Kad o pobačaju raspravljamo s aspekta morala, stigmatiziramo pobačaj

U Srpskom privrednom društvu “Privrednik” razgovaralo se u utorak, 3. travnja, o izazovima, prijetnjama i mogućnostima koje bi nam mogao donijeti novi tzv. Zakon o pobačaju na tribini pod nazivom ‘Zakon o pobačaju: Čeka li nas nova svjetonazorska bitka?’ Uz moderaturu Saše Kosanovića govorile/i su: novinarka Faktografa Sanja Despot, koja ovu problematiku prati s naglaskom na načine povezivanja i funkcioniranja konzervativnih organizacija u Hrvatskoj i Europi, feministička aktivistkinja i voditeljica programa Spol, rod i seksualna prava u udruzi CESI Sanja Cesar, te dr. Dubravko Lepušić, poznat u javnosti kao ginekolog koji, kako je u najavi rečeno, “pliva protiv struje”.

Na samom početku moderator je naznačio kako je bilo prigovora nazivu tribine te kako su predstavnici konzervativnih organizacija odbili sudjelovanje na tribini, a napomenuo je kako su se susreli i s negodovanjem Srpske pravoslavne crkve vezano uz tribinu i temu koja je, kako rekoše, “suprotna njihovom nauku”. Pročitano je i pismo anonimne časne sestre kojom se ograđuje od dominantnog nazora i ponašanja Katoličke crkve u vezi pobačaja, te se protivi Crkvi koja osuđuje i nameće svoje vrijednosti drugima.

Sanja Cesar komentirala je pismo izrazivši žaljenje što se unutar katoličke crkve ne dozvoljava pluralizam mišljenja, a potom je izrazila protivljenje pristupu temi pobačaja s aspekta svjetonazora i morala. “Moj je stav da čim krenemo pričati o pobačaju s aspekta morala, ustvari prelazimo u onu sferu gdje stigmatiziramo pobačaj. Počinjemo procjenjivati koji su razlozi dovoljno dobri ili loši, a cijeli kontekst u kojem se to događa je naše društvo i uloga koju naše društvo daje ženama, a to je prije svega majčinstvo. Pitanje pobačaja dakle interferira tu ulogu. Zbog toga mi je pitanje moralnosti u vezi pobačaja u ovakvim diskusijama problematično i na pobačaj gledam kao na nešto o čemu trebamo pričati u sferi javnog zdravstva i zdravlja, te u sferi reproduktivnih i općenito ljudskih prava… Za mene je razgovor o pobačaju razgovor o zdravlju i razgovor o ljudskim pravima”.

Dubravko Lepušić, zaposlen kao ginekolog u bolnici Sestara milosrdnica, na početku je rekao kako u Hrvatskoj ne postoji zakon koji tjera žene na pobačaj, te da ne vidi razlog da netko tko se kao vjernik neće odlučiti na pobačaj, ima pravo o tome bilo što reći. U tom je kontekstu prokomentirao kampanju “40 dana za život” – odnosno molitelje protiv pobačaja pred bolnicama te naveo nekoliko konkretnih primjera iz vlastitog liječničkog iskustva. Potom je komentirao priziv savjesti u medicini, te objasnio kako je priziv savjesti zastupljen i u drugim područjima osim u reproduktivnoj medicini, no daleko manje (primjerice kod palijativne medicine i eutanazije, kod pitanja cijepljenja, pitanja seksualne edukacije mladih, itd.). U bolnici Sestara milosrdnica otprilike 50 posto ginekologa/inja ulaže priziv savjesti, u bolnici Sveti Duh nitko od ginekologa ne radi pobačaj. Od tridesetak bolnica u Hrvatskoj u šest nitko od liječnika_ca ne obavlja medicinski zahvat induciranog pobačaja. Cijelo to pitanje zapravo nije uopće regulirano: “Ovaj Zakon je jako dobra prilika da se svakako regulira priziv savjesti, jer ne postoji nikakva kontrola – a mi smo tamo radi pacijentica i pacijenata, a ne oni radi nas. Pacijenti moraju znati s kakvim se zdravstvenim uslugama raspolaže”, rekao je Lepušić. Objasnio je kako u osnovi postoje dva načina na koja se možemo postaviti u vezi liječničkog priziva savjesti. Prvi je način, a za koji se zalaže i Lepušić, zabrana priziva savjesti u medicini, a to primjerice imaju sve skandinavske zemlje, ali i Češka i Bugarska. “Liječnik ne bi trebao pretpostavljati svoj privatni pogled na svijet pravu pacijenta na zdravlje i život, a upravo to se kod nas događa”, rekao je Lepušić.

