Od televizijske ‘krimi pornografije’ do rasta nasilja na ženama

Nasilje nad ženama na televizijskim ekranima utječe na nasilje nad ženama u društvu tvrdi glumica Doon Mackichan te objašnjava zašto odbija  uloge koje u svojim pričama imaju bilo kakav oblik nasilja prema ženama.

Razmišljala sam da počnem ovaj tekst sa slikom sebe s našminkanim modricama. Pitala sam se koja bi bila vaša reakcija. Bi li to bio zanimljiviji način na koji bih mogla početi ovu priču? Bi li bili zaintrigirani ili indiferentni?

Amnesty International je opisao nasilje nad ženama kao ‘najveći skandal ljudskih prava našeg vremena’.  Posebno bih tu obratila pozornost na komercijalnu televiziju i filmove kao krivce koje hrane kulturu koja vidi nasilje kao oblike ‘zabave’.

Kat Banyard u svojoj inspirirajućoj knjizi Iluzija jednakosti je napisala:

“Nasilje nad ženama je fenomen koji ne poznaje granice rase, bogatstva, kulture ili nacionalnosti, već ih sve prelazi. Dolazi u mnogim oblicima, iako posebno dominira nasilje u obitelji i silovanje. Jedna od tri žene su pretučene, prisiljene na spolne odnose ili na neki drugi način zlostavljane u nekom trenutku svog života.”

Silovanje je kršenje ljudskih prava i definirano je kao oblik mučenja od strane međunarodnih kaznenih sudova.  Smatram da televizija i film pogoršavaju situaciju sve više dodajući hardcore elemente u scene zlostavljanja.  Jednom kada je tako nešto viđeno, ne može se izbrisati i baš kao i zlostavljanje, potajno napada žensko samopouzdanje i samopoštovanje – od reklame u kojoj se žena u tangama naginje nad  časopisom Financial Times ili porno časopisa Jedva punoljetne (Barely Legal)  s djevojkom od naoko 14 godina, do radija i pjesama Rihanne sa stihovima  ‘volim kada boli’ ili Robina Thickea  ‘znaš da to želiš’. Upravo ta dnevna doza seksizma me uzrujava, od povremenih pornografskih prizora do situacije kada više ne postoje granice (ne)prihvatljivosti.

Feministkinja u meni probudila se u mojoj  21. godini. Studirala sam na Sveučilištu u Manchesteru gdje je bilo puno manje bloganja, a puno više marširanja za borbu za ženska prava. Naljepnice ‘ova reklama degradira žene’ lijepile smo po seksističkim reklamnim materijalima, a jumbo plakate sa sličnim sadržajem šarale grafitima. Bila sam dio grupa zvane “Žene protiv nasilja nad ženama” koja je uspjela u kampanji uklanjanja jumbo plakata na podzemnim željeznicama ako su iste bile provokativne ili seksističke, jer smo željele smanjiti broj seksualnih napada na žene koje su se vraćale kući noću. Taj propis više ne postoji! Broj seksualnih napada na žene u javnom prijevozu se popeo na najveću brojku u zadnjih pet godina.

Za moju prvu tv ulogu tražili su me da obrijem noge, no ja sam odbila. Izlazeći u hodnik naletjela sam na kolegu glumca koji je vikao: “Ne samo da ima dlakave noge, nego nosi i muške cipele!” Tako je nazvao moje Martensice.

Upućivali su me i na izvrsne plastične kirurge koji su pogodni za ‘osvježenje lica’. Nasilje nad ženama su nož i igla. I usput, ja danas imam 51 godinu i ponosim se time. Većina glumica koje poznajem koriste tretmane pomlađivanja, zbog straha da će izgubiti posao. Ali, ja ne odstupam.{slika}

Natasha Walter se zapitala: “Zašto je zabavno prikazivati žensko tijelo puno ožiljaka i modrica?”

