Kao majka, nisam mogla sjediti i promatrati kako djeca izbjeglice umiru

Netko mi je jednom rekao da jednom kada dobiješ djecu postaješ ”univerzalni roditelj”. Na neki način sam razumjela što misle, no to je bilo prije nego sam i sama dobila djecu i postala svjesna čudnog seta osjećaja i osjetljivosti koja dolazi skupa s roditeljstvom.

Od trena kada sam postala majka Violeti, koja sad ima šest, i Bertiju, koji ima tri, ne mogu više ignorirati djecu koja plaču u javnosti. Jesam li osjetljivija od većine? Ne znam, ali znam da, od kada sam vidjela fotografije Alana Kurdija, malenog sirijskog dječaka čije se tijelo nasukalo na Turskoj plaži prošlog Rujna, nisam mogla prestati razmišljati o tome kako ga bacaju hladni valovi, prestrašenoga i samog. Tužna simbolika njegovog dolaska na samotnu plažu zaokupljala je mnoge ljude, no kako je vrijeme prolazilo, ja nikako nisam mogla preći preko toga.

Par tjedana nakon toga, jedan razgovor u školskom dvorištu, u Totesu, u grofoviji Devon (u Engleskoj) pružio mi je  šansu da nešto i poduzmem u vezi svog osjećaja. Jedna od majki, Abby, je liječnica i odlučila je volontirati na Lezbosu, grčkom otoku koji je preplavljen izbjeglicama koje traže siguran prolaz u Europu. Moj je odgovor bio skoro pa automatski, željela sam poći s njom.

Prijavile smo se s organizacijom koja je radila u kampu Moria, bivšoj vojnoj bazi na jugu Lezbosa u koju dnevno pristiže i do dvije tisuće izbjeglica, uglavnom iz Sirije i Afganistana. Dodijeljeno nam je tjedan dana rada u noćnoj smjeni, od četiri popodne do ponoći,  u dijelu kampa predviđenom za obitelji.

U dva mjeseca koja su prethodila našem dolasku pred  žilet žicom prekrivene zidove kampa Morie, moje je nestrpljenje raslo. U svakodnevnom poslu radim u Riverfoodu, servisu za dostavu organske hrane. Iako sam oduvijek bila pustolovna, moji prijašnji izleti nisu išli dalje od konobarenja na jahtama ili posla u američkim ljetnim kampovima. Ovo je bilo nešto potpuno drugačije.

Reakcije obitelji i prijatelja/ica su bile svakojake, od pohvala do brige što se izlažem opasnosti, i kako su tjedni prolazili, i sama sam pronalazila razloge za odustajanje. No, onda bi se pojavila nova slika djece izbjeglica i moje bi se srce iznova slomilo. Abby i ja smo se pridružile troje lokalnih liječnika i dvoje volontera koji nisu bili iz polja medicine i započele trening. Naučile smo kako uočiti poteškoće s disanjem kod beba, kako izvesti trijažu i pružiti prvu pomoć. Primile smo cjepivo protiv gripe te napravile plan kako ćemo sačuvati mentalno zdravlje kada nam postane teško. Odlučile smo se za razgovor i džogiranje.

Drugog siječnja, nakon četverosatnog zaustavljanja u Ateni, odletjele smo na Lezbos, u malenom avionu preko Egejskog mora te smo prebačene u kamp Moria. Bilo je teško ostati pribran gledajući sve te muškarce, žene i djecu koji su se kretali uokolo zaogrnuti u sive deke koje je dijelio UNHCR. Napeta energija ljudi u tranzitu bila je gotovo opipljiva.

No nismo imale vremena za osvrtati se na to jer su već prvu noć temperature pale na -4°C. Naš prvi posao je bio da obilazimo improvizirane barake kako bi pronašle obitelji s malom djecom i odvele ih u zatvoreni, grijani dio kampa gdje je bila osigurana hrana i liječnička skrb. Naš se tim podijelio u parove i počeli smo obavljati, kako ćemo to kasnije nazivati, runde.  Na početku je ulazak u sobu punu izbjeglica bio zastrašujuć. Nisam znala hoće li se postaviti neprijateljski ili možda sumnjati u naše namjere. Bili su iscrpljeni i prljavi. Neki su doslovno hodali od Sirije do Turske prije no što su preko mora stigli u Grčku te se tjednima nisu imali priliku okupati tako da je soba imala težak vonj.