Druga varijanta je da se priziv savjesti u medicini regulira – vođenjem evidencije kuda će se pacijentice poslati, kakva je povratna informacija, a ništa do sada nije istraženo. Priziv savjesti u Hrvatskoj je etabliran 2003. godine, evidencija se trebala voditi od 2004., no nikakvih rezultata i nikakvog vođenja evidencije nema.

Sanja Despot je za Faktograf objavila niz članaka u kojima prati na koje načine funkcioniraju i umrežavaju se konzervativne/desničarske/fundamentalne snage u Europi pa i globalno. Govorila je o tome kako cijelu tu konzervativnu kontrarevoluciji kojoj smo podvrgnuti, nismo uvezli slučajno. Predstavila je o metode kojima se služe, objasnila kako se financiraju, koji su im pravi motivi i kakve tajne planove imaju i sprovode europski obiteljaši.

Djeluju u svim europskim zemljama, ali se najbolje ‘primaju’ na istoku EU-a, gdje pripada i Hrvatska. U tim je zemljama je bilo drugo društveno uređenje, u kojemu religija nije bila niti na jedan način povezana s državom. Religija doživljava svoj come back početkom devedesetih. Drugi element je poprilična tranzicijska bijeda u svim tim zemljama u kojima su ljudi ostali bez socijalnih osigurača i okreću se crkvi. Ključni element je tzv. identitetsko pitanje – u smislu da je Crkva kod nas netko tko je čuvao nacionalni identitet”, rekla je Despot.

Što se tiče financiranja tih aktera, oni pokušavaju uzeti sve što se nudi. Globalno, najviše se financiraju iz SAD-a – to su uglavnom novci koje bogati američki biznismeni uplaćuju u razne zaklade i tome slično. Što se tiče EU-a, djeluju u okviru paneuropske Europske pučke stranke (EPP), odnosno tzv. kršćanskih demokrata (čiji je dio i HRAST) i dobili su sredstva kao stranka koja djeluje na području Europe. Njihov je cilj uključiti se u sve europske strukture. Despot je komentirala i manifest “Povratak na naravni poredak: Agenda za Europu”, koji donosi cijeli niz ciljeva koje prepoznajemo i u djelovanju obiteljaša i sličnih udruga u Hrvatskoj.

Postavilo se pitanje ima li mjesta za ikakav dijalog s ovakvim radikalnim stavovima. “Iskustvo nam je do sada pokazalo da se teško može na toj razini uspostaviti dijalog, budući da se koriste ogromnom količinom manipulacija”, rekla je Cesar te komentirala i nedavnu izjavu ministra Kujundžića: “Njegova izjava u dvije-tri rečenice sadrži sve ‘argumentacije’ koje koriste klerikalne i fundamentalističke organizacije: počevši od toga da život počinje začećem, a on kao ministar mora govoriti o znanstvenim, provjerenim činjenicama i informacijama. Spominjanje toga da će crkva pisati zakon u jednoj sekularnoj državi je definitivno neprihvatljivo. Ministar je time pokazao da mu je crkva iznad odluke USUD-a”.

U raspravi koja je uslijedila postavljeno je pitanje kako bi novi Zakon o pobačaju trebao izgledati, jer bi prema odluci USUD-a trebao imati modernizacijsku ulogu u odnosu na postojeći. Koji su to elementi jednog ovakvog suvremenog Zakona?

“Neki dan se oglasio predsjednik USUD-a Miroslav Šeparović, koji je eksplicitno rekao da zakon ne ide u zabranu, ne ide ni u kakve restrikcije i dozvoljava nadogradnju. S fokusom na smanjenje broja prekida trudnoće – ne kroz restrikcije nego kroz seksualnu edukaciju, pristup kontracepciji i reguliranje priziva savjesti”, podsjetio je Lepušić.

Cesar je rekla: “Novi zakon bi u prvom redu trebao imati fokus na prevenciji te se na njemu treba raditi u okruženju poštivanja reproduktivnih prava i maksimalne dostupnosti usluga. Što se tiče samog pobačaja, jedna stvar za koju mislim da je potrebno regulirati je da osim kirurškog bude dostupan i medikamentozni pobačaj, odnosno abortivne pilule. Također, važna je kontracepcija koja treba biti suvremena i dostupna, tj. besplatna za sve”.

