Peticija: Hoćeš li šutjeti i ako dirnu u tvoje dijete?

Povodom sramotne odluke zadarskog suca Ivice Markovića da optužene za višestruko silovanje maloljetnice pusti da se brane sa slobode, uz masovni odjek javnosti u vidu organizacije prosvjeda pod sloganom #pravdazadjevojčice koji se ovog vikenda održavaju u Zadru (petak, 12h ispred zgrade Suda), Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli (subota,11h, Portarata) i Labinu, pokrenuta je i online peticija upućena Vladi RH, Ministarstvu pravosuđa te Uredu Predsjednice.

Zahtjevi upućeni Vladi RH u peticiji naslovljenoj “Hoćeš li šutjeti i ako dirnu u tvoje dijete?” su sljedeći:

1. Da odmah zaštiti oštećenu djevojčicu i cijelu njenu obitelj od daljnjeg “silovanja” kako od strane osumnjičenih i njihovih obitelji, pravosudnih tijela tako i od medija
2. Da se MOMENTALNO zadarski slučaj prebaci na neki drugi županijski sud
3. Da se u najkraćem mogućem roku donesu svi potrebni pravni akti, kao i popis aktivnosti kojima bi sudski procesi postali brzi i jasni, a osumnjičeni bili optuženi ili oslobođeni u razumnom roku (što nikako nije 5-10-15 godina!) – ne zanimaju nas floskule RADIMO NA TOME – hoćemo vidljive rezultate SUTRA!
4. Da se momentalno revidiraju doneseni interni akti o nagrađivanju osoba zaposlenih u Ministarstvu pravosuđa kojima bi se jasno definirala pravila i nagrade za brz, kvalitetan i odgovoran rad, kao i sankcije za one koji ne obavljaju pravovremeno i savjesno povjerenu im dužnost.
5. Da se ODMAH uvede reizbor sudaca svakih pet godina.
6. Da nulta stopa tolerancije na nasilje ne bude mrtvo slovo na papiru, te da tijela RH napokon počnu postupati PRAVOVREMENO i u skladu sa pravnim aktima koje su potpisala
7. Da se ODMAH pusti u javnu proceduru izglasavanje izmjena zakona kojima se pooštravaju kazne za djela vezana za nasilje u obitelji i nad ženama, kao i kaznenog djela spolni odnos bez pristanka u kazneno djelo silovanja
8. Da za kazneno djelo silovanja ne postoji mogućnost brisanja iz kaznene evidencije
9. Da netko tko je jednom osuđen za silovanje u slučaju ponavljanja djela ne može dobiti minimalnu kaznu 3 godine nego je za ponovljeno djelo moguća isključivo maksimalna kazna
10. Da se maloljetnim počiniteljima silovanja sudi kao odraslima
11. Da se pravnim aktima počinitelju doživotno zabrani prilazak žrtvi nasilja

Peticiju je moguće potpisati OVDJE

8:30 u Velikom pogonu Tvornice kulture

U četvrtak, 17. listopada, bend “U pol’ 9 kod Sabe” predstaviti će u Velikom pogonu Tvornice kulture svoj treći album “Sve je ovo igra” u izdanju Aquarius recordsa.

Koncert je dio promotivne regionalne turneje “Bar me isprobaj” (nazvane prema njihovom posljednjem singlu) kojom bend, uz promociju novog albuma, obilježava i 10 godina sviranja.
Osim pjesama sa novog albuma, bend će izvesti svoje najveće hitove, a na pozornici će im se pridružiti i gošće iznenađenja!

Ulaznice se u pretprodaji mogu kupiti u sustavu Entrio po cijeni od 50kn, dok će na dan koncerta cijena ulaznice iznositi 80kn. (entrio.hr)

* Promotivna turneja “Bar me isprobaj” *
Sabe će za sada “isprobati” sljedeći gradovi:
16.10. – Ljubljana, Kino Šiška
17.10. – Zagreb, Tvornica kulture
8.11. – Beograd, Dom omladine

* Album “Sve je ovo igra” *
Novi album sniman je u suradnji s dva producenta: Konradom Mulvajem i Marinom Hraščancem. Sabe na ovom albumu imaju novi sound – pomiču granice zvuka koji smo navikli od njih čuti. Osim devet autorskih pjesama, na albumu se nalaze i dvije obrade: “Bicikl” Nine Romić i “Propadamo” Ante Perkovića koju su producirali Jura Ferina i Pavle Miholjević.