Komercijalne TV drame se uglavnom vrte oko zapleta koji na neki način uključuje ubijeno žensko tijelo i zatim nastavljaju priču o jezivim detaljima zbog kojih je do istog i došlo. Nije bitno pitanje dobije li ženski lik odmazdu, već se glavni dio priče uglavnom vrti oko ženskog mučenja, boli, straha, patnje i meni je od toga zlo. U tim pričama žene su sve manje junakinje, a sve više žrtve. Noir filmovi prošlosti su imali velik broj ubijenih ženskih likova, ali oni likovi koje pamtimo su imali karakter, inteligenciju i snove prije nego su im oduzeti životi. Sada su njihovo mjesto zauzeli lijepo donje rublje i modrice.  Na televiziji sada dominira ono što zovem ‘krimi pornografijom’ kao što je LutherMaydayRipper Street, The Fall, Silent Witness.

To je kršenje ljudskih prava, a ne umjetnost.

Duboko žalim svoju angažiranost u ITV-ovoj drami Wire in the Blood u kojoj smo pokojna Lou Gish i ja glumile lezbijske ljubavnice. Osim konstantnih redateljevih uputa da bacim ručnik kada u sceni izlazim iz saune ili očešem njenu dojku  u prolazu, najgori je ipak bio trenutak kada je Lou, čiji je lik u priči brutalno ubijen (naravno), sjedila u šminci samo s ručnikom oko struka dok su joj crtali porezotine, modrice i krv po cijelom tijelu. Sjećam se koliko sam se osjećala loše , držeći je za ruku, dok smo obje pustile suzu. Voljela bih da nikad nisam bila dio toga. Više nikad ne želim vidjeti još jedno osakaćeno žensko tijelo uređeno u privlačan nered udova i donjeg rublja.

Nedavno  mi je poslan scenarij za ulogu snažne ženske inspektorice u novoj policijskoj seriji. Kada sam pitala uključuje li koja epizoda nasilje nad ženama, ispalo je da su četiri od šest uključivale. U tim dramama žene su objekti, neživi komadi mesa koji će biti zlostavljani, silovani i ubijeni. Baš kao što seksualno uznemiravanje može imati ozbiljan utjecaj na žensko mentalno zdravlje te može izazvati depresiju i posttraumatski stresni poremećaj,  smatram da i gledanje ovih serija izaziva slične osjećaje.

U istraživanju provedenom na 110 muškaraca u Glasgowu, dvije trećine su imale tolerantne stavove prema silovanju, a njih 22 posto je reklo da jednom kada platiš, nije moguće silovati prostitutku. Oko 90.000 žena je silovano svake godine u Velikoj Britaniji, što je gotovo 2.000 tjedno! Procesuirano i osuđeno je samo sedam posto, dok se dvije trećine optužbi za silovanje povuku tijekom policijske istrage. Veća važnost se pridaje krađama automobila nego žrtvama seksualnog nasilja. Prosječno  su dvije žene tjedno u Velikoj Britaniji ubijene od strane svojih sadašnjih ili bivših partnera.

Uspon seks industrije u osamdesetima i devedesetima je značio da su pornografija i prostitucija             postale respektabilne do nevjerojatne granice u dosadašnjoj ljudskoj povijesti, a na taj način je došlo do njene infiltracije na radna mjesta i medije. Dio smo kulture koja nemilosrdno seksualizira žene. Prodavati seks je kao napraviti cappuccino.

Ako je pornografija snimljena prostitucija, onda su naši mediji pornograficirani i što je pornografija više nemilosrdno agresivna i nasilna, prevladavajući stav je da ‘one vole kada boli’. Erotizira dominaciju muškaraca nad ženama, jer čak 88 posto pornografskih scena na koje muškarci masturbiraju sadrži fizički agresivne činove nad ženama – pljuskanje, gušenje , vezanje i slično, a 68 posto žena u prostituciji ima posttraumatski poremećaj kao rezultat tog posla.

Što je s glumicama? Često su u scenama tjerane dalje nego što žele. Nedavni lezbijski film Blue is the Warmest Colour je imao sedmominutnu scenu seksa koja se snimala deset dana. Glumice su rekle da je bilo ponižavajuće i da su se osjećale kao prostitutke.

