađuje odluka francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya o donošenju zakona koji bi uskratio pravo pripadnicama islamske vjeroispovijesti na nošenje burki, međutim, ono što je još više iznenađujuće jest činjenica da je priliku prvog obraćanja parlamentu od vremena Charles Louis Napoléon Bonapartea posvetio zabrani odjevnog predmeta koji nosi uistinu zanemariv postotak žena u Francuskoj.

 

To je simbol pokornosti, potlačenosti. Burka neće biti dobrodošla u našoj Francuskoj Republici – rekao je Sarkozy u obraćanju zastupnicima obaju domova francuskog parlamenta. Međutim, odluka francuskog predsjednika povlači niz ključnih pitanja. Prije svega, nameće se pitanje da li je ovdje uistinu riječ o pravima žena ili sama tema daleko prelazi granice feminizma. Je li ovo samo jedan dobro isplaniran način da se francuski predsjednik dodvori desnici, a da pritom zadovolji i ljevicu? Mislim da ne treba posebno isticati činjenicu da u politici izvan interesa rijetko ostaje puno mjesta za ostalo, ali ako je Sarkozy uistinu imao plemenite namjere oslobađanja muslimanskih žena višestoljetnih “okova”, opet se nameće pitanje: može li obrana dostojanstva žene ili njezina prava na slobodan izbor uključivati ograničenje ili potpuno oduzimanje tog istog prava? Ovo pitanje još je jednom potaknulo na raspravu o odnosu između multikulturalizma i liberalnosti te je podsjetilo na to koliko se dva pojma, kojima se današnja Europa i općenito Zapad vole kititi, zapravo razilaze. S obzirom na to da se Zapad oduvijek volio nazivati naprednijim od ostatka svijeta, povlači se i pitanje da li je ovo “civilizirani način” da se Muslimanima pokaže koliko su oni ili njihovi običaji nepoželjni, a da se pritom prikrije ksenofobija koja je, iako neprihvatljiva u modernom Zapadnom svijetu, prisutna više no ikad. Predstavlja li burka najočitiji podsjetnik na prisutnost Muslimana u Europi i time simbol prijetnje europskoj civilizaciji? (Iako su žene islamske vjeroispovijesti burku nosile i prije dolaska Talibana na vlast, upravo su talibanske vlasti te koje su proglasile njezino nošenje obaveznim, pa nije rijetkost da burka i nakon doba Maulvi Qalamuddina i njegove vjerske policije biva direktno povezivana s Talibanima, a indirektno i s 11.9., što pak produbljuje snagu onog što ona predstavlja za Europu.) U tom slučaju feminizam i seksualna sloboda postaju moćno oružje u rukama nacionalizma.

 

  {slika}

 

Mislim da navedena pitanja dokazuju kako predmet rasprave koji je posljednjih dana digao francusku javnost na noge prelazi okvire i feminizma i ljudskih prava općenito te ulazi u sferu problematike njihova korištenja u svrhu nacionalizma i političkog lobiranja. Ipak, mišljenje o nošenju, ili pak zabrani nošenja, spornog odjevnog predmeta ostavljeno je na izbor pojedincu, na isti onaj izbor koji donošenjem zakona o zabrani nošenja burke ove žene gube.

Zašto sam za mir

 

U ponedjeljak 29.06.2009 održana je tribina na kojoj je predstavljen zbornik” Zašto sam za mir.”

Zbornik “Zašto sam za mir” je prvi od tri planirana zbornika tekstova nazvanih “Mirovne sveske”, a nastao je u suradnji sa umjetnicama, teologinjama, znanstvenicama, publicisticama i aktivisticama iz Hrvatske,Italije i Bosne i Hercegovine. U pisanju zbornika sudjelovale su Adriana Valerio, Anna M. Gruenfelder, Darija Žilić, Katarina Kruhonja, Mira Pavlaković, Mirjana Ojdanić, Nadežda Radović, Vesna Krmpotić i Zilka Spahić Šiljak.

 

U razgovoru na tribini  sudjelovale su Shura Dumanić- urednica knjige, publicistica i aktivistica, Vesna Krmpotić- knjževnica te Mira Pavlaković – publicistica.

 

Na pisanje zbornika utjecale su ratne prilike na tlu bivše Jugoslavije kada se javila potreba za mirovnim inicijativama. Cilj Mirovnih sveski i ovog zbornika je razmjenjivanje poruka i iskustava koje bi vodile trajnom miru i stanjima nenasilnosti kao jedine istine i kulture društva. Zbornik” Zašto sam za mir” tematski je orijentiran na žene, religiju i mir.

