sdadmin

Menstruacija kroz povijest

Posted on by sdadmin

Svijet je do sada prošao kroz različita razdoblja. Povijest je vrtjela i odvrtjela svoje cikluse: Prapovijest, Srednjovjekovlje, Pop Art. Ipak, jedan ciklus uporno ostaje, usprkos vremenu – onaj menstrualni. Stari/e Rimljani/ke su mislili/e da je menstruacija znak vještica, a danas svjetske vlade nameću ljudima poreze na uloške. Usprkos tome, žene (zajedno s trans muškarcima i nebinarnim osobama koje imaju mjesečnicu) su puno toga postigle.

Od spoznaje da mjesečnica ne liječi bolesti, preko uložaka u svemiru – menstruacija priča svoju povijest. Ovo je pregled ključnih momenata u toj povijesti s kojima bi trebala biti upoznata svaka osoba koja plaća mjesečnu članarinu u menstrualnom klubu.

400. prije nove ere: Hipokrat, Starogrčki liječnik, opisuje tampone od štapova omotanih platnom. To je vjerojatno jedan od najstarijih zabilježenih oblika tampona. Također i jedan od najbolnijih.

77–79: Rimski autor i filozof, Plinije Stariji, donosi tvrdnju da menstruacija ima moć ukiseliti vino, otupiti željezo i zaustaviti oluju i munje.

1098-1179: Hildegard von Bingen, svestrana njemačka skladateljica, filozofkinja i časna sestra Benediktinskog reda,  propisuje kupanje u menstrualnoj krvi kao lijek protiv gube.

1831: Francuski liječnik Charles Négrier postaje prva osoba koja je povezala ovulaciju i menstruaciju. Više manje do tada se vjerovalo da žene imaju lošu krv koja se čisti upravo u obliku menstruacije.

1885: Harper’s Bazaar (američki modni magazin) reklamira remen koji može držati i uložak i gaćice. Kroz iduće stoljeće, žene koriste ovakve i slične remene kako bi držale higijenske uloške na mjestu.

{slika}

1920e: Kotex je prvi brend koji počinje proizvoditi uloške za jednokratnu upotrebu. Inspiracija za ovo je dolazi iz Prvog svjetskog rata i medicinskih sestara Crvenoga križa. One su primijetile kako jednokratni zavoji koje su koristile za previjanje ranjenika, bolje upijaju krv od flanela kojeg su morale prati nakon svake upotrebe.

1933: Dr. Earle Haas dizajnira novi oblik tampona s aplikatorom na principu tube –u – tubi. Uskoro kupuje patent za prvi moderni tampon, kao i ime Tampax. No, nakon što nailazi na poteškoće oko komercijalizacije imena i produkta, oboje prodaje poduzetnici Gertrude Tendrich za 32,000 dolara. Ona osniva tvrtku Tampax i postaje njezina prva predsjednica.

1939 – 1945: Žene su sve aktivnije izvan kuće zbog Drugog svjetskog rata. Iz tog razloga tamponi postaju sve popularniji jer dolaze kao praktično rješenje. Sada nas je teško zaustaviti!

1946: Disney producira edukativni animirani film Priča o Menstruaciji , s ciljem da ga distribuira i prikaže pred oko 105 milijuna djece u američkim školama. Dakako, povezanost seksualnosti i reprodukcije, po uobičajenom Disneyevom principu, je slučajno izostavljena.

1969: Prvi čovjek na Mjesecu nije jedina zanimljivost ove godine. Stayfree predstavlja prve uloške sa samoljepljivom trakicom. Konačno, žene više nemaju potrebu za raznim podvezicama, zihericama ili kopčicama kako bi držale svoje uloške na mjestu.

1970: Judy Blume objavljuje knjigu Bože, jesi li tu? Ja sam, Margaret. Milijuni kopija se prodaju širom svijeta, čineći ovo jednim od najpopularnijih saveznika svih onih koji prolaze kroz pubertetske probleme.

1972: Američka nacionalna udruga radija i televizije konačno ukida zabranu reklamiranja higijenskih uložaka i tampona na javnoj televiziji i radiju.

