sdadmin, Author at Libela - Page 919 of 1806

Sigurnost žena u Gazi

Posted on August 17, 2014 by sdadmin

Još jednom, Gaza je zahvaćeni ratom. Više od 1.865 ljudi poginulo je u pojasu Gaze od strane izraelske vojne akcije od 8. srpnja, a UN procjenjuje da su 75 posto od tih ljudi civili. Mnogi Židovi u Izraelu vjeruju da je Hamas napao Izrael i da ima isključivu odgovornost za ono što se dogodilo u Gazi. Kao rezultat toga, sada je postalo gotovo nemoguće u Izraelu izraziti kritiku o izraelskim vojnim akcijama, govoriti o tome kako nasilje utječe na civile i teško je naći mjesta za raspravu o tome kako situacija utječe na sigurnost i palestinskih i židovskih žena u Izraelu.

Rodni aspekti

Iz tog razloga se šest organizacija, i palestinskih i židovskih žena, udružilo i pokrenulo Women Security Index (WSI) kojim žele naglasiti rodni aspekt sigurnosti. WSI želi pokazati kako žene nemaju sigurnost unutar ili izvan svojih domova, kao što ni sama država nije u stanju pružiti potrebnu sigurnost ženama. Važno je naglasiti da za vrijeme rata ne postoji samo fizička prijetnja od bombardiranja i raketiranja koje podriva žensku sigurnost , već se gotovo svi aspekti ženske sigurnosti pogoršavaju.

Palestinske žene u Gazi su ubijene, ozlijeđene i raseljene, zajedno s djecom. Uništeni su životi i domovi, infrastruktura je oštećena, ljudi žive u stalnom strahu od bombardiranja, ekonomski gubici su ogromni, a nada mirnom rješavanju čini se da je dalje nego ikad.To treba odmah zaustaviti, a to je, naravno, prioritet WSI-a.

WSI se bavi sigurnošću žena u Izraelu, koja se brzo pogoršava u ovom trenutku. Strah od raketa koje padaju utječe i na židovske i na palestinske žena koje žive u Izraelu. Osim toga, nacionalistički žar na desnom krilu je veći nego ikad prije. Prosvjednici u mnogim gradovima se okupljaju, i uzvikuju na primjer “Smrt Arapima!” Palestinske žena koje žive u Izraelu boje se govoriti arapski jezik na ulici u strahu od napada. Koordinatorica WSI-a, Mariam, govori da se boji napustiti svoju kuću u Jeruzalemu. Hanin Zuabi, članica parlamenta, javno je i zlobno napadana seksističkim i rasističkim komentarima, no nije jedina. Ne čudi stoga da je WSI upozorio da se palestinske žene unutar Izraela boje rata koliko i židovske izraelske žene, jer svima prijeti i bombardiranje i nacionalističko nasilje.

Kao što se često događa za vrijeme rata, seksualno nasilje i nasilje u obitelji su u porastu, a muškarci iskaljuju svoj bijes i strah na ženama u vlastitim obiteljima. Cilj WSI-a je i izvijestiti javnost o porastu nasilja u Izraelu i pozivu žena u pomoć koje su napadnute od strane svojih muževa, partnera, očeva i braće.

WSI pokazuje da je seksualno nasilje jedan od najvećih strahova za mnoge žene.Strah je samo dodatno povećan tijekom rata, s rastućim tenzijama i agresijom. Mnoge žene u Izraelu pokazuju da su protiv rata i pišu na društvenim mrežama da im se već nekoliko puta prijetilo silovanjem od strane njihovih desničarskih protivnika. Tijekom antiratnih demonstracija žene su također bile fizički napadnute.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, pozornost javnosti se usmjeruje isključivo na rat, i to se koristi od strane političara da donose zakone koji imaju ozbiljne posljedice po žene. Izrael je potrošio ogromne svote u ovom ratu, a to će, naravno, značiti rezanje proračuna kako bi se uštedjelo na socijalnoj skrbi, zdravstvu i obrazovanju. Vlada je trebala donijeti zakon kojim bi pomogla u izgradnji novih 150.000 domova, uključujući i određeni postotak društvenih stanova (socijalnih stanova). Žene, osobito samohrane majke, su one kojima su stanovi najpotrebniji. Istraživanje koje je WSI provelo pokazalo je da je strah od ne imanja krova nad glavom izvor intenzivne nesigurnosti za žene. Nije iznenađujuće, rat je doveo do toga da vlada zanemaruje izgradnju socijalnih stanova, a sva pozornost je usmjerena na rat. Nakon što rat završi, najranjivija skupina naći će se u još gorem stanju nego prije.{slika}

