Velika Britanija planira olakšati pravno priznanje roda

Britanska je vlada najavila nova pravila prilikom legalne promjene oznake spola osobe. Naime, prema riječima ministrice ravnopravnosti Justine Greening, za pravno priznanje roda više neće biti nužno da se dijagnosticira rodna disforija. Time više neće biti potrebno prolaziti medicinska i psihološka testiranja u kojima doktori/ice odlučuju ima li osoba pravo na promjenu oznake spola u dokumentima ili ne. Na taj način, smatraju vladajući, ljudima će biti lakše pravno promijeniti oznaku spola jer neće biti zahtjeva za medicinskom dijagnozom te će to biti osobna odluka pojedinca/ke. 

Ono što će morati dokazati osobe koje žele promijeniti oznaku spola jest to da žive u drugom rodnom identitetu najmanje dvije godine. Greening je rekla: “Ova vlada želi izgraditi inkluzivno društvo koje je otvoreno za sve, bez obzira na spol i seksualnu orijentaciju. Danas poduzimamo korak ka tomu. Ovime želimo odbaciti neke povijesne predrasude koje su i dalje dio naših zakona te želimo pomoći LGBT osobama u stvarnim problemima s kojima su suočeni/e.”

Trans* aktivisti i aktivistkinje prijedlog su dočekali pozitivno dodajući da je prisiljavanje ljudi da prolaze medicinske pretrage prije promjene oznake spola u osobnim dokumentima bilo nametljivo. Suzanna Hopwood iz Stonewall-a kazala je: “Važno je da se ovom reformom odbaci nužnost medicinskog dokazivanja te ostale nametljive metode. Vrijeme je da se napokon omogući trans* osobama da im se rod pravno prizna kroz jednostavan administrativan proces.” 

Međutim, najava nije dočekana pozitivno od konzervativnih i kršćanskih grupacija koje tvrde da će ovim potezom biti suviše lako promijeniti spol. 

Prijedlog mora proći kroz konzultacije i kroz sve zakonodavne faze prije nego li se usvoji kao zakon. 

Opasno perpetuiranje kulture silovanja

Normalizacija nasilja prema ženama na primjeru teksta o seksualnoj eksploataciji muških robova na američkom Jugu u 19. stoljeću

Nedavno sam naišla na tekst pod naslovom 10 Horrifying Facts About the Sexual Exploitation of Enslaved Black Men You May Not Know’ (“10 užasavajućih činjenica za koje vjerojatno ne znate o seksualnom iskorištavanju muških crnih robova”). Objavljen je na portalu Atlanta Black Star koji se promovira kao narrative company (kompanija koja se bavi narativom), a čija je misija kreirati i objavljivati kako kažu “osnažujuće narative/priče za sve ljude afričkog porijekla i sve one koji cijene našu kulturu”. Autor ovog narativa je nagrađivani sportski novinar i pisac Curtis Bunn, koji već više od 30 godina objavljuje u renomiranim medijima kao što su The Washington Times, NY Newsday, The New York Daily News i The Atlanta Journal-Constitution.

Na početku, s obzirom da se radi o mediju koji se bavi diskriminacijskim politikama prema crnoj populaciji u SAD-u, želim reći da je izbor ovog teksta slučajan primjer za ono o čemu želim pisati – a to je normalizacija nasilja prema ženama. Premda se ABS (doduše sporadično) bavi i diskriminacijom crnih žena – radi se uglavnom o tekstovima koji ne uzimaju u obzir diskriminaciju žena kao klase. Primjerice, tekst o tome kako daleko uspješnija Serena Williams zarađuje daleko manje od Marije Šarapove, zanemaruje činjenicu kako njih dvije zarađuju daleko manje od muških teniskih kolega ZATO ŠTO SU ŽENE.

Ovaj tekst, koji me je posebno “inspirirao”, bavi se primjerima seksualne eksploatacije muških robova na američkom robovlasničkom Jugu u 19. stoljeću. I premda urednici tvrde kako su narativi koje objavljuju osnažujući za sve ljude afričkog porijekla (a imaju i cijeli manifest pod nazivom  Empowering Narratives To Change Our World), ovdje čitamo primjere koji na najgori mogući način degradiraju i ponižavaju žene, potpuno normalizirajući nasilje prema njima. Bolje rečeno potpuno ga ignorirajući i u osnovi ga NE PRIMJEĆUJUĆI. Odnosno, tekst je primjer narativa koji promiče kulturu nasilja prema ženama.

Pa, krenimo redom. Tjedan dana prije teksta o eksploataciji muških robova, na istom portalu je objavljen tekst urednice Taylor Gordon pod naslovom ‘10 Horrifying Facts About the Sexual Exploitation of Enslaved Black Women You May Not Know‘ u kojemu su nešto opširnije od ‘nastavka’ o eksploataciji muških robova opisani primjeri eksploatacije ropkinja. Premda je i ovaj članak po mom sudu prilično površan (10 primjera se svodi tek na opis nekoliko općepoznatih stereotipa iz “popularne kulture” – Mammy, Jezebel…), moram primijetiti kako mi “muški” nastavak koji je uslijedio djeluje kao neka vrsta reakcije odnosno “odgovora”. Uz napomenu (i potencijalne optužbe) da “previše učitavam” i “interpretiram”, to što je uslijedio nastavak o eksploataciji muških robova, uklapa se u tipičnu reakciju “boraca za muška prava” u stilu – a što je s nasiljem nad muškarcima?

Želim napomenuti i da mi je na ovaj tekst ukazano kao na primjer klasne opresije – robovlasničke klase nad robovima. Sam članak je pisan s pozicije kritike opresije od strane “bijele supremacije” ne dovodeći je zapravo u vezu s klasnom (a kamoli s rodnom) supremacijom i stoga ukazivanje i na klasni aspekt smatram potrebnim i korisnim.

Među primjerima u ovom tekstu ima svega. Ali, kroz veliku većinu se provlači činjenica da su u ovim primjerima, u istoj mjeri (pa i više) žrtve eksploatacije i nasilja žene, što autor, urednici i oprema teksta potpuno zanemaruju. U većini primjera, ropkinje su dvostruke žrtve seksualnog nasilja (bijelih i crnih muškaraca), a osim toga tekst afirmira i vlasništvo muževa/muškaraca nad ženama kao nepobitnu i normalnu stvar.