1973: Feministička grupa The Boston Women’s Health Book Collective, objavljuje legendarnu knjigu Mi i naša tijela ( Our Bodies, Ourselves). U knjizi progovaraju o raznim zdravstvenim pitanjima i problemima koji muče žene različite dobi, etničkog i rasnog podrijetla, ali i seksualne orijentacije. Ženski pokret otpora uzima ovu knjigu kao orijentir u raspravi o nekoj od tabu tema vezanih uz razne aspekte ženskog zdravlja i seksualnosti. Takve teme uključuju razgovor o seksualnom zdravlju, seksualnoj orijentaciji, abortusu, nasilju i menopauzi.

1976: Ova godina donosi izmjene i dopune postojećem zakonu o hrani, lijekovima i kozmetici, čime tamponi i ulošci se službeno ulaze u kategoriju “medicinskih pomagala”. No, ovo također znači da proizvođači više nisu obvezni jasno pisati sve sastojke na poleđini pakiranja. Zakon nas još uvijek ne štiti.

1978: Gloria Steinem objavljuje esej Kada bi Muškarci Menstruirali: Politička Fantazija (If Men Could Menstruate: A Political Fantasy), u Mr. Magazinu. Među ostalim, Stainem piše da kada bi (cis) muškarci imali mjesečnicu, “hvalili bi se njezinom dužinom i količinom”. Također zaključuje da kada bi (cis) muškarci bili ti koji bi menstruirali, ulošci bi bili besplatni i vlada bi pokrivala njihov trošak. Hrabra i bez dlake na jeziku!

1980: Ovo je grozna godina za proizvođače tampona. Naime, tamponi počinju biti asocirani sa simptomom toksičkog šoka. Tvrtka Rely je prisiljena povući svoje visokoupijajuće tampone s polica, nakon što je 55 slučajeva toksičkog šoka prijavljeno Centru za bolesti i prevenciju. Sedam od tih slučajeva je završilo fatalno.

1983: Sally Ride postaje prva Amerikanka koja odlazi u svemir, što izaziva lavinu pitanja u vezi njezine menstruacije od strane inženjera iz NASAe. Najviše su zabrinuti u vezi efekta gravitacije na njezino krvarenje, kao i pitanja hoće li ulošci upijati krv u svemiru. Prije samog odlaska, grupa inženjera ispituje Ride hoće li 100 uložaka biti dovoljno za nju. Huston, imamo problem seksualne edukacije.

1985: Courtney Cox postaje prva osoba koja upotrebljava riječ “menstruacija” u reklami emitiranoj na javnoj televiziji. Prije toga, tvrtke koje su proizvodile ženske higijenske proizvode su morale pronalaziti način kako pričati o tome, bez da upotrebljavaju takve riječi.

1997: Carolyn Maloney, zastupnica iz New Yorka, daje prijedlog Zakona o istraživanju i sigurnoj upotrebi tampona, zahtijevajući time transparentnost kemijskih sastojaka u tamponima od strane proizvođača. Zakon nije izglasan. Ipak, Maloney ne odustaje i nastavlja predlagati promjenjive nacrte zakona kroz 1999, 2003, 2005, 2008, 2011, 2014, i 2015 godinu!

1999: Novinarka Karen Houppert objavljuje Prokletstvo: Suočavanje sa zadnjim neizrecivim tabuom: Menstruacija (The Curse: Confronting the Last Unmentionable Taboo: Menstruation). Ovdje istražuje tabu kulturu nastalu u vezi menstruacije, kao i poražavajuće učinke koje ima po cijeni ženina fizičkog i psihičkog zdravlja.

2006: Nova kontracepcijska pilula Seasonique dobiva dozvolu. Ova pilula izaziva preskakanje krvarenja i omogućava ženi da menstruira samo četiri puta godišnje. Već do tada je uočeno da mnogi manipuliraju postojećim kontracepcijskim pilulama kako bi spriječili krvarenje ili se pak služe drugim medicinskim pomagalima kako bi to izbjegli. Ginekolozi i stručnjaci se slažu da ako nema menstruacije, nema ni problema.