***

“U pol’ 9 kod Sabe” sviraju od 2009. godine. U eteru su se prvi puta pojavljuju 2012. sa singlom “Prihvaćam sve” koji je osam tjedana za redom bio na prvome mjestu top liste u emisiji Cener (Radio 101). Prvi album (Prihvaćam sve, 2014.) objavili su u vlastitoj nakladi.
Godinu kasnije (2015.) ostvarili su zapažen nastup na festivalu “Karlovačko RockOff” s pjesmom “Starimo” koja je ubrzo osvojila radijski eter (Domaćica godine na zagrebačkom radiju Yammat ; hit godine na Ceneru Radija 101). Iste godine potpisuju ugovor s izdavačkom kućom Aquarius Records, za koju su objavili drugi album (Stoj na glavi, 2017.)

Na idućem RockOff festivalu (2016.) dobili su priznanje Hrvatske glazbene unije za najbolju koncertnu izvedbu za pjesmu “Moram”. Na RockOff-u ih je zapazila i Remi (Elemental), a rezultat njihove suradnje je singl “Ja sam netko drugi” (2018.) koji će se naći na novom albumu.

“U pol’ 9 kod Sabe” su: Ana Opalić (klavijature), Martina Zvonić (vokal), Marko Lucijan Hraščanec (el. gitara, saksofon), Helena Ernoić (bas gitara), Zrinka Kolarić (bubnjevi)

Singlovi:
Starimo: youtu.be/qGZO1KNFOuE
Ja sam netko drugi (feat. Remi): youtu.be/tT-o3ZDabxk
Sve je ovo igra: youtu.be/ShqUjI0OHjw

Status M: ‘Muškarci mogu i moraju biti saveznici u borbi za rodnu ravnopravnost’

Povodom održavanja ovogodišnjeg Festivala tata kojeg udruga Status M organizira u suradnji s udrugom Roda i švedskim veleposlanstvom u Hrvatskoj, pozvale smo ih na razgovor o maskulinitetu, feminizmu, patrijarhatu i nenasilju. Koordinatorica programa Anamarija Sočo i edukator Stipe Nogalo dijele s Libelinim čitateljstvom svoja iskustva u radu s mladima, izazove s kojima se susreću, odgovaraju na pitanja kakve veze feminizam ima s muškarcima te što za njih zapravo znači – biti muško.

Kako biste se za početak predstavili Libelinom čitateljstvu? Što je Status M?

Status M je mala feministička nevladina organizacija koja prvenstveno, ali ne isključivo, radi s muškarcima. To na prvu možda zvuči čudno jer se s organizacijama koje se bave rodnom pravdom obično povezuje osnaživanje djevojčica i žena. Taj aspekt je, dakako, neupitno ključan, ali mi vjerujemo da muškarci mogu i moraju biti saveznici u borbi za rodnu ravnopravnost i da bez njihove uključenosti cilj nije moguće ostvariti. To je osobito bitno u kontekstu nasilja. Muškarci su najčešće počinitelji rodno uvjetovanog nasilja pa bi stoga bilo potpuno deplasirano isključiti ih iz rada na tim temama.

Kroz svoj rad osvještavamo, propitujemo i dekonstruiramo rodne društvene norme i stereotipe, osobito one povezane s maskulinitetima, s ciljem postizanja rodne pravde i izgradnje inkluzivnog i nenasilnog društva. Najveći dio naših aktivnosti odnosi se na provedbu edukativnih radionica koje imaju snažnu rodnu perspektivnu i kroz koje istražujemo kako uvriježene rodne norme i stereotipi utječu na svakodnevne živote muškaraca, ali i žena. Radionice provodimo sa srednjoškolcima, mladićima u odgojnim zavodima, odraslim zatvorenicima i općom populacijom muškaraca. Teme koje obrađujemo kreću od osnovnih pojmova (primjerice, razlike između roda i spola), do načina na koje rodna očekivanja utječu na izražavanje emocija kod muškaraca i kako se to odražava na njihovo mentalno zdravlje, do tema vezanih za rodno uvjetovano nasilje. Naš rad s mladim očevima, uz te teme, obuhvaća i promociju angažiranog roditeljstva muškaraca i ravnopravne podjele kućanskih poslova.

O rodnoj ravnopravnosti se većinom govori iz perspektive ženskih prava. Zašto je važno s muškarcima, odnosno dječacima razgovarati o nametnutim rodnim ulogama i patrijarhatu? Koliko je feminizam važan za muškarce? Na koje sve načine patrijarhalni obrasci i rodni stereotipi štete dječacima i muškarcima?

Patrijarhat, iako komparativno postavlja muškarce u bolju poziciju od žena, utječe negativno na njihove živote. Muškarci, kao i žene, doživljavaju društvenu prinudu na prihvaćanje rodnih uloga koje štetno utječu na njih. Patrijarhat ih također postavlja u poziciju da se od njih očekuje ispunjavanje tradicionalnih rodnih uloga dok društvena stvarnost postupno stvara sve manje mogućnosti za ispunjavanje takvih rodnih uloga.