Što čine feminističke organizacije

Ne postoji dokaz da feministkinje u Izraelu nisu organizirane. Pokušale su biti kreativne i marljive. Izmislile su nove načine kako privući pozornost javnosti. Međutim, nisu bile dovoljno uspješne u sprječavanju još jednog rata ili onoga što utječe na izraelsko javno mnijenje. No, još uvijek pokušavaju. U ovom trenutku, pokušavaju doprijeti do medija i donijeti rodni aspekt rata do pozornosti javnosti, kao i svoje opće stajalište protiv rata. No, to je jako teško usred nacionalističkog ludila koje je zahvatilo Izrael ovih dana. Ženama je teško dospjeti u medije i raspravljati o ratu. Sva propaganda ide u smjeru politike, političara, generala, vlade i Hamasa.

Važno je naglasiti da su žene na čelu demonstracija protiv rata. Skupina žena organizirala je bdijenje protiv napada na Gazu tri dana nakon njegovog početka, zahtijevajući kraj napada. Stajale su na istom raskršću na kojem su žene mirovne organizacije “Žene u crnom” održale prosvjede protiv okupacije palestinskih teritorija 1967. One još uvijek odlaze tamo svakog petka na sat vremena. Druga skupina palestinskih žena (u Izraelu) pozvala je na tiho bdijenje uz glavne ceste u gusto naseljenim područjima u mnogim palestinskim selima. Mnogi muškarci su im se pridružili petkom i nedjeljom u 17:00 sati.

Žene su i čelnice skupine ožalošćenih roditelja koji su otvorili šator žalosti u Tel-Avivu te zagovaraju trenutni prekid vatre i pregovore s Hamasom kako bi se okončala opsada Gaze. Skupina palestinskih i židovskih žena na sjeveru zemlje organizirala je vikend razmišljanja i zajedničkog rada protiv rata i njegovih strašnih posljedica.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, skupina žena, od kojih mnoge nikada nisu bili politički aktivne, otvorile su grupu na Facebooku pod nazivom ‘Halas, Enough, Dai’ (arapski, engleski i hebrejski). One su postavile fotografije žena s ispruženim rukama, a na njihovim rukama pišu ove tri riječi na tri jezika.

Isha L’Isha Feministička Centar

Isha L’Isha, feministički centar u Haifi,daje potporu tim ženama na Facebooku. Također, susreli/e su se tri puta, kako bi razgovarali o daljnjim akcijama. Zajedno su protestirali prije 10 dana u Haifi, te pišu pamflete, kako bi prekinuli/e šutnju izraelskih medija o opsadi Gaze. Očito, Izrael još uvijek nije zainteresiran za rješavanje onog što je postalo rat protiv Gaze, ali je zapravo rat koji traje od osnutka Izraela od 1948. godine. No, ove žene vjeruju u mir i inzistiraju na tome da se njihovi glasovi čuju.

Više o akcijama ovih hrabrih žena možete pronaći i ovdje.