 

Knjiga započinje tekstom Vesne Krmpotić” Što nosiš u sebi mamiš u svijet” koja govori o pojmovima i razmišljanjima vezanim za religiju, mir, odgoj i obrazovanje.

Sljedeće stranice knjige ustupljene su talijanskoj teologinji Adriani Valerio koja govori o položaju žene u Crkvi. Zatim slijede Nadežda Radović, Darija Žilić, Mirjana Ojdanić koje svojim britkim pisanjem daju odgovore na brojene kulturološke izazove i dvojbe.

Sljedeća u nizu autorica je Katarina Kruhonja koja piše o miru kao pravu na izbor.

Feministkinja i teologinja iz Bosne i Hercegovine piše o utjecaju glavnih religija na položaj i angažman suvremene žene.

Putopis Mire Pavlaković govori o svijetu Istoka, želji za izgradnjom mostova među ljudima različitih religija, kultura i civilizacija.

Teologinja  Anna Marie Gruenfelder daje snažnu poruku koja povezuje prošlost i sadašnjost, koja govori o duhovnoj hrabrosti i pravima ljudskih bića u borbi protiv nepravde, nasilja i zla.

I na kraju knjiga završava pjesmom Kraj i početak, poljske književnice Wislawa Szymborske koja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1997. godine.

 

Na tribini se govorilo o miru kao pojmu i o miru kao subjektivnom i objektivnom doživljaju. Razgovaralo se o tome da mir i nenasilje treba razvijati od najranije dobi. Istaknuto je kako mir nije samo stvarnost koja nas okružuje, mir je i u nama. Gradeći svijest  o miru pozitivno utječemo na sve životne tokove i procese.

 

Zaključak tribine krije se u izreci “Tko hoće imati mir mora ga sa sobom donijeti, nitko mu ga neće dati“.

 

Zašto smo sve mi Jelena Veljača??

 

Nosim bijelu haljinu – znači da pozivam kolege da skrivenim pogledima pokušavaju saznati koje je boje rublje koje nosim taj dan. Dolazim na posao našminkama i pristojno odjevena –  znači da sam zavodnica. Razgovaram s kolegama – znači da koketiram. Družim se izvan posla s kolegicom koja mi je i prijateljica – znači da sam lezbijka. Dolazim na poslovne razgovore odjevena pristojno i u skladu s prigodom, ali kako se na meni ipak vide godine i to čitavih 28 to znači da se moji sugovornici mogu sa mnom razgovarati kao da sam srednjoškolka na izletu a ne obrazovana, informirana, upućena novinarka.

Sve gore navedeno su etikete koje su mi prišivene na temelju mojeg izgleda, godina i činjenice da sam žena, mlada žena koja se trudi biti što uspješnija u onome što radi.

Vjerujem i znam iz iskustva mojih kolegica i prijateljica da nisam jedina koja prolazi ovakve i hrpu sličnih situacija. Sve smo mi predmet društvenih predrasuda samo je Veljača u visokim petama a ja uglavnom u niskim, ona je javna osoba a većina nas nije. Ali blato kroz koje se probijamo je isto.

Sve su moje kolege (da ne bude zabune riječ je o muškarcima) emisiju Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovala Jelena Veljača dočekali s posprdnim tonom i s omalovažavanjem. Zašto?? Zato što oni pišu jako pametne tekstove o dionicama i burzama koje čita nekoliko desetaka puta manje ljudi nego Veljačine kolumne u kojima progovara o “bezveznim stvarima”: modi, osjećajima, muško-ženskim odnosima, prijateljstvima a koje potajice čitaju i oni ali ne za stolom nego na zahodu da ih kojim slučajem tko ne vidi.

Nisam nikad doživjela da je netko moje kolege pitao jesu li gospodin ili gospodičić dok mene redovito pitaju jesam li gospođa ili gospodična. Nisam nikad vidjela da ih se za vrijeme sastanaka promatra od glave do pete i komentira kako su lijepi i zgodni. Ne mislim da žene ne znaju i ne trebaju primati komplimente ali poslovni sastanak nije mjesto za takva komplementiranja.

