Neustrašiva djevojčica: simbol ženske snage i muške nemoći da se s njome nose

Na inicijativu McCann New Yorka i State Street Global Advisora, na Manhattanu je nedavno osvanula statua djevojčice postavljena nasuprot već postojećoj skulpturi Jurećeg bika Wall Streeta u parku Bowling Green.

‘Jureći bik’ tri tone je teška i 3.4 metra visoka skulptura koja prikazuje bika spuštene glave s proširenim nozdrvama i dugačkim rogovima spremnog da krene u napad. Ova skulptura naprosto zrači agresijom, snagom i nepredvidivošću te kroz lik predimenzioniranog bika predstavlja kako agresivni financijski optimizam i prosperitet, tako i snagu i nepredvidivost burze. Autor ove skulpture, ArturoDiModica, Jurećeg je bika postavio u park Bowling Green još ne tako davne 1987. godine u činu ‘gerila umjetnosti’.

Na sličan je način, uoči Međunarodnog dana žena, preko puta jurećeg bika preko noći osvanula brončana skulptura djevojčice koja, s rukama na bokovima i odlučnog pogleda, odrješito prkosi mnogo većem biku. Ova nadasve feministička instalacija pod nazivom ‘Neustrašiva djevojčica’ djelo je Kristen Visbal izrađeno u sklopu kampanje SSGA kako bi se naglasila činjenica da tvrtke s većim brojem žena na rukovodećim pozicijama financijski bolje posluju. Iako se radi o tek privremenoj instalaciji koja bi se na lokaciji trebala nalaziti još svega 30-ak dana, ona šalje vrlo snažnu poruku – da su žene hrabre, neustrašive i sposobne biti vođe u korporativnom svijetu. “Jedna od najupečatljivijih figura Wall Streeta upravo je Jureći bik, tako da nam se ideja o ženskoj osobi koja se suprotstavlja biku činila kao vrlo kreativan način na koji možemo poslati poruku. Iako se radi o maloj djevojčici, njezin stav pun je odlučnosti, drskosti i spremnosti na borbu sa statusom quo”, izjavila je za Business Insider zamjenica šefa financija SSGA Lori Heinel nakon postavljanja instalacije. 

Ova je umjetnička instalacija preko noći stekla veliku popularnost te je zbog poruke koju odašilje raspisana i peticija kojom se nastoji postići da ‘Neustrašiva djevojčica’ postane trajni dodatak skulpturi Jurećeg bika. U samo 48 sati peticija je uspjela prikupiti 2 500 potpisa.

No, usprkos tome što se radi o zaista posebnoj ideji i odličnoj izvedbi koja osnažuje žene i potiče na smanjivanje rodnih razlika na rukovodećim pozicijama, ‘Neustrašivu djevojčicu’ nije dočekalo samo odobravanje. Nedugo nakon što je skulptura postavljena, arhitektonsku dizajnericu Alexis Kaloyanides pri odlasku u razgled novopostavljene umjetnine dočekao je neugodan prizor. Točnije, grupa muškaraca penjala se na Djevojčicu i sa skulpturom simulirala seksualne odnose. Kaloyanides je pošlo za rukom snimiti fotografiju jednog od muškaraca za vrijeme simulacije seksa s brončanom figurom, dok su se ostali prisutni muškarci smijali i bodrili svog prijatelja. Fotografiju je podijelila na društvenim mrežama, a ista je vrlo brzo i postala viralna.