Google prevoditelj nam je postao najbolji prijatelj dok smo pokušavale uvjeriti ljude da pođu za nama.  ‘Liječnik/ica? Treba li nekome liječnik/ica?”, govorile smo, pokazujući na stetoskop.  Pomagali bismo svima koji bi nam pristupili, od kojih su mnogi bili prehlađeni ili s upaljenim grlom, dok su neki putem prema Europi izgubili lijekove koje trebaju dugoročno uzimati. Ja sam digitalnim toplomjerom provjeravala temperaturu djeci u svakoj prostoriji u koju bi ušli te bih prijavila natrag svaku povišenu temperaturu, a bilo ih je mnogo.

Ljudi tamo su bili nježni, prijateljski nastrojeni i zahvalni. Vladao je opći osjećaj olakšanja što su uspjeli stići u Europu. Sati su letjeli, a proletjelo je i narednih šest noći. Nosili smo im lijekove, mlijeko za djecu i suhu odjeću te bi odvodili oboljele u sobu za bolesnike. Danju bi odlazili u nabavku lijekova, medicinskih potrepština, hrane i odjeće u lokalne trgovine. Za svaku turu koju bi platili, grčki trgovci bi nam ubacili malo više, bez naplate.

Vidjeli smo toliko patnje, ali trenutci koje sam uvijek iznova vrtila u glavi su sve scene iz individualnih obiteljskih putovanja. Baka koja je digla ruke visoko u zrak kad je čula otkucaje srca nerođenog djeteta svoje kćeri ili četverogodišnji dječak koji je toliko vrištao od hladnoće da su mu oči bile jarko crvene, nasuprot njegovog blijedog lica.

Ono što me još uvijek najviše pogađa su scene koje nisam osobno vidjela, već sam o njima slušala. O bebi koja se otkrila po noći i smrznula do smrti noć prije nego smo došli ili o majci koja je trebala odabrati koje će od svoje dvoje djece spasiti od utapanja kada im se brod prevrnuo. Ove i mnoge druge tragedije su bivale prijavljene tužnim, anonimnim brojkama koje su kružile među volonterima: ‘‘Izgubili smo ih 17 danas…”.

Otkada sam se vratila kući, bilo je mnogo pohvala i interesa za moje putovanje. Na neki način to mi je pričinjavalo nelagodu, moj je posjet bio kratkotrajan a moj doprinos nije bio ništa drugačiji od onog tisuća drugih volontera i volonterki. Moj tim i ja smo održali nekoliko govora u kojima smo pokušali ohrabriti druge da se uključe i pomognu te me je iznenadilo koliko ljudi želi znati više o našem putovanju. Na jednoj prezentaciji, u našoj lokalnoj crkvi, pokazali smo ljudima slike izbjeglica koje smo upoznale i činilo se da je to dosta dotaklo ljude. Njihove su suze za mene bile dobra stvar jer su pokazale da je ljudima stalo do patnje i devastacije kada su djeca u pitanju.

Taj osjećaj je ono što je privuklo volontere/ke iz cijelog svijeta na Lezbos: španjolske spasioce koji svakodnevno izvlače djecu i odrasle iz mora, švedske timove koji dijele odjeću, hranu i vodu po kampu, “Dirty Girls of Lesbos” koje skupljaju mokru i prljavu odjeću s plaže te ju peru i dalje dijele izbjeglicama u kampu.