Dakle, tekst koji se bavi klasnim nasiljem, potpuno ignorira jedan veliki dio tog istog nasilja – klasno nasilje muškaraca nad ženama.

Prva dva primjera govore u prilog tomu na koji način je klasna/rasna supremacija imala (i ima) dominantnu poziciju moći u odnosu na rodnu – u smislu da je upravo klasna pozicija omogućuje opresoru da provodi nasilje bez bojazni da će biti kažnjen. Drugim riječima, nasilje “više” klase omogućuje (a često i potiče) upravo klasni sistem (u ovom slučaju robovlasnički) – i to nasilje je neminovno, bez obzira na rodnu poziciju.

Primjer 1. Prisilni seks

[O štetnosti i opasnosti korištenja termina “prisilni seks” umjesto “silovanje” često smo pisale demontirajući kulturu silovanja, pa ću ovdje skratiti i reći samo: silovanje nije seks].

Muški robovi su bili prisiljavani na seks od strane bijelih žena – robovlasnica, a ukoliko ne bi pristali, optuživani su za silovanje ili pokušaj silovanja.

Primjer 2. Bičevanje roba

“Bjelkinje su izbacivale svoje frustracije zbog osjećaja relativne nemoći na muškim robovima koje su posjedovale na iznimno okrutne, nasilne načine i prisiljavajući ih na seks.” Ovaj primjer, osim što potvrđuje klasni aspekt nasilja, ukazuje i na rodni aspekt pozicije nemoći – robovlasnica (zapravo supruga robovlasnika) spram muških robovlasnika (supruga).

Primjer 3. Seks pred publikom

Ovaj primjer uvodi nas u temu koja je u fokusu ove analize – a to je ignoriranje i normaliziranje nasilja nad ženama.

“Ukoliko je gospodar smatrao da neki rob može imati snažne, zdrave potomke, taj rob osim što je bio prisiljen za seksualne odnose, oni su se odvijali u prisutnosti gospodara”.

“Seksualne odnose” s kim??? Evo potpunog ignoriranja činjenice da su žrtve ovakve prakse bile i ropkinje.

Primjer 4. Kastracija

“Bijeli robovlasnici su kastrirali ili čak ubijali robove s kojima bi zatrudnjele njihove žene, s kojima su se seksale dok im muževi nisu bili kod kuće”.

U ovom primjeru se implicira promiskuitet supruga robovlasnika, (premda možemo pretpostaviti da se tu nije radilo o “suglasnom seksu”) i afirmira vlasništvo bijelih muškaraca nad suprugama (kao i robova nad njihovim ženama). No, cijeli primjer je ostao nedorečen, tako da ne znamo kakvu su kaznu doživjele supruge, a možemo pretpostaviti i da se tu nije radilo o “suglasnom seksu”.

Primjer 5. Homoseksualno muško silovanje

Robove su redovno silovali njihovi vlasnici. (Kao i ropkinje, što naprimjer nećete naći u tekstu o iskorištavanju ropkinja).

Primjer 6. Razmjena žena

“Neki gospodari/robovlasnici su ‘sparivali’ žene robova s drugim muškarcima kako bi rodile njihove potomke.”

Ovo me ostavlja bez riječi. Dakle, muški robovi su kažnjeni tako što su njihove žene silovane u reproduktivne svrhe. Potpuno mi je nevjerojatno da ovolika količina nasilja prema ženama ostaje nevidljiva nasuprot kazni muških robova koja se sastoji otprilike u “oskrvnuću njihovog vlasništva – žena”.

Primjer 7. Javno ponižavanje

“Robovlasnici su skidali do gola muške robove pred ženama i s bičem u ruci prijetili i tjerali žene (ropkinje) na seks s odabranim robom”.

Da, ponižavanje i silovanje.

Primjer 8. Orgije na plantažama

Robovlasnici su, kako bi “zabavili” svoje prijatelje, organizirali orgije na plantažama na kojima su prisiljavali robove na opetovani seks s više mlađih “bezvrijednih” robova, a u tome su i sami sudjelovali.

Dva posljednja primjera možda najbolje ilustriraju ignoriranje užasnog nasilja prema ženama.

Primjer 9. “Zanijekana” žena

“Crni rob živi u blizini svoje žene, no dopušteno mu je da je posjećuje tek povremeno, dok bijeli gospodar i odabrani robovi redovno upražnjavaju seks s njegovom ženom [tj. siluju je].”  Znači, rob je kažnjen tako da drugi muškarci siluju njegovu ženu.

Primjer 10. Iscrpljujući rad

Muškom robu se daju dodatni, naporni poslovi kako bi bio okupiran dok bijelci siluju njegovu ženu.

Doduše, originalno piše ‘had sex with his wife’, pa ću još jednom naglasiti – ovakvo izbjegavanje nazivanja silovanja silovanjem je samo po sebi perpetuiranje kulture silovanja!

                                                                           ***

Ovaj tekst je, kao što sam rekla, slučajan primjer, no s druge strane možda je i dobar izbor upravo zato što možemo osvijestiti kako paralelne opresije i dalje funkcioniraju i hijerarhijski i intersekcijski i kako je to važan uvid za feminističku borbu. Iste dokaze normaliziranja i ignoriranja opresije i nasilja prema ženama zasigurno bismo pronašli u gomili drugih tekstova koji se bave nasiljem nad određenim potlačenim skupinama. Kada je riječ o ženama, višestruke opresije su neizbježne, a klasne i rodne su itekako povezane. Uvjerena sam kako je jedan od feminističkih zadataka da to osvijestimo.