{slika}

Navedeni čin već sam po sebi graniči s vandalizmom i predstavlja krajnje nepoštivanje umjetnosti, no činjenica da se simulacija seksualnog odnosa odvila ne samo na kipu maloljetne djevojčice, već i na djelu koje na Wall Streetu stoji kao simbol osnaživanja žena, čini nastalu situaciju još degutantnijom. U jednom bezobraznom, ali naizgled bezazlenom činu sadržana je mnogo šira slika od one koja se proširila društvenim mrežama, slika koja potiče patrijarhalnu misao, koja daje uvid u cjelokupni opseg muške privilegije perpetuirane kroz poticanje takvih delikata uz komentare poput ‘dečki su dečki’ ili ‘to je samo šala, opusti se’. No, ne radi se o šali, radi se o činu koji u svega 20-ak sekundi odglumljenog općenja sa skulpturom počinjenog iz puke zabave uspijeva omalovažiti stoljeća ženske borbe. I sama Kaloyanides poručila je: “I ovaj muškarac ima majku, sestru, djevojku, ženu, tko zna – dosta je bilo izlika i ‘šala’, više se ne namjeravam smijati.”

Obitelj je tamo gdje osjećam da pripadam

Udruga Roda danas je predstavila animirani film koji govori o različitim oblicima obitelji koje sve imaju nešto zajedničko – one su najvrednije mjesto za odrastanje; mjesto gdje se osjećamo voljeno i znamo da je tu uvijek netko uz nas. Animirani film nastao je prema predlošku slikovnice “Naše obitelji”, a prikazuje znatiželjnog leptirića Srećka koji u smiraj dana obilazi gradske prozore i kroz ono što vidi, uči o svim vrstama obitelji. Tako Srećko susreće jednoroditeljske, posvojiteljske, obitelji životnih partner(ic)a i obitelji s roditeljima s invaliditetom i iako izrijekom ne zaključuje kakve je obitelji upoznao, prepoznaje zajedničku notu u svim obiteljima – ljubav koja povezuje njene članove i članice, te zaključuje da je “obitelj tamo gdje osjećam da pripadam”. Srećko nas uči kako je svaki oblik obitelji jednako važan i jednako vrijedan, bez obzira na moguće predrasude.

Gledajući animirani film s odraslom osobom i komentirajući ga, djeca će učiti o prihvaćanju različitosti i osvijestiti da nije važno kakvog je oblika nečija obitelj, sve dok se svi članovi obitelji osjećaju voljeno, sigurno i slobodni živjeti svoju različitost.

Autori slikovnice prema kojoj je nastao i ovaj animirani film su Roda i Igubuka d.o.o. koju čini autorski dvojac Guljašević-Kuman u Hrvatskoj prepoznat po izradi jedinstvenih i prepoznatljivih slikovnica i animiranih filmova koje publika kojoj se obraća, a to su djeca i odrasli, uvijek rado dočekuje.
Izradu animacije uz Igubuku u animiranom filmu potpisuje Hommage, glazbu – Konrad Lovrenčić dok su Leda Lovrenčić, Laura Đurović, Patrik Đurović i Ana Kuman posudili svoje glasove dječjim likovima. Leptira Srećka utjelovljuje Dubravko Sidor, kojega publika možda najviše pamti kao naratora u animiranim filmovima o slavnom profesoru Baltazaru.

Naše obitelji

Udruga RODA – Roditelji u akciji u okviru projekta Kaleidoskop – unapređenje prava djece u različitim obiteljima za tolerantnije i raznovrsno društvo, kojega provodi s partnerima ADOPTA – Udruga za potporu posvajanju i LET – Udruga za unapređenje kvalitete življenja te udrugom Zagreb Pride kao suradnicima, objavila je svoju prvu slikovnicu Naše obitelji i animirani film o različitim obiteljima.

Promocija slikovnice i animiranoga filma “Naše obitelji” održat će se 23. ožujka 2017., četvrtak, u 11 sati u Rodinom novom prostoru na adresi Žerjavićeva 10/I.

Autori slikovnice su Roda i tvrtka Igubuka d.o.o. koju čini autorski dvojac Guljašević-Kuman u Hrvatskoj prepoznat po izradi jedinstvenih i prepoznatljivih slikovnica i animiranih filmova koje publika kojoj se obraća, a to su djeca i odrasli,uvijek rado dočekuje.  

