sdadmin

S imenom Christine Hoff Sommers susrela sam se još prije 20-ak godina kao studentica koja je tek počela otkrivati feminizam. Tada, kada još nije bilo interneta, do mene se nekim putevima ipak probila uzbudljiva feministička rasprava (tako sam je barem tada doživljavala)  o tome je li u čuvenom romanu i filmu Rhett Butler silovao Scarlett? [1] u kojoj je jedna od žešćih akterica bila Sommers. U to sam vrijeme pokušavala nekako shvatiti sve te feminizme i valove, a Sommers sam doživjela kao predstavnicu ‘liberalnog feminizma’, i koliko god mi je riječ ‘liberalno’ tih mračnih devedesetih zvučala primamljivo i revolucionarno, bila sam zbunjena osjetivši otpor prema mnogim vjetrovima koji su dolazili iz tog smjera. Tada mi to nije bilo jasno, ali sad mi se čini da su se razlozi vlastitog sve snažnijeg feminističkog opredjeljenja krili i u stajalištima tog tzv. liberalnog feminizma koji je zapravo, po mojem osjećaju, bio vrlo konzervativan, te sam ga počela doživljavati kao oksimoron.

Na ovaj tekst me ponukao intervju s Christinom Hoff Sommers objavljen nedavno na stranicama/blogu novinara Scotta Londona, no vođen je netom nakon objavljivanja njene kontroverzne knjige: Who Stole Feminism: How Women Have Betrayed Women (Tko je ukrao feminizam: Kako su žene iznevjerile žene), 1994. godine. Knjiga je tada izazvala burne reakcije i brojne recenzije i na neki način obilježila početak vidljivog sukoba na relaciji liberalnog/konzervativnog i recimo lijevog/radikalnog feminizma (ovu podjelu shvatite uvjetno – onako kako je osobno doživljavam). Kako mi se čini, taj sukob i dalje traje i nije donio neke bitnije pomake. 

Na samom početku intervjua Sommers oponira Susan Faludi – dobitnici Pulitzera te National Book Critics Circle Award za knjigu Backlash: The Undeclared War Against American Women (1991.) u kojoj Faludi govori o “neobjavljenom medijskom ratu” feministkinjama, čije početke veže uz 1970-te, a koji je potaknuo stvaranje predodžbe o feminističkom pokretu kao uzroku brojnih problema žena kasnih 1980-ih. Faludi smatra da su ti problemi medijski konstruirani, bez pouzdanih dokaza, te da je to historijski trend koji se stalno iznova pojavljuje u razdobljima u kojima žene postignu neke od osnovnih ciljeva u borbi za ravnopravnost. Stoga mi se čini da Sommers, kada govori o tome kako 80-te nisu bile ‘desetljeće zazora’ (backlash decade), već desetljeće “u kojemu su žene postigle više nego tijekom većine postratnog razdoblja uključujući i povećanje plaća… izjednačile [se] s muškarcima u pravnom školovanju, medicinskom školovanju, poslovnom školovanju”, ne razumije značenje pojma ‘backlash’ onako kako ga koristi i objašnjava Faludi. Pa se pitam – je li Sommers uopće pročitala knjigu Susan Faludi (za što – tj. nečitanje djela koja kritiziraju  – sâma često optužuje svoje oponente/ice) budući da paušalno i bez argumentacije ono o čemu piše Faludi proglašava mitom koji su stvorile “neke ekstremne feministkinje ovisne o jeziku i retorici opresije”.

Okej, nisam pročitala Who Stole Feminism, ali iz svake rečenice Sommers u ovom intervjuu, kao i iz njezinih ostalih tekstova koje sam čitala, još od kraja 80-ih progovara duboko nerazumijevanje razloga, totala i kontinuiteta feminističkog pokreta, to jest Sommers kontinuirano ‘tvrdi’ (mada to nikad direktno ne kaže) da još valjda od prvog vala feminizma, tj. 19. stoljeća – opresija prema ženama NE POSTOJI. Evo što kaže: “Kažu da nas ugnjetava ‘patrijarhat’. Sve je to prilično blesavo. A osim toga je i netočno. Danas žene imaju toliko prednosti koje nisu imale u prethodnim vremenima i to u mnogim mjestima diljem svijeta – u većini mjesta na svijetu”. Ukratko, Sommers ne nudi ništa više osim vlastitih subjektivnih kvalifikacija, često i neprofesionalnog sarkazma, a kako ćemo kasnije vidjeti i ismijavanja (Sommers: “Izgleda da je današnja perspektiva da što je ženama bolje, profesorice ženskih studija su ogorčenije, a Gloria Steinem depresivnija”).  A osim toga je i netočno (kako bi rekla Sommers), primjerice, da u većini mjesta na svijetu žene danas imaju prednosti koje nisu prije imale. U odnosu na prošlo vrijeme žene zasigurno imaju različite prednosti u različitim dijelovima svijeta, ali to je daleko od toga da je ‘blesavo’ i ‘netočno’ tvrditi da patrijarhat danas ugnjetava žene “u većini mjesta na svijetu”. Kada bih se sad pozvala na statistike, Sommers bi vjerojatno tvrdila da su te statistike lažne i konstruirane, i to bi tvrdila i opet bez ikakvih dokaza.