Svake godine sve više redateljica – počinje 20. Sarajevo Film Festival

Posted on August 15, 2014 by sdadmin

Druga polovica kolovoza rezervirana je za održavanja jedne od najznačajnijih kinematografskih manifestacija u regiji- Sarajevo Film Festivala. Od 15. do 23. 8. 2014 u glavnom gradu BIH, predstavit će se filmovi iz 60 zemalja svijeta, njih ukupno 247 u 19 programskih cjelina. Festival slavi jubilarnih 20 godina, programski će nadmašiti sve prethodne godine, a i popis stranih gostiju koji će posjetiti Sarajevo je uistinu impozantan. Neki od njih su Berenice Bejo, Melisssa Leo, Pawel Pawlikowski, Mike Leigh, te Gael Garcia Bernal koji će primiti počasno “Srce Sarajeva” i izaći pred publiku uoči projekcije koja će otvoriti ovogodišnji Festival, “Amores Perros” (Pasja Ljubav) koji potpisuje redatelj Alejandro Gonzalez Iñárritu.

Zanimljive projekcije neće izostati niti u sljedećim danima, a posjetitelji/ce i brojni filmaši/ce koji/e dolaze u Sarajevo zbog ove prigode, imat će priliku uživati u nizu novih naslova kao što je film Woddya Allena “Čarolija na mjesečini”, “Otok Ljubavi” Jasmile Žbanić, “Crni ugljen, tanak led” kineskog redatelja Yi’nao Daoa, “Divlje priče” iz Argentine redatelja Damiana Szifora, te norveški “Redoslijed nestanka”. Hrvatsko-srpski film “Moj Zanat” redatelja Mladena Matičevića posvećen životu i glazbenom stvaralaštvu Arsena Dedića također će biti prikazan na Festivalu, ali izvan konkurencije. Poseban program ugošćuje i Zagreb Film Festival, te Festival mediteranskog filma iz Splita u kojem će publika imati prilike pogledati najbolje naslove nastale u 2013. godini.

Ugodno iznenađenje je broj žena u dokumentarnoj konkurenciji u kojoj čine više od polovice programa. Svake godine povećava se broj redateljica koje zauzimaju mjesto iza kamere i prikazuje jednu potpuno novu stvarnost- priče ispričane iz ženske perspektive. Ove godine će posjetitelji/ce moći uživati u deset zanimljivih naslova iz raznih dijelova svijeta : Geto 59, Ines Tanović (BIH), Privatne revolucije- Mlade, Žene, Egipćanke, Alexandra Schneider (Austrija), Skandal, Eriona Cami (Albanija), Vladar, Shalva Shengeli (Gruzija), Toni, tri budale i Tajna služba, Mina Mileva i Vesela Kazakova (Bugarska), Kismet, Nina Maria Paschalidou (Grčka, Cipar, Bugarska, Hrvatska, UAE), Neka ispare granice, Iva Radivojević (SAD, Cipar, Grčka, Srbija), Presuda u Mađarskoj, Eszter Hajdu (Mađarska, Njemačka, Portugal), Bujica Ljubavi, Ágnes Sós (Mađarska) i Ljubavna Odiseja, Tajana Božić (Hrvatska, Nizozemska).

Tamara Abdul Hadi i velike bliskoistočne isključivosti

Posted on August 14, 2014 by sdadmin

Tamara Abdul Hadi rodila se u Ujedinjenim Aarapskim Emiratima, roditelji su joj iz Iraka, odrasla je u Kanadi. Čim je zaradila svoju kanadsku diplomu, preselila se u Dubai i započela svoju fotoreportersku karijeru. Posljednjih deset godina radovi su joj objavljivani u Guardianu, New York Timesu, Wall Street Journalu, i brojnim drugim velikim svjetskim publikacijama. Jedna je od osnivačica Rawiye, prvog u potpunosti ženskog foto-kolektiva s Bliskog istoka. Tamarini osobni fotografski projekti uvijek su izazovni i snažni, uvijek upiru prstom na društvene promjene i borbu sa stereotipima koji se vežu za arapski svijet. U njenom sjajnom projektu Zamisli arapskog muškarca, arapski muškarci po prvi puta su predstavljeni kao individualci, s kompleksnim identitetima i velikim međusobnim različitostima. Prešli su iz mainstream narativa politizirane skupine i statistike koju čujemo na vijestima u – ljude. Posebno me radovala prilika za razgovor s Tamarom pa se nakon nekoliko tjedana dopisivanja napokon rodio – intervju.