Silovane, ponižavane žene (ropkinje) u ovom narativu nisu čak niti “kolateralne žrtve”, one su tek “kolateralni”, uzgredni, iskorišteni objekti kažnjavanja muškaraca jer je NORMALNO da ih kao objekte isti ti muškarci posjeduju. One su tek “privatno vlasništvo” muškaraca, objekti nasilnog, brutalnog iživljavanja pripadnika klasa koje imaju veću moć. Dok je za muške robove to klasa gospodara (bijelih robovlasnika, uključujući i bijele žene), za ropkinje je to i “klasa muškaraca”, bez obzira na rasnu i ekonomsku poziciju. Uza sve užase kojima su bili izvrgnuti robovi i ropkinje američkog Juga u 19. stoljeću, užasavajući je i ovakav “tretman” žena u 21. stoljeću, kakvom svjedočimo čitajući ovaj tekst.

Formule ubijanja

Tekst Ane Jovanović s Peščanika prenosimo u izvornom obliku. 

U nedelju 16. jula ste na naslovnoj strani Srpskog telegrafa mogli da pročitate da je za (drugo) ubistvo ispred centra za socijalni rad kriva ubijena žena i da je ubica prava žrtva tog zločina (“Žao mi je sina, snaja je kriva”). Dan ranije ste u Politici mogli da pročitate istu tu tvrdnju. Ne, moram da se ispravim. U Politici ste mogli da pročitate nešto mnogo gore. Za razliku od članka u Srpskom telegrafu u kome otac ubice pokušava da pronađe opravdanje za svog sina, u Politici opravdanje za ubistvo žene i deteta pronalazi Zoran Milivojević.

Zoran Milivojević je kolumnista Politike, doktor medicine i psihoterapeut. U Srbiji je prepoznat kao stručnjak za pitanja vaspitanja dece, nasilje u porodici i muško-ženske odnose i kao takav se pojavljuje u brojnim emisijama i daje izjave za medije. Najpoznatiji je po zastupanju teze da fizičko kažnjavanje dece ne bi trebalo zakonski sankcionisati. Problem je u tome što on nije stručan da govori o tim temama. On ima prava da se pojavljuje u svim medijima koji su spremni da mu daju prostor i da priča o čemu god želi, ali ne kao stručnjak.

Povodom toga se 2014. godine oglasila grupa od više od stotinu psihologa, psihološkinja, pedagogica i pedagoga. Jedna od njih, Kaja Damnjanović je istakla:1“Zoran Milivojević nije ni psiholog, ni pedagog, ni psihijatar i to što on priča ne spada u domen ni psihologije ni pedagogije – njegove teze o vaspitanju deteta i telesnom kažnjavanju su kvazipsihološke i kvazipedagoške teorije. Mi ne želimo da sprečimo njegove javne nastupe, već samo apelujemo da se napravi razlika između nauke i kvazinauke. Koje savete će roditelji poslušati njihova je slobodna volja, ali nesporazum nastaje kada se osoba koja ne poseduje stručna znanja neosnovano poziva na nauku i deli roditeljima savete o vaspitanju”. I nakon toga, Zoran Milivojević ipak ostaje dežurni stručnjak za pomenuta pitanja.

U kolumni Zorana Milivojevića u Politici, “Formule življenja”, u subotu 15. jula je objavljen tekst u kome se autor bavi slučajem ubistva ispred Centra za socijalni rad u Rakovici, ali i širim problemom filicida. Tekst pod nazivom “Medejina osveta” u prvi mah nije naišao na dobar prijem kod publike. Naviknuti na njegove ranije tekstove i izjave koji se mogu podvesti pod “zdravorazumašenje” zasnovano na najdominantnijim stavovima prisutnim u društvu (“kako dete da nauči da ne gura prst u utičnicu ako ga ne udarim”) čitatelji, ali pre svega čitateljke, iznenadili su se otvorenim okrivljavanjem žrtve zločina.

Prvih nekoliko komentara na sajtu Politike bili su pretežno negativni. Slično se desilo i na Milivojevićevoj fejsbuk stranici. Mnoge čitateljke su izrazile neslaganje, ali i nevericu. Zar dobri doktor, čije savete toliko cene da padne u zamku okrivljavanja žrtve i napiše nešto što bi samo tabloidi objavili? Nakon inicijalnog šoka i dominantne negativne reakcije javili su se i branitelji, pretežno muškarci. Jedna od linija odbrane je bila da je iz konteksta izvučena jedna rečenica i da se celokupna kritika zasniva na toj rečenici. Tekst je međutim problematičan u svojoj celosti, počev od naslova. Kako ne bih bila optužena za izvlačenje iz konteksta, preneću ceo tekst uz komentar iza svakog pasusa.

Nakon pročitanog naslova “Medejina osveta” čitateljka bi očekivala da će čitati tekst o majci koja je ubila dete, uz pretpostavku da je motiv bila osveta nad ocem tog deteta. Tekst se pak bavi filicidom inspirisan slučajem u kome je otac ubio svog sina i njegovu majku. I pre početka teksta susrećemo se sa relativizacijom i izbegavanjem teme muškog nasilja. Ako je Milivojević (i uredništvo) želeo da napravi paralelu sa “Medejinim kompleksom” imao je načina da to učini ne ignorišuči činjenice slučaja. Tekst je mogao nazvati, recimo, “Muška Medeja”, ali nije, jer je, kako ćemo videti, smisao celog teksta upravo prebacivanje krivice sa muškarca na ženu, tj. sa nasilnika na žrtvu.

Izbegavanje teme muškog nasilja se nastavlja u tekstu:

“Jedna od najstrašnijih stvari jeste ubistvo malog deteta. Kada to čini njegov roditelj koji bi po prirodi stvari trebalo da ga voli, neguje, čuva i štiti, to je toliko užasan postupak da je mnogima nepojmljiv.”

U prvom pasusu Milivojević se drži rodne neutralnosti te piše o “roditelju” koji ubija dete. Relativizacija proizlazi iz toga što se tako stiče utisak da se podjednako dešavaju slučajevi ubistva dece od strane oba roditelja. Takođe je interesantna činjenica da se Milivojević fokusira na filicid. Podsetimo, o slučaju ubistva ispred centra za socijalni rad koji je prethodio ovom ubistvu, a u kome je muškarac ubio ženu, Milivojević nije pisao, niti pravi paralele između ta dva slučaja. Tada bi morao makar da pomene muško nasilje nad ženama. Tada ne bi mogao da zanemari da je u tom slučaju otac imao redovan kontakt sa decom. Izbegavajući taj slučaj i zanemarujući sličnosti dva ubistva, on pokušava da temu muškog nasilja nad ženama i decom pomete pod tepih mitoloških referenci. Preostaje nasilje koje roditelj (bilo koji) čini nad detetom.