U nastavku je bilo riječi o stavljanju teme pobačaja u socijalno-ekonomski kontekst te o odnosu patrijarhata u liku crkve bez kojega političko-ekonomski kapitalistički sistem ne može. U tom kontekstu raspravljalo se šire i o pravu na planiranje obitelji i stvaranju uvjeta u kojima će osobe željeti imati djecu.

Sanja Despot je konstatirala: “Ako je cilj da pobačaja bude manje, ajmo onda vidjeti kako da pobačaja bude manje. Ne može se istovremeno ne dati seksualno obrazovanje, tabuizirati, ne dozvoljavati kontracepciju i zagovarati smanjenje broja pobačaja. Iz svega spornoga zaključila bih da se ovdje ne radi o pobačaju, već da se radi o strukturi i o vrijednostima cijeloga društva”. 

Mijenjaju li TV serije pogled na aseksualnost?

“Između slatkog i slanog, ni poput kokica, niti poput bombona. Što smo mi?”

Ovo naizgled glupo pitanje postavlja Todd Chavez (glas mu daje Aaron Paul) iz serije BoJack Horseman, dok razmišlja o vrećici slatkih kokica – i vlastitom seksualnom identitetu – u četvrtoj sezoni Netflixove serije. U prethodnoj sezoni Todd je priznao da nije homoseksualan niti heteroseksualan; on je bio “ništa”. On se zapravo nije autao kao aseksualan, što je osobno otkrivenje koje je žestoko izbjegavao do kasnih 20-ih godina, preferirajući sigurnost “ničega”.

Velika je stvar za aseksualnu zajednicu bila gledati voljenog lika u popularnoj seriji kako se auta: kada niste jedna stvar ili druga stvar te nikad ne vidite nekoga sličnog vama u medijima, možete se osjećati kao da ne postojite. Kao aseksualna aromantična osoba – što znači da me ne zanima seks ili veze – godinama sam se smatrala kao “ništa” jer nisam vidjela alternativu. Gledanje Toddovog putovanja od ničega do nečega, meni i mnogima drugima, promijenilo je život.

Ako, poput većine ljudi, niste upoznati s aseksualnošću, aseksualna osoba je netko tko ne doživljava seksualnu privlačnost (srodno tome, aromantična osoba ne doživljava romantičnu atrakciju, ali nisu sve aseksualne osobe aromantične). To je definicija koju pruža Mreža za aseksualnu vidljivost i obrazovanje, osnovana 2001. godine i može se smatrati početkom suvremenog aseksualnog pokreta. Internet i uspon foruma dali su aseksualnim osobama način da otvoreno raspravljaju o nečemu što se prije smatralo sasvim privatnim te nam pružilo sredstvo stvaranja zajednice i zajedničke terminologije.

Sa zajednicom i identitetom, popularna kultura može napokon prepoznati aseksualne osobe. To se polako događa putem serija, koje postupno stvaraju priče o aseksualnim likovima – ali malo ih pristaje na taj izazov.

Povijest prikaza aseksualne reprezentacije na velikom ekranu je kratka

Možda je prvo prikazivanje aseksualnosti na televiziji bilo 2003. godine, u obliku ponavljajućeg lika Sebastijana, ponavljajućeg lika Craiga Kilborna i aseksualne ikone, za Late Late Show na CBS-u. Ponekad bi se dio usredotočio na briljantnu artikulaciju otuđenosti i zanemarenosti od seksualnog društva (na primjer, “Po mom mišljenju, erotski film svih vremena je TRON”). Taj je lik uglavnom očigledno davao do znanja da pisci nemaju pojma da je aseksualnost prava orijentacija, pretvarajući ideju neseskualnog u šalu.

Proći će još četiri godine dok ne dođe na tv ekrane prvi aseksualni lik Gerald Tippett (glumi ga Harry McNaughton), uveden 2007. godine u novozelandskoj sapunici Shortland Street. Gerald je otkrio svoju orijentaciju u nekoliko epizoda i nastavio s punim, uzbudljivim životom nakon autanja. Tri godine kasnije, američka drama dobila je svog aseksualnog lika u Huge, na mreži tada poznatoj kao ABC Family. U kratkotrajnoj seriji lik Poppy (Zoe Jarman) auta se u roku jedne minute, ali stvarno dobre minute, pune ranjivosti i pretjerano izravne neugodnosti.

