sdadmin

“Seksualno nasilje jedan je od najtežih oblika diskriminacije žena i kršenja njihovih ljudskih prava. Ono je jedan od oblika rodno uvjetovanog nasilja, definiranog kao nasilje usmjereno na žene zbog toga što su žene ili nasilje koje neproporcionalno pogađa žene[1]. Naime, većina žrtava su žene, dok su počinitelji uglavnom muškarci. Nadalje, seksualno nasilje je ‘izraz povijesno nejednakih odnosa između žena i muškaraca koji su doveli do dominacije i diskriminacije žena od strane muškaraca i sprečavanja potpunog napretka žena’[2]. Osim što je seksualno nasilje izraz spolne/rodne diskriminacije[3], ono ujedno podržava i održava rodnu nejednakost”.

Eksplikacija je ovo Ivane Radačić u knjizi Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav (2014) – prvoj feminističko-kritičkoj studiji u Hrvatskoj o pravnim regulacijama silovanja i predrasudama u sudskoj praksi. Ovim radom Ivana Radačić afirmira svojevrsni feministički pristup problemu silovanja, pokušavajući pritom ukazati na važnost glasa žena koje su preživjele silovanje. To je moguće, kako ističe recenzentica knjige Biljana Kašić, “zahvaljujući feminističkoj metodologiji uključivosti i jasnoj etičkoj poziciji”.

Cilj ove knjige je, između ostaloga, ukazati da seksualno nasilje kao oblik rodne diskriminacije utječe na sve žene, s obzirom da strah od seksualnog nasilja ograničava njihovu slobodu, a neprimjeren način reagiranja na nasilje podržava rodne stereotipe i norme seksualnosti koje ženu karakteriziraju kao pasivnu, onemogućujući time ravnopravne odnose među spolovima. “Neravnopravni spolni odnosi pak nisu samo problem za žene nego za cijelo društvo jer je neravnopravnost prepreka miru i razvoju društva”, ističe I. Radačić.

Autorica Ivana Radačić višestruko je nagrađivana znanstvenica koja je doktorirala pravo (područje međunarodnih prava žena) 2008. godine na Sveučilištu u Londonu, magistrirala je pravo na Sveučilištu u Michiganu 2003. i Sveučilištu u Zagrebu 2001. Također, 2002. magistrirala je kriminologiju na Sveučilištu u Cambridgeu. Zaposlena je kao znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Predavačica je i istraživačica na brojnim sveučilištima, centrima i institutima; surađuje s nizom nevladinih organizacija na području obrazovanja za ljudska prava, stručnjakinja je Vijeća Europe za ljudska prava. Objavila je više od dvadeset znanstvenih članaka u području ljudskih prava i feminističkih pravnih teorija, većinom u međunarodnim časopisima. Također, uredila je tri knjige.

Povodom nedavnog izdanja gore spomenute knjige, kao doprinosa nedovoljno obrađenoj temi u hrvatskoj teoriji i pravnoj znanosti koja često nije kompatibilna sa suvremenim rješenjima iz međunarodne pravne znanosti, te koja se isto tako često mimoilazi s kritički osvještenim feminističkim pristupom, a u sklopu međunarodne kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama (25.11.-10.12.), razgovarale smo s Ivanom Radačić.

U razgovoru smo se dotakle stanja u hrvatskom kazneno-pravnom sustavu, odnosa prema žrtvama silovanja, stereotipa i mitova koji prožimaju hrvatsko sudstvo pri rješavanju djela seksualnih delikata i povezanih tema obrađenih u knjizi Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav.

Na samome početku,  reci nam kako se javila ideja za pisanje knjige ‘Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav’? Od čega se sastojalo istraživanje?