Određene koncepcije maskuliniteta normiraju muškarce tako da ih zatvaranju u “kutije” koje ih ograničavaju i koje utječu na njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Jedna od takvih normi je ideal muške samodostatnosti prema kojem se smatra da muškarac koji puno govori o svojim osjećajima, strahovima i problemima nije vrijedan poštovanja. Isto tako se smatra da muškarac treba sam rješavati svoje probleme bez traženja pomoći od drugih. Nadalje, muškarac nikada ne smije pokazati slabost i uvijek se treba ponašati kao da je snažan, čak i kad se osjeća uplašeno ili nervozno. Kad govorimo o fizičkom izgledu, prevladava percepcija da muškarac teško može biti uspješan ako ne izgleda dobro. S druge strane, muškarac koji provodi puno vremena pred zrcalom nije baš muževan, a niti žene ne vole tipove koji se puno lickaju. Još jedna norma koju nameće patrijarhat tiče se stroge podjele poslova. Muškarac se ne bi trebao baviti kućanskim poslovima već je zadužen za financijsko zbrinjavanje obitelji. Ta tradicionalna perspektiva muškarca kao onoga koji privređuje za obitelj ostaje postojana kao idealna slika muškarca dok je ekonomska situacija u svijetu već desetljećima takva da je nužno da oba partnera rade. Tu je i ideal o hiperseksualnosti, što znači da pravi muškarac mora imati što više partnerica i nikada ne odbija seks. I na kraju, ne možemo se ne dotaknuti nasilja. Patrijarhat potiče i perpetuira obrasce prema kojima je prihvatljivo, a vrlo često i poželjno, da muškarac koristi nasilje kako bi zadobio poštovanje i poslušnost. Postoji još niz primjera rodnih normi, očekivanja i uloga koje svakako štete ženama, ali zapravo utječu negativno i na same muškarce.

Stoga je feminizam potreban svima. Napuštanje duboko ukorijenjenih patrijarhalnih društvenih obrazaca i odnosa vodi rodnoj ravnopravnosti i poboljšanju položaja žena u društvu. No isto tako doprinosi oslobađanju muškaraca iz rigidne patrijarhalne kutije očekivanja, koja im s jedne strane osigurava moć, a s druge strane šteti njihovom psihofizičkom zdravlju i ograničava im načine ostvarenja u društvu.

Više od deset godina bavite se neformalnom edukacijom mladih, promovirajući nenasilje, inkluzivnost i rodnu ravnopravnost. Primjećujete li razlike među generacijama mladih koje educirate? Mijenjaju li se njihovi stavovi i vrijednosti, u kojem smislu?

Naše iskustvo izravnog rada sa srednjoškolcima poklapa se s rezultatima recentnih istraživanja o stavovima mladih koja kažu da mladi postaju sve konzervativniji. Vidljivo je da te stavove često preuzimaju kao samorazumljive iz grupa kojima su okruženi kroz primarnu i sekundarnu socijalizaciju, a često ih potiče i sam sustav formalnog obrazovanja. Mladi uopće ne razmišljaju o svojim stavovima, rijetko kad ih znaju konkretno potkrijepiti već ih jednostavno imaju.

Zanimljiva opservacija iz rada s mladima u srednjim školama je očiti upliv populističkog desnog online diskursa. Često se može primijetiti da mladi često ponavljaju argumente i stavove popularnih desnih influencera, Veliki dio toga diskursa temelji se na tvrdom populističkom antifeminizmu. Tako ćete u grupi uvijek čuti da su “feminist/kinja” ili “feminizam” pogrdne riječi. To je jednim dijelom i posljedica situacije da je internet, kao glavni medij današnjice, mladima vrlo često prva dodirna točka s temama iz društveno-humanističke sfere.

Ipak, vide se i neki pomaci na bolje. Iako naše intervencije kroz rad s mladima podrazumijevaju učinke vidljive tek kroz dugoročno razdoblje, vrednovanja koja provodimo na kraju ciklusa edukativnih radionica upućuju da uspijevamo doprijeti do mladih, barem tako da ih potaknemo na razmišljanje. Naša deviza u radu s mladima nije propovijedanje onoga što je pravilno ili serviranje istine, već stvaranje okruženja koje mlade potiče da sami testiraju svoje vrijednosti, razmišljanja i uvjerenja. Važno je napomenuti da su metodologiju koju koristimo razvili_e međunarodni stručnjaci i stručnjakinje i da se kroz praćenje i vrednovanje dokazala učinkovitom, odnosno da kroz kontinuiran i sustavan rad zaista dovodi do promjene u stavovima i vrijednostima.