Stvari se mijenjaju u 2014. kada serija Sirens uvodi Valentinu “Voodoo” Dunacci (Kelly O’Sullivan), aseksualnu glavnu junakinju. Val je bila u središtu glavne priče, gdje stvara čvrstu poveznicu s kolegom Brianom (Kevin Bigley), koji nije aseksualan, ali je beznadno zaljubljen u Val. Sirens je možda gruba komedija, ali šala je uvijek bila na račun Brianove naivnosti, a nikada na račun Valentininih granica. Dok Brian smatra Val svojom djevojkom, ona nikad službeno ne prihvaća taj naslov, a serija je spremna biti u sivoj zoni, ne prisiljavajući Val da se promijeni.

Mjesec dana kasnije, u seriji Game of Thrones potvrđeno je da je Lord Varys (Conleth Hill), vrlo istaknuti lik, aseksualan. Varys je eunuh, ali u Game of Thrones čak i eunusi imaju seksualne odnose (pogledajte lik Grey Worma). Serija se trudi prikazati da aseksualna osoba i eunuh nije isto, izravno navodeći da Varysov nedostatak privlačnosti prema drugima prethodi njegovoj kastraciji. Čak je dobio i klasični govor Game of Thronesa o tome da je aseksualan, govoreći: “Kad vidim što želja čini ljudima, što je učinila ovoj zemlji, jako mi je drago što nemam nikakvog udjela u tome”.

Polako, ali sigurno, aseksualnost se počela lakše prikazivati na televiziji. Godine 2016., sporedni lik MTV-ja Faking It, Brad (Sidney Franklin), vikne: “Ja sam aseksualan” tijekom epizode o oznakama i ponosu, a komedija nije čak ni osjetila potrebu objasniti što je mislio. 2016. je značajna zbog još jednog razloga – to je također godina u kojoj je BoJack Horseman počeo artikulirati Toddov aseksualni identitet. U 2017. BoJack i nova drama pod nazivom Shadowhunters su krčili put za zastupljenost aseksualnih osoba.

Shadowhunters i BoJack Horseman ukazuju da je aseksualnost spremna za ulazak u mainstream, ali pred njom je još dug put

Najčešće suzdržavanje scenarista kada je u pitanju njihovo oklijevanje da pišu aseksualne likove je nešto poput izlike Sherlockovog Stevena Moffata: “Ne bi bilo nikakvih napetosti, ne bi bilo zabave”. Nadnaravna drama Shadowhunters (koja se emitira na Freeformu u SADu i Netflixu na međunarodnoj razini) pokazuje zašto taj izgovor ne drži vodu.

U jednoj epizodi iz 2017. Raphael Santiago (David Castro), vampir, kaže Isabelle Lightwood (jedna od titularnih likova Shadowhunters, glumi ju Emeraude Toubia) da nikada nije bio zainteresiran za seks, u nevjerojatnoj sceni u kojoj se uzmiče njezinim usnama da bi ju ugrizao za zapešće. Shadowhunters vjeruje da druge Raphaelove tjelesne potrebe i strastveni odnos s Isabelleom mogu biti samostalni, bez potrebe za seksualnom privlačnosti.

BoJack Horseman zauvijek je promijenio aseksualnu reprezentaciju posvećivanjem epizode iz više sezona Toddu, njegovu prihvaćanju svoje seksualnost i konačno osjećaju pripadnosti. Todd se pridružuje aseksualnoj grupi za sastanke i dogovori se za spoj s još jednim aseksualnim likom, Yolandom Buenaventurom (Natalie Morales), ukazujući kako serija planira nastaviti istraživati aseksualnost izvan Todda.

Čak i s ovim napretkom, to je još uvijek samo nekoliko američkih serija koje su uopće napravile mjesta za aseksualne likove, a nije bilo žurbe da se uvodi više. Kao što je prošle godine, The CW-ov hit serija Riverdale odbila učiniti lik Jughead Jonesa aseksualnim, iako je lik uveden kao takav u stripovima Jughead, što je posebno razočaravajuće za seriju usmjerenu na tinejdžere koji bi mogli imati koristi od istraživanja punog spektra seksualnosti.