Već u drugom pasusu postaje jasno da će meta teksta biti žena, odnosno žene:

“Svako ljudsko ponašanje, pa i ona najužasnija, izvire iz neke iskrivljene logike onih koji se tako ponašaju. Za slučajeve čedomorstva je tipično da majka ubija dete zato što veruje da će joj rađanje deteta “upropastiti” život. Ona je u nekoj vrsti dileme “ili ili”, u kojoj treba da odluči čiji život će uništiti – svoj ili detetov.”

Odustajući od rodne neutralnosti, Milivojević za primer uzima ženu koja ubija dete. Nije sporno što je želeo da ilustruje “iskrivljenu logiku” onih koji čine najužasnije zločine. Sporan je primer za koji se odlučio. Prema autoru teksta žena ubija dete jer veruje da će joj ono upropastiti život. Pomenula sam da se Milivojevićevi tekstovi mogu podvesti pod “zdravorazumašenje”. Takvi tekstovi (ne samo njegovi) su dosta nedorečeni i oslanjaju se na publiku, vođenu zdravim razumom, da popuni praznine. Time je autoru teksta ostavljena sloboda da zastupa problematične stavove ne eksplicirajući ih. Ovde je čitalaštvu ostavljeno da protumači šta tačno znači da će ženi rađanje deteta upropastiti život. Zadojeni tekstovima popularnim u Politici da obrazovane Srpkinje određenih godina ne žele da rađaju decu kako se ne bi odrekle komfornog života, čitatelji i čitateljke bi trebalo taj isti motiv da vežu i za čedomorke. Dakle, žene ubijaju decu jer su razmažene.

Čak i ako je želeo da za primer uzme čedomorstvo, Milivojević je morao makar na internetu da potraži iz kojih razloga se to dešava. Suzan Haters Fridman, u svom radu o ubistvima dece od strane majki, navodi da je pregledom svetske psihijatrijske literature na tu temu, identifikovano pet osnovnih motiva. Tu je naglašeno da je ubistvo iz osvete prema ocu deteta najređi slučaj kod čedomorstva. Kako Milivojević pretpostavlja da je to motiv koji se krije iza ubistva o kome piše (što možemo naslutiti iz naslova), postaje još manje jasno zašto kao primer navodi ženu koja ubija dete. To pojačava utisak da su meta teksta žene.

Rodna neutralnost se nastavlja u trećem pasusu u kome se bližimo slučaju koji je inspirisao tekst:

“Postoji još jedan motiv iz kojeg se roditelj odlučuje da ubije dete: da se osveti drugom roditelju jer zna da će mu tako naneti najveću moguću patnju. Takav motiv je opisan još u antici. U Euripidovoj “Medeji”, nakon što je Medeju i zajedničku decu zbog druge žene napustio Jason, ona mu se sveti ubistvom zajedničke dece. Na osnovu te priče je situacija kada jedan roditelj ima ubilačke porive prema vlastitoj deci, motivisane osvetom prema drugom roditelju, opisana kao Medejin kompleks.”

Ovde stižemo do “Medejinog kompleksa”. Milivojević kaže “postoji još jedan motiv”, dakle, ili žena ubija dete da joj ne bi upropastilo život (jer je razmažena) ili roditelj ubija dete kako bi se osvetio ili osvetila drugom roditelju deteta.

Tema osvete roditelja se nastavlja u četvrtom pasusu:

“Svaka osveta proističe iz mržnje, a upravo je međusobna mržnja ono što obeležava značajan broj savremenih razvoda. Za supružnika koji mrzi, bivši supružnik je zlo biće, koje upravo zato što je zlo – što mu je “uništilo život” – zaslužuje najgore: da pati i da umre. Zato onaj koji mrzi čini zle postupke, koji su njemu potpuno opravdani, a kako bi drugog povredio i tako kaznio. Kako mržnja jedne strane po pravilu rađa mržnju druge, ubrzo se bivši supružnici nađu u igri moći i inata u kojoj u slepoj mržnji pokušavaju jedan drugog da što više povrede, ne obazirući se na decu ili ih, štaviše, zloupotrebljavaju okrećući ih protiv omrznute strane.”

Rodna neutralnost u ovom pasusu igra jasnu ulogu relativizovanja muškog nasilja nad ženama. “Mržnja rađa mržnju” kaže autor teksta, i partneri u procesu razvoda ili rastanka time postaju podjednako odgovorni za sve negativne postupke uključujući i nasilje. Poznato je da partnersko nasilje eskalira kada žrtva pokuša da napusti nasilnika. Takođe je poznato da su žene u daleko većem broju žrtve partnerskog nasilja. Da bi to saznao, Milivojević nije morao da čita naučne radove na tu temu. Dovoljno bi bilo da je pratio i da prati crne hronike.

Kada je relativizovao muško nasilje nad ženama i jednostavno ga podveo pod “mržnja rađa mržnju” Milivojević se, oslanjajući se na “zdrav razum” svojih čitatelja i čitateljki, opet ustremio na žene. Roditelji manipulišu decom, a zna se da su žene veće manipulatorke.

Tek u petom pasusu Milivojević stiže do slučaja ubistva ispred centra za socijalni rad:

“Svaka savremena tragična priča, uključujući onu u kojoj je otac bacio pred majku zadavljeno dete, nakon čega ju je usmrtio nožem, ima svoju istoriju i svoj kontekst. Da majka nije ignorisala više odluka suda i sprečavala oca da viđa dete, možda se ova tragedija ne bi desila.”