I nisam nikad čula da je Aco Stanković nekog svog gosta pitao jel jede!! Nije pitao Škegru zašto puno jede, nije pitao Milanovića zašto ima loš ten, nije pitao nijednog muškarca zašto gleda nogomet. Ali je Veljača bila pogodno tlo za pitati sve slične trivijalnosti. Naravno, tipično muški izigravajući stav “ja sam moderan muškarac i mislim da smo svi mi ravnopravni” nije zaboravio spomenuti kako mu je glupo postaviti nekome pitanje jede li a onda ga je svejedno postavio.

Veljača je s druge strane vrhunski odradila razgovor odgovarajući elegantno čak i na takva suluda pitanja poput onog koliko energije troši na modu.

Pobogu, o kakvim je mozgovima riječ ako misle da treba puno energije da bi se iz ormara izvukla dva kompatibilna komada odjeće?? Otprilike onoliko energije koliko muškarcima treba da sa stolice uzmu već zmazane hlače i zgužvanu majicu.

I tako svaki dan moramo objašnjavati ono što Veljača objašnjava u svojim kolumnama. Nismo luzerice zato što nismo udane, nismo histerične luđakinje zato što nemamo djecu, nismo osuđene na samoću zato što nam je posao bitan. I nismo sve čak ni takve. One koje su to izabrale ne trebaju se zbog toga nikome ispričavati isto kao ni one žene koje su majke, kućanice ili koje su sve to u jednom. Veljača je samo jedna od nas koja je ipak javna osoba pa o tome javno progovara. I nju se javno napada. I ona javno uzvraća. Sve ostale to trpimo u našim privatnim životima ali mi je drago čuti da se netko usudi javno reći ono što ja i tisuće drugih mladih žena povjeravamo prijateljicama na kavi.

Vlada predlaže socijalne mirovine

U prevenciju socijalnog raslojavanja, koje se može očekivati u okolnostima krize, i u brže socijalno uključivanje marginaliziranih skupina u društvo, Vlada će tijekom 2009. i 2010. godine uložiti 1,7 milijardi kuna. Tolika su sredstva u proračunu osigurana za provedbu mjera iz Nacionalnog provedbenog plana za socijalno uključivanje 2009.- 2010., kojima se nastoji povećati zaposlenost, ublažiti socijalne nejednakosti, te u većoj mjeri uključiti u društvo osobe s invaliditetom i pripadnike romske nacionalne manjine.

Značajna sredstva utrošit će se u zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih, osoba s invaliditetom, Roma, radnika starijih od 50 godina i bivših ovisnika, a posebnu pažnju posvetit će se uklanjanju diskriminacije prema ženama prilikom zapošljavanja, i to praćenjem postupaka sudstva u kažnjavanju poslodavaca.

Posebnu pažnju posvetit će se starijim građanima, i to kroz model socijalnih mirovina za starije osobe bez mirovinskih primanja, a razmotrit će se i način pravedne raspodjele tereta mirovinske reforme između muškaraca i žena, te starih i novih umirovljenika. Model socijalne mirovine, koji bi u naredne dvije godine trebale izraditi nadležne državne institucije, treba ustanoviti kako će se određivati visina tih mirovina i provjeravati dohodovni status osoba koje bi je primale.

Oko 14 milijuna kuna uložit će se u integraciju učenika s teškoćama u razvoju u redovne škole, te u povećanje broja stručnih suradnika u osnovnim školama bez kojih integracija nije moguća. Škole bi se napokon trebale arhitektonski prilagoditi učenicima s posebnim potrebama, a nastava će se u većoj mjeri organizirati i u bolnicama.

Iznos od 17,5 milijuna kuna osigurat će se za usluge osobnog asistenta osobama s najtežom vrstom invaliditeta, a nastavit će se i mjere deinstitucionalizacije kojom bi se osobe s invaliditetom, osobe s duševnim smetnjama i djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi iz domova vratilo u normalan društveni život. Povećat će se broj udomiteljskih obitelji, transformirat će se domovi socijalne skrbi, a korisnike će se pripremiti za samostalan život.

Četvero dobitnika/ca Erste nagrade

Četri hrvatske organizacije dobile su nagradu ERSTE banke za društvenu integraciju. To su u kategoriji 4.-10. mjesto CESI i O.M.G. iz Zagreba za projekt “Šutnja nije zlato” i Udruga skipera Jadran iz Rijeke za projekt “S vjetrom kroz tišinu” te u kategoriji 11.-20.mjesto Art radionica Lazareti iz Dubrovnika za projekt “Karantena” i Medijski centar Restart iz Zagreba. Svečana dodjela nagrada organizirana je u Bukureštu 25. lipnja 2009. godine, a na dodjeli su osim predstavnika i predstavnica 23 nominirane organizacije sudjelovali i mediji, te osobe iz političkog i javnog života. 