Pornografija je svugdje. Djevojke osjećaju da se očekuje da ih se tretira kao seksualne objekte i da jednostavno moraju s tim živjeti. Eksplicitni materijali su postali prelako dostupni i ekstremno je postalo normalno. Silovanje je ok.  Kada sam razgovarala sa svojom kćeri o tome, koja je tada imala 16 godina, postalo je jasno da u njenoj generaciji, koja je bila izložena velikoj količini hardcore materijala, dosta njenih vršnjakinja govore da su biseksualne zbog sigurnosti, jer su mislile da je to nešto što se od njih očekuje.  Škola je najčešće mjesto seksualnog uznemiravanja. Ponižavanje i degradiranje djevojaka je postalo uobičajen i sastavni dio školskog života.

Kada web stranice za casting traže glumice koje su ‘definicija drolje’ imamo problem. Ili kada je opis scene “ušla je u auto, podigla suknju i jahala ga s nonšalantnom ravnodušnošću”. Redatelji i producenti kažu da je to samo liberalniji stav prema ekstremnim scenama seksa, ali često to nisu scene seksa. To je žena koju se mučilo, udaralo u lice, vezalo za krevet, silovalo, ponižavalo te izbolo ili zapalilo.

Koliko još? Koliko ćemo daleko ići? Postotak žena koje režiraju, pišu, produciraju i snimaju filmove je u padu od 1998. Ako su iza kamera samo muškarci, tko će onda reći ne? Tko će reći: sada je dosta?

U svojoj četverogodišnjoj karijeri, Sophie je dvaput glumila žene  koje su bile silovane. U prvoj ulozi  glumila je jako zavodljivu djevojku:  tom je prilikom nosila kratku haljinu i puno šminke. Scena silovanja je došla nakon puno flertovanja sa socijalnim radnikom koji nakon toga postavlja pitanje publici “je li to sama tražila?”. Tijekom scene njen lik kaže nebrojeno puta “ne, prestani”, ali uzaludno.  Drugi film i uloga u njemu je bila teža. Scenarij je bio izazovan i zanimljiv i bila je potpuno svjesna scene silovanja i njene važnosti za radnju filma. U toj sceni silovanja, muški likovi su trebali naglo ući kroz otvorena vrata i iznijeti Sophiju i još jednu djevojku u drugu sobu, jer se radilo o grupnom silovanju. Prva sekvenca bila je najgora jer su se trebale boriti protiv muškaraca koji su ih nosili, nakon čega su ih oni gurnuli na koljena i držali glavu na tepihu.  Sophie kaže da je to nešto najgore što je ikad napravila i da je na kraju te sekvence kada je redatelj rekao ‘rez’ počela istog trenutka plakati zbog nakupljenog adrenalina. Iako nije imala nikakvih fizičkih ozljeda, nije mogla odmah ponoviti scenu zbog nakupljenih negativnih emocija.{slika}

Nakon toga se snimala scena u spavaćoj sobi gdje su ju četiri muškarca polegla potrbuške i raširili joj noge i ruke, a ona je trebala samo otimati se i vikati. Kaže da joj je nestalo glasa nakon 15 sekundi, grlo ju je boljelo i samo je htjela da scena bude što prije gotova, ali nije imala snage vikati. Sophie kaže kako se uvijek ponosila time što je mentalno i psihički snažna osoba, ali tog trenutka više nije imala snage ni za što osim nadati se da će scena brzo završiti.

Sophie je rekla kako je svjesna seksualiziranih uloga koje joj se nude, ali kaže da joj se percepcija toga što je potrebno za ulogu promijenila i da nikad više neće glumiti nešto što se baca okolo i zlostavlja. Upravo to osvještavanje smatram promjenom na bolje.

Silovanje nije oblik zabave, to je nešto što zaslužuje bijes, a ne oblik opuštanja uz čašu Merlota i grickalice dok gledate novu, ‘pomalo eksplicitnu’  tv dramu.