Izradu animacije uz Igubuku u animiranom filmu potpisuje Hommage, glazbu – Konrad Lovrenčić dok su Leda Lovrenčić, Laura Đurović, Patrik Đurović i Ana Kuman posudili svoje glasove dječjim likovima. Leptira Srećka utjelovljuje Dubravko Sidor, kojega publika možda najviše pamti kao naratora u animiranim filmovima o slavnom profesoru Baltazaru.  

Središnje poruke slikovnice i animiranoga filma koje govore o tome da je obitelj tamo gdje osjećamo da pripadamo i da je u redu biti različit šalje leptirić, glavni protagonist koji vučen svojom znatiželjom promatra prizore iz života jednoroditeljskih, posvojiteljskih, duginih ali i drugih obitelji.

Slikovnica je tiskana u 600 primjeraka, a svoj primjerak dobit će svi/sve koji/e dođu na promociju.  

Kroz slikovnicu djeca će, istražujući je s odraslom osobom, učiti o prihvaćanju različitosti i učiti o tome kako nije važan oblik obitelji sve dok se djeca u njoj osjećaju voljeno, sigurno i slobodni živjeti svoju različitost.

Natječaj #radnopravnost

Vox Feminae Platforma poziva sve zainteresirane ilustratore/ice, dizajnere/ice te ostale umjetnice i kreativce koji/e se izražavaju kroz srodne vizualne i likovne umjetnosti da se prijave na natječaj “#radnopravnost”.

Natječaj je otvoren do 2. travnja 2017. a odabrani/a sudionica natječaja bit će autor/ica vizualnog identiteta promotivnih materijala (plakati i šalice) koji će se po završetku projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu” distribuirati poslodavcima i svima onima koji žele obogatiti svoj radni prostor vizualom koji promiče radno okruženje ponosno na raznolikost.

Posebno napominjemo da natječaj nije za formalni vizualni identitet projekta, što znači da potičemo različite interpretacije, pristupe i umjetničke intervencije na temu inkluzivnog LGBTI radnog okruženja; a poglavito u kontekstu samog promo materijala – šalica i plakata.

Upravo zato tražimo kreativce i kreativke koje će svojim prepoznatljivim stilom i estetikom doprinijeti vizualnom pečatu konačnog promotivnog proizvoda. Želja je projektnog tima da finalan proizvod bude zabavan, unikatan, umjetnički promotivan materijal, kojeg će poslodavci i zaposlenici s ponosom staviti u svoje radno okruženje te time jasno dati do znanja kakve politike i prakse to radno okruženje reflektira; ali koji će poslužiti i kao promocija stvaralaštva domaćih umjetnika/ca.

 Uvjeti natječaja:

  • Na natječaj se mogu prijaviti sve zainteresirane umjetnice i umjetnici
  • Sudionici/e natječaja moraju priložiti minimalno jedno a maksimalno tri rješenja za plakat i promotivnu šalicu. Idejna rješenja za plakat i šalicu mogu i ne moraju funkcionirati kao dio iste, povezane tematske cjeline. Broj dostavljenih predloženih rješenja nikako ne utječe na konačan izbor. Dopušteno je korištenje teksta, poruka i slogana.
  • Format za natječajne prijedloge: .jpg, .png .pdf ili drugi adekvatni format za web prijenos. Radove će u formatu obrađenom za tisak biti potrebno dostaviti nakon izbora i završenog natječaja.
  • Uz priložena rješenja potrebno je navesti osobne podatke: ime i prezime, adresu prebivališta, godinu rođenja, kontakt telefon i kratku biografiju. Poželjno, ali nije obavezno, je i kratko objašnjene koje prati predložene radove (do 1000 znakova) te link na web stranice i portfolio autora/ice.
  • Rok prijave je 2. travnja 2017. u ponoć
  • Prijave i popratna dokumentacija se šalju isključivo elektronički na e-mail clanstvo@voxfeminae.net (natjecatelji/ce će primiti potvrdu o zaprimljenoj prijavi u roku 48 sati)
  • Isti kontakt mail dostupan je za sva potencijalna pitanja vezana uz natječaj
  • Rezultati natječaja bit će objavljeni do 5. travnja 2017. na portalu Voxfeminae.net
  • Nakon završetka natječaja, Vox Feminae tim će angažirati jednu umjetnicu ili umjetnika za suradnju; uz otvorenu mogućnost suradnje s drugim sudionicama/cima u 2017. godini i kasnije
  • Autor/ica odabranih pobjedničkih rješenja bit će pozvana na sastanak (uživo ili Skype ako adresa prebivališta nije Zagreb) na kojem će se dogovoriti nastavak suradnje
  • Nagradni fond iznosi 3000,00 kuna bruto

