Digitalna revolucija mijenja živote žena u Indiji

Meera Vijayann je indijska novinarka i aktivistkinja čiji se rad zasniva na borbi protiv rodno uvjetovanog seksualnog nasilja. Kao svjedokinja ekstremne diskriminacije žena u Indiji, odlučila je poticati i osnaživati žene da govore o svojim iskustvima. Koristeći digitalne medije, na kreativan način educira i informira mlade ljude o seksualnom nasilju i načinima da se to zaustavi. Dugogodišnjim zalaganjem pridonijela je nacionalnim i međunarodnim raspravama o pitanju rodnih prava i nasilja u Indiji, a njezin rad prepoznat je diljem svijeta. Trenutno živi u SAD-u, a blogove i novinarske članke objavljivala je za Forbes, The Guardian, The Deccan Herald, The Huffington Post, CNN, IBN LIVE, Open Democracy i The New Indian Express. Prošle godine je održala govor na TEDx-u, koji je dio kampanje za promjenu globalnog dijaloga o seksualnom nasilju. Za Libelu je govorila o svom radu, položaju žena u Indiji i utjecaju digitalne revolucije na njihove živote.

U svom radu potičeš i podržavaš mlade žene u Indiji da razgovaraju i prijavljuju seksualno i rodno uvjetovano nasilje. Kad si odlučila govoriti o toj problematici putem novinarstva?

Dugi niz godina sam pisala blog i radila kao slobodna novinarka. Ono što me duboko pogodilo i šokiralo cijelu Indiju, jest grupno silovanje koje se dogodilo u Delhiju 2012. godine. Od toga dana, više ništa nije isto. Temeljna pitanja koja je vlada predugo ignorirala, a tiču se seksualnog nasilja, stavljena su u prvi plan. Odlučila sam progovoriti o svemu jer sam bila svjedokinja naporu građana i građanki Indije koji su izašli na ulice i govorili o toj problematici. Shvatila sam da ti napori nikada nisu pokriveni u medijima, zbog izrazito negativnog fokusa na Indiju u to vrijeme i potražila alternativne kanale za svoj novinarski posao. Odlučila sam započeti pozitivne, osobne razgovore i povezati se s ljudima diljem svijeta, te razgovarati o seksualnom nasilju, kao i načinima kako tome stati na kraj.

Prošle godine si održala govor o seksualnom nasilju na TEDx-u, koji je započeo s osobnom pričom. Tijekom života si imala nekoliko iskustava koja svjedoče o pravom stanju žena u tvojoj zemlji i konstantnoj borbi za ostvarivanjem temeljnih prava. Koji su najveći problemi s kojima se Indijke danas suočavaju?

Seksualno nasilje je globalni problem, a živeći u Indiji svjedočila sam brojnim društvenim predrasudama protiv mnogih žena – prijateljica, kolegica i meni bliskih, voljenih osoba koje su izigrane na mnogo načina. Vidjela sam toliko žena i djevojaka koje su bile pogođene raznim vrstama diskriminacije i zlostavljanja, bilo da se radi o javnom uznemiravanju, okrivljavanju žrtve ili seksualnom zlostavljanje. Postoji duboki osjećaj straha među Indijkama i to je teret koji morate nositi sa sobom. Veliki dio problema je svakako kruta patrijarhalna struktura u Indiji, no postoje i drugi faktori koji utječu na život žena. Tradicionalni postupci, praznovjerje i stalni izazovi s kojima se suočavaju da bi pristupile temeljnim pravima, čak i unutar vlastitih domova. Moram reći da čak i u gradovima koji ostavljaju dojam da su prilično liberalni i kozmopolitski, žene se suočavaju s puno izazova. Smatram da se najozbiljniji problemi u Indiji događaju unutar kuće, a to se odnosi na nasilje u obitelji, bračno silovanje, zlostavljanje djece, uznemiravanje povezano s mirazom itd. Budući da  sustav indijske obitelji nalaže da se o onome što se događa u kući ne govori otvoreno, ženama je teže pronaći pomoć i progovoriti o tome.

Grupno silovanje 23-godišnje studentice u Delhiju 2012. godine šokiralo je cijeli svijet, a bijesni ulični prosvjedi koju su uslijedili bili su presedan u povijesti neovisne Indije. Zašto se takav prosvjed nije dogodio ranije? Zašto se indijsko društvo libi prosvjeda i podizanja svog glasa protiv brojnih problema s kojima se žene suočavaju (seksualno zlostavljanje, silovanje u braku…)?