Ideja se javila dosta davno, negdje 2004., kada sam naišla na presudu Vrhovnog suda RH u slučaju silovanja u kojem je taj Sud pri ocjeni olakotnih okolnosti kao tzv. doprinos žrtve uzeo to što je žrtva stopirala i “pristala voziti se starom Karlovačkom cestom”. Razmišljala sam kako se žrtve osjećaju kada im sudac ili sutkinja kažu da su same odgovorne za svoju viktimizaciju: koliko snažne moraju biti da odbace osjećaj krivnje (koji im ionako već nameće društvo) i sačuvaju svoju istinu kada im institucija koja ima legitimitet utvrđivanja istine i provođenja pravde kaže da su same krive za viktimizaciju. S obzirom da sam kao znanstvenica i pravnica dio povlaštenih struktura, imala sam potrebu žrtvama ‘dati glas’, istražiti njihova iskustva sudskih postupaka te podvrgnuti kritici pravni i sudski diskurs, ukazati kako sudstvo nema monopol nad istinom i da nije imuno na predrasude. Osim toga, cilj mi je bio potaknuti rasprave o pravnoj regulaciji silovanja i sudskoj praksi te potaknuti daljnja promišljanja o odnosu roda i prava i kritičke analize sudske prakse koje nedostaju u hrvatskom znanstvenom području.

U knjizi govoriš o stereotipima i mitovima u pravnom sustavu, odnosno u sudskoj praksi u području silovanja i drugih seksualnih delikata – možeš li objasniti  koji su to mitovi i u kojim su područjima zakonskog sustava najvidljiviji? Koliko negativno ti mitovi utječu na položaj žena žrtava seksualnog nasilja na sudu, ali i u društvu uopće?

Komparativna feministička istraživanja pravnog tretmana seksualnog nasilja ukazala su na tri dominantne stereotipne pretpostavke o seksualnom ponašanju žena kojima se opravdava seksualno nasilje. Prva je da žene žele biti seksualno posjedovane od strane muškaraca bez obzira na okolnosti. Ona je najvidljivija u definicijama silovanja čiji je element sila, odnosno u sudskim interpretacijama silovanja u kojima se nedobrovoljni seksualni odnošaji u kojima nema očite sile i otpora ne smatraju silovanjem. Druga pretpostavka je da su žene sklone fantazirati o seksu te lagati da su silovane kako bi opravdale svoje ponašanje ili se osvetile muškarcima kada seks ne bude zadovoljavajući. Ta se pretpostavka očituje u iscrpnim ispitivanjima žrtve o svim aspektima seksualnog i privatnog života.

Treća pretpostavka je da su žene same odgovorne za silovanje, da ‘provociraju silovanje’ te da se svaka zdrava žena, ako hoće, može oduprijeti silovanju. Ovu pretpostavku često nalazimo pri odmjeravanju kazne, kada se procjenjuju olakotne okolnosti, pri čemu je često relevantno kako se žrtva ponašala prije, tijekom i poslije silovanja.

Ove pretpostavke odražavaju i održavaju mitologiju o silovanju prema kojoj je ‘pravo silovanje’ nasilan napad nepoznate osobe na javnom mjestu kojemu se žrtva svim snagama odupire, dok je ‘prava žrtva’ čedna osoba, svjesna rizika silovanja, koja čini sve kako bi spriječila silovanje. Ta pak mitologija počiva na normi posesivne (hetero)seksualnosti prema kojoj su muškarci ti koji iniciraju seksualni odnos i koji ostvaruju seksualni užitak u posjedovanju žena, dok su žene te koje ga pasivno prihvaćaju i uživaju u tome da ih muškarci posjeduju.

Ove predrasude i mitovi imaju ozbiljne negativne učinke na žrtve: iskustva žrtvi koja se ne uklapaju u dominante scenarije (a to je velika većina), diskvalificiraju se u sudskim postupcima, čime s povećava trauma žrtve i usporava oporavak. Osim toga, ovakve norme odražavaju i podržavaju patrijarhalne seksualne obrasce i nejednake rodne odnose, što ima negativne učinke na cijelo društvo.