U nastavku intervjua susrećemo se s dvije osnovne sintagme koje je skovala sâma Sommers, a to su: ‘feminizam pravičnosti’ (‘equity feminism’) i ‘rodni feminizam’ (‘gender feminism’). Podsjeća li vas ovaj ‘rodni feminizam’ na nešto? Dakle, prema Sommers rodne feministkinje su “žene zarobljene u rodnospolnom sustavu, a cilj je uvjeriti žene da su rodne uloge proizvoljno definirane, da su žrtve, da su podređene muškarcima u svakom smislu, da jezik treba osloboditi, da su svi udžbenici i velika umjetnička djela kompromitirani seksizmom”. Kada Sommers ‘ocrnjuje’ ono što naziva rodnim feminizmom, zapravo govori da su rodne uloge čvrsto utvrđene, da žene nisu podređene muškarcima, da su jezik, udžbenici i umjetnička djela ‘slobodni’ od svakog seksizma. Kao ‘argumentaciju’ koristi, kao i obično (sudeći prema ostalim polemikama s neistomišljenici(a)ma, ekstremne ili anegdotalne primjere koji NE REPREZENTIRAJU feminističku misao njezinih protivnica, kao npr. feministički poziv na promjenu naziva ‘teorije velikog praska’ zbog njegovih seksualnih konotacija. Ovo demonstrira kako Sommers definitivno nije upoznata s feminizmom – doživljava ga kao homogeni pokret te zatire pluralitet misli kojima je prožet od samih početaka. Složila bih se s onim što je u spomenutoj polemici rekla Marylin Friedman: “Čini se da je za Sommers ‘rodni feminizam’ konglomerat svega onoga što joj se osobno ne sviđa u feminističkim tekstovima, bez konceptualne koherencije i teorijske perspektive”.

Što se tiče ‘feminizma pravičnosti’, očito je da Sommers pod tim misli na klasični feminizam “koji nam je dao sufražetkinje, jednakost u obrazovanju i koji nam i dalje pruža jednakost šansi”, a poziva se na Mary Wollstonecraft, Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony. No dio koji po meni otkriva pravu prirodu problematičnosti njenog pristupa glasi: “To je naše naslijeđe kao žena u ovoj zemlji. Dakle, nisam trebala pisati novu filozofiju feminizma. Imamo vrlo dobre filozofije”. Ako se tu i ne radi o amerocentrizmu (ili barem zapadnom centrizmu), prilično je očito da se feministička filozofija Christine Hoff Sommers, pa i njezina filozofija općenito, zaustavlja prostorno na granicama Zapada, a vremenski na 19. stoljeću. Iako tvrdi da samo promovira “pravo i slobodu da svi/e živimo prema vlastitom izboru, bio on tradicionalan ili ne”, njene tvrdnje se ne odnose na sve, a u svom radu puno više prostora daje (blago rečeno) kritici onoga što Friedman naziva ‘bîti feminizma’ (‘substance of feminism’), nego promoviranju prava i sloboda. Ona (vjerojatno) kritizira stoga što ne razumije tu bît, već postavlja naglasak na ‘osobno’ i ne kontekstualizira ga u sferu društvenog/političkog. Živimo u sustavu koji ženama nameće samo neke obrasce življenja kao prihvatljive, stoga se feminizam ne može reducirati samo na privatne odluke i izbore.