Lezbos je jedno izvanredno mjesto gdje rezultati onog najgoreg u čovječanstvu izvlače ono najbolje u ljudima. Politika je složena, ali ono što sam ja vidjela su patnje obitelji, obitelji poput moje. U neku ruku moje je putovanje bilo sebično jer sam znala da će me promijeniti, a ono čemu sam se nadala jest da će me učiniti manje nervoznom majkom.  Kada sam se vratila s puta, popela sam se u krevet k svojoj djeci i  čvrsto ih zagrlila. Zatvorila sam oči i poslala ljubav svoj djeci koja će tek zakoračiti u neke nove brodove, kao što bi jedan univerzalan roditelj i trebao učiniti.

Volontiraj ili doniraj

Trenutno ne postoji centralna organizacija koja bi koordinirala volonterske napore na Lezbosu. Ipak, za odlične izvore i informacije potražite “Information for Lesbos volunteers”. Ne trebate raditi u izbjegličkim kampovima ili na plažama, pomoć je također potrebna i pri svakodnevnim, bitnim poslovima kao što je sortiranje odjeće.

Dobrotvorne internetske stranice

Lighthouse Relief dočekuje izbjeglice na plažama i vrši oživljavanje i ostalu prvu pomoć pri dolasku izbjeglica. Starfish Foundation pruža hranu, vodu, zaklon te medicinsku pomoć na sjeveru Lezbosa i osigurava autobuse do glavnog grada Mytilene.  Dirty Girls of Lesvos skupljaju, peru te dalje dijele napuštenu odjeći i cipele izbjeglica.

Ubijena aktivistkinja za očuvanje okoliša Bertha Cáceres

Berta Cáceres, dobitnica nagrade Goldman Environmental 2015. godine, ubijena je preksinoć u svom domu, prenosi FOEI. Prema izvještaju, njeni su ubojice čekali da padne mrak prije nego što su joj provalili u kuću.

“Ovo je tužan dan za Honduras i cijeli svijet”, rekla je Jagoda Munić, predsjednica najveće svjetske mreže udruga za zaštitu okoliša Friends of the Earth International (FOEI), inače članica Zelene akcije. “Uzevši u obzir trenutnu situaciju u Hondorasu, gdje su aktivisti i aktivistkinje za ljudska prava i prava okoliša poput Berte Cáceres neprestano na meti sigurnosnih službi vlade i privatnih korporacija, potreban je međunarodni pritisak kako bi se ubojice privelo pravdi i zaštitilo one dovoljno hrabre da govore u ime svojih sugrađana/ki i okoliša”.

Berta Cáceres je, zajedno s Lenca narodom iz Hondurasa kojem je i sama pripadala,  pokrenula grassroots kampanju koja je uspješno prisilila najvećeg svjetskog graditelja nasipa da se povuče iz Agua Zarce. Od 2009. godine, u Hondurasu je došlo do eksplozivnog rasta za okoliš destruktivnih megaprojekata kojima se raseljavalo autohtono stanovništvo. Gotovo 30 posto zemlje u državi je bilo obilježeno za miniranje, što je dovelo do potrebe za jeftinom energijom koja bi to omogućila. Kako bi zadovoljila tu potrebu, vlada je odobrila stotine takvih projekata diljem zemlje, privatizirajući tako rijeke, zemlju i zajednice.

Među njima je bio i Agua Zarca Dam, zajednički projekt honduraške tvrtke Desarrollos Energéticos SA (DESA) i kineske tvrtke Sinohydro, najvećeg svjetskog graditelja nasipa. Projekt Agua Zarca, određen za konstrukciju nad svetom rijekom Gualcarque, proguran je bez konzultacija s autohtonim stanovništom, što predstavlja povredu međunarodnih sporazuma koji se tiču njihovih prava. Projekt bi, da je ostvaren, onemogućio pristup vodi, hrani i lijekovima za stotine ljudi iz Lenca naroda i povrijedio njihova prava na održivo održavanje i življenje na vlastitoj zemlji, ističe se na stranicama Goldman Environmental Prizea.