2008: Hillary Clinton, tijekom svoje prve predsjedničke kampanje, možda ne uspijeva pobijediti sve predrasude, ali zadaje ključne udarce u borbi protiv njih. I sve to unatoč takozvanih stručnjaka koji redovito iskazuju “zabrinutost” u vezi utjecaja njezinih “ženskih hormona” na njezinu utrku za predsjedništvo.  Štoviše, kada je pitan o “lošim stranama žene kao predsjednice” za vrijeme emisije The O’Reilly Factor (Fox News), Marc Rudov, autor knjige Under the Clitoral Hood: How to Crank Her Engine Without Cash, Booze, or Jumper Cables, je počeo raspravljati o PMSu i promjenama raspoloženja. Sve to unatoč činjenici da je Clinton već tada imala 61 godinu i da vjerojatno već neko vrijeme nije imala menstruaciju. Uglavnom, molim vas – ne zaboravimo samo koliko ratova danas vode muškarci, ok?

2011: Na Reddit profilu Američke Medicinske Asocijacije (AMA) je osvanuo post pod naslovom: “Dizajniram tampone za AMA!”. Iza njega je anonimni korisnik imenom “karnim”  koji se predstavlja kao muški istraživač i stažist koji radi za najbolje brendove tampona. Ovo je povod za razgovor koji traje oko deset sati, tijekom kojega Karnim odgovara na pitanja poput: “Tko ima plave mjesečnice?”, i “Jesi li ikada dobio zahtjev od neke lezbijke da dizajniraš tampon u obliku kažiprsta Jodie Foster?”. Zanimljivo koliki interes pokazuju muškarci za jednu ovakvu tabu temu.

2014: Paula Kragten, nizozemska novinarka, osniva Period! , prvi časopis potpuno posvećen temama vezanim uz menstrualni ciklus. Časopis, kao i vaša mjesečnica, dolazi jednom mjesečno.

2015: Reporterka Fox news – a, Megan Kelly suočava Donalda Trumpa s njegovim šovinističkim izjavama iz prošlosti. Nakon toga, Trump daje izjavu novinaru CNN-a, Donu Lemonu, “Mogli ste vidjeti kako krv izlazi iz njezinih očiju…Krv koja izlazi iz nje svugdje“. Ovi komentari su izazvali lavinu reakcija i reorganizaciju unutar Republikanske stranke. Usprkos svemu tome – danas smo tu gdje jesmo.

Danas: Danas tamponi izgledaju bitno drugačije od štapića umotanih tkaninom iz prošlosti. Neki od njih su poprimili oblik cvijeta, dok su drugi ostali vjerni poznatijim kišobranastim i valjkastim oblicima. Ipak, mnogi vjeruju da tu ima još puno mjesta za inovaciju i unaprjeđivanje ovih higijenskih pomagala. Svakodnevno i dalje u Ured za Patente u SAD-u stižu razni prijedlozi i ideje za buduće tampone. Možda uskoro možemo očekivati tampone s indikatorom zasićenosti, višekratne ili pak vibrirajuće tampone!

Prevela i prilagodila: Tena Lavrenčić

Vlada ignorirala preporuke pri izradi mjera aktivne politike zapošljavanja

Posted on by sdadmin

Povodom donošenja objedinjenih mjera aktivne politike zapošljavanja pod sloganom “Od mjere do karijere”, Mreža mladih Hrvatske je usporedila preporuke iz Vanjske evaluacije mjera aktivne politike tržišta rada 2010. – 2013. i Evaluacije iskustava polaznika, mentora i poslodavaca uključenih u mjeru Stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa s novodonesenim mjerama. Obje evaluacije naručene su od strane Ministarstva rada i mirovinskog sustava.

Nažalost, od preporuka koje se odnose na ovakav tip reforme, svega 3 preporuke su usvojene, 8 njih djelomično, a čak 56 preporuka ni na koji način nije usvojeno. Porazni rezultati govore kako je i ovo jedan od primjera ignoriranja dokaza i istraživanja u kreiranju politika.

Najvažnija preporuka koja je usvojena jest “Objediniti mjere i ukinuti one za koje postoji vrlo slabo zanimanje; pojednostaviti strukturu mjera jer se u trenutnoj “šumi” podopcija i podmjera teško snalaze i nezaposlene osobe, i poslodavci, ali i sami djelatnici Zavoda”.