Nasilne scene na ekranima utječu na nasilje nad ženama u društvu i ne treba sebi dozvoliti sudjelovanje u bilo kakvom scenariju koji uključuje nasilje nad ženama, osim ako se ne radi o feminističkoj propagandi. Idemo prepraviti priče, vratiti heroine, napustiti prazne stereotipe i obrazovati i osnažiti muškarce i žene da nađu druge teme.

Nick Payne, briljantan scenarist i pisac, izjavio je da kao osoba koja piše drame sa ženskim ulogama, ne može pisati scene koje su štetne za žene kao što je silovanje ili bilo kakav drugi oblik zlostavljanja. U tim riječima se osjeti odlučnost na koju pozivam da se priključe i ostali čiji je posao stvaranje priča koje će možda jednog dana biti na televiziji, jer kao što Banyard kaže: “Svi imamo važnu ulogu u zaustavljanju seksizma. Nažalost, nema brzih rješenja kada se radi o društvenoj promjeni”.

Ovo je mali krik, poziv na oružje, da se krene stopama Nicka Paynea. Tko god da se probudio i uvidio ove oblike nasilja nad ženama u našoj kulturi, neka zauzme stav i poduzme korake te kaže:  SADA JE DOSTA.

 

Prevela i prilagodila Iva Butorac

Etiopija: svjetska utrka za hranom

Etiopija je jedna od najgladnijih zemalja svijeta, u kojoj milijuni ljudi hitno trebaju pomoć. Etiopija je također zemlja u kojoj se plodna zemlja s bogatim urodom prodaje još bogatijim zemljama i svjetskim bogatašima kako bi hranu izvozili – svojim narodima i klijentima. Nije to slučaj samo Etiopije, u više od dvadeset afričkih zemalja posljednjih se godina plodno tlo prodaje strancima, prvenstveno Kinezima, dok domaće stanovništvo gladuje i krpa kraj s krajem. Velike korporacije doslovno se otimaju za obradive površine na najgladnijem kontinentu na Zemlji. Hrana se proizvodi i izvozi, vlasništvo prebacuje strancima, a narod se nema kome potužiti.

Kolonijalni projekti nisu ostali zatočeni u dalekoj prošlosti, a kao i uvijek u Africi – to je zajednička majstorija domaćih bandita i stranih nezasitnih apetita. Kapitalizam daje svoj blagoslov, dakako. Jer nikome nije u interesu da se afričke zemlje srede, da se situacija poboljša, da afrički narod napokon živi – u miru. Afrički narod uvijek je proklelo ono što imaju – bila to guma, bili to dijamanti, bilo to plodno tlo i hrana. Svijet gladuje, populacija raste, tko će sve to nahraniti? I ne samo nahraniti, već nahraniti jeftino, najjeftinije? Afrika, naravno.

I dok Kinezi, Nijemci, Saudijci, uživaju u pogledu na berbe riže, tapioke i pšenice diljem Etiopije, Mozambika, Zambije, domaće stanovništvo odlazi doma nakon posla sa sitnišem u džepu i praznim želucima. Njihovi prazni želuci nisu se dogodili tek tako, nisu stvar slučajnosti, za njihovu glad postoje odgovorni, njihova glad je stvorena od strane loših i korumpiranih vlasti koje surađuju s lošim i licemjernim inozemnim partnerima. Kao da duh starih kolonijalista i Mobutu Sese Seko kao oličenje afričkog vraga još uvijek, nimalo suptilno, haraju kontinentom.