Također, ne poznajem engleski jezik dovoljno duboko, ali zanimljiv mi je i njezin odabir riječi ‘equity’. Osim što ukazuje na potrebu da se distancira od pojma ‘equality’ koji koriste njezine protivnice, taj odabir u sebi sadrži naglasak na različitosti, na dihotomiji, ali i priziva (neo)liberalnu filozofiju ‘fair-playa’ kao krajnje vrijednosti kojoj navodno težimo. Ta filozofija polazi od pretpostavke da već imamo ‘equality’, tj. jednake šanse, pa se možemo upustiti ‘ravnopravno’ u borbu za vlastite interese ili interese vlastitih skupina. (Neo)liberalni feminizam već je na mnogo mjesta kritiziran zbog previda na kojima je zapravo zasnovan, a koji se svode na nepriznavanje postojanja nejednakosti šansi, uvjeta, okolnosti, prava, sloboda…  kao i neuviđanje kompleksnosti identiteta i iskustva – kako na liniji dihotomije muškarac/žena, tako i na ‘linijama’ različitih prostornih, povijesnih, ekonomskih, kulturalnih i sl. iskustava i okolnosti.

Nadalje, za nepopularnost i distanciranje žena od feminizma, posebno mladih žena koje bi trebale biti njegove ‘prirodne’ pobornice, Sommers isključivo optužuje svoje protivnice – njihovu gnjevnu retoriku, a posebno ‘ocrnjivanje’ muškaraca. Tu opet izostaje uvid u to kako društvo i mediji utječu na oblikovanje stavova, a o tom su propustu također pisale njezine kritičarke. Ona ih pak optužuje (kako u knjizi tako i u ovom intervjuu) da su upravo one te koje su ‘ukrale feminizam’ – to se odnosi na, kako ih opisuje, radikalnu grupu rodnih feministkinja koje su se smjestile po sveučilištima (posebno na Ženskim studijima) i eminentnim feminističkim organizacijama (kao što su Gloria Steinem, Patricia Ireland, Susan Faludi, Marilyn French, Naomi Wolf…)., a ukrale su ga od ‘većine’ žena koje navodno zastupa sama Sommers. U recenzijama koje su osvanule nakon objavljene knjige, najoštrije recenzentice su je kritizirale (između ostalog) i zbog ‘otrcanih retoričkih taktika’ (trash rethorical tactics) u kombinaciji s ‘kvaziistraživačkim novinarstvom’ i ‘kvaziantropologijskom analizom’. Po mom mišljenju, istu kritiku joj je moguće uputiti i za izjave u ovom intervjuu.

Po meni, najkritičniji dio njezinoga rada, ono što je vjerojatno izazvalo mnogo ogorčenih i ljutitih reakcija – njezino je osporavanje postojećih statistika, posebno kada je riječ o silovanju, te optužbe i prozivke da ‘rodne feministkinje’ namjerno dezinformiraju, tj. lažu javnost, samo kako bi imale razlog za svoj ‘rodni rat’. Jedan od njezinih velikih prigovora je i kako ‘rodne feministkinje’ ne podnose kritiku. Dovoljno je pročitati ovaj intervju i vidjeti kako kritiku podnosi sâma Sommers. ‘Trash’ retorikom se posebno okomila na Ninu Auerbach koja je objavila prvu vrlo kritičnu i utjecajnu recenziju u New York Times Book Review [2], a u nekoliko navrata (u najmanju ruku) sarkastično spominje ‘depresivnu’ Gloriu Steinem [3].

Napomenut ću još samo da se Sommers često tužila na to kako je teško dobiti sredstva za istraživanja i studije kakve ona želi provoditi, no ironično, to izgleda kod nje nije bilo tako! Za svoj je rad na knjizi, kako navodi Eileen E. Schell u svom poznatom radu With Friends Like These Who Needs Enemies?: Reading the Trash and Shock Rhetorics of Feminism’s ‘Internal’ Critics’ dobila veliku novčanu svotu [4] od Lynde and Harry Bradley Foundation, Carthage Foundation i Olin Foundation – sve redom eminentnih američkih konzervativnih organizacija, a koje su joj pružile potporu i na druge načine. U radu Eilen E. Schell možete čitati i o tome kako potpora desnih fondacija Christini Hoff Sommers traje do danas i što danas ona radi zahvaljujući toj potpori.

I na kraju, teško je pisati o radu Christine Hoff Sommers, a oduprijeti se emocionalnim reakcijama. Pa ću završiti emocionalnim citatom i parafrazom jedne od brojnih ‘žrtava’ njezine retorike:

“Izgleda da ogromno nerazumijevanje koje pokazuje Sommers prema većini feminističke teorije nadmašuje njezino nerazumijevanje žena.”

                                                                  Marilyn Friedman: “Does Sommers Like Women?”