Reformama kaznenopravnih točaka, pri definiranju silovanja, odnosno seksualnog nasilja, naglasak se sa sile premješta na nedobrovoljnost – što je slučaj i pri Europskom sudu za ljudska prava – koji time nameće državama obveze kriminaliziranja svih oblika seksualnog nasilja. Zašto je, dakle, nužno fokus staviti na nedobrovoljnost kao središnji element seksualnog nasilja, a ne na silu? Što to znači za žrtve seksualnog nasilja?

Stavljanjem fokusa na nedobrovoljnost, koja se definira na pozitivan način koji zahtijeva da osoba ima sposobnost i mogućnost slobodno izraziti svoju volju, proširuje se zaštita seksualne autonomije jer se kriminaliziraju svi oblici nedobrovoljnih seksualnih odnosa – i oni u kojima nema očite sile, odnosno aktivnog otpora. U sustavima u kojima je silovanje definirano silom, kao u Hrvatskoj, zahtijeva se od žrtava da pružaju otpor, s time da pojedini suci traže da on bude jasan, intenzivan i da traje cijelo vrijeme. Mnoge žrtve nisu u stanju oduprijeti se (ili se odupirati cijelo vrijeme) pa čak niti verbalno, već reagiraju disocijacijom, ili sindromom tzv. smrznutosti od straha. Ako se u centar stavi nedobrovoljnost, a ne sila, slučajevi gdje nema otpora ne bi nužno završili odustankom od progona ili oslobađajućom presudom jer submisija ne bi značila dobrovoljnost. Prema modelu ‘pristanak plus’ istražuju se proces donošenja odluke i komunikacije pristanka među strankama. Takav model podržava tzv. komunikativan model seksualnosti, koji je utemeljen na dogovoru među strankama u odnosu, a ne na pretpostavci da žene žele biti seksualno posjedovane, kao što je to u modelu posesivne seksualnosti. Taj model promiče ravnopravne spolne odnose u kojima i žene i muškarci izražavaju svoje seksualne želje i granice.

Koliko su hrvatski Kazneni zakon, odnosno materijalno zakonodavstvo u području seksualnih delikata, usklađeni s međunarodnim standardima ljudskih prava?

Jedan od ciljeva reformi KZ-a 2011. bio je upravo uskladiti naše zakonodavstvo s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. Tako se smatralo da bi pri definiranju seksualnih delikata fokus trebalo staviti na nedobrovoljnost. Međutim, Zakon je u tom pogledu konfuzan. Osnovno kazneno djelo je definirano kao spolni odnošaj bez pristanka, no silovanje je ostalo definirano silom ili prijetnjom na život i tijelo, a osim toga predviđa se i još jedna kategorija teških djela protiv spolne slobode, čije razgraničenje nije jasno s obzirom da se okolnosti koje su presumpcije nedostatka pristanka (kao na primjer, ranjivost žrtve, zlouporaba položaja) pojavljuju, u nešto različitom obliku, i kao okolnosti koje djelo čine teškim. Gradacija utemeljena na različitim oblicima nepristanka je problematična jer se pristanak ne može stupnjevati.

U knjizi, također, govoriš i o modelu posesivne heteroseksualnosti prema kojemu su muškarci ti koji iniciraju seksualni odnos, a žene ga pasivno prihvaćaju. Koliko je taj model prisutan u hrvatskom kaznenopravnom sustavu i što podrazumijeva kada govorimo o presudama počiniteljima seksualnih zločina? Kakav je uopće odnos, nazovimo ih tako, ‘pozitivnih’ i ‘negativnih’ presuda optuženicima za seksualno nasilje u Hrvatskoj i je li novi Kazneni zakon (na snazi od 1. siječnja 2013.) pridonio transparentnijem i pravednijem presuđivanju?