Ovo je interesantna tema o kojoj se naširoko raspravljalo u indijskim medijima nakon slučaja  Nirbhaya. Mnogi medijski kritičari istaknuli su status djevojke, kao i činjenicu što se incident dogodio u glavnom gradu Indije kao razlog javnog prosvjeda i bijesa. Moglo bi biti, no koliko ja znam, prateći prosvjed na terenu, incident je izveo na ulicu srednju klasu stanovništva koja je često etiketirana kao apatična. Mislim da je pitanje seksualnog nasilja u Indiji vrlo složeno, i teško ga je shvatiti. Rašireno je nepovjerenje u policiju i Vladu, a slijedi dugi put kako bi se stavovi prema ženama promijenili. No, jedan od pozitivnih rezultata javne rasprave o seksualnom nasilju je uključivanje više građana i građanki koji šire svijest o tom pitanju, traže razvoj rješenja, te ističu probleme u svojoj zajednici.

U srpnju prošle godine, u Bangaloreu je silovano šestogodišnje dijete. Bio je to jedan od mnogih slučajeva koje su objavljene u gradskim novinama, no gotovo niti jedan međunarodni medij nije govorio o tome. Pratila sam akciju na terenu, zajedno sa 6.000 ljudi, uglavnom roditelja i učenika/ica, koji su u tišini marširali gotovo šest kilometara do policijske postaje žaleći se protiv nedjelovanja školskih vlasti. Bio je to građanski neposluh u svom najboljem izdanju. Indijski građani i građanke se naporno bore i postaju glasniji u ispitivanju vlasti o njihovim pravima, te ih guraju u provođenje akcija. Čeka nas dug put u ostvarivanu prava za LGBTQ zajednicu i žene.

{slika}

Tri godine nakon smrti mlade Nirbhaye, žene u New Delhiju se i dalje svakodnevno suočavaju sa strahom od seksualnog nasilja, a grad bilježi najveći broj silovanja u Indiji. Još uvijek postoje stotine loše osvijetljenih ulica, a žene teško pronalaze siguran prijevoz u večernjim satima, nakon što metro i busevi prestanu voziti. Zašto država i Vlada odbijaju pružiti odgovarajuću sigurnost za žene?

Seksualno nasilje u Indiji je složeni problem, koji se sastoji od mnogo slojeva. Državnim glumcima poput policije, vladinim dužnosnicima i ostalim članovima pravosudnog i političkog sustava često nedostaje svijesti o seksualnom nasilju i nedostatak obuke koja je potrebna za rješavanje problema. Čak i u velikim gradovima Indije, ženama i djevojkama je teško podnijeti prijavu, bez da ih i sama policija okrivljava. Muškarci, žene i LGBT zajednice, zapravo većina građana/ki, nema osnovno pravno znanje o podnošenju izvješća ili pritužbi za seksualno uznemiravanje. Duboko korumpirani birokratski sustav u Indiji ga čini sve još gorim. Danas postoje neke mjere koje se poduzimaju kako bi se osigurala rodno-osjetljiva obuka za policijske službenike i nadam se kako će to promijeniti neke stvari.

U većini gradova poduzeto je više mjera predostrožnosti. Primjerice, u Bangaloreu policija rutinski provjerava jesu li ljudi pod utjecajem alkohola i redovito patroliraju ulicama noću. Žene i djevojke obično ne izlaze kasno u noći osim ako nisu u društvu. Teško je reći što se može dogoditi u bilo kojem trenutku. Moje pravilo je da s prijateljima/cama uvijek vraćam kući s taxijem i da se međusobno obavještavamo nakon što smo sigurno stigle na odredište, bilo da se radi o kući, zračnoj luci ili bilo kojem drugom mjestu. Ulična rasvjeta je stvarno loša u većini indijskih gradova i mjesta. Mnogo puta radije biram dužu rutu prema kući koja je bolje osvijetljena, umjesto kraće, neosvijetljene.

U svom poslu koristiš tehnologiju za podizanje svijesti o rodno uvjetovanom nasilju u Indiji. Kakav je utjecaj digitalna revolucija imala na Indijke?