Još se ne zna tko stoji iza ubojstva ove aktivistkinje, koja je upravo zbog svog položaja i statusa znala kakve joj se prijetnje nameću, što je nije spriječilo da se bori za prava vlastitog naroda i okoliša. Prije tri godine, Cáceres je, zajedno s drugim aktivistima/kinjama, bila pred kaznom zatvora zbog napora za očuvanje okoliša. Honduras se naziva “najsmrtonosnijim mjestom za aktiviste/kinje za okoliš”, a razina korupcije je također vrlo visoka. Samo prošle godine, 12 je aktivista/kinja ubijeno zbog napora da zaštite zemlju i okoliš, kako pokazuju statistike neprofitne organizacije Global Witness.

Prošle godine, Cáceres je dala intervju povodom smrti kolege aktivista, Tomása Garcie, koji je ubijen tijekom mirnog prosvjeda na istom mjestu za koje se i ona borila, Agua Zarci. Ovo su riječi kojima je završila intervju: “Iskreno vjerujemo u solidarnost i nadu, bez obzira na to koliko je ovaj proces bolan. Unatoč tome što nam naš kolega i prijatelj, član obitelji, Tomas nedostaje, i dalje vjerujemo u borbu naših ljudi”.

Osmomartovska biciQla

“Reći ću vam što ja mislim o biciklu. Mislim da je učinio više za emancipaciju žena nego bilo što drugo na svijetu. Veselim se svaki put kad vidim ženu kako vozi bicikl”, rekla je američka sufražetkinja Susan B. Anthony 1896. godine.

qSPORT vas drugu godinu za redom poziva na osmomartovsku vožnju biciklima. Ponosno ćemo pedalirati gradskim ulicama povodom Dana žena, s ponekim zaustavljanjima na značajnim ženskim točkama grada Zagreba, gdje ćemo pročitati crtice iz života žena koje su bile vezane uz sport i slične aktivnosti. Znači, ne želimo cvijeće, parfeme i večere, dovoljna su dva kotača da slobodno osvojimo gradske prostore. Odlučile smo se za bicikl jer ta moćna, a jednostavna sprava omogućila je ženama slobodu kretanja, samostalnost, osvajanje javnih prostora te povećala mobilnost i izlazak iz dvorišta.

Dakle, podmažite lanac, pokrenite pedalu i vidimo se u subotu uoči Osmog marta koju ćemo pretvoriti u Dan žena.

Obavezan motiv na vama i/ili vašem biciklu je crveni detalj, u vidu odjeće, opreme i/ili ukrasa. Slobodno pripremite pjesme i slične uratke koje želite pročitati, a značajni su za Dan žena. 

Okupljanje je u subotu (5. ožujka) u 12 sati, a lokacija ovisi o vremenskim uvjetima. Info i prijave: info@qsport.info. Molimo da se prijavite na e-mail kako bi vam javile lokaciju i eventualne promjene uzrokovane lošim vremenom. 

Platforma 112: ‘Postavljanje Siniše Kovačića za v.d. ravnatelja HRT-a je blitzkrieg na medijski pluralizam’

Javna radio-televizija ne smije biti igračka u rukama političke većine, ali upravo tim smjerom ide nastavak antimedijske ofenzive aktualne vlasti. Blitzkriegom na HRT parlamentarna većina upravo potvrđuje da ne razumije niti podržava misiju HRT-a koja je, da podsjetimo, promicanje temelja demokracije i civilnog društva, poštivanje različitosti, poticanje tolerancije, promicanje znanja i obrazovanja. Platforma 112 stoga upozorava da je ovakav postupak izvanredne smjene Gorana Radmana i postavljanje v.d. ravnatelja Siniše Kovačića politički motiviran i proceduralno neispravan, sa samo jednom i jedinom svrhom – gušenja pluralizma na HRT-u, posebice u informativnom programu, što je predsjednik HDZ-a Karamarko i nedvosmisleno najavio kada je prije dva tjedna HRT prozvao kao polugu opozicije, kao što je njegov stranački kolega Marasović prije godinu dana najavio da će nova vlast prvo “pomesti sve s HRT-a”.