“Ova reforma je, ako ništa drugo, maknula šumu od preko 40 mjera u kojima se više nitko nije snalazio. Vjerojatno je da će to olakšati svim zainteresiranim stranama snalaženje. S druge strane, propuštena je prilika da se mjere fokusiraju prema onim potencijalnim korisnicima kojima su mjere zaista i potrebne. Umjesto toga  i SOR i Javni radovi su prošireni na gotovo sve mlade što će samo dodatno pojačati efekt mrtvog tereta tj. da korisnici budu osobe koje bi se i bez mjera zaposlili” rekao je za Libelu Marin Živković iz Mreže mladih Hrvatske. 

Od onih koje nisu usvojene u Mreži mladih Hrvatske kao najvažniju vide preporuku  “Razmotriti ograničavanje i smanjenje obujma ove mjere (SOR) kako bi se smanjili negativni makroučinci (istiskivanje drugih oblika ulaska na tržište rada i pripravništvo, istiskivanje iz profesija onih mladih osoba koje si ne mogu priuštiti raditi godinu dana za 2400 kn mjesečno itd.).” 

“Vidimo da ne samo da ova preporuka nije usvojena već se sada negativni makroučinci prelijevaju i na širu populaciju mladih te tako imamo primjere da se mlade osobe zapošljavaju na poslove prodavača preko SOR-a na godinu dana iako sami poslodavci kažu da uhodavanje u taj posao traje do mjesec dana. Tu je sada i novi problem ograničavanja pristupa tržištu rada osobama starijima od 30 u struci za koju su se obrazovali jer je SOR u nekim strukama postao jedini ulaz na tržište rada a oni nemaju pravo na SOR” navodi Marin Živković.

Umjesto da mjere služe da se pomogne najugroženijima, one stvaraju novi skupinu osoba koje su ugrožene na tržištu rada. “Zaista promašena politika koja je dijelom i rezultat ignoriranja preporuka nastalih iz evaluacija mjera, ali i nedostatkom dijaloga sa zainteresiranom javnošću” zaključuju u Mreži mladih Hrvatske.

Analizu preporuka na hrvatskom i engleskom jeziku možete pronaći na sljedećim poveznicama:

A što s dokazima: u kojoj je mjeri Hrvatska implementirala preporuke iz vanjske evaluacije mjera aktivne politike zapošljavanja

(Never) mind the evidence: how well does Croatia implement recommendations on active labour market policy based on external evaluations?

Hešteg-newmom. Hešteg-blessed.

Posted on by sdadmin

Iz tipkovnice osobe koja nema djecu, priča o težini i izazovima roditeljstva može zvučati pretenciozno i fejk. Kladim se da je roditeljima malo toga iritantnije od osoba koje nisu roditelji a o roditeljstvu govore. Čak se i psiholog(inj)e, psihijatr(ic)e, pedagog(inj)e i stručnjak(inj)e iz sličnih područja ponekad pokušava diskreditirati jednostavnim utvrđivanjem njihova roditeljskog statusa, koji kao da daje pravo i legitimitet o roditeljstvu govoriti. Ipak, određeni aspekti roditeljstva danas itekako preslikavaju fenomen dobro poznat i ljudima bez djece.

Roditeljstvo se danas, kao i gotovo svaki drugi segment svakodnevice, može promatrati kao nešto što krojimo i uređujemo prema očekivanjima okoline, ili, točnije, prema onome što mislimo da okolina od nas očekuje. Poput prijateljstava, veza, izlazaka, interijera, putovanja, životnog standarda, danas je roditeljstvo više nego ikad dio imidža; ono je javno, servirano u medijima i na duštvenim mrežama, i danas gotovo svatko ima uvida u tuđe živote – točnije, u ono kako su ti životi predstavljeni. Gotovo svatko tko je u ranim tridesetima barem povremeno na društvenim mrežama naleti na slike savršenih beba, savršenih majki, savršenih obitelji, savršenih domova. Hešteg-newmom. Hešteg-blessed. Roditeljima se servira ideja da je drugima lako, da je roditeljstvo upravo blagoslov koji pada s neba i koji gotovo da i ne iziskuje trud, te da redovito i bez iznimke nešto opako rade pogrešno. Drugima je lako paziti što im dijete jede. Drugima je lako ne dopustiti previše TV-a i drugih gadgeta dnevno. Lako im je provoditi kvalitetno vrijeme. Voditi na izlete, u kazališta, u parkove, u igraonice. Biti dosljedan. Biti strpljiv. Odgovarati na pitanja, poticati znatiželju i kritičko razmišljanje. I iako su sve to doista odlike kvalitetnog roditeljstva, nažalost, motiv takvog stremljenja nije uvijek dobrobit djeteta i njegov zdrav razvoj, nego natjecanje s drugim, savršenijim roditeljima. U moru aplikacija i filtera koji u trenu od običnog sendviča naprave gozbu, priznati da je stvarni život težak i zahtjevan, ponekad i preko kapaciteta, može biti poražavajuće.