Druga rečenica ovog pasusa je izazvala najviše kontroverzi. Njen smisao je jasan – da se žrtva ponašala drugačije do zločina ne bi došlo, pojednostavljeno, žrtva je kriva. Nije to jedina relativizacija na koju ovde nailazimo. Ubistvo je za Milivojevića “tragična priča”, a ne zločin. Pokušavajući da se opravda pred čitateljkama i čitateljima, na svom fejsbuk profilu Milivojević je napisao:

“Ne razumem šta je problem u tome da upozoravam da se sudske odluke moraju poštovati. Ako niste zadovoljni, idete na višu sudsku instancu. To je civilizovan način rešavanja konflikata. U protivnom ljudi koji smatraju da im je nanesena nepravda jer se sud ne poštuje, skloni su da postanu opsednuti, ostrašćeni. Mogu uzeti “pravdu” u svoje ruke. A to je posebno izraženo i osetljivo kod emocionalno nestabilnih i deformisanih ličnosti. Osnovno pravilo viktimologije jeste da se pored odgovornosti i krivice agresora/nasilnika, preispita i odgovornost žrtve. I to da bi se nešto naučilo, da drugi ne bi postali žrtve.”

Pokušavajući da opravda svoj tekst i okrivljavanje žrtve, autor tvrdi da je “osnovno pravilo viktimologije… da se preispita i odgovornost žrtve”. On je to pravilo primenio i došao do zaključka da je žrtva ta koja je izazvala zločin, odnosno da krivica leži na njoj. Problem je u tome što je to “osnovno pravilo viktimologije” važilo 40-ih i 50-ih godina 20. veka, a da se od 70-ih godina sasvim napušta.

Interesantno je da ljubitelj konteksta i istorije slučaja ne ulazi u razloge zbog kojih ubijena žena nije poštovala odluke suda. Kontekst se uzima u obzir jedino kada treba opravdati muškarca. Za ženu nema olakšavajućih okolnosti, čak ni kad je žrtva. Sam Milivojević je pre godinu dana u intervjuu Večernjim novostima izjavio sledeće: “Ne postoji stručnjak koji bi sa sigurnošću ocenio ko je taj koji može a ko ne može da ubije. Crvena lampica treba da se upali kada neko počne da preti ubistvom. Glavni signal da je osoba opasna je ako je u prošlosti izvršila nasilje nad bilo kome”. U ovom konkretnom slučaju su pretnje ubistvom postojale, postojalo je nasilje koje je vršeno ne samo nad članicama i članovima porodice već i nad radnicama i radnicima centra za socijalni rad. Žrtva je prepoznala znake upozorenja i nije želela da svoje dete izlaže opasnosti. To je kontekst koji je Milivojević morao da uzme u obzir. Jedini kontekst koji imamo, koji nam je dat u prethodnom pasusu, je roditelj koji koristi dete kako bi napakostio drugom roditelju. Zahvaljujući tome što pravi kontekst nije prezentovan u tekstu, jedini logičan zaključak je da majka nije dozvoljavala detetu da se viđa sa ocem kako bi napakostila ocu. Time njena krivica za zločin postaje veća.

Vraćajući se rodnoj neutralnosti, Milivojević nastavlja da insistira na kontekstu roditelja koji koriste decu u međusobnim sukobima:

“Pored ovakvih krvavih tragedija nakon razvoda, koje privlače pažnju javnosti, postoje stotine i stotine drugih u kojima nema mrtvih, ali u kojima svi trpe, a najviše deca. To su drame porodičnih raspada u kojima jedan roditelj “trujući odnos” emotivno otuđuje dete od drugog, u kojima se pored pravnih vode pravi psihološki ratovi i u kojima se obe strane trude da izmanipulišu sistem.”

Prebacivanje na slučajeve koji se nisu završili ubistvom jasno potcrtava naznaku iz prethodnog pasusa – zna se da žene manipulišu decom da bi naškodile bivšim partnerima. To je zapravo “Medejina osveta” o kojoj Milivojević piše. Ženina osveta nad mužem (uskraćivanjem viđanja deteta), a ne muževljevo ubistvo žene i deteta.

Kako ne bi bilo nikakve zabune, Milivojević tekst završava na sledeći način:

“Da bi sistem sprečio ovakve tragedije, mora da ima integritet, objektivan i pravedan pristup koji uvažava prava svih uključenih, majke i oca, a pogotovo dece. Mora da ima delotvorne načine da svoje odluke i presude sprovede u delo. U protivnom, kako nepravda rađa nepravdu, a kako doživljena nepravda postaje opsesija i strast, postoji bojazan da ćemo imati još tragičnih slučajeva.”

“Nepravda rađa nepravdu”. Ubica nije nasilnik koji je terorisao sve oko sebe, već samo čovek kome je učinjena nepravda. Kao i ocu ubice, i Milivojeviću je žao onoga ko je zločin izvršio. Iako je na početku teksta pomenuo “iskrivljenu logiku” onih koji čine najužasnije zločine, do kraja teksta je došao do toga da je u ovom slučaju ubici logika iskrivljena od strane žrtve.

Ne postoji način da Zoran Milivojević i verni mu obožavatelji i obožavateljke odbrane ovaj tekst i stav iznet u njemu. Nemoguće je zanemariti izbegavanje teme muškog nasilja nad ženama i prebacivanje krivice na žrtvu. I nemoguće je ovaj tekst izdvojiti iz opusa autora. Svaka osoba koja je kritički pratila njegov dosadašnji rad mogla je očekivati da će se na ovome završiti. Jedina pozitivna stvar koja može izaći iz svega ovoga je da Zoran Milivojević prestane da bude pozivan kao stručnjak za teme vaspitanja dece, nasilja u porodici i muško-ženske odnose.

Ovim je ženama dosta seksualnog uznemiravanja!

Tammy Cho je tipična poduzetnica iz Silicijske doline – napustila je fakultet. Kada je današnja dvadesetdvogodišnjakinja bila na drugoj godini poslovne škole na Georgetown University u 2013., napustila je fakultet kako bi radila puno radno vrijeme na svom software biznisu, nakon što je dobila fundiranje za njega. Cho je, jasno, slijedila korake poznatih osnivača Marka Zuckerberga, Billa Gatesa i Stevea Jobsa, koji su slavno napustili studentski život.

Riskantan potez joj se isplatio. Prošle godine je Choina kompanija kupljena od velike tehnološke firme Meltwater, gdje ona danas radi kao voditeljica dizajna proizvoda u San Franciscu.