Platforma 112 podsjeća da je na razini pojedinih članica, ali i kao koalicija u suradnji sa HND-om u više navrata tijekom proteklih godina oštro prozivala i osuđivala model upravljanja ravnatelja HRT-a Radmana i njegove štetne postupke: uvođenje represivnog Etičkog kodeksa, otkaze novinarkama Gojan i Novak Srzić, ukidanje dopisništava, manevre s imovinskom karticom i netransparentnost upravljanja. Međutim, očito je da svrha hitne smjene Radmana nije sankcioniranje njegovih propusta, već je to politička kazna za profesionalni rad novinara i novinarki na HRT-u koji se, upravo unatoč nepovoljnom upravljačkom ozračju na HRT-u, svih proteklih godina, a ne samo proteklih mjesec dana otkad je na vlasti HDZ, trude i uspijevaju proizvoditi društveno relevantan, kvalitetan i politički neovisan program. 

Ovaj blitzkrieg na HRT dio je antimedijske ofenzive ove vlasti usmjerene na ključne javne institucije koji trebaju osigurati pluralistIčki i profesionalni medijski prostor. Tako je u prvom tjednu nove vlasti HDZ-ov ministar kulture naprasno ukinuo mehanizam financiranja neprofitnih medija, mrziteljski linč na Vijeće za elektroničke medije i njegovu ravnateljicu Mirjanu Rakić vlast nikad nije osudila, a kao sljedeću metu već se neko vrijeme priprema i HINA-u. Političko gušenje javnih i neprofitnih medija u Hrvatskoj udar je na ustavni poredak – pluralizam i vladavinu prava, za što su odgovorni apsolutno svi nositelji vlasti i u Vladi i u Saboru. Kolikogod predsjednik HDZ-a i potpredsjednik Vlade Karamarko u ovome igrao istaknutu sramotnu ulogu, jednaka je odgovornost i svih drugih zastupnika vladajuće većine i članova Vlade, iz svih političkih stranaka, a posebno MOST-a te HSLS-a koji svojim glasovima osiguravaju većinu HDZ-u.

Ukoliko se drugi članovi koalicije, ali i članovi HDZ-a ne usprotive ovom blitzkriegu, na sve njih će pasti ljaga zatiranja medijskih sloboda u Hrvatskoj s dalekosežnim međunarodnim odjecima i svrstavanjem Hrvatske uz bok Poljske, Mađarske, Makedonije, Turske i Rusije – režima koji bahato zatiru i kontroliraju medije. Mandat za takvo zatiranje demokracije nemaju.

Savjet roditeljima: Kako izbjeći demoniziranje tinejdžerske seksualnosti

Mnogi/e pristupaju tinejdžerskoj seksualnosti kao nečemu što je opasno i sramotno i ako se smatramo odgovornim roditeljima to je nešto što moramo spriječiti.

Postoji mnogo razloga za ovakve stavove.

Jedan od njih je što živimo u svijetu koji je negativno nastrojen prema seksu kao prema nečemu o čemu se ne smije pričati, a to posebno dolazi do izražaja u domeni tinejdžerske seksualnosti (na to me podsjetio val negativnih komentara koje sam dobila na članak Kako biti roditelj koji se ne boji pričati o sexu).

Ali tu je prisutna i još jedna činjenica, a to je da su mnogi  roditelji odrastali u razdoblju kad je tinejdžerski seks izgledao drugačije.

Između 1970-tih i ranih 2000-tih mnogo više tinejdžera/ki  je stupalo u seksualne odnose nego danas te je bio mnogo veći broj neplaniranih trudnoća i seksualno prenosivih bolesti.

Prema anketi CDC-a o rizičnom ponašanju mladih (koja se dijelila djeci od devetog do 12-tog razreda u javnim i privatnim školama u SAD-u od 1991.), unatoč uvriježenom mišljenju mnogih u posljednjih 25 godina su se dogodile velike promjene u seksualnom zdravlju mladih.