{slika}

Ne radi se uvijek o tome da će fotografija za Instagram ispasti pogrešno, i doista nema mnogo roditelja kojima je dijete tek modni dodatak ili ukras u dizajnerskoj kuhinji; radi se zapravo o ogromnom pritisku da se još jedna stvar, iduća u nizu, odradi kako treba. I to nikada ne prestaje! Krene od trudnoće, preko poroda, i nastavi se u beskonačnost. Uzimati vitamine. Folnu kiselinu. Rađati na lopti ili u bazenu? Dojiti! Obavezno dojiti! Pokušavati do granica ljudskih napora! Sa smješkom na licu, dakako. Hešteg-attachmentparenting. Budući da roditelji nisu strojevi, a dan se ne produži magično dolaskom nove osobice na svijet, nemoguće je ispuniti već opisana očekivanja. Da i ne spominjem kako svi nabrojani izazovi najčešće ne dolaze u vakuumu, nego se događaju u svijetu u kojem roditelj ima i karijeru, i društveni život, i niz drugih zahtjevnih uloga, društvenih normi i osobnih želja.

I tu dolazi krivnja. Osobito kada se radi o prvom djetetu, kada je tuđe iskustvo roditeljstva predstavljeno gotovo isključivo kroz sjajne fotografije u časopisima i putem Facebook feeda (a ne dolazi od obitelji, kao što je to prije bila norma), i dok je ideja o budućoj vlastitoj roditeljskoj nepogrešivosti još uvijek dirljivo očuvana. Tuđa su djeca uvijek nasmijana, ako se uprljaju špinatom to je redovito fotogenično i slatko, provode vrijeme u prirodi i jedu domaće kašice bez konzervansa. Hešteg-organic. Hešteg-homemade. Ironično, ideja o savršenom roditelj(stv)u toliko je uzela maha da pokušaji prikaza stvarnosti – djeteta koje  sjedi pred tabletom dok roditelji obavljaju kućanske poslove, mame koja “podmićuje” mališana slatkišima, odrasli koji se crvene nad tantrumom svog dvogodišnjaka u prodavaonici – nailaze na “ja to ne bih nikad” zgražanje i osudu. Također, nastojanje da se postigne ono što drugima naizgled lako ide od ruke crpi energiju, snižava samopouzdanje i osjećaj kompetentnosti te posljedično može dovesti do stresa, anksioznosti i depresije.

{slika}

No stremljenje savršenosti nije pogubno samo za roditelje i njihovo mentalno zdravlje. Upravo zbog osjećaja krivnje, javlja se – i kroz iste društvene mreže koje ga perpetuiraju, jača – svojevrstan otpor tom perfekcionizmu. I kao što je prikazano savršenstvo lažno i pretjerano, tako je i otpor pogrešno usmjeren i, zapravo, promašen. Onda se dogodi, kao nedavno, da jedna poznata majka prizna vlastitu nesavršenost, vlastitu, u nekoliko koraka i iz više razloga pogrešnu reakciju kojom se nitko ne bi trebao ponositi, a sve kao odgovor na previsoke standarde i nemoguća očekivanja. Nažalost, ta reakcija ne posluži kao primjer štete koju prevelik pritisak može učiniti roditeljima, roditeljstvu i konačno djeci, nego se ponosno opisani postupak fizičkog kažnjavanja slavodobitno navodi kao ispravan i zaslužen. Umjesto da se započne razgovor o toksičnom perfekcionizmu, upravo zbog silnih nesavršenosti i pogrešaka koje uloga roditelja neminovno podrazumijeva, postupak proizašao iz posvemašnje nemoći smatra se prihvatljivom – dapače, poželjnom – odgojnom metodom. Umjesto da se kritiziria stvaran problem – predstavljanje roditeljstva tek kao nezahtjevnog hobija a roditelja kao vječno angažiranih i nasmijanih strojeva, diskreditiraju se upravo osnovni postulati na kojima se temelji kvalitetno, povezujuće i autoritativno roditeljstvo.