Prema podacima CIA-e, U Etiopiji živi 96 milijuna ljudi, a gotovo 50 posto stanovništva mlađe je od 14 godina, dok je samo 6 posto onih starijih od 55 godina.Gotovo 800.000 ljudi zaraženo je virusom HIV-a ili boluje od AIDS-a., a 30 posto djece mlađe od 5 godina je pothranjeno (Etiopija je u neslavnih svjetskih top 20 po ovim stavkama). Više od polovice djece u dobi od 5 do 14 godina radi teške fizičke poslove, nezaposlenost je velika, a gotovo sva ekonomija bazirana je na poljoprivredi. Država posjeduje svu zemlju, koju dugotrajno daje u najam ljudima. Taj najam se vrlo često dokida u trenutku pogodnom za prodaju zemlje strancima, a ljudi koji su je godinama obrađivali ostaju praznih ruku. Oko 85 posto radne snage (ili oko 38 milijuna ljudi) radi u poljoprivredi. Mnogi od njih nisu službeno zaposleni, potplaćeni su, svakodnevno se krše njihova radnička prava, ali se nemaju kome žaliti. 

Kava je bitan izvozni proizvod, uz pamuk, krumpir i žitarice. Glavni izvozni partneri posljednjih godina su Kina i Njemačka. Iako BDP po glavi stanovnika ne mora biti presudan faktor, on je svakako indikativan. U Etiopiji je jedan od najnižih na svijetu (u 2013. je iznosio 1.300 USD, Etiopija se našla na 211. mjestu svjetske ljestice, a niže rangirano je još 15 afričkih zemalja te Afganistan i Tokelau. Za usporedbu – Hrvatska je na 78. mjestu, sa 17.800 USD.).

Iako od službeno zabilježenih i ‘priznatih’ okupacija, Etiopija bilježi tek kratku kolonijalnu vladavinu Talijana, ne nedostaje im nemira i stranih čizama koje gaze sve. A ni domaćih, nikako. Rijetko to ide jedno bez drugog. Rat s Eritrejom dodatno je opustošio državnu kasu, dugotrajni i stari nemiri izneđu dvije države rezultirali su ratovanjem oko granica, a ništa se nakon svega nije mnogo promijenilo. Nemiri su se samo proširili i na Somaliju, a van doticaja nije ostao ni Sudan i sudanski pobunjenici s kojima je Etiopija surađivala kako bi izvršavali napade unutar Eritreje.  I iako je 2000. godine dogovoreno primirje i rat završen, i dalje se događaju povremeni sukobi na spornoj granici dviju država.

Kako se uopće, uzevši sve te okolnosti u obzir, gleda na strano rovanje po Etiopiji? Vlasti takve projekte uglavnom predstavljaju kao dobre investicije, način da se razvija domaća poljoprivredna inudstrija i raste izvoz, a paralelno i jeftinije uvozi iz partnerskih zemalja. To zvuči lijepo, ali od svega uglavnom profitiraju oni koji se rukuju na raznim sastancima, a običan čovjek i radnik u Etiopiji – i dalje nema ništa. Naime, Kina često dogovara velike infrastrukturalne projekte s afričkim zemljama, ali te projekte u potpunosti izvode kineske tvrtke, bez ikakvog zapošljavanja domaćeg stanovništa ili mogućnosti kontrole od strane istog. U Mozambiku su Kinezi već izgradili novi aerodrom, zgradu parlamenta, nogometni stadion pa čak i novu predsjedničku palaču. Prošle je godine predsjednik Mozambika Armando Guebuza proveo tjedan dana u posjetu kod novog kineskog predsjednika, a popis želja koji mu je donio obuhvaćao je građevinske projekte u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Malo je od toga vidio narod, od kojeg većina i dalje jedva preživljava iz dana u dan dok po glavnom gradu rastu nove velebne građevine.

Do 2009. godine, kineske investicije u Etiopiji dostigle su brojku od 900 milijuna dolara, a danas je taj broj mnogo veći. Ali, koliko je Kina zaradila svih ovih godina, samo u Etiopiji? Te se brojke ne bilježe tako često. I dalje se priča samo o kineskim investicijama. Prekrijte ga čime hoćete, ali govno i dalje smrdi.

 

Šminkerica šalje lošu poruku djeci

Nakon jučerašnje objave teksta ‘Odgoj djevojčica u Hrvatskoj’ na našem portalu, i ostali mediji su progovorili o ovom slučaju.

Pjesmica ‘Šminkerica’ izazvala je niz reakcija građana/ki, od kojih mnogima nije jasno kako roditelji djeci dopuštaju nastup s takvom pjesmom.