Primjerice, 1991. godine 54 posto tinejdžera/ki su izvijestili/e kako nikad nisu stupili/e u seksualne odnose, dok je 2013. godine ta brojka iznosila 47 posto. Slično navedenim rezultatima, više od 10 posto sudionika/ica iz 1991. su izvijestili/e kako su stupili u prve seksualne odnose prije nego su navršili 13 dok je 2013. ta brojka pala na 5.5 posto.

U jednom području bilježimo porast, a to je postotak seksualno aktivnih tinejdžera/ki koji su koristili kondom za vrijeme posljednjeg seksa. Taj postotak se podigao na 59 posto, u odnosu na prethodnih 46 posto.

Također, počelo se javno pričati o temama poput seksualnog zlostavljanja i pristanka, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Ovo ponekad uključuje neke teme koje je roditeljima teško probaviti.  Ali samo zato što sada pričamo o temama koje su trenutno tabu to ne znači da ta pitanja nisu postojala i prije, to samo znači da se sad marginalizirane skupine imaju kome obratiti.

Kad kombiniramo sada zastupljene teme i ponekad krivu percepciju roditelja stvori se uvjerenje kako je tinejdžerski seks učestaliji i opasniji nego ikad, dok je stvarnost upravo suprotna.

To što roditelji ponekad imaju krivu percepciju se ne čini previše važnim jer mnogi/e pretpostavljaju kako je zdravorazumski pokušati mlade odvratiti od seksa. Ipak to najčešće rezultira time da mladi i ako uspiju dobiti ikakve informacije o seksu one budu obavijene velom srama.

Istraživanja su pokazala da tinejdžeri/ke koji/e mogu otvoreno razgovarati o svojoj seksualnosti sa svojim roditeljima bolje prolaze u svakom aspektu svog seksualnog zdravlja. Studija za studijom ukazuje da seksualno posramljivanje šteti mladima na bezbroj načina.

Pričanje o seksu u negativnim terminima i posramljivanje zbog seksa imaju mnoge negativne posljedice pa su tako neke od njih podizanje vjerojatnosti zlouporabe droge, pojavnosti poremećaja u hranjenju, seksualno prenosivih bolesti, HIV-a, žrtvi koje ne prijavljuju seksualno zlostavljanje te kompulzivne konzumacije pornografskih sadržaja.

Postavlja se pitanje kako da odgovorimo na poruke iz medija, nedostatak informacija u obrazovnom sustavu, ali i na naše vlastite pristrane stavove? Možemo započeti poštujući seksualnost našeg tinejdžera/ke.

Postoje tri načina na koja to roditelji mogu postići.

1.      Ne negirajte da postoji mogućnost da je vaše dijete queer

Nekad se roditelji čiji su tinejdžeri/ce LGBTQIA+ osobe ponašaju kao da njihova djeca ne znaju o čemu zapravo pričaju

“Ja sam bi, ali mi moji roditelji ne vjeruju. Najčešće mi govore ‘premlada si da bi znala’ ili ih to šokira.  Znam otkad mi je osam, ali roditelji mi i dalje ne vjeruju”.

Ovo je scenarij koji se često događa.

Roditelji mogu to negirati, zaista vjerujući da su njihovi tinejdžeri/ce premladi da bi znali koje su seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Ili jednostavno ne žele queer dijete te se nadaju da će njihovo negiranje situacije izazvati željeni efekt.

Neće. Isto to neće napraviti ni ‘terapija konverzijom/averzijom’ koje za cilj imaju promijeniti nečiju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet.

Takvi programi su izuzetno opasni i štetni, osobe iz njih izlaze s lošom slikom o sebi i velikim osjećajem krivnje zbog nemogućnosti mijenjanja.

Kao odgovor na to u SAD-u su terapiju konverzijom/averzijom osudile sve legitimne medicinske organizacije i organizacije za psihološku pomoć, a sve veći broj država ih je skroz zabranio.

Dakle, ne samo da je moguće da je vaš tinejdžer/ka LGBTQIA+ nego je i nemoguće (da ne napominjemo i nemoralno) napraviti išta da biste to promijenili.