Za početak, možeš li mi reći – zašto fotonovinarstvo? Kada si završila formalno obrazovanje, koja je bila motivacija, čemu taj izbor karijere? Je li to nešto što si oduvijek htjela raditi?

Nekako sam se brzo počela ozbiljno baviti fotografijom nakon što sam završila prvu raznu studija. U to vrijeme sam se bavila grafičkim dizajnom, ali ključni pomak ka fotografiji dogodio se kada sam se preselila u Dubai. Bila sam fascinirana gradom i velikom populacijom migrantskih radnika. Počela sam ih fotografirati, htjela sam podijeliti njihove priče, i to je otprilike bio moj fotografski početak. U to vrijeme sam počela raditi za Reuters kao fotografkinja, a kasnije sam postala i suradnica New York Timesa za Bliski istok. Kada sam odradila tih nekoliko godina, bila sam u mogućnosti fokusirati se na osobne fotografske projekte, što me uvijek najviše radovalo.

Odrasla si u Kanadi, živjela miran život. Kasnije si odabrala karijeru i život na Bliskom istoku. Zašto Bliski istok?

Za to imam jednostavan odgovor – zato što je to moj dom. Tamo sam rođena, tamo leži povijest čitave moje obitelji.

Jedna si od osnivačice Rawiye, prvog u potpunosti ženskog foto kolektiva s Bliskog istoka. Kako se to dogodilo i kakve su bile reakcije drugih?

Ja i druge djevojke iz Rawiye upoznala smo se u Beirutu, nekako su nam se putevi sreli. Pričale smo i odlučile ujediniti snage, vjerujući kako možemo svijetu ponuditi insajderski pogled na regiju. Reakcije su sjajne, posebno cijenimo mejlove mladih fotografa i fotografkinja iz regije, i planiramo neke radionice s njima u budućnosti. U zadnjih smo nekoliko godina izlagale diljem Europe i SAD-a, ali i u Libanonu, UAE i Kuvajtu.

{slika}

Podučavala si jednogodišnji intenzivni tečaj fotografije za mlade Palestinke, organiziran od strane UNRWA. Cilj je bio podučavati mlade žene vještinama fotografiranja i uređivanja fotografija, ali i osnažiti ih, potaknuti, motivirati. Možeš li mi reći nešto o tom iskustvu?

To je bilo jako važno iskustvo za mene. Cilj projekta je bio ohrabriti te mlade žene da dijele svijet koji ih okružuje, da ispričaju svoj priče vizualno. Mnoge od njih došle su iz konzervativnih obitelji i bio je velik izazov reći im da iziđu vani i okidaju fotke. Ja zbilja vjerujem da fotografija, kao i druge umjetnosti i mediji, može biti uspješno iskorištena u angažiranju mladih, u podizanju njihovih glasova. To je najvažnije i zato je to iskustvo bilo posebno i uspješno.

U svojim osobnim projektima želiš potaknuti društvene promjene, želiš da posluže kao okidač za novi pogled na Bliski istok. Tu posebno ciljaš na predrasude koje se vežu za taj prostor. Što misliš – koje su najveće i najopasnije od tih predrasuda?

Postoji mnogo zabluda. Svi Arapi su muslimani. Sve žene su potlačene. Svi muškarci su hiper muževni tlačitelji. Svugdje je rat i opasnost. Postoji ta strana arapskog svijeta koja dobiva TOLIKO pažnje medija, da to postaje jedino što ostaje u glavama ljudi, jedina slika, jedina asocijacija. Ali, postoje ljudi koji žele znati više, koji traže dodatne informacije, potpunu priču. Ako pogledate pozorno, otkrit ćete regiju punu različitosti i zadivljujuće kulture.