Tehnologija svakodnevno osnažuje sve više žena u Indiji i to je veliki znak. Žene mogu izvještavati, informirati se i komunicirati više nego prije, a to je veliki korak za ženske glasove da dođu u prvi plan. No, definitivno postoje izazovi koji dolaze s patrijarhalnim sustavom. U velikim dijelovima ruralne Indije, mobiteli su obično u vlasništvu osobe koja se smatra glavom kuće, odnosno muža. Puno posla se treba obaviti kako bi se uključilo sudjelovanje muškaraca u borbi za prava žena. Jedan fantastičan primjer koji mi je na pameti kad razmišljam o utjecaju digitalne revolucije u Indiji je organizacija Video Volunteers. Organizacija obučava seoske žene i muškarce vještinama korištenja videa i izvještavanja, te im daje mogućnost dokumentiranja i prijavljivanja priča iz njihovih zajednica. Ta izvješća se šalju u mainstream medijske agencije koje ne pokrivaju dovoljno tih područja. To je bio revolucionaran način demokratizacije novinarstva i dopuštanja većem broju zajednica da pristupe medijima.

U svom govoru na TEDx-u i tijekom rada kao novinarka i aktivistkinja, potaknula si mnoge ljude da progovore o svojim problemima i suoče se sa strahovima. Upravo je istupanje u javnosti i podizanje svijesti pomoglo u promjeni zakona koji štiti žene od seksualnog zlostavljanja u Indiji (Criminal Law Act, 2013). Ispričaj nam više o tome.

Nakon govora na TEDx-u, primila sam stotine mailova od muškaraca i žena koji su bili suočeni sa seksualnim nasiljem. Nekima od njih sam osobno pomogla potražiti načine koji će im pomoći. Shvatila sam da puno ljudi, uključujući i mnogo mojih bliskih prijatelja/ica, nikad nije govorilo o zlostavljanju i zlostavljanja djece. To me zbunilo, ali bilo je ohrabrujuće znati da moja priča potiče ljude da se suočavaju sa svojim strahovima kako bi riješili problem i borili se za pravdu bez obzira gdje se nalaze. Bilo je toliko prosvjeda na kojima sam sudjelovala i izvještavala prateći slučaj grupnog silovanja u Delhiju i javnog bijesa koji je na kraju i doveo do promjena u kaznenom zakonu – The Criminal Law (Amendment) Act, 2013.

Koliko god se mislilo da će se time riješiti kažnjavanja počinitelja seksualnog nasilja i silovatelja, zakon je u nekoliko dijelova usmjeren samo na žene kao žrtve i ne uzima se u obzir da seksualno uznemiravanje može doživjeti i muškarac. To također vrijedi i za ostale dijelove koji uključuju zločine poput voajerizma, uhođenja i najgore od svega, činjenica  da silovanje nije rodno neutralno. To ostavlja stotine muškaraca i muške djece bez ikakve zaštite, ako se suoče sa silovanjem ili seksualnim zlostavljanjem. Ipak, zakon je definitivno znak da Vlada gleda na problem seksualnog nasilja ozbiljnije.

Prošle godine si imenovana indijskom ambasadoricom mladih u borbi  za sprečavanje seksualnog nasilja u sukobu. Kakvo je tvoje iskustvo u toj ulozi do sada?

Bilo je to divno iskustvo. ‘Youth to End Sexual Violence’ je međunarodna organizacija mladih osnovana u kolovozu 2014. od strane delegata mladih globalnog summita za prestanak seksualnog nasilja u sukobu čiji je domaćin bio tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije William Hague i posebna izaslanica UNHRC-a Angelina Jolie. Osnovana je tražeći hitno i neustrašivo političko vodstvo, u ime mladih, za kraj nekažnjavanju počinitelja i osnaživanje žrtava. Kao indijska ambasadorica mladih, pišem izvješća kako bi informirala i poticala međunarodnu zajednicu i indijsku vladu u poduzimanju brzih akcija nakon zločina u Indiji, osobito u regijama koje su pogođene sukobima, poput sjeveroistoka Indije.

Za kraj, podijeli s nama na čemu trenutno radiš.

Trenutno radim na opsežnom istraživanju za ‘Youth to End Sexual violence’ o rješenjima kojima se organizacija bavi na terenu. Ovo izvješće će sadržavati načine putem kojih mladi ljudi u Indiji sudjeluju u borbi za ravnopravnost spolova.