Ivana Milas Klarić, Pravobraniteljica za djecu za Večernji je listi izjavila: “Tekst pjesme otvara određena pitanja vezana za dob djevojčica koje ga izvode i interpretiraju, u pogledu poruka koje šalje i načina na koji djeca te poruke primaju. Svakako se radi o pitanjima za stručnjake koji se bave razvojnom psihologijom. Međutim, još jednom se vidi kolika je širina mogućih povreda dječjih prava i utjecaja odraslih na to. S tim u vezi je važna i njihova uloga u procjeni mogućih štetnih sadržaja za djecu koji će u budućnosti odrediti njihove izbore”.

Pjesmu je za Večernji list komentirala i psihologinja prof. dr. Mirjana Nazor rekavši “Poruka te pjesme je skandalozna.  Pjesmica je diskriminirajuća i seksistička jer se djevojčice usmjerava da je važno samo kako izgledaju. Poručuje im se da je vrhunac njihovih mogućnosti biti uređena, našminkana, lijepo obučena i šupljoglava. Željela bih vjerovati da to nije napisano ozbiljno, već da se netko rugao s čitavim društvom u kojem dominiraju krive vrijednosti”.

 

Izigrana je demokratska procedura

Kako bi se osiguralo kvalitetno i sustavno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole, organizacije civilnog društva koje se bave neformalnim obrazovanjem i ljudskim pravima, udružile su se u GOOD inicijativu. Ona djeluje od 2008. godine te se članice inicijative, između ostalog, zalažu za poštivanje ljudskih prava, zabranu diskriminacije, rodnu ravnopravnost, održivi razvoj, razvoj kritičkog mišljenja te aktivno sudjelovanje građana i građanki u procesima donošenja odluka. Smatraju da reforma obrazovnog sustava mora biti utemeljena na jasnoj viziji i zajedničkim ciljevima. Obrazovanje je nacionalni interes te je nužno podržati djelatnike i djelatnice obrazovnog sustava i osigurati međusobnu suradnju svih nužnih i zainteresiranih strana.

Posljednjih mjesec dana javno se raspravljalo o najboljem načinu uvođenja građanskog odgoja u obrazovni sustav. O potezima novog ministra obrazovanja Vedrana Mornara, konačnoj odluci uključivanja građanskog odgoja i obrazovanja u sustav, beneficijama građanskog odgoja te potencijalnoj reformi kurikuluma, razgovarali smo s Martinom Horvat, članicom GONG – a i GOOD inicijative.

Ministar znanja, obrazovanja i športa, Vedran Mornar, pomalo iznenađujuće je donio odluku da se stopira provođenje građanskog odgoja kao zasebnog predmeta. Naime, građanski odgoj koji se već dvije godine u 7. i 8. razredima osnovnih škola provodi kao eksperimentalan, od jeseni je trebao zaživjeti kao zaseban predmet u školama. Kao predstavnica udruge koja ga godinama zagovara, kako komentirate takvu odluku ministra Mornara?

Ta je odluka odraz nespremnosti i nedostatne stručnosti upravnih tijela koja se bave obrazovanjem za sustavni i kvalitetni pristup reformama u području obrazovanja. Odluka je problematična iz više razloga.

Zadnji prijedlog programa ne uključuje rezultate eksperimentalne provedbe što znači da ne uključuje mišljenja učenika, učitelja i nastavnika koji su u njoj sudjelovali. Jednako tako na ovaj način su neodgovorno iskorištena sva sredstva koja su do sad uložena u uvođenje, a nije učinjen nikakav napredak u odnosu na program koji imamo od 1999.

Sama međupredmetna provedba nije dostatna za razvoj građanske kompetencije, odnosno za ostvarivanje planiranih ishoda, te je zapravo teže provediva jer podrazumijeva dostatnu educiranost svih odgojno-obrazovnih djelatnika. Također, u posljednjem prijedlogu programa postoje stručno vrlo diskutabilni dijelovi koji pokazuju zastarjelo razumijevanje koncepta građanstva i nedostatak stvarnog razumijevanja GOO-a u njegovoj širini. Za razvoj građanske kompetencije neophodno je učiti kroz praktični angažman i zalaganje u zajednici, što su prvi prijedlozi uvažavali, a ovaj otežava takav pristup.