Tvoj projekt Zamisli arapskog muškarca (Picture an Arab man), postavlja gledatelja/icu u drugačiji odnos prema arapskom muškarcu, njime pomičeš dominatne narative koji se vežu za arapskog muškarca i ono što bi on trebao predstavljati. Možeš li mi reći nešto više o tome, kakve su ti bile namjere kad si započela projekt?

Moja namjera sa Zamisli arapskog muškarca bila je predstaviti arapskog muškarca na humaniji način. Kad sam započela projekt 2008. godine, bilo je to jednostavno zato što mi je bilo dosta općeprihvaćenog i isključivog prikazivanja i opisivanja arapskog muškaraca. Mislim da je važno fokusirati se i na predstavljanje muškaraca, ako želimo istinske društvene promjene, i za muškarce i za žene. Htjela sam ponuditi alternativnu vizualnu prezentaciju suvremenog (arapskog) muškarca, pokazati da postoje drugačije priče, da postoji, jednostavno, ljudska različitost.

{slika}

Misliš li da je projekt uspio i u ohrabrivanju arapskih muškaraca da promišljaju vlastite identitete i fluidnost istih?

Mislim da je, nadam se da je. Mislim, to je projekt kojim sam predstavila pogled, moj pogled, na arapske muškarce. Na njih kao očeve, braću, stričeve, muževe, prijatelje, ljudska bića. Mome ocu projekt se jako svidio i to je za mene bio velik uspjeh. Tijekom snimanja me posebno dirnula otvorenost muškaraca i njihova želja da pričaju o svojim identitetima, o mitu muževnosti i općenito spremnost da budu dio jednog takvog fotografskog projekta. Način na koji sam ih fotografirala nije nešto na što su naviknuli – izgledaju nježno i pomalo senzualno, i trebalo je hrabrosti da se ogole i izlože na taj način. Ono što je najvažnije jest to da su svi vjerovali u poruku projekta i bili sretni što im se omogućuje prilika da se pokažu u drugačijem, pravom svjetlu.

Autorica si još jednog sjajanog projekta, Autoportreti iz Palestine (Self Portraits from inside Palestine). Novinari se često bore sa problemima prikazivanja i predstavljanja i ljudi koje vidimo u vijestima gotovo nikada ne dobiju priliku sami birati način na koji će biti predstavljeni, fotografije koje će se prikazati, u kojem trenutku će biti snimljeni, i sl. Sliku o njima kreiraju novinari, često vođeni senzacionalističkim interesima, pritisnuti rokovima i ograničenim medijskim prostorom u koji valja strpati sva ta lica i priče, itd. Baviš se time u ovom projektu. Reci mi nešto više, kako si kroz Autoportrete iz Palestine odlučila pristupiti svim tim problemima?

Projekt se odvio u izbjegličkom kampu Amari u Ramali. Ljudi u tom kampu žive već desetljećima, to je njihov dom. Svi su oni konstantno fotografirani – od strane novinara, turista, usputnih prolaznika. Pomislila sam – idemo staviti stvari u njihove ruke, dopustiti im da sami odaberu kako će biti predstavljeni. Željela sam da sami naprave svoje autoportrete, da sami odluče kada stisnuti okidač. Bila je to interaktivna vježba koja je promovirala samostalno izražavanje, koja je te ljude od objekta pretvorila u subjekt. U ovakvim se projektima uglavnom fokusiram na marginalizirane zajednice, i nakon te prve radionice sam radila autoportrete sa sirijskim izbjeglicama u Ammanu, migrantskim radnicima u Dubaiju, i mladima u Kasserinu (Tunis).

{slika}

Velik dio tvog rada vezan je za Palestinu. U posljednje vrijeme pažnja je opet usmjerena na izraelsko – palestinski sukob zbog nemira u Gazi, ali pitanje je koliko će dugo tako ostati. Koliko se stvari uopće mijenjaju, iz tvoje perspektive?