Na Trgu više golubova, nego prosvjednika protiv izbjeglica

‘Radikalna’ skupina Facebook pljuvača najavila je za danas prosvjed protiv izbjeglica na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Na prosvjedu, koji je u virtualnom svijetu attendalo gotovo 5 tisuća ljudi, na kraju je bilo više golubova, nego ljudi. Nekolicina nadobudnika koja je s riječi ipak prešla na djela pognutog je repa čekala pod repom konja na Trgu išekujući svoje suborce i suborkinje koje, eto, nikako da stignu. 

Dolaskom na Trg istupili su iz svojeg malog virtualnog svijeta koji okuplja 19 tisuća mrzitelja jakih na riječima i ni na čemu drugome i stigli u onaj stvarni – u kojem se sablažnjavamo nad njihovom mržnjom, a ne životnom mukom izbjeglica koje iz ratom razorenih zemalja pokušavaju pronaći mir i sigurnost na nekom drugom mjestu. Nije ni čudo što se onda ta silna gomila od njih čak troje iščuđavala kako se nikome drugome subotnje prijepodne nije dalo trošiti na ksenofobiju.

Nismo mogle odoljeti, malo smo prošvrljale grupom i očekivano naišle na hrpu dragocjenih objava. U doba dok su se pripremali na prosvjed, očekivanja su bila, pa recimo, velika.

{slika}

U Vukovaru je naglo ćirilica prestala biti problem, a nad grad se nadvila prijeteća opasnost od islama. 

{slika}

Jedan je, neizbježno, pribjegao zastrašivanju i širenju dezinformacija, o čemu smo pisale jučer

{slika}

Na kraju se, eto, na našu radost, nisu okupili. Dvoje ih je bilo poprilično uzrujano zbog toga. Loša organizacija, k vragu!

{slika}

{slika}

{slika}

Oni žive u paralelnoj stvarnosti: 40 dana za život ponovno u akciji

Cirkus se vratio u grad – mogla bi biti krilatica antichoice farse pod nazivom “40 dana za život”, koja kroz nekoliko dana ponovno kreće u akciju. Priliku za susret s dežurnim moralnim dušebrižnicima/cama posljednji smo put imale u ožujku ove godine, kada su s patetičnim natpisima klečali/e ispred nekoliko hrvatskih bolnica, duboko uvjereni/e da njihovo mišljenje i moralna uvjerenja imaju ikakvu težinu u intimnim odlukama žena koje su odlučile pobaciti. Ako ste ih, nekim čudom, uspjeli izbjeći – ne strahujte! Ekipa s krunicama se vraća, s još više osuđujućim i jednoumnijim stavovima nego ikada ranije, sudeći po tome da su ove godine doveli i glavnog voditelja inicijative, Amerikanca Davida Bereita, kako bi im udijelio zrno svjetske mudrosti.

Zbog očiglednog viška slobodnog vremena i uz potporu najviših slojeva crkvene hijerarhije i desno orijentiranih političkih elita, dio je građana i građanki odlučio kako bi bilo sasvim okej mahati transparentima i maltretirati ljude pred bolnicama, koji tamo dolaze i odlaze u strahu i s najgorim dijagnozama. No, koga briga, moralne vertikale su tu samo s jednim ciljem – oduzeti ženama pravo da odlučuju o vlastitom tijelu jer one same, prema njihovom mišljenju, za to očigledno nisu niti sposobne niti kompetentne. Nerazjašnjiva potreba guranja nosa u tuđe poslove vjerojatno je univerzalna karakteristika (barem dijela) ljudske vrste, a kada se radi o pravima žena – s naglaskom na reproduktivna i seksualna prava – ta potreba prelazi granice zdravog razuma i dobrog ukusa. Napominjemo još jednom – nit’ je molitva nit’ je za život.