Ono što možete je promijeniti način na koji odgovarate na pitanja i potrebe vašeg queer djeteta ili djeteta koje preispituje svoju seksualnost

Iako postoje brojni načini na koje možete pokazati svoju ljubav i podršku, postoji i dio posla kojeg ćete morati obaviti sami sa sobom, a to je konfrontiranje vlastite homofobije i negativnih stavova.

2.      Izbjegavajte etiketirati seksualne želje vašeg tinejdžera/ke kao problematične i posramljujuće

Prisjetimo se spomenutih istraživanja o negativnim učincima posramljivanja tinejdžera/ki te brojnih posljedica do kojih može doći.

Roditelji mogu doprinijeti posramljivanju seksualnosti tinejdžera/ki, ali isto tako imaju moć i umanjiti negativne učinke tih poruka.

Mnogi roditelji patologiziraju adolescentnu seksualnost bez da uzimaju u obzir koje štetne učinke to može imati. Moramo se sjetiti da i mnogi roditelji u sebi nose cijeli život neugodu i sram povezan sa seksualnošću.

Nadalje, roditelji smatraju da rade dobru stvar osnažujući poruke koje djeca dobivaju o seksualnosti u školi, nažalost te poruke su često negativne i loše.

U SAD-u, u  25 država škole su obvezne promicati ideju apstinencije prije braka. Ovi programi uče djecu i mlade –uključujući djecu koja su queer ili žrtve seksualnog zlostavljanja- kako je seks izvan heteroseksualnog braka nešto loše i nešto čega se treba sramiti.

Think Progress prenosi kako se u tim programima tinejdžeri/ke koji su aktivni u seksu uspoređuju s korištenom selotejp vrpcom, prljavom čokoladom, šalicom pljuvačke, sažvakanom gumom i ružom bez latica.

Ne uče djeca da je seks loša stvar samo u školama i kod kuće. Ova poruka se ponavlja i osnažuje kroz medije, te je nalazimo u zakonima napravljenim specijalno za kažnjavanje tinejdžera/ki koji se seksaju s najvećim naglaskom na mlade žene.

Kao što Meredith Clark kaže u tekstu o opasnostima posramljivanja o temama vezanim za seks: “Zašto toliko zakonodavstva izlazi iz straha od seksualne aktivnosti mladih žena? Zašto je jedina stvar koja je strašnija od prisiljavanja tinejdžerki na seks činjenica da se mnoge tinejdžerke odabiru seksati?”

Doista, zašto?

3.      Pričajte o seksu, a kad to radite, pričajte o njemu na pozitivan način

Mnogi roditelji prikazuju seks kao nešto negativno, govore svojim tinejdžerima/kama kako nisu spremni za seks, upozoravaju ih na rizike i brane im da uče o toj temi.

Ali ako samo pričate o seksu u negativnim terminima ili uopće ne pričate o seksu šaljete jasnu poruku kako je seks nešto zabranjeno, loše i ilegalno.

Stoga, što možemo napraviti?

Možemo pričati u pozitivnim terminima o užitcima i o pristanku. Možemo objasniti tinejdžerima/kama da su njihove seksualne misli normalne i da ih činjenica da imaju seksualna iskustva ne obilježava ni na koji način. Možemo zaustaviti okrivljavanje žrtava i posramljivanje putem seksa koje mnogima dolazi vrlo prirodno.