Palestinci i Palestinke su otporni/e i hrabri/e. Mene veseli to što postoji mnogo mladih fotografa i fotografkinja koji bilježe palestinsku svakodnevicu iznutra, dokumentiraju, spašavaju od zaborava. Moj kolektiv, Rawiya, upravo priprema poseban projekt kako bi prezentirale sve te fotografije i skrenule pozornost na Gazu iz lokalne perspektive, onako kaku ju vide ljudi koji u njoj žive.

Imaš li kakvih posebnih želja ili planova u skoroj budućnosti?

Zamisli arapskog muškarca želim objaviti kao knjigu i to je velik izazov za mene, kao i kontinuirani razvoj osobnih projekata i fotografskih radionica koje organiziram. Nedavno sam otvorila umjetničku organizaciju, Fannan, koju koristim kao platformu za te radionice. Uglavnom, puno posla, ali i zadovoljstva u svemu.

Fotograf izazvao osudu javnosti zbog fotografija koje imitiraju silovanje

Posted on August 14, 2014 by sdadmin

Tijekom prošlog tjedna brojne naslove inozemnih medija zauzeo je indijski fotograf Ray Shetye koji je na svoj online potrfolio postavio slike najnovijeg fotografskog uratka nazvanog “The Wrong Turn”, a koje bez sumnje podsjećaju na monstruozan zločin iz 2012. godine kada je grupa muškaraca silovala studenticu u autobusu u New Delhiju. Šestero muškaraca silovalo je 23-godišnju studenticu fizoterapije – njih četvero osuđeno je na smrtnu kaznu, jedan je počinio samoubojstvo, a maloljetnik među njima osuđen je na tri godine zatvora. Žrtva ove tragedije nakon 13 dana preminula je u bolnici od zadobivenih ozlijeda, a u javnosti je postala poznata pod imenom Nirbhaya, odnosno “neustrašiva”. Ovaj je događaj izazvao bujne reakcije diljem svijeta, a ponajviše u Indiji koju je natjerao da se napokon suoči s učestalim nasiljem prema ženama (u prosjeku svake 21 minute prijavljeno je silovanje) i poduzme, iako nedovoljno uspješno, mjere kako bi se ono adresiralo.

Bez obzira na sve navedeno, “mozak” iza ovog projekta, Ray Shetye, u nastalim fotografijama ne vidi ništa sporno i, dapače, odbacuje kritike koje upozoravaju kako njegov umjetnički izražaj zapravo glorificira silovanje preminule studentice. Fotografije prikazuju nekolicinu muškaraca i jednu ženu, svi/e odjeveni/e u skupe krpice, kako na zadnjem sjedištu autobusa nedvojbeno oponašaju scenu nasilja. Za MailOnline fotograf je izjavio: “U današnje vrijeme kada je sloboda govora i izražavanja osobi oduzeta već kroz društvene mreže, od umjetnika se očekuje da svoj rad zadrži u perspektivi i neovisan o javnom mišljenju. (…) Žalosno je da sam primoran opravdavati svoje viđenje društvenog problema, baš kao i mnogi umjetnici u prošlosti. Čvrsto stojim iza svojeg rada.” Shetye tvrdi kako svojim fotografijama nije nastojao oživjeti napad na studenticu iz 2012. godine, već da mu je cilj bilo ukazati na problem siromašnih žena koje često moraju koristiti javni prijevoz: “Ovo je neravnopravno društvo u kojem si bogati mogu priuštiti luksuz i sigurnost koja dolazi s vlastitim vozilom, dok većina žena još uvijek koristi autobuse i vlakove. (…) Vjerujem da sam ostvario svoj cilj pokretanja dijaloga vezano za ovaj problem i, ako je cijena toga da ja moram ispasti negativac, neka tako bude”. Svejedno, nakon što su uslijedile brojne kritike internetske javnosti, Shetye je uklonio fotografije sa svoje stranice, očito poljuljanog samopouzdanja u svoj rad. Pitam se zašto u svom radu – umjesto prikazivanja posljedice, odnosno nasilja, i to na seksualan, ako ne i glamurozan način – radije nije propitivao uzrok problema, tj. šokantnu činjenicu da su žene samim korištenjem nečeg banalnog i svakodnevnog kao što je javni prijevoz automatski izložene opasnosti, činjenicu koja mnogo govori o položaju žena u Indiji.