Nije neobično da jedna krajnost rađa drugu, pa je na pretjerivanje i natjecanje u društvenomrežnim prikazima tobože savršenih života logičan i očekivan odgovor upravo suprotno, ali jednako štetno i netočno prikazivanje nepoželjnih roditeljskih postupaka ispravnima. Jer su lakši. Jer su svakodnevica. Jer smo ih i sami doživljavali kao djeca – “i šta nam fali?!”. Jer su ponekad jedino što roditelj osjeća da ima na raspolaganju. I umjesto da se ponudi pomoć i podrška, javni diskursi postaju tim više odvojeni od stvarnosti, od roditeljstva koje se odvija unutar četiri zida; umjesto da se prizna pravo na pogrešku, svaki se postupak, ma kako štetan, na silu proglašava ispravnim, ne bi li se poništio nepovoljan učinak suprotnog gledišta prema kojem ništa nije dovoljno dobro. Umjesto podrške i razumijevanja, perpetuira se šutnja koja generira osjećaj izolacije i usamljenosti.

{slika}

Ipak, ima svijetlih primjera, poput Katie Kirby, autorice bloga Hurrah for Gin, koja od 2013. na autentičan način, kroz duhovite postove i ilustracije oslikava i onu manje glamuroznu stranu roditeljstva. Katie priznaje da je nakon rođenja svog prvog djeteta razvila anksioznost radi koje je morala potražiti pomoć liječnika, jer pored svih predivnih prikaza majčinstva, naprosto nije vidjela nešto s čime bi se identificirala. To ju je motiviralo da pokrene vlastiti blog na kojem opisuje situacije u kojima se brojni roditelji pronalaze i s kojima se identificiraju upravo jer su životne i stvarne, jer nisu uljepšane, jer su univerzalne i poznate. Katie je svjesna da se pogreške događaju i da stvari, unatoč trudu i najboljoj volji, ponekad ne ispadnu savršeno. I to je u redu, dokle god one potiču učenje i preispitivanje vlastitih postupaka, a ne samokažnjavanje, izolaciju i tjeskobu. Post iz 2015., u kojem navodi 13 stvari koje trebamo osuđivati kod drugih roditelja, Katie završava riječima: “Možda bismo svi bili malo manje usamljeni kada bismo samo prihvatili da neki ljudi stvari rade malo drugačije?”. U toj je rečenici sažela gotovo revolucionarnu ideju da svaki odnos ima svoju dinamiku, da nema savršenog roditelja ni savršenog djeteta, te da jedan recept ne vrijedi za sve. Uz malo više podrške i malo više raznolikosti, uz manje osuda i natjecanja za savršeni Instagram kadar, možda bi doista bilo manje nezadovoljnih, anksioznih, demotiviranih i usamljenih roditelja. Hešteg-itsokay.

Feminizam treba prestati težiti da bude ‘simpatičan’

Posted on by sdadmin

S nosom sam u knjizi na svojoj lokalnoj “kofeinskoj česmi”, do mene dostruji muški glas usred tipičnog milenijskog razgovora: “Mislim, ti nisi jedna od ‘onih’ feministkinja. Kužiš. Nisi bijesna”. Pogledavši u smjeru odakle dolazi ova grandiozna objava najzamornijeg scenarija, osjetila sam tugu dok je pristojnu mladu ženu koja je sjedila kraj njega, umjesto gorljive obrane sestrinstva, oblilo rumenilo zadovoljstva.

U medijima, u politici, u osobnim odnosima, vidim mlade feministkinje koje pozdravljaju ovu vrstu “tolerantnijeg” feminizma. Zašto? Zašto smo se smjestile u taj ograničeni Instagram #girlpower kada smo postigle toliko malo ciljeva i konstantno smo ugrožene “brisanjem”? Kada se feminizam počeo više brinuti za političku korektnost nego za korigiranje loših politika? Kada smo postale marketinška kampanja umjesto opasne ‘sorte’ progresivnih ratnica?