Advocates for Youth nude savjete kako roditelji mogu iskazati poštovanje prema seksualnosti njihovih tinejdžera/ki:

  • Budite spremni/e, čak i kada vam je neugodno, pričati sa svojom djecom o seksualnosti, vezama, ljubavi i privrženosti
  • Potičite vještine samostalnog donošenja odluka pružajući mladima prilike (sukladne njihovim godinama) za samostalnim donošenjem odluka i nošenjem s njihovim posljedicama. Dopustite mladima da naprave greške i ohrabrite ih da uče iz vlastitih grešaka
  • Ohrabrite svoje tinejdžere/ke da naprave popis organizacija kojima se mogu obratiti za pomoć s pitanjima o seksualnom zdravlju i sličnim problemima
  • Ohrabrite svoju zajednicu da ponudi programe seksualnog odgoja za mlade
  • Aktivno poduprite sveobuhvatni i razumljiv seksualni odgoj u školi
  • Aktivno izražavajte svoje zabrinutosti ako je seksualni odgoj koji se provodi u školi pristran, diskriminatoran ili netočan, ima religijski kontekst ili promovira pojedinu vjeru ili opredjeljenje
  • Ohrabrite svoje tinejdžere/ke da posjećuju zdravstvene djelatnike/ice specijalizirane za reproduktivna pitanja i pitanja seksualnog zdravlja. Omogućite dostupnost kondoma u vašem domu za starije tinejdžere/ke.
  • Podupirite razvoj zdravstvenih centara za adolescente u školi te u zajednici
  • Zatražite edukacijski program na temu komunikacije između roditelja i djeteta o pitanju seksualnosti

Poduzimanjem ovih koraka pokazujete svom tinejdžeru/ki ne samo da ste tu uz njega nego da vaša predanost nadilazi ne samo pitanje vaše obitelji već je dijelom vašeg vrijednosnog sustava.

***

Često demoniziramo seksualnost tinejdžera/ki bez da smo svjesni da to radimo.

Radimo to kažnjavajući tinejdžere/ke zbog seksualnih misli, osjećaja i iskustava. Radimo to kad svaki razgovor o seksu završi s najgorim mogućim scenarijem. Radimo to ka okrivljavamo tinejdžere/ke zbog loših iskustava koje imaju sa seksom. Radimo to kad tinejdžerima/kama uskraćujemo pravo na seksualnu orijentaciju i rodni identitet. 

Prevela i prilagodila Irena Velimirović

Feminističke prakse i umjetnički rad žena

Uoči Međunarodnog dana žena, u Zagrebu, 7. ožujka, od 19 sati u BAZI održava se tribina Žene, umjetnice, radnice: Feminističke prakse i umjetnički rad žena.

Cilj je tribine kritički promotriti ideju o emancipaciji žena na umjetničkoj sceni, proučiti kako feminističke prakse i rad umjetnica funkcioniraju unutar okvira neoliberalnog tržišnog i heteropatrijarhalnog društvenog sistema, te na koji način umjetnički i aktivistički kolektivi i radnice pregovaraju s dominantnom kulturom u kojoj žive i koja ih je oblikovala. Uzimajući u obzir kako se radi o intervencijama koje dominantnu kulturalnu proizvodnju konstantno dovode u pitanje, one su mahom marginalizirane ili potpuno izuzete iz mainstream medijskih i kulturnih zbivanja i prikaza.

O feminističkim intervencijama u javni prostor, statusu umjetnica i vidljivosti rada unutar stručne javnosti, ulozi medija u promociji rada umjetnica, marketinškom potencijalu umjetničkog stvaralaštva žena, te u konačnici životu i radu samostalne umjetnice govore:

Ana Kutleša, [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture
Leila Topić, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti i članica Centra za ženske studije
Gabrijela Ivanov, Prostor rodne i medijske kulture K-zona
Marija Andrijašević, književnica

Raspravu moderira Marino Čajdo, voditelj Vox Feminae Platforme. Projekt Vox Feminae Platforme usmjeren je na širenje medijskog i otvaranje fizičkog prostora mladim umjetnicama, teoretičarkama i aktivistkinjama te odgovara na njihove potrebe nudeći im edukacije, otvarajući polja za suradnju te ih nastoji ojačati za prisutnost u javnom diskursu i za upravljanje vlastitom reprezentacijom, kvalitetom života i uvjeta stvaranja. 

Tribinu organizira Prostor rodne i medijske kulture K-zona a podržava[BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture. Aktivnosti projekta provode se uz podršku zaklade “Kultura nova”.