Trebamo više aseksualnih likova, ali i više raznolikosti u pričama koje se odmiču od heteroseksualnosti kao osnove. Televizija tek treba prikazati aseksualnu osobu koja je romantično gej, bi ili pan: radnje Sirens, Shadowhunters i BoJack Horseman snažno se usredotočuju na potencijalnu romantiku između muškaraca i žena, a ideja da ti likovi mogu pronaći romantiku u odnosima s osobama istog spola nikada nije uvedena.

Osim toga, usredotočenost na odnose muškaraca/žena otuđuje aseksualne osobe koje ne doživljavaju romantičnu privlačnost. Smatram da je frustrirajuće da aseksualno vođene priče u tim serijama ne bježe od poruke da trebam dečka. Odnosi u Sirens, Shadowhunters i BoJack Horseman su sami nevjerojatne priče, ali kada su to najistaknutiji primjeri aseksualnosti u medijima, oni stvaraju lažnu i štetnu priču da je aseksualnost heteroseksualnost, umjesto da je potpuno odvojeno iskustvo.

No, priče o aseksualnim likovima neće ovdje završiti, možda čak niti unutar tih serija. Prošle godine, Shadowhunters je osvojio GLAAD nagradu za izvanrednu dramsku seriju za svoje prikaze nekoliko LGBTQ likova, pa možda Raphael neće biti posljednji aseksualni lik u seriji. BoJack Horseman bi mogao iskoristiti Toddovu aseksualnu grupu kako bi uveo širi raspon ljudi (i životinja) unutar aseksualnog spektra.

Vrata su sada otvorena da više serija uvede aseksualne likove i nadam se da hoće. Ako ipak ne uspiju, Raphael i Shadowhunters se vraćaju za treću sezonu, a što se tiče reprezentacije, oni_e od nas koji_e su aseksualne osobe mogu proći mnogo gore od cool vampira u Brooklynu.

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

Feminističke heroine koje su mijenjale historiju u BiH

Amila Hrustić Batovanja, Masha Durkalić i Hatidža Gušić pokrenule su projekt obilježavanja mjeseca ženske povijesti i tijekom cijelog marta na blogu su se svaki dan jedom objavom prisjećale značajnih žena Bosne i Hercegovine.  

{slika}

“Mjesec mart je Mjesec ženske historije (#WomensHistoryMonth) tokom kojeg se na razne načine obilježava borba za ravnopravnost i ženska prava, te se slave sve žene koje su oblikovale žensku historiju i koje su učestvovale u stvaranju boljeg svijeta za žene. Projekat #zeneBiH na svojevrstan način daje doprinos obilježavanju Mjeseca ženske historije tako što promovira značajne žene koje su, svaka na svoj način, razbijale stereotipe i zalagale se za emancipaciju žena u BiH. Mnoge od feminističkih heroina koje su mijenjale historiju na prostorima BiH svakodnevno padaju u zaborav jer je gotovo nemoguće pronaći njihova imena u školskim udžbenicima, dokazi o njihovom postojanju se gube i u savremenoj kulturi, a njihova imena se brišu iz naziva trgova i ulica. Sve navedeno je razlog više da barem tokom mjesec dana naglasimo veličinu i ulogu koju su imale #zeneBiH u stvaranju svijeta u kojem živimo”, objasnile su autorice.

Vizuale slobodno možete preuzeti OVDJE

Marš za znanost: za stručnost umjesto predrasuda

U subotu 14. travnja, u 11:55 održat će se ovogodišnji Marš za znanost. Marš će se održati u dva grada – u Zagrebu, s polaskom kod spomenika Nikoli Tesli u Preradovićevoj ulici, i u Splitu, s okupljanjem u Đardinu.

“Od prošlogodišnjega Marša za znanost svjedočimo daljnjem srozavanju obrazovanja i znanosti u našoj zemlji. Glasovi protiv cijepljenja djece postaju sve glasniji i sve opasniji, naširoko se promoviraju teorije zavjere, iskrivljeno se interpretira rodna teorija, svakodnevno se izvrću znanstvene činjenice u svrhu osobne promocije i političkih bodova. Cjelovita kurikularna reforma zamijenjena je parcijalnim rješenjima koja diktiraju kratkoročni politički kompromisi, dok se ni administrativno pitanje natječaja za voditelja i članove Ekspertne radne skupine ne može raščistiti. Liječnici, znanstvenici i studenti odlaze iz zemlje jer je u njoj sve manje posla i perspektive“, poručuju organizatori.