Model posesivne heteroseksualnosti temeljni je model seksualnosti koje odražava i podržava analizirana sudska praksa. Prema tom modelu, spolni odnošaji u kojima nema očite prisile i aktivnog otpora ne smatraju se silovanjem. U mnogim slučajevima donesene su oslobađajuće presude jer je smatrano da nedostatak jasnog i trajnog otpora znači da je odnos bio dobrovoljan ili ga je takvim smatrao okrivljeni. Tako je u jednom predmetu zaključeno da je žrtva ‘naknadno pristala na odnos’ jer se prestala odupirati, iako je medicinskom dokumentacijom utvrđena uporaba sile koja je rezultirala lakim tjelesnim ozljedama. U drugom pak predmetu problematično je bilo što je žrtva, koja je trčala od okrivljenika, pokušala istoga pogoditi biljarskim štapom te je na njega bacila pepeljaru, odustala od otpora u ‘ključnom trenutku’ kada ju je okrivljeni odveo u sobu. Također se često traži intenzivnost sile, ‘slabašna sila’ nije dovoljna jer se smatra inherentnom spolnom odnosu. Tako je, na primjer, u jednom predmetu vještak psihijatar iznio stajalište da je određena doza sadizma inherentna muškoj seksualnosti, dok je određena doza mazohizma inherentna ženskoj seksualnosti.

No, postoje i presude u kojima se sila definirala kao djelovanje protiv volje osobe koju osoba ne mora izraziti kroz fizički otpor. U njima je naglašeno da je silovanje djelo protiv seksualne autonomije i da sve žrtve – bez obzira na svoje ponašanje – zaslužuju zaštitu. No, takve presude su još uvijek u manjini.

Što se tiče novog KZ-a, s obzirom da je osnovno kazneno djelo definirano kao spolni odnošaj bez pristanka, za nadati se je da će doprinijeti većoj zaštiti seksualne autonomije. No, kao što sam navela djela nisu jasno razgraničena, što se već pokazalo na zadarskom slučaju grupnog silovanja, koje je prvo definirano kao spolni odnošaj bez pristanka.

Koliko su civilne, nevladine udruge (gdje bismo mogli ubrojiti i feministička kritička istraživanja) u Hrvatskoj pridonijele rješavanju problema u kaznenopravnom sustavu kada govorimo o seksualnom nasilju, i na koje načine?

Nevladine udruge doprinijele su mnogo u smislu osvještavanja i izražavanja zahtjeva za poštivanje seksualne autonomije i fizičkog i psihičkog integriteta žena. Nadalje, pojedine udruge godinama pružaju pomoć žrtvama seksualnog nasilja. Međutim, problem je što u Hrvatskoj u nevladinim organizacijama gotovo pa i nema pravnica i pravnika koji bi te zahtjeve stavili u pravni jezik. Također, gotovo pa ne postoje feminističke pravne kritike i istraživanja prava i sudske prakse. Dok je u mnogim pravnim sustavima, osobito onim baziranim na anglosaksonskom pravu, tema pravne regulacije silovanja i predrasuda u sudskoj praksi (te druge feminističke pravne teme) u središtu pravnih istraživanja još od 1980-tih godina, moja knjiga prva je takva studija u Hrvatskoj i pitanje je hoće li postati dio literature na pravnim fakultetima.

Veliki problem svugdje u svijetu jest problem neprijavljivanja seksualnog nasilja. Kakvo je stanje u Hrvatskoj i koji su razlozi neprijavljivanja? Možemo li u tom kontekstu govoriti o mitu o tzv. ‘pravoj žrtvi’ i ‘pravom silovanju’?

Silovanje je djelo u vezi s kojim postoji problem ‘tamnih brojki’. Naime, prijave čine samo vrh sante leda. Većina slučajeva ostaje neprijavljena. Razlozi leže u društvenim normama prema kojima se stigmatiziraju žrtve, kao i karakteristikama pravnog i sudskog postupanja koje često rezultiraju daljnjom traumatizacijom žrtve. Dakle, jedan od ključnih problema su upravo stereotipi i mitovi o silovanju. Žrtve koje se ne uklapaju u scenarij ‘pravog silovanja’ i ‘prave žrtve’ često se ne odlučuju prijaviti iz straha da će one same biti okrivljene.