Osim brojnih komentara na Twitteru kojima su korisnici/e te društvene mreže izražavali zgražanje onim što je, prema Shatyeu, trebalo biti angažirano umjetničko djelo, svoje nezadovoljstvo iskazala je i Nirmala Samant, članica Nacionalne komisije za žene (NWC) – obratila se načelniku policije u Mumbaiju sa zahtjevom da pokrene istragu vezanu za nastale fotografije, a za Agence France Presse je izjavila: “Svaka osoba sa zdravim razumom zaključit će da ovo nije ništa drugo nego glorificiranje nasilja. Čvrsto držim da određene zakonske akcije trebaju biti poduzete jer ovo zasigurno nije umjetnička sloboda”. Paralelu sa zločinom iz 2012. godine vidi i Rudroneel Ghosh, novinar iz Delhija, koji je izjavio: “Kada modele odjenete u otmjenu odjeću i postavite scenu grupnog silovanja, ali izostavite strah i očaj, tada završite na glorificiranju zločina nad ženama”, kao i glazbenik Vishal Dadlani koji je na Twitter postavio sljedeće:

{slika}

Shetye je ovim projektom svakako pokrenuo razgovor o nasilju nad ženama u Indiji, samo se čini da se razgovor ipak nije odvio onako kako je fotograf, navodno, očekivao. Obući zločin u skupe krpice i čak mu dodati dašak glamura, pokušaj da adresira nasilje nad ženama, ako je ikada iskreno i postojao, zbilja je odveo u krivom smjeru. Već smo mnogo puta do sada imali priliku vidjeti, a i dalje gledamo, kako se problem nasilja nad ženama na potpuno krivi način koristi kao lajt motiv u brojne modne, fotografske i opećenito reklamne svrhe. Jednom kada se ženska pitanja prestanu pakirati u komercijalni proizvod (iako autor fotografija tvrdi da su one isključivo umjetničke i aktivističke), pogotovo u zemlji poput Indije u kojoj je nasilje prema ženama još uvijek gorući problem, razgovor možda uistinu ode u pravom smjeru.

Pogledajte fotografije i procijenite sami/e.

U rujnu Povorka ponosa u Osijeku

Posted on August 14, 2014 by sdadmin

Povorka ponosa Osijek Pride 2014. godine održat će se u subotu, 06. rujna 2014. godine.

Sudionici se 06. rujna 2014. okupljaju na Trgu Ante Starčevića u 11 sati. Povorka će krenuti u 12 sati s Trga Ante Starčevića Ribarskom ulicom do Promenade.

Promenadom će se kretati do Ulice Vjekoslava Hengla iz koje će preko Sakuntala parka i Lučkog prilaza ući u Kapucinsku ulicu kojom će se kretati do Trga Ante Starčevića gdje će povorka završiti svoju šetnju.

Javno priopćenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o pjesmi Šminkerica

Posted on August 14, 2014 by sdadmin

Povodom upita građanki i građana te internetskog portala Libela u vezi dječje pjesme “Šminkerica” koja se u obliku video spota emitira na TV Dječja televizija, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izdaje sljedeće priopćenje.

Izvršivši uvid u video spot i tekst pjesme “Šminkerica” u izvedbi dječjeg zbora “Zagrepčanke i dečki” (autor teksta Slavko Olujić, ujedno i voditelj zbora) koji se već neko vrijeme emitira na TV Dječja televizija (u privatnom vlasništvu TV Jabuke), Pravobraniteljica je utvrdila da tekst pjesme nije primjeren utoliko što na seksistički način promovira stereotipne društvene rodne uloge u kojem se žene tretiraju kao inferiorne, manje vrijedne te kao objekti i to, u konkretnoj pjesmi, već u dobi djeteta.