Shvaćam da je posao otpora svakom aspektu moderniteta koji ne uspijeva podržati puna prava žena beznadežan i nemoguć, ali koju poruku šaljemo kada inzistiramo na “izdvajanju” feministkinja koje mrze mušlarce – glasnih i militantnih Meduza dlakavih nogu koje pale grudnjake? Kako ćemo se pomaknuti prema pravednoj poziciji ravnopravnosti ako ne priznamo i ne branimo nužnost historijskog feminizma?

“Krojeći” i šaljući naše poruke tako da budu ugodnije muškarcima ili publici opasno kompromitiramo temeljni feministički projekt.

Feminizam je i dalje, u svojoj srži, unutarnje i političko njegovanje bogatog ženskog bića/sebstva (selfhood) koje ne ovisi ili ne treba status quo sisteme za spoznaju, dopuštenje ili prihvaćanje, već radije inzistira na evoluciji tih sistema kako bi oni osigurali mjesto ženama. Konformitet i slavne osobe ne mogu biti prisvojeni ili korišteni kao sredstva koja podupiru feminizam; to su mehanizmi stvoreni za i od najgorih aspekata američkog društva koji govore ženama kako da se oblače, kako da se ponašaju, kako da “budu dobre”.

Svi/e mi egzistiramo u društvu i neću kriviti žene koje su prokrčile sebi put do uspjeha unutar tradicionalnih područja ili koje su se osnažile pomoću medijskih kampanja, no feminizam nije hashtag koji plasiraju društveni mediji i utjecajni ljudi, niti token koji sjedi za direktorskim stolom, niti neiskreni govor na televiziji na nekoj dodjeli nagrada. Nemojmo se zavaraviti da to mnogo vrijedi.

Kako izgleda efikasan, moderan feminizam u smislu djelovanja i organizacije? Kao feminizam Drugog vala. Možda je danas do te transmutacije iz časnog neposluha u “mlake” slogane došlo i zato što moja generacija zapravo nikada nije primila ključnu poruku Drugoga vala. Pa vas, stoga, želim podsjetiti:

Nisi ovdje kako bi se svidjela [drugima]. Tvoja vrijednost ne ovisi o “marketinškoj/tržišnoj” vrijednosti (marketability), angažiranosti ili dostupnosti. Tvoja seksualnost nikada nije trebala biti korištena za plaćene klikove i reklame.

Ili, riječima Adrienne Rich:

“[Feminizam] znači otpor silama u društvu koje kažu da žena treba biti lijepa, ugodna, igrati ‘na sigurno’, imati niska profesionalna očekivanja, utopiti se u ljubavi i zaboraviti na posao, živjeti kroz druge, ostati na mjestu koje nam je namijenjeno. Stoga, to znači – hrabrost da budeš ‘drugačija’, a ne neprekidno dostupna”.

Ostani radikalna. Čvrsto vjeruj u vlastitu vrijednost. Još nismo ravnopravne, Još nismo poštovane. Javni prostori još uvijek nisu sigurni od predatora. Trgovina ljudima raste, ne smanjuje se. Cijene naših profesionalnih doprinosa i dalje su ispod tržišne vrijednosti. Postoje prostorije pune muškaraca koji imaju moć da određuju naše sudbine, sudbine naših tijela, koji aktivno rade na ograničavanju našeg djelovanja i samosvijesti. Odgovore ne tražite od društva. Ili u Hollywoodu. Pogledajte te stare, pelemenite, pravedne feministkinje, one koje su feminizmu dale kredivilitet, one kojih se sile koje nas žele držati potčinjenima boje.

Ovaj je članak posvećen moćnim feminističkim prethodnicama: Audre Lorde, Adrienne Rich, Shulamith Firestone, Phyllis Chesler, Kate Millet, Andrea Dworkin i drugima.

Danas i uvijek, zahvalna sam na radu tih žena koje prihvatile neodobravanje javnosti kao neizbježnu cijenu svoje odvažne obrane žena.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Simpozij: Žene u medijima

Posted on by sdadmin

Ovogodišnja tema 9. simpozija “Mediji na drukčiji način”, koji će se održati 4. svibnja, na kampusu Borongaj, su žene u medijima. U organizaciji USKN Komuna nastojat će se dati slika kako su žene prikazane u medijima i kako je biti žena u medijskoj industriji. 