U posljednje smo vrijeme na Libeli svjedočile brojnim komentarima ispod tekstova o seksualnom nasilju, uznemiravanju i sl. koji spominju ‘feminističke mitove o silovanju’, ‘sumanute legislative progurane u različita zakonodavstva poput seksualnog uznemiravanja na poslu, seksu bez pristanka, uličnom uznemiravanju’ i sl., ‘kriminalizaciju muške heteroseksualne žudnje’ pod utjecajem ‘radikalnog feminizma kao lijevoliberalne kapitalističke ideologije’. Što je rezultat sve češćim ovakvim stavovima? Naime, u knjizi ‘Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav’ možemo vidjeti da je seksualno nasilje upravo rodno uvjetovano te da podržava i održava rodnu nejednakost. Prema vlastitom istraživanju prikazuješ statistike o očitoj disproporcionalnosti u nasilju koje je počinjeno nad ženama od strane muškaraca.

Ja se nadam da je većinom u osnovi tih komentara nerazumijevanje feminističkih zahtjeva i zakonskih promjena te nerazumijevanje odnosa moći u društvu. No vjerojatno se određeni dio populacije koji podržava dominantan normativni sustav boji da će promjenama izgubiti svoje povlastice.

RODA-e su nedavno pokrenule akciju u sklopu kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama, #PrekinimoSutnju, u kojoj pozivaju žene da podijele svoja loša iskustva pri porodu u bolnicama. Mnoge su žene okarakterizirale porod kao zlostavljanje od strane bolničkog osoblja, no unatoč tome, takvi se slučajevi ne prijavljuju. Koji su zakonski okviri, ako uopće postoje, na koje se žene mogu pozvati ukoliko se odluče za prijavu ovakvih slučajeva?

Ovaj problem nije se zakonski posebno regulirao jer se donedavno smatralo da problema ni nema. To je u Hrvatskoj potpuno novo područje, kojim su se do sada  bavile samo RODA-e. No postoje odredbe različitih zakona koji se mogu primijeniti. Također se slučajevi mogu prijaviti pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.

Za kraj – ka pozitivnijem i pravednijem kaznenopravnom sustavu – predlažeš inovativni teorijski prijedlog o komunikativnom modelu seksualnosti naspram modela posesivne seksualnosti. O kakvom se točno modelu radi i na koji način taj model pridonosi položaju žrtve seksualnog zlostavljanja?

O komunikativnom modelu dugo se već raspravlja u feminističkoj literaturi i istraživanjima, a na tom modelu utemeljena su i zakonska rješenja nekih pravnih sustava, npr. Engleske i Walesa, Kanade, australske države Viktorije. U knjizi dajem prijedloge kako bi izgledala primjena takvog modela u Hrvatskoj. Prijedlozi se odnose na reformu kaznenog i kaznenog procesnog prava, no i nužnost edukacije i osvještavanja, kako bi se smanjila razlika između ‘zakona na papiru’ i ‘zakona u praksi’. U Hrvatskoj je u tom pogledu situacija nezadovoljavajuća: seksualno obrazovanje je ukinuto, a teme rodne ravnopravnosti i ljudskih prava nedovoljno su zastupljene u obrazovnom sustavu, uključujući i situaciju na pravnim fakultetima, kao i obuci pravosudnih organa. Nedostatno obrazovanje o ovim temama utječe na manjak rodne osviještenosti u društvu, a istovremeno je i posljedica društveno-političke klime. Stoga je potrebno raditi na promjeni svijesti, a moja je nada da je ova knjiga jedan mali doprinos tome.