Godinu dana nakon što se zaposlila, Cho je pročitala esej koji je potresao tech svijet. Susan Fowler, bivša inženjerka Ubera, detaljno je opisala zlostavljanje i uznemiravanje koje je doživljavala u tvrtki – i kako su joj pritužbe bile zanemarene. Esej su sve/i pročitale/i, uključujući i Choinu kolegicu u Meltwateru, Grace Choi. Prepoznale su se u njemu i počele su razgovarati o vrlo osobnim iskustvima s diskriminacijom, uznemiravanjem i rasizmom na poslu. “To su priče koje nismo ni s kim podijelile,” rekla je Cho. U stilu tipičnom za Silicijsku dolinu, zapitale su se: “Zašto već ne postoje dobra rješenja za seksualno uznemiravanje?“. Odlučile su pronaći rješenje ili barem smisliti način da pomognu s problemom.

Stoga su Cho, Choi i Anne Shin (inženjerka softwarea, Choina prijateljica od srednje škole) pokrenule Betterbrave.com, detaljan vodič za osobe koje su iskusile seksualno uznemiravanje na poslu i nisu sigurne što učiniti u vezi toga. Tri žene su, tijekom zadnjih nekoliko mjeseci, posvetile sate svog slobodnog vremena kako bi napravile web stranicu, dopirući do stotina ljudi kako bi pričali o seksualnom uznemiravanju, uključujući odvjetnice/ke za zapošljavanje, stručnjakinje/ke za ljudske resurse i žene u svojoj mreži, koje su govorile o suočavanju s neugodnim situacijama na radnom mjestu.

“Osjetile smo da je naša dužnost pomoći u rješavanju ovog problema,” rekla je Cho. Web stranica sadrži informacije o tome što predstavlja uznemiravanje – uključujući neželjena seksualna dobacivanja, neprimjereno diranje, šale i geste, kao i smjernice o tome što učiniti ako vam se to događa. Na jasnom, izravnom jeziku, stranica nudi smjernice za one koje/i se pitaju kako postupati sa zlostavljanjem na poslu. Postoji i obrazac koji možete ispuniti da biste se povezali s iskusnom/im odvjetnicom/kom koja/i može pružiti smjernice. Mnoge/i će ponuditi besplatnu konzultaciju za one koje/i su bili meta seksualnog uznemiravanja.

U sekciji pod nazivom Moje opcije, stranica kaže da žrtve trebaju obznaniti zlostavljačima da su se zbog njihovog ponašanja osjećale/i neugodno. “Budite čvrste/i, specifične/i i predložite ponašanje koje je prikladno”, savjetuje web stranica. “Nemojte se ispričavati. Možete reći nešto poput: “Hej Josh, zbog tvojih svakodnevnih primjedbi o mojoj odjeći se osjećam neugodno. Preferirala bih da prestaneš s tim komentarima.”

Sekcija pod nazivom Moja prava je nepokolebljiva: “Postoje zakoni protiv seksualnog uznemiravanja”, piše na stranici. “Ponovite si to. Postoje zakoni protiv seksualnog uznemiravanja. Štoviše, postoje zakoni protiv osvete za prijavljivanje seksualnog uznemiravanja.”

Cho i stranica naglašavaju da, ako smatrate da ste seksualno uznemiravani, trebali biste kontaktirati odvjetnika/icu. Iako žrtve sigurno mogu razgovarati sa stručnjakinjom/kom za ljuske resurse, to neće uvijek pomoći. “Čule smo mnogo priča u kojima je stručnjakinja/ak za ljudske resurse pogrešno vodila/o slučaj”, rekla je Cho. U slušaju Susan Fowler, Uberov odjel za ljudske resurse bio je na strani zlostavljača.

Kalifornijski odvjetnik za zapošljavanje, Devin Coyle, pomogao je provjeriti istinitost činjenica na web stranici. Drugi odvjetnik, koji se bavi seksualnim uznemiravanjem, rekao je HuffPostu da stranica izgleda prilično dobro, ali je istaknuo važnost da se žrtve uznemiravanja savjetuju s odvjetnikom kako bi najbolje razumjele/i svoje opcije.

Cho i njezine suosnivačice za sada ne zarađuju novac od Betterbrave.com. Odvjetnice/i koje/i dobivaju nove klijente/ice putem web stranice bi mogle/i naravno zaraditi iz novih slučajeva. Cho ne isključuje mogućnost profita: “Vidjet ćemo kako stvari idu”, rekla je objašnjavajući da žele raditi mnogo više istraživanja prije nego što se obvežu na profitni model. “Želimo osigurati da model koji odaberemo je u skladu s našom misijom.”

Sljedeće na redu na stranici je vodič za “saveznike”, ljude koji znaju ili žele pomoći žrtvama uznemiravanja. Nedovoljno ljudi razumije da taj problem čak postoji, pa je jedan od jasnih ciljeva obrazovanje, rekla je Cho. Za Cho i njezine suosnivačice ovaj problem je osoban. Mnogo puta mlade žene, koje su nove u poslovnom svijetu, više su osjetljivije na neželjena seksualna dobacivanja, istaknula je.

“Mlada si i imaš cijelu svoju karijeru ispred sebe. To je zastrašujuće”, rekla je. Ipak, dodaje, ovo se događa ženama (i muškarcima) u svakoj dobi. “Jednostavno je posvuda.”

Cho je rekla da web stranica ima stalni protok prometa otkad je pokrenuta. Betterbrave je čak dobio i priznanje žene koja je nadahnula cijeli pokret. Susan Fowler u tweetu je napisala: “Ovo je nevjerojatno!”

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija

Prosvjedna akcija Split gori!

Inicijativa građana 24. srpnja od 20:30 do 22:00 sata organizira prosvjednu akciju ‘Split gori!’. Akcija će se održati u Splitu na zapadnoj obali (nasuprot Banovine), a cilj iste je slanje zajedničke poruke da je Split grad njegovih građanki i građana i da je vrijeme da kvaliteta i sigurnost života svih građana i građanki postanu prioritet.