Jeste li znali da su žene medijski zastupljenije od muškaraca u samo četiri područja: moda i ljepota (67%), obiteljske teme (65%), kontracepcija (61%), žene u politici (54%)?

Znate li da žene glume samo 37% glavnih likova u sto najpopularnijih filmova iz 2016. godine, a samo 32% svih ženskih likova govori u filmovima? Jeste li svjesni da žene zauzimaju samo 27% čelnih pozicija u medijskim kompanijama?

Sve te informacije i mnogo drugih očekuje vas na simpoziju čiji program možete pratiti na facebook događaju. 

Održan flash-mob ‘Dobacio mi je: Siđi s bicikla da te nasjednem!’

Posted on by sdadmin

Povodom obilježavanja Međunarodnog tjedna borbe protiv uličnog uznemiravanja koji je ove godine od 2. do 8. travnja inicijativa Hollaback! Hrvatska u subotu 08.travnja je održala flash-mob “Dobacio mi je: Siđi s bicikla da te nasjednem!” Njime se ukazalo na situacije uličnog uznemiravanja koje doživljavaju žene i LGBTIQ osobe svakodnevno na ulicama u Hrvatskoj! Akcija je organizirana u okviru projekta “Lokalne priče: Put prema ljudskim pravima” kojeg provodi Mreža mladih Hrvatske s partnerima uz potporu Europske unije.

Ulično uznemiravanje je svako ponašanje na javnim mjestima između neznanaca koje je neželjeno, uznemiravajuće ili zastrašujuće, a motivirano je pripadnošću osobe određenoj društvenoj skupini. Ono se najčešće događa ženama i pripadnicima_ama LGBTIQ zajednice. Iako ga se najčešće smatra benignim i zanemarivim problemom u najboljem slučaju, a “tipičnim” ponašanjem ili komplimentom u najgorem, ono ostavlja značajne posljedice na psihičko zdravlje i kvalitetu života osobe koja ga je doživjela ili ga često doživljava.

Povodom osvještavanja problema na akciji je Inicijativa Hollaback! Hrvatska pročitala proglas koji prenosimo u cijelosti: 

Žene i LGBT osobe u cijelom svijetu svakodnevno doživljavaju ulično uznemiravanje. Komentari poput ovih koje smo imali/e priliku vidjeti na natpisima naših “modela” primjeri su navedenog ponašanja. Žene se stavlja u poziciju seksualnog objekta koji je tu kako bi drugi mogli uživati u njezinom izgledu ili uslugama. Društvo nas uči da prihvaćamo ulično uznemiravanje kao kompliment! Stavlja nas se u poziciju “drugotne” i submisivne koja postoji kako bi bila nečiji trofej! Poručuje nam se da smo uvijek nečije, da smo “javno dobro” pa si i prolaznici uzimaju pravo komentirati i osuđivati naš izgled, ponašanje, stil odijevanja.

LGBTIQ osobe se uličnim uznemiravanjem želi otjerati u “njihova četiri zida” gdje mogu biti što žele dok ih se ne mora gledati ili tolerirati. Želi im se poručiti da su građanke i građani drugog reda koji/e nemaju ista prava kao ostali/e. Poručuje im se da ne smiju biti to što jesu ili da to ne bi smjeli/e javno iskazivati. Želi ih se zastrašiti i otjerati u još veću nevidljivost! Ovom akcijom htjele smo poručiti da osobe koje su doživjele ulično uznemiravanje nisu krive! Ovom akcijom potičemo druge da razmisle sljedeći put kada na ulici žele nekome nešto dobaciti! Želimo da se društvo zapita zašto se žrtve okrivljuje, a nasilnike opravdava! Javni prostori trebali bi biti sigurni za sve, a ne samo za neke!

Zajedno možemo ljudima kojima se ono događa ili se dogodilo dati do znanja da to nije njihova krivnja i da nisu sami/e. Želimo upoznati zajednicu s tim problemom, adresirati ga i osvijestiti da je borba protiv uličnog uznemiravanja zadaća svih nas. Možemo glasno zahtijevati promjene kako bi društvo bilo ravnopravnije!

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org