K-zona / Vox Feminae Platforma će odabrana rješenja tiskati na promotivne materijale projekta “LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu”, te objaviti i distribuirati putem svojih društvenih mreža te na samoj konferenciji “Radno okruženje ponosno na raznolikost” krajem travnja

(Ne)Jasna?

Multimedijalni performans Ova žena se zove Jasna, 08 u sklopu višegodišnjeg projekta autorice Nicole Hewitt, dio je europskog projekta Risk Change. Ovaj multimedijalni performans u izvedbi pojedinih članica grupe Pangolin, Nicole Hewitt i Vide Guzmić, te suradnika Ivana Slipčevića, održao se 18. ožujka 2017. u prostorijama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u sklopu izložbe Između tamo i tamo: anatomija privremenih migracija.

Autorica kroz osmu epizodu hibridnog dokumentarno-fikcijskog projekta prikazuje ženu dislociranu od vlastitog iskustva, migranticu koja se nalazi u prostoru između osobne i službene povijesti iz kojih nastaje određena memorija kolektivnog sjećanja.

Na početku valja istaknuti važnost tehničke komponente koja je ključni aspekt doživljaja samog performansa koji uključuje tekst i film. Naime, ono što publici prvotno zaokuplja pažnju je činjenica da perfomans prikazuje jezičnu izvedbu koja se konstruira kroz fikciju, recitaciju, testimonijal i slide projekciju. Izvedba članova/ica grupe Pangolin konstruirana je u obliku performativnog predavanja (engl. lecture performance) gdje publika stječe uvid u životnu i radnu biografiju žene čije je ime Jasna koja danas ima 50 godina. Multimedijalnost je upravo ono što pojačava dojam same izvedbe. U radu nailazimo na elemente od korištenih transkripata sa suđenja u Hagu, narativnih crtica, prijavnica za poslove raznih administratorskih i data collector poslova u ICTY itd. Autorica kroz kompleksnu vizuru i fokalizaciju naslovne junakinje propituje način na koji nastaju prakse oblikovanja povijesti i važećih društvenih reprezentacija.

Polazište autoričina interesa je fragmentarni narativ vezan uz Haški sud. Jasnin lik okarakteriziran je kompleksnošću postjugoslavenskog ratnog diskursa, a samim time njezin identitet je fluidan i fragmentiran. Ona je službenica UN-a, razmišlja o migraciji te Hewitt  kroz njezinu vizuru pokušava dekonstruirati sam diskurs Haškog suda koji se nameće kao neutralan, a u stvarnosti je ideologiziran te naturaliziran. Osobna povijest u konstantnom je konfliktu sa službenim, linearnim procesima koji oblikuju Povijest. Odnosno, ‘mali’ čovjek je u neprekidnoj borbi s regulatornim mehanizmima i ideološkim aparatima nametnutih od strane samog sistema.

Također, možemo primijetiti kako autorica sažima niz dosadašnjih epizoda cjelokupnog performansa u određenom povijesnom slijedu. Njezin okvir djelovanja je od 1991. pa do danas, čime nas kronološki uvodi u Jasninu dokumentarno-fiktivnu priču. Osmi nastavak epizode nadovezuje se na prethodne, od uvodne epizode u kojoj se pita o rubu analogne i nestanku ruba u digitalnoj fotografiji, mrežama piksela i prisjećanja radne i životne biografije do, primjerice, razmišljanja o smetnjama u transmisiji i elektronskom.