Već neko vrijeme svjedočimo usponu neokonzervativnih grupacija koje fokus stavljaju na reproduktivna prava, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, a snage sve više udružuju s klerikalnim organizacijama i desničarskim ‘civilnim’ udrugama, sve u cilju nametanja vlastite agende i oduzimanja temeljnih ljudskih prava ženama.  Tako je na ovogodišnjem Kulfestu – Festivalu konzervativizma, slobodnog tržišta i kulture života jedna tribina posvećena uskraćivanju seksualnih i reproduktivnih prava ženama nazvana “Kulfest – večer života: “Zašto se pravo na život u Hrvatskoj relativizira?”, a publika je bila u mogućnosti čuti sljedeće izjave:

“Moj priziv savjesti – ja sam ga prvi put izjavio kada sam bio stavljen najnormalnije na vršenje artificijelnog pobačaja – otišao sam kod profesora koji me pozvao na jedan ‘muški razgovor od 45 minuta, nakon toga mi je dao ruku i rekao: ‘Kolega vi do kraja specijalizacije nećete raditi artificijalne pobačaje.’. Postoje 2 ili 3 razreda djece s čijim sam majkama ja pričao o iskustvima drugih žena, tu su bile samohrane majke i prijateljice prijatelja, očevi ovo – ono i ja sam jako sretan kad sretnem nekog od te djece koje mi da pet i kaze ‘barba Ivo, kako si’, a dijete zapravo ni ne zna da je to zato što sam imao strpljenja pričati s njihovim roditeljima i da su zato ugledali svjetlo dana.”

Sve navedeno izgovorio je Ivica Dadić dobitnik nagrade za promicanje kulture života. Pobjedu je, uz ovakve izjave zaslužio i zbog toga što  je  jedini ginekolog u kninskoj bolnici koji koristi pravo na priziv savjesti. 

Prava žena oduvijek su bila glavni svjetonazorski kamen spoticanja u različitim debatama, osobito reproduktiva i seksualna prava, koja, sudeći prema konzervativnom mišljenju, ne bi trebala ni postojati budući da žena po kroju Crkve i desničarskih grupacija nema drugu ulogu osim one inkubatora.  Isto je tako značajno da o pravu na pobačaj najviše govore oni koji ga nikada neće iskusiti – crkvenjaci i muškarci, koji ne mogu i nikada neće biti u situaciji žene koja pobačaj može zatražiti iz milijun različitih razloga. Nedavno je papa Franjo odobrio ‘oprost’ pobačaja, što na prvi pogled može izgledati revolucionarno, no sama ideja da je pobačaj ‘grijeh’ kojeg se može ili ne može ‘oprostiti’ dovoljno govori sama za sebe i nadalje stigmatizira žene koje su pobacile. Tome uvelike pridonose inicijative poput navedene, u kojima se klečanjem i poniznim pozivanjem na ‘pravo na život’ nastoji nametnuti grižnja savjesti i dodatna psihološka trauma ženama koje su odlučile pobaciti, ne mareći pritom na posljedice koje nepotrebno lamentiranje pred bolnicama može ostaviti kako na žene, tako i na medicinsko osoblje i sve ljude koji se nađu u blizini.

O ovoj međunarodnoj inicijativi smo prvi put pisale još 2013. godine, kada se ekipa molila u centru Londona, a vrlo brzo su se pojavili/e i u Hrvatskoj. Na sve što ne valja s “40 dana za život” upozoravale smo više puta, svaki put kad bi se iznova odlučili moliti protiv reproduktivnih prava žena. Osim što je i inače apsurdan i nema nikakve veze sa stvarnošću, naziv inicijative “40 dana za život” osobito je indikativan u ovom trenutku. Dok se cijela država bavi izbjegličkom krizom, društvene mreže su preplavljene načinima na koje se može pomoći, ljudi se nastoje angažirati koliko im mogućnosti dopuštaju, poziva se na solidarnost i ljudskost, naše moralne vertikale i dalje najveći problem vide u činjenici da je ženama dopušteno samostalno odlučivati o vlastitom tijelu. Muškarci, žene i djeca u bijegu od rata i stradavanja za njih očigledno nemaju prioritet nad križarskim pohodom na ženska reproduktivna prava jer bi inače energiju koju ulažu u oduzimanje ljudskih prava usmjerili prema borbi da izbjeglice ta ista prava dobiju. Svoje sustavne napore protiv ženskog prava na pobačaj opravdavaju ‘brigom za život’, no sudeći po posloženim prioritetima, samo su neki životi vrijedni brige. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Belom Manastiru ostavljene poruke zahvalnosti!

Ranije jučer pisale smo kako je u Belom Manastiru prisutan veći broj izbjeglica, no što je to prvotno najavljeno. O tome smo razgovarale sa gradonačelnikom Belog Manastira te Vesnom Nedić.