“Ako i Vi smatrate da Hrvatska treba biti zemlja koja se oslanja na znanost i stručnost u školstvu i zdravstvu, u kojoj se javne politike temelje na znanstvenim podacima, a ne na predrasudama, u kojoj javni mediji promoviraju znanost umjesto pseudoznanosti i praznovjerja, u kojoj ustanove štite stručnost i etičnost, a ne klijentelizam, u kojoj implementacija svih mjera u usvojenoj Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije ide ruku pod ruku s nužnim povećanjima ulaganja u znanost i obrazovanje – marširajte i Vi s nama!

Budite s nama i na završnim skupovima Marša na Zrinjevcu u Zagrebu i na Rivi u Splitu“, stoji u pozivu na Facebooku.

Kampanja #PayMeToo za jednakost plaća

Nekoliko se članica britanskog parlamenta udružilo s ciljem da potaknu žene da pozovu svoje poslodavce na odgovornost i zatraže reakciju na rodni jaz u plaćama, budući da se približava rok za izvještaj o razlikama u plaćama koji su poslodavci dužni podnijeti vladi.

Na čelu sa zastupnicom laburista Stellom Creasy, parlamentarke će u ponedjeljak pokrenuti online kampanju pod nazivom #PayMeToo, s ciljem podrške i savjetovanja radnica u borbi protiv rodnog jaza u plaćama na svojim radnim mjestima.

Diljem Ujedinjenog kraljevstva u zraku je miris revolucije. Kako tvrtke predaju izvještaje o rodnim razlikama u plaći, nezadovoljne zaposlenice traže način kako primorati tvrtke da nešto poduzmu po pitanju nejednakosti.

Sve privatne tvrtke s više od 250 zaposlenika do 4. travnja moraju prikazati razliku u satnici koja se isplaćuje muškarcima i ženama. Budući da je rok za javni sektor već prošao, pokazalo se da devet od deset poslodavaca u javnom sektoru plaća muškarce više od žena, a žene su u prosjeku plaćene 14 posto manje od muških kolega.

Kampanja na društvenim mrežama s ciljem vršenja pritiska na poslodavce, kao i internetska stranica #PayMeToo pokrenut će se u ponedjeljak. Cilj je stranice informirati žene o njihovu pravu na postavljanje poslodavcima pitanja o plaći, te pružiti im savjete o tome daljnjim koracima, kao što su rad sa sindikatima i ženskim mrežama.

Kampanju podupiru Creasyne suradnice Jess Phillips i Lucy Powell, zastupnica konzervativne stranke Nicky Morgan, liberalna demokratkinje Jo Swinson, Christine Jardine i Layla Moran, te Hannah Bardell iz Škotske narodne stranke i Liz Saville Roberts, članica velških socijaldemokrata.

“Ako mislimo ozbiljno rješavati rodne razlike u plaćama, moramo učiniti nešto više od puke objave podataka – moramo pokazati da promatramo daljnje korake”, rekla je Creasy.

Parlamentarke će tražiti od žena da ispune i proslijede #PayMeToo anketu, koja bi trebala “koristiti za argumentaciju u parlamentu i pomoći u rješavanju pitanja plaća”.

Anketa je zamišljena kao jednostavan način da žene anonimno podijele svoje probleme na radnim mjestima, dodala je Creasy, kazavši da je na svom prvom poslu nakon fakulteta otkrila da je plaćena manje od muškog kolege iste dobi i iskustva.

“Žene nam već govore da su dobile poruku da ne postavljaju pitanja o jednakosti plaća i želimo istaknuti da ušutkavanje zaposlenika nije pravo rješenje”, rekla je. “Svaka žena, uključujući i mene, ima svoju priču o diskriminaciji u domeni plaća – sada moraju znati da imaju zastupnice spremne čuti ih i djelovati”.

Creasy je dodala da bi, umjesto ušutkavanja kritika, menadžeri trebali aktivno tražiti rješenja za rodni jaz u plaćama. “Ako različito plaćate žene i muškarce, računajte na to da će vas se za tu diskriminaciju, kao i za pokušaj zataškavanja, prozvati sindikati, ženske mreže ili parlament”, rekla je.