Fokusirajući se na osmi nastavak epizode saznajemo kako je godine 1985. Jasna djevojka koja je nesigurna u vlastite vrijednosti zbog čega ne upisuje Akademiju u Zagrebu, već  komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu čime svjesno sputava svoje ambicije. Nadalje, godina je 1990. i ona se vraća u svoj rodni grad Vukovar u kojemu rat samo što nije započeo. Šetajući ulicama sa svojim prijateljima nailazila je na specijalce te se pitala po čemu su oni toliko specijalni i je li se promijenio kemijski sastav ljudskih mozgova, čime autorica publici otvara prostor za iščitavanje značenja ratne problematike. Usporedno s kulminacijom rata, 1991. Jasna razmišlja o migracijama, kako će posjetiti brojne europske gradove, primjerice Pariz, London i Amsterdam. U konačnici, dolazimo do suvremenog doba, odnosno 2017. godine kada pitanje o kemijskim sastavima mozgova ljudi i dalje ostaje otvoreno. K tome, dok je Jasna živjela u Haagu, doznajemo da nizozemska vlada isplaćuje novčanu svotu doseljenicima kako ne bi doživjeli ‘zlatnu dob’ u Nizozemskoj. Stoga, pedeseti rođendan izaziva težinu kod doseljenica i domicilnih žena, međutim, potonjima nitko ne nudi novac da odu.

{slika}

Iz prethodno navedenog, mogli bismo reći kako autorica progovara iz ambivalentne pozicije nevidljivo prisutnog ženskog subjekta koji supostoji u prostoru koji nazivamo stvarnošću. O tome je riječ i kroz svih osam dosadašnjih epizoda performansa. Kroz narativnu strukturu prikazuje unutarnja previranja glavne protagonistice kojima se želi predočiti kompleksnost pozicioniranosti pojedinca ili grupe ljudi. Postavlja se pitanje upravljamo li sami svojim postupcima i životima ili je to samo privid, te smo poput ‘lutke na koncu’ čime se evocira naša daljnja marginalna pozicija.

Shodno tome, Jasna razmišlja o pitanju objektnosti te možemo li istovremeno biti i objekt i djelovanje. Nalazeći se u svojoj radnoj sobi u Haagu, ona slaže svoj životopis te govori: “Ja sam slika oduševljenja, prikaz vještina. Ja sam potpuno uronjena, ja vjerujem u etiku skrbi i timski rad…”, što se može shvatiti kao prihvaćanje i provođenje normi koje su joj zadane od strane drugoga. Nadalje, Jasna koja progovara kroz autoričin glas, navodi da žudi za poslom od smisla te da živi u iluziji, a žudi za stvarnošću. To nas potiče da kroz fikciju promislimo o vlastitim životima, te u kolikoj mjeri smo konstruirani kao subjekti, odnosno objekti i kako se to odražava na naše djelovanje.

Pri kraju performansa, autorica govori o razlici između analognih i digitalnih zapisa memorija. Prostor analognog nudi nam mogućnost da zavirimo u sve pukotine i sjene povijesnih zbivanja te njime možemo zabilježiti vlastitu materijalnost dok se ona u digitalnom zapisu pretvara u numerički kod gdje će svi zapisi biti komprimirani.

“Na taj način”, navodi Hewitt, “memorije će se  pomaknuti tako da ćemo se osjećati  izgubljeno čak i tamo dolje na dnu”. Fraza odakle/odavde, koja se nameće, navodi nas na promišljanje o ljudima koji su napustili svoje domove i kojima je migracija neizbježna posljedica. Naposljetku, Hewitt završava izvedbu riječima “prazan je grad” koje se sve brže ponavljaju te pretvaraju u šum, buku. To je višeglasje popraćeno dinamičnim mijenjanjem fotografija napuštenih gradova gdje harmoničnost i usklađenost članova/ica grupe samog performansa pridonosi toj dinamičnoj strukturi. Mogli bismo reći kako je na taj način autorica željela oslikati unutarnji razdor i kaotično stanje koje se odvija u samom liku, ali i generalno raspoloženje koje vlada u postratnom i suvremenom kontekstu.