Nagrada je dio Programa za socijalne poslove ERSTE fondacije, koji naglašava posvećenost humanoj i kulturnoj različitosti, cjelovitom ljudskom razvoju, društvenoj i ekonomskoj pravdi, i individualnom i grupnom samoodređenju. ERSTE nagrada za društvenu integraciju dodjeljuje se inovativnim projektima koji potiču stabilna, sigurna i pravedna društva s jednakim mogućnostima za sve. Nagrada promovira i prepoznaje organizacije u javnom i neprofitnom sektorom koje obuhvaćaju sposobnosti, kapacitete i inicijative ljudi prema društveno orijentiranoj praksi i progresivnoj promjeni u društvu.

40. OBLJETNICA POBUNE U STONEWALLU I ROĐENJA MODERNOG LGBT POKRETA

Na današnji dan prije 40 godina, u noći s 27. na 28. lipnja 1969. godine, u klubu Stonewall Inn u New Yorku, lezbijke, gejevi i transrodne osobe pobunile se i ustale protiv institucionalizirane homofobije i transfobije, policijskog nasilja i diskriminacije nad različitostima. I pobijedili su, oslobodili su svoj klub i svoju ulicu. Nastao je tada moderni LGBT pokret i uskoro Povorka ponosa kao znak sjećanja na tu noć.

Kada su u 1.20 h policajci ušli u Stonewall Inn i prekinuli slobodno izražavanje i druženje okupljenih mladih ljudi, uglavnom gej mladića, trans osoba i lezbijki s ruba njujorškog društva i iz potlačenih klasa, prvi puta u desetljećima naišli su na otpor. Pobuna se prelila na obližnju ulicu Chistopher gdje je više stotina ljudi počelo spontano prosvjedovati protiv sustavnog ponižavanja, omalovažavanja i nasilja. Čuli su se povcii “Gay power” i “We shall overcome”. Pobuna je postala nasilna i svojim tijelima ti su mladi ljudi stjerali policiju u kut, zauzeli svoju ulicu i svoj prostor, digli glas protiv homofobije i transfobije. Dotada su se već svi bili pobunili, i žene, Afroamerikanci, mladi, mirovnjaci, ali od nas, pedera, lezbi i trandži to nitko nije očekivao. Ali ustali smo i  pobuna nas je učinila ljepšima, slobodnijima, ponosnima, snažnima.

Narednih nekoliko dana čitava je četvrt Greenwich village uzavrela, redali su se prosvjedi, marševi i bitke s policijom, LGBT osobe ostvarile su vidljivost i krenule u  bitku za svoja prava. Pride povorke proširile su se diljem svijeta kao znak vidljivosti LGBT osoba i kao oblik sjećanja na prvu pobunu – na noć 28. lipnja u klubu Stonewall i ulici Christopher.

Danas, na četrdesetu obljetnicu stonvolške pobune, cijeli svijet slavi i sjeća se tih hrabrih i ponosnih ljudi. Četrdeset godina vidljivosti, borbe, javnih okupljanja, zalaganja za jednakopravnost i ravnopravnost svih ljudi učinilo je naša društva boljima i otvorenijima, ali još će mnogo Povorki ponosa biti potrebno za konačno ostvarenje tih univerzalnih i humanih ciljeva i potpuno dokidanje homofobije, bifobije i transfobije.

Zagreb Pride jedan je od mnogih prideova na svijetu, nastao 2002. godine i na baštini stovolških nemira. Danas se sjećamo i slavimo naš dan vidljivosti i pobjede i svim LGBTIQ osobama čestitamo Dan ponosa. 

ZAGREB PRIDE – Povorka ponosa LGBTIQ osoba

Karla Horvat Crnogaj, Marin Ježić, Sara Ercegović, Marina Matešić, Gordana Tihomirović, Gordan Duhaček, Kristina Kovač, Danijel Stanić, Marko Kelava, Marino Čajdo, Hana Ševerdija, Gabe Ivanov, Jelena Poštić, Franko Dota, Marko Jurčić