Swinson je pozvala zaposlenice na korištenje vladine internetske stranice, gdje se nalaze podaci za svaku tvrtku koja je podnijela izvještaj. “Ove se godine mnogo toga otkrilo, ali narednih godina bit će sve teže sakriti informacije”, rekla je. “Slatkorječivost kojom se koriste poslodavci kada najavljuju hvatanje u koštac s rodnim razlikama u plaći sada će se moći testirati u realnosti”.

Informacije koje su tvrtke već podnijele – razlike u prosjeku i medijanu plaća, razlike u bonusima, te postotak muškaraca i žena u svakom kvartalnom razdoblju – već su pokazale zapanjujuće rodne razlike u plaćama u mnogim sektorima.

U bankarstvu i financijama nisu neuobičajene razlike u bonusima od čak 60 posto, dok u maloprodaji, sektoru koji zapošljava većinom žene, razlike iznose oko 50 posto.

Kampanja #PayMeToo potiče žene da pitaju kolege o visini plaće i zatraže od menadžera da iznesu akcijski plan tvrtke za rješavanje rodnog jaza u plaćama. Također se predlaže pridruživanje sindikatima, pozivanje sindikalnih predstavnika_ca da se pozabave tim pitanjem, te osnivanje ženskih mreža.

Tulip Siddiq, zastupnica za Hampstead i Kilburn, izjavila je kako je otkrila da je plaćen deset tisuća funti manje od muškog kolege i da je dobila povišicu tek kada je skupila hrabrosti tražiti istu plaću. “Kada sam zatražila, nije bilo teško izjednačiti plaće”, rekla je. “Tisuće su žena u ovakvoj situaciji. U našoj zemlji postoji razorna nejednakost koja je trajala predugo i ovo je prava prilika da se riješi”.

Nicky Morgan, zastupnica za Loughborough i predsjednica odbora za nadzor financija, ukazala je na nedavno istraživanje PwC-a, prema kojemu bi smanjenje rodne razlike u plaćama moglo povećati zaradu žena za 90 milijardi funti. “Objava visina plaća tek je početak – sada je vrijeme da navedemo poslodavce da smanje razlike u plaćama”, rekla je.

Zastupnica liberalnih demokrata, Layla Moran, rekla je: “Informiranje je osnažujuće i upravo je ono poanta ove internetske stranice. Umjesto da samo pretražuju svoje sadašnje ili potencijalne poslodavce, žene bi trebale koristiti te podatke da od njih zahtijevaju djelovanje”.

Meteori – dokumentarac o tursko-kurdskim sukobima

Najveća vojna akcija u Istočnoj Anatoliji u kojoj je turska vojska napala pripadnike Kurdske Radničke stranke (PPK) prošla je u potpunosti nezapaženo u svjetskim medijima. Jedina su svjedočanstva nemilih događaja privatne video snimke stanovnika tog područja. U svom prvom dugometražnom filmu, dokumentarno-igranom eseju Meteori, turski redatelj Gürcan Keltek  pokušava sačuvati memoriju, stvoriti organski arhiv tih događaja prije nego što nestanu iz kolektivnog sjećanja. U sanjivome i mirnome tempu, njegov crno-bijeli film mijenja lokaciju sa svakim poglavljem, od lovaca u planinama do gradova koji se sve brže pretvaraju u ruševine pod ratnim zakonima. Uz bombe i granate, kurdski grad, 17. studenoga 2015. pogodila je i kiša meteora. Kroz oči glumice Ebru Ojen, redatelj je stvorio duboko bolnu i vizualno zapanjujuću povezanost između kozmičkog fenomena i nacionalnog krvoprolića.

Ovaj intrigantni i  čudesni filmski komentar o svijetu koji nestaje na rasporedu je 5. travnja u 19:30 u okviru Kratkih slika u MM centru.

{slika}

Film je dobitnik nagrade Swatch Art Peace Hotel Award na Festivalu u Locarnu 2017, na kojem je bio nominiran i za Zlatnog leoparda, proglašen je najboljim filmom na festivalu u Milanu, nominiran za nagradu KNF u Rotterdamu, dobitnik nagrade za najbolji dokumentarac na festivalu u Bratislavi te prikazan na brojnim festivalima diljem svijeta.

Kratke slike su projekt posvećen inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja koja su ostavila neizbrisiv trag na različite svjetske kinematografije. Meteore gledamo kao dio programske cjeline Iz Kratke baze 25 FPS-a fokusirane na suvremeni film.

Ulaz na program je besplatan.