Osjećaji koji su proteklih dana dominirali među građankama i građanima Splita bili su ogorčenje i bijes uzrokovani vidljivim izostankom funkcioniranja sustava koji bi trebao znati nositi se s kriznom situacijom kao što je bila ona uzrokovana velikim požarom. “Ponašanje odgovornih osoba odnosno pokušaji umanjivanja razmjera situacije koja nas je svih skupa zadesila dodatno su pojačali te osjećaje. Izostanak komunikacije nadležnih službi s građanima kao i oprečne informacije vezane uz situaciju s Karepovcom bile su ‘kap’ koja je prelila čašu u svakom od nas”, poručuju organizatori/ice skupa. 

S obzirom na to da su izjave odgovornih osoba za vrijeme i nakon velikog požara na rubu Splita uzrokovale trajno nepovjerenje građana/ki u sustav, organizatori/ice prosvjeda zahtijevaju: 

1) sanaciju i sustavno planiranje postlegalizacijskih naselja i istočnih dijelova Splita u nadolazećim procesima izrade novog ili izmijenjenog GUP-a, u kojima danas živi veliki broj mladih obitelji,

2) hitno i odgovorno djelovanje u svezi Karepovca kao tempirane bombe koja direktno ugrožava zdravlje svih građana i građanki, prema pravilima struke,

3) preuzimanje odgovornosti za upravljački, organizacijski i komunikacijski fijasko koji je doveo do ugroze ljudi i imovine.

Također, poručuju da se na ovaj način može poslati zajednička poruka zahvalnosti svim vatrogascima, gorskoj službi spašavanja, Torcidi i svim građanima i građankama koji su sudjelovali u gašenju požara. Do sada su svoju podršku iskazale sljedeće organizacije i pojedinci: Društvo arhitekata Split, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Savjet mladih grada Splita, Platforma Doma mladih, Festival mediteranskog filma Split, Teserakt, Platforma 9.81, Građanska inicijativa Split, Pozitivna sila (ROOM 100), Pokret otoka, Kino klub Split, Mavena, queerANarchive, Queer Sport Split, Kulturna alternativa mladih Hram, Koalicija udruga mladih, Zelena akcija, KURS, KLFM-radio u zajednici, Udruga Most, Ozren Čulić, Uljara Vukšić i Zajednica uljara i maslinara Hrvatske, Dubravko Mitrović, Permakultura Dalmacija, Klub mladih Split, Društvo Marjan, Nikolina Jurišić, Udruga MAG, Udruga Dobre Dobrićević, Petar Jakasović, Marijana Puljak, Mirela Rus, Građanska inicijativa NAŠ Jadran, Centar za mirovne studije, Jadranska straža, Podstrana, Srđ je naš

Sve organizacije i pojedince/ke koji/e svoju podršku žele iskazati potpisom podržavatelja mogu se javiti na mail splitgori@gmail.com.

Tvoja vagina je savršena

Sve je počelo kada mi je moja prijateljica Sarai poslala izravnu poruku na Instagramu. Radilo se o fotografiji djevojke, poprilično zgodne, koja je izgledala mlađahno i sretno. U ruci je držala malu bočicu s ružičastim pilulama. Opis iznad slike je glasio: “Kada ti dragi kaže kako si bila boljeg okusa nego ikad prije, ali nema pojma kako koristiš MySweetV.” Sarai je u poruci komentirala: “Razočaravajuće, još jedan proizvod koji nam poručuje kako nismo dovoljno dobre takve kakve jesmo”. Odgovorila sam: “Mislim da si mi upravo dala ideju za moju iduću priču”, piše Hafeezah Nazim.

MySweetV je, kasnije sam saznala, kompanija koja je proizvela “potpuno prirodne, od strane FDA odobrene” ženske pilule za nadopunu, napravljene tako da bi vaginalne sokove učinile okusom “slađima”. Njihova web-stranica je očigledno ažurno postavila i mogućnost za kupnju, tvrdeći kako proizvod neće samo pružiti “polu-voćni” okus, nego će i maksimalno uvećati ženski performans i seksualnu želju. Hmm.

Da budem jasna: nemam problem s konkretno ovim proizvodom ili brendom. (To znači da svatko s očima i Wi-Fi vezom može shvatiti da je nešto sumnjivo s ovom kompanijom; njezin Instagram račun je, provjerila sam, ugašen, njezina web-stranica izgleda kao online verzija nekog jezivog tipa koji prodaje čudne stvari vadeći ih iz svog balonera, a takozvane ushićene recenzije su ustvari memovi). Umjesto toga, moj veći problem su (i uvijek će biti) sve kompanije koje proizvode, prodaju i reklamiraju proizvode koji poručuju ženama i djevojkama kako smo urođeno manjkave i trebamo koješta kako bismo popravile sve što je neispravno na nama.

Razmišljala sam kako bi izgledale kompanije poput MySweetV kada bi bile profesionalno vođene; kada bi poznati ili utjecajni donosili svjedočenja o proizvodima, ili kada bi bili široko prihvaćeni od strane žena diljem svijeta. A onda mi je zapravo palo na pamet – i takve postoje.

Cvjetni ili voćni mirisni vaginalni sapuni, pilule, pića i bezbrojne druge stvari mogu se lako pronaći na internetu i u lokalnim dućanima s mješovitom robom te su prodavane ženama, samo pametnije ovaj put, koristeći znanstvene termine poput “pH balansirajući” ili “ginekološki odobreno” kako bi se učinilo da se žene osjećaju kao da su poduzele zdravstveno osviješten izbor pomaknuvši svoju intimnu higijensku rutinu korak dalje.

Istina je suprotna onome što etikete kažu – potrebna vam je samo jedna stvar za pravilno održavanje higijene: voda. Ali kad postoje ovako uvjerljivi proizvodi, tko bi se želio osjećati nesigurno s običnom, starom vaginom s okusom vagine, kada se možete osjećati lijepo kao cvijet i biti ukusne kao voće?