U svom se radu bavite osnaživanjem pripadnika marginaliziranih skupina. Na koga se taj izraz odnosi, te postoje li neki osobiti izazovi u takvom radu?

Jedan od primjera rada s marginaliziranim skupina su naše aktivnosti s Romima koje provodimo u Kuršancu u Međimurju i u Kozari putevima u Zagrebu ili rad sa zatvorenicima. Bilo kakav grupni rad ima svoje izazove, a osobito s takvim skupinama. Naša snaga je naša metodologija koja je osobito prilagođena radu s marginaliziranim skupinama jer je prvotno osmišljena za intervencije s muškarcima u brazilskim favelama. Ono što je možda najveći izazov za osobe iz naše organizacije koje rade s tim skupinama jest upravo činjenica bivanja outsajderom. Našim edukatorima potrebno je na početku uložiti izniman napor u stvaranje odnosa povjerenja i prihvaćanja, a ono što ostaje trajan izazov je pokušaj obuvanja sebe u tuđe cipele, odnosno dubinskog razumijevanja toga kako je biti “oni” – kako je, primjerice, biti romski mladić od 16 godina koji se ženi za dva mjeseca ili zatvorenik u Kaznionici u Glini koji je odgulio pet godina, a čeka ga još tri.

Odgoj mladih nemoguće je promatrati izvan šireg društvenog konteksta. Koji su najveći izazovi s kojima se mladi u današnjem, izrazito polariziranom svijetu, suočavaju? Kako reagiraju na izazove odrastanja u svijetu društvenih medija, fake news, klerikalizacije, militarizacije, pa čak i fašizacije društva?

Značajno je istaknuti da se mladi danas nalaze u prekarnijim životnim okolnostima nego generacije prije. Prevladava osjećaj nesigurnosti i svojevrsno stanje stalnog fluksa. Dobar dio mladih svjestan je jedino svijeta nakon 11. rujna 2001., a s druge strane svi mi živimo u repovima krize iz 2008. i pod sjenom krize koja samo nadolazi. Mladi ne trebaju biti društveni znanstvenici da osjete posljedice svega toga u svojim životima.

Na toj liniji moguće je iščitavati i reakcije starijih generacija na mlade koje se često konkretiziraju u formi moralizirajućih kritika: mladi se danas previše jadaju, nemaju radnu etiku, nisu spremni na život i slično. Te kritike dolaze od ljudi koji nisu svjesni degradacije životnih standarda i nerijetko nerealnih očekivanja koji se stavljaju pred mlade.

Kombinacija stvarne društvene prekarnosti mladih i moralističkih kritika koje im se upućuju stvara plodno tlo za radikalizaciju mladih. Rješenja “na prvu loptu” koja se serviraju s desnice i povratak tradicionalnih vrijednosti predstavljaju se mladima kao jedino rješenje njihove nepovoljne situacije. Tako se često čuje da će “svatko kome se radi naći posao”, a svi neuspjesi koji su posljedica propadanja društvenih uvjeta spuštaju se na razinu pojedinca. Mladima se šalje poruka da je njihova krivnja ako imaju problema, ako nisu uspješni ili nemaju posla, jer jednostavno nisu dovoljno dobri. U tom kontekstu, rješenja poput klerikalizacije i militarizacije mladima se čine privlačnima – klerikalizacija u obliku obnavljanja tradicionalnih društvenih vrijednosti, a militarizacija kao vrijednosni okvir discipline.

Vaši projekti u nazivima nose imperativ “Budi muško”. Što to znači za Vas? Kako Vaši korisnici doživljavaju muškost, postajanje i bivanje muškarcem? Koliko je izazovno preispitivati ukorijenjene rodne stereotipe? Je li uopće moguće redefinirati muškost u još uvijek patrijarhalnom društvu?

Ta rečenica često se upućuje muškarcima onda kad ih se kritizira zbog izlaska iz očekivanih rodnih normi: “Nemoj plakat’, budi muško”, “Ne jadaj se, budi muško”, “Pokaži mišiće i udari šakom o stol, budi muško” i slično. Naše subverzivno preuzimanje tog imperativa veže se za činjenicu da kroz naše programe pokazujemo muškarcima da postoje i drugi oblici maskuliniteta. Želimo poručiti da izraz “Budi muško” nipošto nije jednoznačan i da postoje brojni drugi načini bivanja muškarcem i izvan već spomenute patrijarhalne muške kutije. Izazovnost tog postupka leži velikim dijelom u činjenici da je maskulinitet i taj imperativ “Budi muško” kod muškaraca čvrsto povezan uz njihov identitet. Direktniji pristup u obliku negacije maskuliniteta uzrokovao bi jak otpor sudionika jer oni to interpretiraju kao napad na svoje “ja”. Stoga je naš posao u pristupu maskulinitetima pronalazak slabih točaka u tkanju – isticanje štetnosti određenih oblika maskuliniteta, internih kontradikcija u očekivanjima prema muškarcima i upućivanje da je moguće i drugačije. Muškarac zaista može biti brižan, emocionalan, zdrav, prisutan i topao.

Težak je to posao u našem patrijarhalnom društvu! To možemo vidjeti i ako se prisjetimo kontroverze oko Istanbulske konvencije. Reakcija određenih sfera hrvatskog društva na Konvenciju, koja se prvenstveno tiče eliminacije rodno uvjetovanog nasilja, bila je napad na pojam roda. Taj napad je bio uokviren stvaranjem panike oko “rodne ideologije” ili trans osoba, a funkcionalni cilj tih napada i njihova posljedica bili su učvršćivanje binarnosti tradicionalnih rodnih uloga. Takva društvena klima svakako otežava rad u ovom području.

Koji su uopće resursi i sadržaji u kontekstu mentalnog zdravlja i izgradnje sebe, osim Vaših programa, dostupni mladim muškarcima u Hrvatskoj?

Čitav niz državnih institucija, s jedne strane, i organizacija u području rada s mladima, s druge strane, nudi brojne usluge i aktivnosti u domeni mentalnog zdravlja, izgradnje životnih vještina i samorealizacije, osobito u većim gradovima. Ipak, čini nam se da su sve usmjerene općoj populaciji mladih i da ih nema puno koje osobito ciljaju mlade muškarce (ili barem mi za njih ne znamo). Zapravo, odmah se ispravljam! U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko organizacija i inicijativa u okrilju Katoličke crkve koje su usmjerene na rad s muškarcima, ali na gotovo suprotnim tezama od onih na kojima mi temeljimo naš rad. Radi se o ultrakonzervativnim skupinama koje zagovaraju zadržavanje i vraćanje na “istinske” ili “prirodne” uloge muškaraca u obitelji i društvu, što se naslanja na učenje Katoličke crkve o esencijalnim i intrinzičnim biološkim razlikama između muškaraca i žena koje se nužno moraju reflektirati i na njihove društvene uloge. Cilj takvih pokreta je potkopavanje konsenzusa o ravnopravnosti i poništavanje desetljeća napretka u standardima ljudskih i ženskih prava. Pojava tih skupina je pomalo zastrašujuća, ali nimalo iznenađujuća u hrvatskom kontekstu.

{slika}

Zajedno sa švedskim veleposlanstvom u Hrvatskoj i udrugom Roditelji u akciji – RODA sudjelujete u organizaciji Festivala tata. Što je za Vas kvalitetno očinstvo? Mijenja li se slika oca – i općenito, uloga muškarca u obitelji – u hrvatskom društvu? Kako današnji očevi pristupaju svojoj ulozi, u odnosu na njihove očeve?

Tijekom svog života 80 posto muškaraca postat će očevi, a gotovo svi muškarci bit će u prilici brinuti se za dijete, bilo kao skrbnici, braća, ujaci i slično. Postupci i odnos oca prema majci djeteta i samom djetetu uvelike utječe na njihove živote, na život samog oca, ali i cijele zajednice. Uloga oca se polako mijenja i u hrvatskom društvu pa mnogi današnji muškarci preuzimaju nove obrasce očinstva i nove uloge angažiranog i ravnopravno prisutnog roditelja u obitelji. Radi se ne toliko o preuzimanju koliko o osmišljavanju nove uloge, s obzirom na to da ne postoji previše “uzora” u prethodnim generacijama. U Statusu M provodimo edukacijski program za mlade i buduće očeve s ciljem poticanja angažiranog roditeljstva u okviru kojeg također preispitujemo postojeće patrijarhalne norme i stereotipe koji se tiču tradicionalne uloga oca u obitelji. Cilj nam je potaknuti muškarce da se odmaknu od slike oca koji je isključivo zadužen za financijsku skrb obitelji te da se aktivno uključe u sve faze i aspekte roditeljstva – da postanu partneri u planiranju obitelji, u pripremama za porod i u samom porodu te da preuzimaju na sebe ravnopravni dio brige za dijete i za kućanstvo. Osim toga, posebno nam je važno poticati očev na korištenje svog prava na roditeljski dopust. Roditeljski dopust pravo je oba roditelja, a koristi se nakon isteka rodiljnog dopusta, koji je, u pravilu, ekskluzivno pravo majke. U Hrvatskoj jako mali broj očeva koristi pravo na roditeljski dopust, ali vidljive su promjene na bolje. Veseli nas što je zabilježen porast broja očeva korisnika roditeljskog dopusta – prema Izvješću o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u 2018. dogodio se porast od 73,27 posto u odnosu na 2017. Ipak, radi se o jako malo muškaraca kad promatramo apsolutne brojke, osobito u usporedbi s nekim drugim europskim zemljama. Isto tako, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europskoj uniji koja nema regulirano pravo na očev dopust, što bi bio svojevrsni pandan rodiljnom dopustu i ekskluzivno pravo oca. Izgleda da, unatoč snažnoj demografskoj politici, barem na deklarativnoj razini, još uvijek postoje brojne političke, ekonomske, društvene, pa i svjetonazorske, prepreke za uvođenje takve mjere.

Zbog svega ovoga smo 2017. pokrenuli Festival tata, koji je zaista jedinstven u Hrvatskoj. Njime želimo slaviti sve one tate koji se odupiru rodnim normama i stereotipima i koji utiru put nekoj novoj ravnopravnoj i angažiranoj ulozi oca. Također želimo potaknuti druge muškarce na aktivno roditeljstvo i osvijestiti cjelokupnu javnost o njegovoj korisnosti za cijelu obitelj i društvo. Festival se naslanja na projekt “Swedish Dads” švedskog fotografa Johana Bävmana koji je proveden kao izložba s dodatnim događanjima u nekoliko desetaka država diljem svijeta. Bävman je fotografirao švedske muškarce koji su odlučili provesti barem šest mjeseci sa svojom djecom. Tako je nastala serija intimnih portreta očeva s djecom u banalnim svakodnevnim aktivnostima poput hranjenja, mijenjanja pelena, igranja… Ponukani time, mi smo, u suradnji s našim partnerima – Švedskim veleposlanstvom i udrugom RODA – pokrenuli fotonatječaj kojim smo pozvali hrvatske očeve da nam pošalju slične fotografije. Na temelju toga je nastala izložba “Tate i djeca iz Hrvatske i Švedske” koja je do sada obišla nekoliko hrvatskih gradova.

Koje su sve aktivnosti koje u sklopu Festivala tata provodite? Planirate li u budućnosti povećati opseg aktivnosti? Koji su planovi za budućnost?

Festival tata do sada smo provodili u Zagrebu, Dubrovniku i Rijeci, a ovu jesen smo u Varaždinu gdje je trenutno postavljena izložba. Moguće ju je vidjeti u Gradskom muzeju Varaždin do kraja listopada. Osim fotonatječaja i izložbe provodimo i druge aktivnosti, poput radionica s očevima i javnih događanja kojima potičemo javni diskurs o pitanju uvođenja očevog dopusta. Festival tata ćemo svakako provoditi i u godinama koje dolaze jer nam se čini da je i dalje jako potrebno otvarati takve teme u javnosti. Posebno nam je drago kad nas lokalne zajednice prepoznaju i pozovu da dođemo k njima. Uvijek smo otvoreni za suradnju i rado se odazivamo.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pravda za djevojčice – Rijeka

Revoltirani/e sramotnom odlukom Ivana Markovića, suca Županijskog suda u Zadru koji je pustio na slobodu petoro osumnjičenika za opetovano silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice u trajanju od preko godinu dana, organiziramo mirno okupljanje koje će se održati ovu subotu, 19.10. u 11 sati na Kontu.

Ovim okupljanjem želimo iskazati solidarnost žrtvi seksualnog nasilja, dati joj podršku i poručiti joj kako nije sama. Ali želimo i poslati poruku nadležnim institucijama kako je ovakvo postupanje od strane sustava u najmanju ruku sramotno i poražavajuće. Umjesto da se orijentira na prava i dobrobit žrtve, naše pravosuđe uporno štiti zlostavljače. To nije pravda, to je zločin.

Žrtvama seksualnog nasilja, kaznenog djela koje se prijavljuje u najmanjem broju u odnosu na učestalost, nadležne institucije, ali i društvo općenito, poručuje kako im ne vjeruje i kako su si (djelomično) same krive za proživljenu traumu. Upravo su to razlozi zašto žrtve seksualnog nasilja nasilje ni ne prijavljuju. Osjećaju se usamljeno i osramoćeno, dok njihovi silovatelji i zlostavljači slobodno šeću ulicama grada u kojem i one žive.
Stoga pozivamo sve da dođu u subotu na Kont zapaliti svijeću za pravosuđe koje to nije, i poručimo im – nekažnjavanje zločina je zločin!

Prosvjed “Pravda za djevojčice!” – Zagreb

U subotu, 19. listopada u 10 sati dođite na Trg kralja Tomislava u Zagrebu na prosvjed “PRAVDA ZA DJEVOJČICE!”, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja koje od sustava ne dobivaju adekvatnu zaštitu. Povod prosvjeda je puštanje na slobodu petorice osumnjičenika za opetovano silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice koje je trajalo punih godinu dana. Puštanjem osumnjičenika za ove teške zločine na slobodu, pravosuđe ugrožava sigurnost, život i dostojanstvo žrtve.

Pozivamo vas da se glasno pobunite protiv sustava koji nasilje podržava. Nekažnjavanje zločina je zločin!

Od nadležnih institucija zahtijevaju hitno djelovanje u svrhu zaštite žrtve i kažnjavanja počinitelja:

1. Tražimo od ministra pravosuđa da odmah pokrene stegovni postupak protiv suca Markovića pred Državnim sudbenim vijećem zbog neprofesionalnog, nemarnog postupanja koje dovodi u opasnost sigurnost i dostojanstvo žrtve.

2. Tražimo od DORH-a da hitno premjesti ovaj sudski postupak sa zadarskog županijskog suda na drugi županijski sud u Hrvatskoj, kako bi se spriječili eventualni utjecaj interesnih skupina na sudski postupak, i to na štetu žrtve.

3. Tražimo od nadležnih službi – policije, centra za socijalnu skrb i suda – da odmah poduzmu apsolutno SVE u svrhu pravodobne zaštite žrtve, što uključuje i zaštitu njezina dostojanstva i privatnosti u odnosu na lokalnu okolinu i medije, kao i pravodobno pružanje psihosocijalne podrške te provedbu istražnih postupaka na način koji je neće dodatno traumatizirati i viktimizirati.

4. Tražimo hitno usvajanje izmjena Kaznenog zakona kojima se ukida kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka te uvode strože kazne za silovanje, u skladu s aktualnim zakonskim prijedlogom Ministarstva pravosuđa.

Dođite na prosvjed, stanimo zajedno u zaštitu žrtve, u zaštitu svih budućih žrtvi! #pravdazadjevojčice
______________________________________________________

Sve građanke i građane podržavamo i potičemo da održe prosvjed #pravdazadjevojčice u svom gradu, a o svakom takvom prosvjedu obavještavat ćemo vas na ovom eventu i na našim FB stranicama.

P.S. Svi koji sudjeluju u organizaciji prosvjeda rade potpuno volonterski, no neke troškove poput struje, najma razglasa, hitne službe i dr. ne možemo izbjeći.

Okvirna procjena je da će sve koštati oko 10.000 kn, a sav ostatak će se preusmjeriti u fond#spasime za pomoć žrtvama nasilja. Donirati možete putem doniralice na: http://bit.do/pravdazadjevojcice ili uplatom na Zaklada SOLIDARNA, Trg kralja P. Krešimira IV 2, Zagreb, IBAN: HR7323900011100948072, opis plaćanja: “Za prosvjed”, SWIFT: HPBZHR2X.

Hvala vam od ❤️

Platforma za reproduktivna prava
Inicijativa #spasime
Ženska soba – Centar za seksualna prava
Zaklada SOLIDARNA/Fond #SPASIME

IZAĐI I BORI SE! Pravda za djevojčice!

Reakciju feminističkog kolektiva fAKTIV na sramotni zadarski slučaj prenosimo u cijelosti. 

> “Percepcija javnosti vođena je bombastičnim napisima u novinama. Oni su jednostrani i stavljaju se radi čitanosti, a ne zbog onoga što se dogodilo. Zbog ovoga se često nepotrebno dižu tenzije”, odgovorio je glasnogovornik Županijskog suda u Zadru Hrvoje Visković na novinarsko pitanje treba li se voditi računa o izrazito negativnoj reakciji javnosti na odluku zadarskog suca Ivana Markovića da sedam osumnjičenika koji su godinu dana silovali maloljetnu djevojku i ucjenjivali je snimkama silovanja pusti da se brane sa slobode. (https://bit.ly/2nRn9e4)

Sudac je, naime, procijenio je da “nema opasnosti od ponavljanja djela”. Iako su ga ponavljali godinu dana. Iako žive u istom malom mjestu kod Zadra. Iako su je ucjenjivali. Iako je pretučena.

> Upućene su prijetnje sucu pa je zatražena zaštita za suca, obavijestio nas je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.

“Ponekad mediji donose presudu bez da znaju sve činjenice. To nije dobro. Ovo je jedan poseban predmet koji je doveo do uznevjerenosti čitavog društva, ali to se reflektira na žrtvu. I sudac koji je donio tu odluku primio je prijetnje i, koliko znam za njega je zatražena zaštita, i to vrlo ozbiljne prijetnje. Moramo sačuvati mir i racionalnost”, kazao je. (https://bit.ly/2VH4iyT)

Koja je razina zaštite za djevojčicu koja živi u istom mjestu s petoricom od sedmorice silovatelja koje je sudac pustio da se brane sa slobode?

Sudac je na bolovanju zbog prijetnji, dodao je Bošnjaković.

Kako će djevojčica ‘odbolovati’ traumu ako one koji su je uzrokovali gleda na ulicama svog mjesta? Ako je u konstantnom strahu? Ako obitelji silovatelja tvrde da je ona “kriva” što su njihovi sinovi silovatelji?

Koliko će taj život u strahu trajati?
Koliko će trebati da Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnese žalbu na odluku suca Markovića?
Koliko će trebati da se donese odluka o žalbi?
Koliko će trebati da se donese nepravomoćna odluka?
Koliko će trebati za pravomoćnu?
Hoće li policija cijelo to vrijeme paziti da sedmorica ne krši mjere opreza?
Hoće li na kraju biti zaštićeniji sudac od djevojčice koju je svojom odlukom ugrozio?

> Manjak empatije glasnogovornika suda Hrvoja Viskovića ne treba nas čuditi. Visković je 2013. bio sudac na slučaju još jednog grupnog silovanja u Zadru.

Naime, u studenom 2013. godine, petorica mladića u dobi od 16, 17, 18, 19 i 22 godine na plaži Kolovare, grupno su silovala i iživljavala se nad 17-godišnjom maturanticom. Sudski epilog kojim su dvojica od njih proglašena krivima za silovanje, a trojica za spolni odnos bez pristanka nad maloljetnom djevojkom sudac Visković donio je 9. ožujka 2016. godine. TRI GODINE KASNIJE.

Dokazni postupak vodio se na Županijskom sudu u Zadru više od godinu dana iza zatvorenih vrata, nakon čega je prvooptuženi osuđen na 4 godine i 10 mjeseci zatvora, drugoooptuženi na 3 godine maloljetničkog zatvora, a četvrtooptuženi na maloljetnički zatvor u trajanju od 3 dana. Trećeoptuženi i petoptuženi kažnjeni su pridržajem maloljetničkog zatvora u trajanju od 3 godine, što znači da neće biti poslani u zatvor, već da će se 3 godine nad njima vršiti nadzor.

Sudac Visković u obrazloženju presude naveo je kako je utvrđeno da su prva dvojica optuženih počinila kvalificirani oblik silovanja jer su djevojku zajedno silovali. Za ostalu trojicu utvrđeno je kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka. (https://bit.ly/31i31PG)

Hajka na medije također nas ne treba čuditi – jer je samo još jedan instrument. Marko Kostanić za Bilten piše:

“Što kad je posrijedi prilično očita nepravda i kad se vidljivo žrtva ne štiti? Što bi svi trebali naprosto šutjeti? Je li nam djelovanje hrvatskog pravosuđa posljednjih godina jamac povjerenja u sustav da će sam ispraviti krive korake ili nepravde u proceduri? Jesu li svjesni oni koji se pozivaju na autonomiju pravosuđa kako se sustav odnosi prema ženama žrtvama nasilja? Što bi svi trebali čekati da se u zrakopraznom prostoru sustav sam od sebe popravi i glumiti mudrace koji ne mogu ništa komentirati jer ne znaju sve informacije? Evo vam jedna informacija: grupa muškaraca je godinu dana silovala djevojčicu i živi s njom u istom malom mjestu.

A možda još gnjusnija taktika je ona koja svu krivicu slijeva na medije po obrascu na samom početku izloženih parafraza. Međutim, ona je postala sasvim uobičajena, pogotovo na desnici. Kad god se dogodi neki politički ili društveni problem koji vam ne odgovara, optužite medije za dizanje hajke. Bilo da se radi o popovima, navijačima ili korumpiranim političarima. Nažalost, iako se radi uvijek o podloj podvali, ona se zasniva na postojećim medijskim trendovima. S obzirom na klikbejt politiku, breaking news poetiku i urednički pristup temeljen na ‘šokiranju i skandaliziranju’, lako se i u ozbiljnim slučajevima braniti time da se radi o hajci i umjetno stvorenoj tenziji.” (https://bit.ly/2nJaPwe)

Nekažnjavanje zločina je zločin! Pravda za djevojčice!
Vidimo se u subotu na ulicama gradova:
> Zagreb: https://www.facebook.com/events/2435035009866670/
> Rijeka: https://www.facebook.com/events/467529607304949/