Eventualna namjera autora “Šminkerice” da pjesma bude zabavna, “šaljiva” i privlačna djeci ni u kom pogledu ne može opravdati izrazito negativan odgojni učinak svodeći seksističku percepciju žene u kontekst društveno poželjnog ponašanja. Element ironije koji autor pjesme navodi kao opravdanje nije vidljiv ni iz teksta pjesme ni iz njene interpretacije kroz aranžman i koreografiju u video spotu, a čak i da je vidljiv, upitno je razumijevanje koncepta ironije djece predadolescentskog uzrasta (kojem je pjesma namijenjena). Točno je, kako se navodi, da pjesma ima odgojnu funkciju, ali razvidno je da je ona isključivo diskriminatornog učinka.

“Mama, napiši mi zadaću ako me voliš…. Faks sam opet promašila, nije taj za tebe mila. Šminkerica želim ja biti… Štreberice one male, cijeli dan po faksu zuje… Tata, tatice, sastavi mi lektiru, ako me voliš… Veterina mi ne leži, ekonomija nikako, građevina to ne štima, ja sam ipak cura fina…Šminkerica ja ću biti, zašto to i dalje kriti, garderoba uvijek šik …cipele zadnji hit. Na faksu se našetava, šminku, puder obožava, a počelo je onim: Mama, mamice napiši mi zadaću ako me voliš.”

Iz teksta pjesme, naime, proizlazi kako djevojčice nisu zainteresirane za školovanje u “ozbiljnim” profesijama već samo zato da budu “šminkerice”, dok roditelje emocionalno ucjenjuju svojim izgledom kako bi oni odradili njihove zadaće za njih. Konkretno, to znači da se promovira stereotip kako je za djevojčice, a time i za djevojke, odnosno žene, najbitnije da “lijepo” odnosno atraktivno izgledaju, a ne da se obrazuju i/ili rade. Imperativ izgleda, forme, šminke, a ne sadržaja, znanja i sposobnosti, predstavlja ‘kult tijela/izgleda’ te se nameće ženma iz razloga kako bi one bile što privlačnije muškarcima. U tom smislu, žene (djevojčice) tretiraju se samo kao objekti muške zabave. Zašto bi se školovale, obrazovale i razvijale sposobnosti, dosta je da lijepo izgledaju, da se svide muškarcima i budu njihov “privjesak” tj. ukras koji služi istima za zadovoljenje njihovih potreba, dok su muškarci ti koji će odraditi tzv. ozbiljne poslove.

Pored navedenoga, “Šminkerica” perpetuira stereotip ignorancije i ne-obrazovanja, a promovira površnost i konzumerizam, te je također obrazovno diskriminatoran u odnosu na osobe/djecu koje svoje napredovanje postižu radom, zalaganjem, stjecanjem znanja i osobnim razvojem. S obzirom da Pravobraniteljica u svom radu s osobitom pozornošću prati sadržaje vezane za ravnopravnost spolova u području odgoja i obrazovanja, aktivno sudjeluje u donošenju novih kurikuluma i drugih relevantnih propisa te stavlja primjedbe ukoliko oni promoviraju upravo ovakve stereotipe, tekst pjesme “Šminkerica” držimo vrlo diskriminatornim, štetnim i uvredljivim za djecu, ali i za odrasle. Shodno tome, tekst ove pjesme predstavlja diskriminaciju temeljem spola i u suprotnosti je s čl.6. Zakona o ravnopravnosti spolova (NN 82/08) i čl.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08) te nizom međunarodnih dokumenta koji nalažu uklanjanje stereotipa u svim područjima javnog života kako djeca od najranije dobi ne bi bila izložena štetnim sadržajima u razvojno-odgojnom smislu.

Pravobraniteljica apelira na sve dionike uključene u rad s djecom i mladima da posebnu pozornost obraćaju na to da kroz svoj rad ne pridonose seksističkoj percepciji uloge djevojčice, djevojke i žene koja je u današnjem društvu još uvijek vrlo široko prisutna i otežava postizanje stvarne ravnopravnosti između žena i muškaraca.