U konačnici, možemo se zapitati tko je ključni aktant u cjelokupnom procesu te koliko je naša pozicija unutar migracijskog protoka koji se odvija zapravo marionetska. Jesmo li samo vođeni dominantnim figurama sistema koji provode svoju ideologiju shodno vlastitim interesima ili imamo mogućnost artikulirati se kao subverzivni akteri? 

Većina građana ove zemlje ne mrzi!

Centar za mirovne studije i Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj povodom Međunarodnog dana za suzbijanje rasne diskriminacije poziva stanovnike Hrvatske da se svakodnevno bore protiv svih oblika rasne diskriminacije, a političke institucije da suzbijanje rasne diskriminacije postave kao jedan od ključnih političkih ciljeva. “To je osobito važno učiniti u obrazovnom sustavu uvođenjem građanskog odgoja i obrazovanja te njegove mirovne i interkulturne dimenzije. Jednako tako, pozivamo državne institucije da pravovremenim sankcioniranjem rasne diskriminacije i zločina iz mržnje pošalju jasnu poruku o nedopustivosti nejednakog tretmana bilo kojeg ljudskog bića bez obzira na njegovu boju kože, nacionalnu ili etničku pripadnost i druge karakteristike” ističu u zajedničkom priopćenju.

U svom priopćenju također upozoravaju na rastuće pojave ksenofobije i rasizma u Hrvatskoj, počevši s govorom mržnje koji etiketira osobe druge boje kože i različitog etničkog i nacionalnog porijekla u svakodnevnom društveno-političkom i medijskom prostoru, pa sve do rasno motiviranih zločina koji su se početkom ove godine događali učestalije nego ranije. I dok s političkih govornica stižu poruke netrpeljivosti i konkretne politike koje promiču društvenu zatvorenost i diskriminatorne prakse prema manjinskim skupinama, u svakodnevnom životu diskriminacija je toliko ukorijenjena da je često neprimjetna i tolerirana kao normalna pojava. Društvena situacija u Hrvatskoj je tijekom posljednjih mjeseci koračala putem nestabilnosti, što za posljedicu ima urušavanje mehanizama zaštite ljudskih prava i povećanje netrpeljivosti u javnom prostoru kroz netolerantnu, diskriminatornu i, često, nekažnjenu retoriku. Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije nakon dvije godine izrade i provedene javne rasprave, ponovno se izrađuje kako bi se njegove odredbe razvodnile. Takva je društvena klima generalno prisutna u širem društvenopolitičkom europskom i globalnom kontekstu. Protekla je godina obilježena nizom diskriminatornih političkih odluka u Europskoj uniji poput zatvaranja granica pred bijegom tisuća izbjeglica ili pak Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu, preko jačanja potpore građana tradicionalnim desnim strankama i ekstremnim nasilničkim pokretima, pa sve do svjetskog finala izborom Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država s eksplicitnom šovinističko-nacionalističkom retorikom.

“Međutim, iako su glasni, rasizam i ksenofobija nisu dominantni stav i praksa u hrvatskom društvu. Većina građana ove zemlje ne mrzi. Štoviše, u prošloj smo godini U Hrvatskoj vidjeli ogromnu solidarnost sa izbjeglicama koje su trebale našu pomoć. Iznimno je važno svakodnevno pokazivati kako su svi oblici diskriminacije nedopustivi te se zalagati za proces integracije u kojoj sudjeluju svi. Razbijanje predrasuda i straha prvi je korak, stoga je važno upoznati ljude koji žive u našim lokalnim sredinama i podržati njihovu građansku hrabrost u započinjanju dijaloga s društvom koje na njih ne gleda blagonaklono” zaključuju u svom priopćenju Centar za mirovne studije i Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj.