Saudijkama zabranjen ulaz u Starbucks zbog nedostatka ‘rodnog zida’

Saudijke koje su se nedavno zaputile u Starbucks u Riyadhu bile su neugodno iznenađene natpisom na ulaznim vratima kojim im je zabranjen ulazak u kafić. Na natpisu se nalazila sljedeća poruka, na arapskom i engleskom: “Molimo, nije dopušten ulaz za žene, pošaljite svoje vozače po narudžbu. Hvala”. Slike poruke ubrzo su preplavile Twitter i izazvale niz negativnih reakcija.

{slika}

Prema javljanju Emirates 24/7, Komisija za promociju vrlina i prevenciju mana (The Commission for the Promotion of Virtue and Prevention of Vice), jedan od najutjecajnijih zakonskih autoriteta u Saudijskoj Arabiji, naredio je menadžmentu kafića da ne dopušta ženama ulaz. Do navedene je odluke došlo nakon što su članovi Komisije saznali da je zid kojim se dijele žene i muškarci u prostoru kafića, što vlast zahtijeva za sve restorane i druge javne objekte, urušen. Menadžment kafića je to objasnio velikom gužvom koja se stvara u prostoru.

Starbucks je izdao izjavu kojom je pokušao objasniti svoje postupke: “Starbucks u Saudijskoj Arabiji u skladu je s lokalnim običajima time što omogućuje odvojene ulaze za obitelji i samce/kinje. Svi naši kafići pružaju jednaku ljubaznost, uslugu, meni i prostor za žene, muškarce i obitelji. Radimo na tome da što brže opremimo kafić u Jariru kako bismo ponovno mogli ugostiti sve posjetitelje/ice u skladu s lokalnim običajima”.

U ponedjeljak je Starbucks objavio kako je navedeni kafić ponovno u funkciji za sve: “Starbucks poziva sve posjetitelje, uključujući žene i obitelji, da uživaju u našem iskustvu. Surađivali smo s lokalnom vlasti kako bismo dobili odobrenje za prilagodbu jednog našeg kafića u Jariru, koji je originalno izgrađen bez ‘rodnog zida’, zbog čega su ga samo muškarci mogli posjetiti. To je bio jedini takav Starbucks kafić u Saudijskoj Arabiji. Zadovoljstvo nam je objaviti da je kafić sada pristupačan za muškarce, s jedne strane, kao i za žene i obitelji, s druge strane”.

Saudijkama zabranjen ulaz u Starbucks zbog nedostatka ‘rodnog zida’

Saudijke koje su se nedavno zaputile u Starbucks u Riyadhu bile su neugodno iznenađene natpisom na ulaznim vratima kojim im je zabranjen ulazak u kafić. Na natpisu se nalazila sljedeća poruka, na arapskom i engleskom: “Molimo, nije dopušten ulaz za žene, pošaljite svoje vozače po narudžbu. Hvala”. Slike poruke ubrzo su preplavile Twitter i izazvale niz negativnih reakcija.

{slika}

Prema javljanju Emirates 24/7, Komisija za promociju vrlina i prevenciju mana (The Commission for the Promotion of Virtue and Prevention of Vice), jedan od najutjecajnijih zakonskih autoriteta u Saudijskoj Arabiji, naredio je menadžmentu kafića da ne dopušta ženama ulaz. Do navedene je odluke došlo nakon što su članovi Komisije saznali da je zid kojim se dijele žene i muškarci u prostoru kafića, što vlast zahtijeva za sve restorane i druge javne objekte, urušen. Menadžment kafića je to objasnio velikom gužvom koja se stvara u prostoru.

{slika}

Starbucks je izdao izjavu kojom je pokušao objasniti svoje postupke: “Starbucks u Saudijskoj Arabiji u skladu je s lokalnim običajima time što omogućuje odvojene ulaze za obitelji i samce/kinje. Svi naši kafići pružaju jednaku ljubaznost, uslugu, meni i prostor za žene, muškarce i obitelji. Radimo na tome da što brže opremimo kafić u Jariru kako bismo ponovno mogli ugostiti sve posjetitelje/ice u skladu s lokalnim običajima”.

{slika}

U ponedjeljak je Starbucks objavio kako je navedeni kafić ponovno u funkciji za sve: “Starbucks poziva sve posjetitelje, uključujući žene i obitelji, da uživaju u našem iskustvu. Surađivali smo s lokalnom vlasti kako bismo dobili odobrenje za prilagodbu jednog našeg kafića u Jariru, koji je originalno izgrađen bez ‘rodnog zida’, zbog čega su ga samo muškarci mogli posjetiti. To je bio jedini takav Starbucks kafić u Saudijskoj Arabiji. Zadovoljstvo nam je objaviti da je kafić sada pristupačan za muškarce, s jedne strane, kao i za žene i obitelji, s druge strane”.

Nancy Fraser: ‘Demokracija je oboljela jer banke upravljaju društvenim odnosima’

Uvjeti  radničke klase na globalnom Sjeveru približavaju se onima na globalnom Jugu.

Tijekom posljednja dva desetljeća, svjedočimo neprekidnoj globalnoj krizi našeg političkog sustava, od sve većeg tržišta prekarnog rada do monopolizacije masovnih medija. Tijekom njezine nedavne posjete Parizu, novinarke Open Democratyja našle su se  s postsocijalističkom filozofkinjom Nancy Fraser, autoricom knjige Fortunes of feminism: from state-managed capitalism to neoliberal crisis (Verso, 2013.), kako bismo razgovarale o povijesnom kontekstu ekonomske krize, globalnim pokretima i transnacionalnoj autonomiji. U kakvoj su interakciji ove tri političke perspektive unutar vječno dinamičnog, kritičnog ekonomskog scenarija koji čini vidljivim razlike između globalnog Sjevera i Juga?

Iz Vašeg iskustva kao feminističke aktivistkinje, kako možemo objasniti akcije u cilju poboljšanja stanja koje se događaju diljem Europe?

Nakon naftne krize u Južnoj Americi kasnih 1970-ih, društveni pokreti su stvorili mreže solidarnosti koje su objavile organizacijsku autonomiju. 1980-ih, Južna Amerika je doista prva doživjela udar neoliberalizma, u postkolonijalnom društvu, pod globalnom kapitalističkom ‘čizmom’ globalnog Sjevera. Čini mi se da je taj udarac bio prilično jak, tako da su se, kako bi opstali, ove prakse pronalaženja drugih načina izvan službene ekonomije i države, razvijanja i nade u boljitak i organiziranja otpora najprije razvile u ovoj regiji.

Tek odnedavno globalni Sjever, odnosno južna mediteranska Europa – Portugal, Španjolska, Italija, Grčka, a nešto ranije i Irska – doživljavaju prilično velik udar u obliku siromaštva i mjera štednje. Stoga mislim da u državama poput Grčke ili Španjolske, ljudi iz nužde prakticiraju neku vrstu sličnih strategija koje smo vidjeli u Južnoj Americi. Opisuju li to istim jezikom ili ne, nazivaju li to autonomijom ili horizontalnošću, ne znam, ali mislim da u ovim praksama zasigurno postoje sličnosti.

Svjedočimo li transnacionalnoj debati koja se tiče neokolonizacije perifernih ekonomija?

Transnacionalna debata između koga? Ljevice? Nije to baš prisutno u mainstreamu, Nijemci nipošto ne bi pričali o tome. Uopće ih nije briga. Možda se razmišljanje o ovim pitanjima otvara zbog toga što stari dualizam središte/periferija više ne igra ulogu. Imate takozvani uspon BRIC-a, što uključuje Brazil, Kinu, Indiju i Rusiju, imate deindustrijalizaciju stare jezgre, zatim pokret manufakturiranja onoga što se nekad nazivalo periferijom, no to je danas sve što je ostalo od industrijskog svijeta.

Na globalnom Sjeveru imamo užasno osiromašene stare industrijske gradove koji sve više i više nalikuju periferiji. Pogledajte Detroit ili mnoga druga mjesta… i novo bogatstvo u Kini i drugim industrijaliziranim mjestima. Treba nam mnogo složenija karta, a ne ona pojednostavljena ‘središte/periferija’.

Trebamo uzeti u obzir dvije stvari. Jedna je relokacija proizvodnje i industrije, a druga je porast prihoda i duga. Dakle, ukoliko i postoji debata, trebala bi biti ponešto složenija. To više nije stari imperijalizam. Postoji nova vrsta imperijalizma za koji ne postoji zemljopisna karta – kolonizatori su ovdje, a kolonizirani ondje. Problem je mnogo složeniji.

Osim toga, mislim da se po prvi put značajan dio stanovništva na globalnom Sjeveru nalazi u istoj situaciji kao i stanovništvo stare periferije. To znači da je u toj situaciji sve više i više pripadnika/ca radničke klase iz Europe i sjeverne Amerike. Vlade siromašnih europskih država, koje su nekada bile najveći kolonizatori – pogledajte samo Portugal – svedene su na siromaštvo i ovisnost o zemljama članicama Europske unije te moraju raditi što god ima kaže TROJKA (Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska središnja banka). Te države su nekada vladale svijetom.

Dakle, one proživljavaju neku vrstu periferijalizacije unutar središta. I neku vrstu zavisnosti, da upotrijebim riječ koju koriste južnoamerički/e teoretičari/ke kada govore o ovim odnosima. Sada siromašne europske zemlje doživljavaju takvu ovisnost, i to na vrlo snažan način, a to ne otvara mogućnosti za transnacionalnu raspravu, jer ljudi s globalnog Sjevera shvaćaju kako imaju sve više toga zajedničkog s Južnom Amerikom i nekim afričkim narodima i radničkim klasama, nego što imaju s financijskim elitama.

Kako ovo možemo objasniti iz perspektive teorije zavisnosti?                                   

Teorija zavisnosti pokušava razmišljati o tome kako se nove nezavisne južnoameričke države mogu razvijati čak i u kontekstu zavisnosti, barem o europskom i sjevernoameričkog kapitalističkom središtu. Mislim da su zemlje poput Španjolske, Portugala, naravno Grčke, danas nove zavisne države. Nemaju suverenitet, ne mogu postaviti vlastite politike. Banke i kreditori im govore što smiju, a što ne smiju raditi.

Dakle, to je nekakav oblik neoimperijalističke zavisnosti, a ne formalne kolonizacije. Drugim riječima, formalne moći europskog središta sada su u situaciji o kakvoj su govorili južnoamerički lijevi teoretičari prijašnjih generacija.{slika}

U SAD-u i drugdje govorimo o nevjerojatnom porastu radnih sati po kućanstvu, kako bismo mogli održati manje-više isti životni standard. Imate obitelji u kojoj dvije osobe zarađuju, što je noviji model, i brojne pripadnike i pripadnice radničke klase koji/e rade po pet poslova samo kako bi zaradili dovoljno za život. I još moraju uzimati potrošačke kredite.

Znači, to je neka vrsta deklasiranja (déclassement), a to znači da različite vrste strategija nošenja s tim postoje unutar neformalne ekonomije – strategije koje su dugo bile poznate u Južnoj Americi počinju se obnavljati u našem društvu. Prije su postojale među siromašnim Afroamerikancima i useljenicima, a sada postaju sve više normom za sve širu populaciju.

Dakle, možemo reći da se radi o konvergenciji, u smislu u kojemu su marksisti govorili o radničkoj aristokraciji kolonizatora: kolonizatori propadaju, a uvjeti radničke klase na globalnom Sjeveru približavaju se uvjetima na Jugu.

Ponavljam, možda ova situacija otvara više mogućnosti za međukontinentalne, transnacionalne društvene pokrete, antikapitalističke pokrete protiv sustava. Možda.

No, ovo dovodi i do ksenofobnog, antiuseljeničkog desnog populizma: “Otimaju naše poslove, ne dajte im da uđu” – znate, takve priče. Dakle, nećemo automatski dobiti pozitivan politički odgovor. Možemo dobiti i ružan, negativan odgovor. No, postoji određena konvergencija u našim životnim situacijama, i ukoliko ljevica razvije odgovor na to, tada bismo mogli imati neke opcije.

U tom smislu, kako možemo ubaciti horizontalnost u perspektivu, unutar društvenih pokreta koji teže autonomiji?

Horizontalnost je izazov za društvene organizacije jer zagovara političku praksu ‘odozdo’: grassroot djelovanje baze zajednice u kojoj se svatko suočava s presjekom (intersekcijom) oblika dominacije i opresije, unutar zajednice koja se bori i koja nastoji izbjeći hijerarhiju. No, stvarno postavljam pitanje autonomije takve dimenzije.

Nisam sigurna postoji li doista nešto što je ‘izvan’. A tu je i temeljno političko pitanje – trebamo li se moći suprotstaviti izravno ili se nastojati odvojiti. Ili, možemo li činiti oboje u isto vrijeme? To su dakle neka temeljna pitanja o strategiji autonomije. Postoji i nejasnoća radi li se o anti-sustavnom, kontra-sustavnom projektu ili o strategiji ‘nošenja’ sa sustavom.

I premda se Europljani sada suočavaju s ovim pitanjima, ljudi u Južnoj Americi su postavljali ista pitanja ranije. I ako je tako, Europljani će morati mnogo toga naučiti o tome kako se suočiti s ovim velikim problemom.

Porazgovarajmo o međugeneracijskoj zamjeni koja se pojavila u Meksiku s pokretom #YoSoy132. Ili o slučaju čileanskog studentskog pokreta za obrazovanje, ili o Podemosu u Španjolskoj i Passe Livre u Brazilu. Kada se intelektualno nastojanje domogne moći, moguć je paradoks postajanja drugim oblikom ideologijske institucionalizacije.

Mislim da to više vrijedi za globalni sjever Amerike i zapadnu Europu, no rekla bih da smo prošli kroz razdoblje u kojemu su glavnu ulogu imali anti– i ekstrainstitucionalni prosvjedi, primjerice, sve one okupacije javnih prostora (Occupy Wall Street, Indignados i tako dalje). To su bili veliki, popularni pokreti u kojima su sudjelovale sve klase. Ipak, dominantan ethos u mnogim od tih pokreta bila je neka vrsta kvazianarhističke misli kako ti pokreti moraju biti uglavnom antiorganizacijski, antiinstitucionalni i nepragmatični ili antipragmatični.

Bilo je otpora pokušaju stvaranja programatsko promišljenih projekata na široj razini, kao i opiranja bilo kakvoj integrativnoj organizaciji.

S druge strane, na pozitivan način jako me zanima Podemos kao pokušaj, bez pridruživanja etabliranim političkim strankama, koji se s teritorija civilnog društva pomaknuo prema političkoj moći. U načelu, to je pozitivan korak. Bez obzira na pitanje hoće li Podemos uspjeti. Vrlo je vjerojatno da neće. Nadam se da hoće. Imamo primjere lijevih stranki koje su započele kao društveni pokreti koji su se pokušavali preseliti u političku sferu, koji su bili instrumentalizirani i koji su ojačali, kao što su njemačka Stranka Zelenih, koja je zapravo negativan primjer…

No u potpunosti ostati u sferi civilnog društva, u obliku raspršenih, fragmentiranih, višestruko suprotstavljenih pokreta, izbjegavati ono što bi Gramsci nazvao autentičnim kontra-hegemonijskim stavom, dok postoji alternativa i dok postoji način na koji se unatoč svim mogućim razlikama ljudi mogu ujediniti… ostati u sferi civilnog društva nije primjereno. Stoga je stvarno teško pronaći nešto što nije niti službena politika niti u potpunosti civilno društvo, nešto što se počinje okupljati u kontrahegemonijsko djelovanje.{slika}

Još nismo otkrili što je to.

Danas, u kontekstu pokreta kao što su #YoSoy132 ili #BlackLivesMatter, koji su američki ekvivalenti drugim kampanjama protiv nasilja, mislim da su to važni građanski pokreti jer čine vidljivim policijsko nasilje i nasilje na granicama, poput onoga u Meksiku – što je vrlo slično Arapskom proljeću, gdje je pokret započeo s čovjekom koji je bio pretučen i ubijen, te kako je to pokrenulo pokret na Trgu Tahrir u Egiptu. To je sve jako važno, mobilizirali su ljude i to je sjajno. No, još uvijek imamo pitanja o tome zašto pokušavamo ostati izvan političkog sustava, što je problematično…

Dakle, je li autonomija alternativa ili je to stvarno suprotstavljanje moći…?

Je li to bitka za hegemoniju ili za priznanje u globalnoj ekonomiji?

Čini mi se da taj veliki razvoj društvenih pokreta u Južnoj Americi tijekom posljednjih 30 godina ima značajke dvojnosti. I autonomiju i horizontalnost, no isto tako više normalnih, političkih akcija koje su pokrenule takozvane “ružičaste plime”… znate ljevičarske vlade, od Cháveza do Lule, Cristine Kirchner i tako dalje. Čini mi se da je pozadina političkog uspjeha – a ovo su sve važni politički uspjesi – bila visoka razina cijena robe na svjetskom tržištu, što je značilo da je vrlo velik dio prihoda bio dostupan za redistribuciju.

Ono što se nije dogodilo, zasigurno nije u Venezueli, to je ekonomska reforma. Novac je potrošen na redistribuciju, što je naravno odlično s obzirom na siromaštvo. No, sada kada su cijene pale, prihoda će biti manje. Ne možete nastaviti s takvom strategijom kvaziklijentelističke redistribucije, a ako niste iskoristili trenutak za gospodarske reforme tako da stvorite vlastite izvore dobara i bogatstva, onda nije jasno što će se dogoditi u Južnoj Americi. Pomno pratim probleme s kojima se suočavaju Michelle Bachelet u Čileu i Dilma Rouseff u Brazilu… desnica se već mobilizira. To što se dogodilo u Južnoj Americi je pozitivno na brojne načine, no to nije moguće tek slijediti, potrebno je ići u smjeru prekoračenja vlastitih granica.

Što bi iz ovoga bila lekcija Europi? Potrebno je učiniti nešto radikalnije.

Mnoga vaša pitanja fokusirana su na inovativnost društvenih pokreta. No, ja to povezujem s političkom transformacijom. Na neki način, često govorim o Južnoj Americi kao o mnogo naprednijem kontinentu od Europe ili Sjeverne Amerike ili bilo kojeg drugog kontinenta, upravo zbog te poveznice između društvenih pokreta i politike. No ipak, kažem i to da nije jasno kamo će ta poveznica odvesti.

Traže li ovi oblici otpora potvrdu ili predstavljaju nove oblike ekonomske hegemonije?

Ne znamo gdje će nas oni odvesti, ali znamo neke zamke i opasnosti koje bismo trebali pokušati izbjeći. Želim vidjeti sve veću kontrahegemonizaciju društvene borbe. To znači da vjerujem da nam je potrebna nekakva vrlo dubinska strukturalna transformacija svjetskog kapitalističkog sustava, globalnih financijskih institucija i uloge središnjih banaka.

Smatram da takvi uvjeti i institucije, koje su vrlo moćne, postavljaju parametre u svjetskom sustavu, ograničavaju mogućnosti i iznimno su opresivni i ograničavajući i destruktivni prema uvjetima života i društvenom životu milijardi ljudi diljem svijeta. Po meni, pored važnih lokalnih, nacionalnih i regionalnih borbi, iznimno je važno suprotstaviti se globalnoj strukturi koja u tolikoj mjeri utječe na određivanje hoće li ljudi živjeti ili umrijeti. Zato je tako važno da se ta razna djelovanja, koja su vrlo obećavajuća i sve ih je više, ujedine i razviju veću koherenciju, neku širu programatsku orijentaciju.

Možete li objasniti pojam bolesne demokracije?

Radi se o krizi demokracije. Uglavnom sam se bavila pitanjem kako je organizirana javna moć u kapitalističkom društvu, a mislim da je ta moć ključna, da je trebaju – i akumulacija kapitala i sami kapitalisti – kako bi bili dovoljno snažni, učinkoviti i legitimni, znate, kako bi si osigurali pozicije s različitim zaleđima koje su im potrebne. No, tvrdim da u normalnom tijeku kapitalističke akumulacije postoji tendencija destabilizacije, ili ponekad napada i uništavanja različitih oblika javne moći o kojoj kapital ovisi. Mislim da se upravo sada, u ovom procesu, nalazimo na kriznoj točki, zahvaljujući usponu onoga što nazivam financijaliziranim režimom akumulacije kapitala.{slika}

To je povezano s novom ulogom središnjih banaka i globalnih financijskih institucija, koje sve više postavljaju temeljna pravila koja upravljaju većinom današnjih društvenih odnosa, uključujući i odnose između država i njenih građana i građanki, koje i koji su sada vođeni ili podvrgnuti onome što im nalažu kreditna tržišta ili onim što kaže Središnja banka, MMF (Međunarodni monetarni fond) , WTO (Svjetska trgovinska organizacija) ili Svjetska banka.  To je sve značajniji sloj moći koji upravlja čak i odnosima između država i ograničava vrste politika koje mogu provoditi.

U Sjedinjenim Američkim Država vrlo smo pomno pratili nastup Cristine Fernández de Kirchner kada je odbila platiti dug ‘strvinarskim’ kreditorima. Pokušala je iskoristiti moć svoje države kako bi osporila moć američkih korumpiranih sudova i drugih dionika financijske moći. To je zanimljiva borba, vrlo važna i vrlo simptomatična.

Dakle, stvar je u tome da čak i ako imate državu koja je ili koja bi voljela biti istinski odgovorna svojim građanima/kama (što očito nije uvijek slučaj), čak i u najboljem scenariju takvim državama sve više nedostaje kapaciteta za provođenje politika koje zahtijevaju njihovi  građani i građanke. To je jedan aspekt krize demokracije.

Drugi aspekt je postojanje problema na globalnoj razini s kojima se države ne mogu nositi, kao što je globalno zatopljenje, klimatske promjene. To zahtijeva globalnu javnu moć, a mi nemamo nikakvu demokratsku globalnu moć. Imamo poluprivatne moći koje rade u korist investitora, a ne u korist javnosti.

Govorimo li mi to o odgovornosti?

Da! Ne postoji odgovornost ovih globalnih institucija. To je, također, element krize demokracije. Toliko je mnogo primjera, možemo govoriti o korupciji, o smanjivanju financiranja javnih usluga i socijalnih i javnih davanja, o marketizaciji i komodifikaciji onoga što su bile brojne javne usluge. Sve su to slučajevi u kojima postoji opće oslabljivanje ili potkopavanje javne moći, a to je isto element krize demokracije.

 Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

(Ne)prijateljice države

U kontekstu onoga što se ovih dana, a i mjeseci, događa na političkoj sceni Hrvatske, valja rasvjetliti nekoliko bitnih činjenica o tome kako je Hrvatska nastala na potpuno krivim temeljima, i tako doći do zaključ(a)ka zašto nam se danas događa sve ovo što vidimo na političkoj sceni i šire.

Kako je istina vrlo relativan i rastezljiv pojam, i njome se mogu manipulirati mase, pogotovo kada tu ‘isitinu’ tumače oni koji su znanja usvajali na ulicama, u šatorima ili po nekim prigodnim skupovima, ne volim se služiti konceptom istine. Radije se služim i vjerujem u činjenice, dokaze i argumente. No, to je masama malo teže shvatljivo.

Jedna od nepobitnih činjenica jest ta da je Hrvatska država uspostavljena na nacionalizmu i manipulacijama političke elite predvođene Franjom Tuđmanom. O pretvorbi i privatizaciji koja se u ratno vijeme nije smjela događati da i ne govorim. Pri čemu su važnost dobili ortakluk, nepotizam, korupcija i klijentalizam. Dok je nekolicina dobila sve otimajući većini, oni drugi (većina) bili su lišeni svega. Jedni su pljačkali i bogatili se, dok su drugi bili opljačkani i osiromašeni.

Krajem 80-ih godina dogodile su se mnoge promjene: završetak Hladnog rata, pad Berlinskog zida, raspad SSSR-a, raspad socijalističkog sustava. Osjećalo se nezadovoljstvo, nesigurnost i strah od novog i nepoznatog.

Paralelno s ovim događanjima, na hrvatskoj političkoj sceni pojavljuje se jedan spretan manipulator po imenu Franjo Tuđman koji je uspješno iskoristio ova nezadovoljstva, nesigurnost i strah te svojim političkim manipulacijama skretao pozornost s ključnih problema, budeći uspavane osvetničke strasti i nacionalističke emocije. Nudeći sebe kao tvorca tisućljetnog hrvatskog sna. A masa k’o masa…. njima je to lijepo zvučalo.

U osvit rata, oživjeli su politički mitovi koji su poslužili u manipulativne svrhe kako bi se iskrivile neke povijesne činjenice. Ti mitovi bili su lako upijajući, za razliku od suhoparnog racionalnog razmišljanja. I svatko tko je prokazivao ovakve mitove i razmišljao racionalno bio bi proglašen neprijateljem države.

Kroz svoju ciničnu ideju ‘nacionalnog pomirenja’ Tuđman je zamislio pomiriti ustaše i partizane tako da partizani priznaju svoje pogreške, a ustaše da zadobiju zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti jer prema njegovoj izjavi ‘NDH nije bila samo fašistička tvorevina nego i izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom’.

Tuđmanova ideja ‘pomirbe svih Hrvata’ imala je jedan temeljni nedostatak, a to je njezina predmodernost: umjesto moderne demokracije i Hrvatske kao države svih svojih građana, ponuđen je etnički model države i to, u pomirbenoj inačici, vraćen u okvir Drugog svjetskog rata. Postaje javno prihvatljivo rušenje partizanskih spomenika i pjevanje pjesama o Juri i Bobanu.

U proljeće 1990. održani su prvi demokratski izbori. Na tim izborima jest pobjedio HDZ i jest na vlast došao demokratskim putem. Međutim, tu stranku nisu činili demokrati, niti su ti ljudi imali ikakvog iskustva u  političkim pregovorima. Štoviše, (još jedna činjenica) većina članova te stranke bili su disidenti bivše Komunističke partije, a tijekom vremena u stranku se ukljičivalo sve više onih iz ekstremne nacionalističke emigracije koji su stranku financijski potpomagali.

Duhovna i kulturna obnova započela je oživljavanjem hrvatskih kraljeva i mitova. Počelo je paranoično ‘čišćenje’ hrvatskog jezika od ‘natruha’ srpskog, te su ta pročišćenja izazvala pravu poplavu poprilično besmislenih novotvorenica ali i povratila oveći broj riječi tzv. ‘korienskog pravopisa’ iz NDH. 

Favoriziranjem etnonacionalnog identiteta potisnuti su demokratski procesi, a na javnoj sceni na djelu je bila autoritarna nacionalna država. Stvoreno je kulturno i sociopsihološko ozračje pogodno za aktiviranje etničkih/nacionalnih stereotipa, predrasuda i stigmatizacije Drugih.

Stigmatizacija je socipsihološki čin, ali njezina aktivacija ima i niz drugih društvenih funkcija. Dojučerašnji prijatelji, susjedi, znanci, počinju propitivati svoje odnose s tim osobama, a često ih nakon toga počnu izbjegavati ili čak prekinu svaku komunikaciju s njima. Oni, tako nazivani ‘izrodi’ su u zajednici i sve što podsjeća na njih moguće je bez moralnih dvojbi uništiti ili prisvojiti. Primjera obostranih pljački ‘ustaških’ i ‘četničkih’ kuća u ratu i nakon ratnih akcija mnogo je, a moralna razina društvene reakcije pokazuje ravnodušnost ili razumijevanje prema takvim postupcima, što govori o izokrenutom sustavu vrijednosti u kojemu je gotovo sve dopušteno, posebno ako se to čini u ime postavljenih ili zamišljenih nacionalnih ciljeva. Etnički kriterij pritom se ponajviše sastoji od ‘razumijevanja’ događaja, što ‘naše’ oslobađa odgovornosti ili ih čak i nakon tih anticivilizacijskih postupaka postavlja kao društvene uzore. Stigmatizacija je izraz društvene moći te su stoga stigmatizirani još više marginalizirani i gurnuti na rub društva.

No, drugi nisu samo ‘njihovi’, nego i ‘naši’ ako su prepreka na putu prema ostvarenju interesa moćnih skupina. Tako su sumnjivci postali i Hrvati koji nisu bili u ‘kolu’ vladajućih ili dijelili njihove svjetonazorske (kvazi)ideološke i političke interpretacije i/ili akcije.

Govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj započeo je znatno prije otvorenog ratnog sukoba i srpske pobune u tzv. Krajini. Uz Miloševićevu agresivnu, ekspanzionističku propagandu koja je dolazila iz same Srbije, zanemarivanje srpskog pitanja potpomoglo je oružanoj pobuni u dijelovima Hrvatske. Javnom reustašizacijom i regeneriranjem NDH, države koju su Srbi u Hrvatskoj pamtili samo po zlu, nova hrvatska vlast je samo učinila uslugu velikosrpskom pokretu čija je propaganda tako dobivala na uvjerljivosti. Od uspostave HDZ-ove vlasti odnos prema srpskoj manjini u bitnome su obilježavale ignorancije, prijetnje i revanšizam.

Dodajmo tome da je Tuđman zahtjevao da se iz povijesnih udžbenika izbace imena poput Ljudevita Gaja i Josipa Jurja Strossmayera koji je zagovarao ideju ‘jugoslavenstva’.

Uz potporu Tuđmana i HDZ-a,Katolička crkva, početkom ratnih 90-ih postala je vrlo aktivna, ne samo u sakralnim pitanjima, nego i u politici (izbori, zakonodavstvo), vrednovanju (povrat imovine, investicije i nove crkve) i obrazovanju (sveučilišta, vjerske teme).

Jedan od (naj)novijih pokušaja, (opet) u režiji biskupa Košića jest pokušaj prisile da se djecu iz Dječjeg doma u Sisku preseli na neku drugu lokaciju, jer, eto njemu je vrlo važan povrat imovine. Jer baš u tom prostoru biskup Košić je osmislio da bi trebala stolovati katolička gimnazija. A kuda s djecom koja nemaju roditelje ili su im roditelji u vrlo teškoj socijalnoj situaciji, to biskupa Košića nije briga. I vrlo će zanimljivo biti za vidjeti kako će na ovo reagirati nova ministrica socijalne skrbi, bivša časna sestra Bernardica Juretić.

Novoizabrana vlada zapravo pokušava još i više učvrstiti vlast crkve, a posvećivanje javnih insitucija samo je jedan od primjera, u nizu. Za kolovođu posvećenja izabrali su najgoreg od svih, (opet)sisačkog biskupa Košića koji se okružuje osuđenim ratnim zločincima, priviđaju mu se komunisti i izdajnici, ima vlebno nelegalno imanje s  ljetnikovcem od preko osam tisuća kvadrata (a za ljetnikovac tvrdi da je skromna koliba), jer, eto on je božji čovjek i valjda je kao božji čovjek to i zaslužio.

Stoga, paradoksalno je kada ova vlada sve svoje neistomišljenike (ovo se ne odnosi samo na političare!) naziva komunjarama, Jugoslavenima, izdajicama nacionalnih interesa i kojekakvim pogrdnim imenima, dok su upravo tvorci i  ‘velikani’ HDZ-a proizašli iz Saveza komunista Jugoslavije. Činjenično. Točka.

Činjenično je i da su ljudi iz tog istog HZD-a uništili ovu zemlju: moralno, ekonomski, socijalno, društveno, iz već navedenih razloga. Hrvatska je do kraja 90-ih, dakle čitavo desetljeće postojanja bila gotovo potpuno van međunarodne političke scene i međunarodnih političkih zbivannja.

Činjenično je i to da je upravo HDZ proglašen zločinačkom organizacijom zbog silnih krađa i nepravilnosti u svom radu.

Činjenično je i to da nova hrvatska vlada izaziva još dublje podjele, u ionako duboko podjeljenom društvu; da izaziva ideološki rat i podpiruje mržnju prema svemu i svakome tko ima različito mišljenje od vladajuće strukture smatrajući da se svi moraju ukalupiti u isti način razmišljanja, jer u protivnom su izdajice nacionalnih interesa.

Nova vlada s HDZ-om na čelu tek je formirana, a već je puna afera. Čak su na mjesto premijera doveli čovjeka potpuno nepoznatog javnosti, čovjeka za kojeg nitko nije glasao. Čovjeka za kojeg nam trebaju titlovi kada govori.

Ponovo se obnavljaju nacionalističke vrijednosti i bude mitovi, ovoga puta oni o Domovinskom ratu. Kao da su Hrvatsku stvorili samo oni koji su bili u tom ratu.

Ponovo se Hrvati dijele na ‘mi’ i ‘oni’. ‘Mi’ pravi Hrvati, katolici, domoljubi i ‘oni’ drugi, izdajnici i izdajnice.

Nova vlada ne želi građansko društvo, pluralizam mišljenjai slobodu govora. Ova vlada ne poštuje ljudska prava, nego relativiziranjem stečenih prava i sloboda dovodi do kaosa. Oni i one na vlasti vrijeđaju i otvoreno prijete svima koji/e ne razmišljaju kao oni/e i usude se dignuti svoj glas protiv njih.  

Pa, kako onda nazvati vlast koja radi protiv svog naroda, koja vodi korak unatrag, koja zatire slobode, proziva neistomišljenike i želi provoditi jednoumlje? Kako nazvati vlast koja želi povratak u neka mračna vremena, koja tvrdi da su temelji našeg društva kršćanske vrijednosti, koja želi registar izdajica nacionalnih interesa (dok su upravo ti isti izdali nacionalne interese), kako nazvati vladu koja iskrivljuje povijesne činjenice?

Jasno je kuda ovo vodi i ne treba se čuditi što su ugledni svjetski mediji hrvatsku vladu već prozvali ultranacionalističkom.

U prvih 6 tjedana 2016. u Europu stiglo 10 puta više izbjeglica nego lani u ovo vrijeme

U prvih šest tjedana ove godine u Europu je morskim putem stiglo deset puta više izbjeglica nego u istom razdoblju 2015., a povećao se i broj smrtno stradalih, izvijestila je u utorak Međunarodna organizacija za migracije (IOM).

Dosad je u Europu preko Sredozemlja stiglo oko 76.000 osoba, a utopilo ih se 409 u odnosu na 69 smrtno stradalih u prvih šest tjedana prošle godine, prenosi IOM. 

IOM je izvijestio da ne očekuje smanjenje priljeva izbjeglica u Europu te predviđa da će u Grčku idući mjesec stići milijunti migrant ili migrantkinja otkad je počela izbjeglička kriza.

Više od 1,1 milijuna ljudi pobjeglo je pred siromaštvom, bijedom, ratom i represijom iz zemalja Bliskoga istoka, Azije i Afrike te prošle godine stiglo u europske zemlje. Najviše ih je krenulo u Njemačku. 

Po podacima UNHCR-a, polovina izbjeglica su osobe koje su pobjegle pred ratom u Siriji. IOM je izvijestio je u Grčku morskim putem dosad stiglo 70.365 migranata i izbjeglica, a u Italiju 5.898. Prelazeći istočno Sredozemlje, na relaciji Turska-Grčka, ove se godine utopilo 319 ljudi, a 90 ih je smrtno stradalo ploveći na relaciji sjeverna Afrika-Italija. 

Glasnogovornik IOM-a Joel Millman rekao je da organizacija u dogledno vrijeme ne očekuje smanjenje priljeva migranata prema Europi.

Tribina u HND-u: Karamarko i Hasanbegović ne mogu određivati prostor slobode

Novinari i novinarke neprofitnih medija na javnoj tribini “U obrani slobode govora”, održanoj u utorak u Novinarskom domu, oštro su osudili/e “neutemeljeno ukidanje stručnog povjerenstva” za neprofitne medije u Ministarstvu kulture, a prve poteze nove Vlade u kulturnoj i medijskoj politici ocijenili/e su ozbiljnim napadom na profesionalno novinarstvo, medijski pluralizam i ljudska prava.

Novinarka Foruma Veronika Rešković kazala je da su se smjernice nove vlasti mogle naslutiti još lani u svibnju kada je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u intervjuu Globus najavio političke obračune i lustraciju društvene klime, najavivši da bi Hrvatska “trebala biti očišćena od lijeve ideje i prikrivenih boljševika”. 

“Posljednjih tjedana njegova ideja novih društvenih, odnosno nacionalnih vrijednosti poprima stvaran oblik. Novoimenovani ministar kulture Zlatko Hasanbegović samo je proizvod toga, obični izvršitelj, koji je istina, i u osobnoj misiji. Prvi na redu su neprofitni mediji”, istaknulia je Rešković navodeći da se većina novinara neprofitnih medija bavi ljudskim pravima, osobnom slobodom, pravom na izbor i ravnopravnošću.

“To su pojmovi bez nacionalnog prizvuka i zato ih ne žele čuti – ni Karamarko ni Hasanbegović za kojeg su to obične dogme. I na kraju, podsjećam Karamarka, Hasanbegovića i čitavu svitu na vlasti da nisu slobodni strijelci, da ih obavezuju hrvatski Ustav, zakoni i međunarodni dokumenti.  Da nisu oni ti koji će nama određivati prostor slobode”, istaknula je Rešković. 

Ana Brakus s portala Libela naglasila je da ova Vlada nije ona koja kreira otvoreno društvo, mari za ljudska prava ili zastupa slobodu govora.

“Politika ove Vlade je namjerno kreiranje kaosa, namjerno kreiranje sukoba, namjerno ušutkivanje, lustriranje i zatiranje slobode na drugačije mišljenje, na drugačije izražavanje i drugačije življenje”,l istaknula je Brakus. Dodala je i da je politika ove Vlade pokušaj “lomljenja duha slobodnomislećih” i “pokušaj antagoniziranja onih koji su i onako u nepovoljnom položaju”. 

Andrea Milat s portala Bilten, ujedno i jedna od koautorica medijske strategije Ministarstva kulture u mandatu bivše vlasti, iznijela je podatke o financiranju neprofitnih medija prema kojima se iz fonda za pluralizam prošle godine za komercijalne medije izdvajalo 29,5 milijuna, a za neprofitne medije 1,5 milijuna kuna. Prema njezinim riječima, neprofitni mediji ne krše tržišnu utakmicu te se subvencioniranje neprofitnih medija treba nastaviti jer je to u interesu javnosti. 

{slika}

Mašenjka Bačić s portala Stav istaknula je da je u dosadašnjem subvencioniranju neprofitnih medija novac dodijeljivan zahvaljujući ispunjavanju jasnih kriterija te da su neprofitni mediji značajno sudjelovali u afirmaciji građanskih i temeljnih ljudskih prava. 

Luka Ostojić (Booksa) naglasio je da najnoviji potezi vlade u kulturnoj i medijskoj politici guraju kulturu na tržište gdje teško može opstati te da je nova vlast zainteresirana samo za onaj dio kulture vezan uz očuvanje nacionalnog identiteta što je, kako tvrdi, u osnovi pogrešno. 

O kontekstu najnovijih odluka ministra Hasanbegovića i novih poteza u kulturnoj i medijskoj politici govorili su Tonči Kursar s Fakulteta političkih znanosti i Mislav Žitko s Filozofskog fakulteta koji je istaknuo da se najnovije odluke ne odnose samo na sudbinu neprofitnih medija nego i na sudbinu javnih servisa poput HRT-a i Hine.

Ivica Đikić, glavni urednik tjednika Novosti, naglasio je da osim propitivanja funkcije neprofitnih medija treba istražiti i ulogu javnih medijskih servisa, ističući da su neprofitni mediji, u omjeru u kojem ih država financira, svoju zadaću ispunili puno bolje od javnih. 

Cijelu tribinu možete poslušati na Radio Studentu

Više o financiranju neprofitnih medija pronađite na Facebook stranici Mreže Emancipacije E-net