Dogodili su se značajni pomaci u pokretu za tjelesnu pozitivnost zadnjih nekoliko godina, ali to ne poništava posao koji je još ostao kako bi se zaista riješili svih toksičnih priča. Nažalost, on se ne može obaviti preko noći i zato sam odlučila razotkriti neke od mitova o našem intimnom zdravlju koji vrebaju na naše nesigurnosti – znate već koji su to, isti oni koji nas prisiljavaju da mislimo kako mirišemo loše ili imamo loš okus, isti oni zbog kojih mislimo da su naše vagine ružne ili ne izgledaju kako bi trebale, i isti oni koji ostavljaju mjesta za postojanje besmislenih proizvoda kao MySweetV.

Uključila sam pomoć dr. Jennifer Aquino, stručnjakinje za opstetriciju i ginekologiju u NYU Langone Medical Center kako bi doznale sve što trebate znati o svojoj vagini, ali ste se bojale pitati.

Što je vaginalni iscjedak? Je li on dobar ili loš? Ili oboje? Je li normalno imati malo iscjetka svaki dan?

Vaginalni iscjedak može biti potpuno normalan. Zapravo, najviše žena dnevno ima malu količinu čiste bijele tekućine iz vagine. To je normalan iscjedak koji vlaži vaginu i doprinosi njenom cjelokupnom zdravlju. Učestalost, količina i dosljednost tog normalnog iscjetka može se mijenjati s kretanjem kroz menstrualni ciklus. Prednost normalnog iscjetka je i to što vagina također ima zdravu količinu bakterija koje joj pomažu boriti se protiv infekcija. Hormon estrogen također ima važnu ulogu u održavanju vaginalnog zdravlja zato što povećava glikogen, šećer koji se nalazi u vagini i potiče bakterije laktobacila da rastu. Povećana količina laktobacila vodi do proizvodnje kiselosti, što omogućava našoj vagini da održava zdravu kiselost ili pH. Samo informacije radi, pH ili razina kiselosti vagine je normalna od 3.5 do 4.7. Prirodna vaginalna kiselost zadržava bakterije da ne narastu iznad dopuštenog. Promjene u razini hormona, ispiranje, seks, infekcije ili upotreba iritirajućih proizvoda kao spermicida mogu dovesti do disbalansa vrsta bakterija koje žive u vagini. Kada je balans poremećen, pacijenti najčešće razvijaju simptome vaginitisa koji uključuju svrab, peckanje, iritaciju i nenormalan iscjedak.

Što je vaginitis? Trebam li koristiti proizvode koji nisu na recept da bih ga tretirala?

Krivci za vaginitis su bakterije koje je “preuzimaju” za vrijeme disbalansa, a vaginitis uključuje bakterijsku vaginozu (22 do 50 posto), infekciju (17 do 39 posto) i trihomonijazu (4 do 35 posto). Procjena vaginitisa započinje s temeljitim pregledom vagine. Međutim, simptomi vaginitisa mogu biti vrlo neugodni za mnoge žene i ponekad će se pacijentice same liječiti lijekovima bez recepta prije posjeta liječniku. Ako se to dogodi, naša procjena i dijagnoza mogu biti neodgovarajući. Obično potičem pacijente da dođu u ordinaciju prije bilo kakvog pokušaja samoliječenja. Kada se donese dijagnoza, terapija se daje na temelju one bakterije koja je premašila dopušten broj. Jednostavne infekcije obično zahtijevaju jednokratnu terapiju, a one koje se stalno vraćaju ponekad zahtijevaju trajnu.

Kako mogu održavati pH razine u mojoj vagini? Pomažu li sapuni, dodatne pilule ili promjene u prehrani?

Postoje različiti načini za održavanje zdrave vaginalne kiselosti i bakterijske ravnoteže. To uključuje jogurt i češnjak u prehrani, održavanje niske razine ugljikohidrata i upravljanje hormonima, osobito ako su pacijentice na tabletama za kontrolu rađanja.

Koji je ispravan način za čišćenje vagine ili stidnice? Kako ispiranje utječe?

Stvari koje treba izbjegavati prilikom pokušaja održavanja zdravog vaginalnog okruženja uključuju ispiranje. Ispiranje može poremetiti ravnotežu vagine i dovesti vas u opasnost od upale cerviksa. Pokušajte izbjeći ženske higijenske sprejeve ili mirisne dezodorirane tampone. Korištenje prezervativa tijekom seksa će spriječiti sjeme da mijenja sastav unutrašnjosti vagine. Govorim svojim pacijenticama da izbjegavaju sapune i deterdžente za čišćenje vagina i jednostavno koriste običnu vodu. Također ih savjetujem da se uvijek brišu od naprijed prema nazad i potičem da ne nose usko donje rublje i odjeću.

Kako seksualna edukacija može bolje informirati žene o njihovim menstrualnim ciklusima?

Često sam iznenađena kako mnoge žene ne znaju mnogo o menstrualnom ciklusu. Većina pacijentica zna da bi svaki mjesec trebale imati menstrualni ciklus. Međutim, tu je toliko više od toga! Obično prolazim kroz funkcioniranje menstrualnog ciklusa sa svojim pacijenticama kako bih im pomogla razumjeti kako on radi i na taj način one mogu razlikovati što je normalno, a što abnormalno. Definitivno vjerujem da menstrualni ciklus mora biti uključen u seksualnu edukaciju, pogotovo zato što tinejdžerice često prolaze kroz mnoge nepravilnosti u krvarenju kada prvi put počinju s menstrualnim ciklusom.

Kako mogu bolje pratiti svoj ciklus? Da li nešto nije u redu s mojim menstrualnim ciklusom ako je nepravilan?

Prosječna starost kada menstrualni ciklus započinje je 12 godina. Duljinom ciklusa smatra se razdoblje od prvog dana mjesečnice do prvog dana iduće. Normalna duljina ciklusa obično je između 24 i 38 dana. Sve kraće ili dulje može biti abnormalno. Obično potičem pacijentice da vode tablice svojih ciklusa, pogotovo ako su njihove mjesečnice nepravilne i/ili pokušavaju zatrudnjeti. Aplikacije na pametnim telefonima često su korisne u tim slučajevima, kao Ovia Fertility i Period Tracker.

Prevela i prilagodila: Iva Fofić