“Najveći nam problem trenutno predstavlja to što je veliki broj obitelji odvojen, teško ih je sada spojiti. Policija bi trebala doći kako bi im uzela podatke, dok se to ne dogodi, mi same uzimamo podatke kako bismo olakšale situaciju dalje. Čini se da su ih odvajali na granici, prije nego što su ih registrirali pa im je sada jako teško ući u trag.”, rekla nam  je jučer Vesna Nedić iz Mirovne grupe Oaza.

Izbjeglice koje su trebale biti smještene u velikom broju u prostoru bivše vojarne (u kojoj na neki duži period nije bilo niti struje) u velikom broju to su odbile. Međutim, oni i one koji su tamo boravili odlučili su ostaviti poruke zahvalnosti.

{slika}

Fotografije su objavljene na službenoj Facebook stranici Mirovne grupe Oaza čiji volonteri i volonterke neumorno pomažu već danima.

‘Poručimo jasno da će Slovenija pokazati solidarnost i da nikada nećemo postati granična diktatura’

U Sloveniji se sprema prosvjed građanki i građana protiv načina na koji slovenska vlada tretira izbjeglice. “Prema izvještavanju sa slovensko-hrvatske granice, slovenska policija blokira prelazak granice grupi izbjeglica. Slovenija tako zatvara granicu, krši prava izbjeglicama i uvodi mađarski scenarij. To nikada nećemo dozvoliti”, kaže u priopćenju slovenska Protirasistična fronta brez meja koja poziva sve da pokažu solidarnost s izbjeglicama i daju do znanja svojoj Vladi da se protive njezinom postpupanju. 

“Pozivamo sve demokratske i solidarne snage da se okupe na graničnom prijelazu Rigonce (Dobova) danas u 18.00. Dajmo vladi Republike Slovenije jasnu poruku da će Slovenija pokazati solidarnost i da nikada nećemo postati granična diktatura”, poručuju iz Protirasistične fronte.

“Nađimo se u 16.00 u dvorištu Tovarne Rog (Trubarjeva) u Ljubljani. Na granici se okupljamo između 17.00 i 18.00”, stoji na kraju poziva.

Zamjenik gradonačelnika Valpova širi paniku, a MUP kaže: Ne nasjedajte na lažne informacije o porastu kaznenih djela!

Na službenim stranicama MUP-a objavljena je obavijest u kojoj se građani i građanke mole da ne nasjedaju na lažne informacije i uznemirujuće glasine kojima je cilj podizanje panike.

Da su na lažne informacije i uznemirujuće glasine neki građani i građanke već nasjele pokazuje primjer predstavnice stanara iz Zagreba koja je “zbog izvanrednog stanja izbjegličke krize” promijenila bravu na vratima zgrade. No, da to počinju činiti i političari pokazuje i (sada već obrisani) Facebook status zamjenika gradonačelnika Valpova, Dubravka Kučinca.

U svojem statusu navodi (odnosno, navodio je) kako se u Zagrebu događaju “silovanja i pljačkanja nasred ulice”, s tim da je takvo navođenje “uljepšavanje stvari”. Glavni krivci su za zamjenika gradonačelnika, pogađate, “izbjeglice”.

Gospodina Kučinca pokušale smo kontaktirati, no njegov je mobilni telefon isključen. Sudeći prema informacijama iz ureda gradonačelnika Valpova, više sreće nisu imali ni ostali kolege i kolegice koji ne prestaju nazivati u potrazi za informacijama.

“Zbog činjenice da se na području Republike Hrvatske trenutno nalazi oko 14 tisuća migranata, društvenim mrežama i elektroničkom poštom među građanima se počela širiti vijest da se na našem području u posljednjih nekoliko sati dogodio veći broj kaznenih djela koje su počinili migranti. Navodi se lažna informacija o povećanom broju silovanja, pokušaja silovanja, uličnih razbojstava i otmica djece“, objašnjava MUP.

“Pozivamo javnost da ne nasjedaju na ove lažne i uznemirujuće glasine koje za cilj imaju samo podizanje panike i remećenja normalnog način života građana. Na području svih naših policijskih uprava nije evidentiran povećan broj kaznenih djela niti prekršaja, kao niti drugih događaja koji se ovdje lažno navode”, naglašava MUP.