Agencija za odgoj i obrazovanje bi trebala biti neovisno stručno tijelo, a pokazala se previše ovisna o političkim utjecajima. Kao porezna obveznica očekujem da AZOO ispuni svoju ulogu stručnog i neovisnog tijela, kad je već imamo i plaćamo.

Nadalje, suradnja s organizacijama civilnog društva  i zainteresiranim građanima je sastavni dio demokracije i obveza demokratskih država (prema dokumentima UNESCO-a, Vijeća Europe, Europske komisije pa čak i Svjetske banke). Suradnja je nužna ne samo u implementaciji sadržaja (a OCD su do sada provodile mnoge značajne programe – od natjecanja do debatnih klubova), već bi one trebale biti uključene u svaku fazu kreiranja odluka. Način na koji je ovaj program prezentiran krši Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću i izdaje principe suvremene demokracije. Očekujemo od AZOO-a da izradi kriterije i načine suradnje s organizacijama civilnog društva koji će omogućiti uključivanje u one programe koji su kvalitetni i koje provode stručne osobe.

Što smatrate koje su potencijalne posljedice takve odluke? Koje su beneficije GO i zašto je on Hrvatskoj potreban?

Cilj građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) jest razvijanje građanske kompetencije učenika i učenica kao aktivnih i odgovornih građana i građanki koji znaju svoja prava i odgovornosti te se ponašaju u skladu s njima. U skladu s tim, GOO je usmjeren na stjecanje ne samo znanja nego i vještina i stavova iz šest područja: ljudsko-pravnog, političkog, društvenog, (inter)kulturalnog, ekološkog i ekonomskog. U Europskom referentnom okviru za cjeloživotno učenje, od definiranih osam ključnih kompetencija, tri su izravno pokrivene sadržajima koje obuhvaća građanski odgoj i obrazovanje – međuljudska i građanska kompetencija, osjećaj za inicijativu i poduzetnost te kulturna osviještenost i izražavanje.

Rezultati istraživanja eksperimentalne provedbe građanskog odgoja i obrazovanja, ali i prethodnih istraživanja organizacija civilnog društva  (Istraživanje Centra za ljudska prava Demokracija i ljudska prava u osnovnim školama – teorija i praksa, 2009.,  Studija o političkoj socijalizaciji hrvatskih srednjoškolaca, GONG i FPZG, 2011., Istraživanje Mladi u vremenu  krize, IDIZ, 2013.) pokazuju kako mladi ne posjeduju znanja iz područja ljudskih prava, politike i političkih procesa, kao ni osnovna znanja o demokraciji i demokratskim procesima, a smatraju ih važnima za život u suvremenom društvu. Politika i gospodarstvo sadrži dio tih sadržaja koji se tiču političke i gospodarske dimenzije no, kao što nam istraživanja i pokazuju, ne razvija mlade kao aktivne i odgovorne građane koji sudjeluju u svojim zajednicama. Društvena je odgovornost osigurati mladima priliku za razvoj građanske kompetencije! Bez kvalitetnog uvođenja GOO iznevjerili smo mlade i onemogućili im dobre uvjete za razvoj građanske kompetencije i punu društvenu participaciju. Upravo bi to bio dugoročno najbolji korak prema osiguravanju održivog razvoja i solidarnijeg društva, što našim političkim elitama očito nije dovoljno važno.

Nagađalo se da je jedan od razloga zašto je GO stopiran pritisak konzervativnih udruga na Vladu. Slažete li se s time te kako komentirate odluku ministra Mornara o nužnom dijalogu s Crkvom po pitanju uvođenja GO?

Ministar bi svakako trebao znati da kvalitetan  pristup obrazovnim reformama nije taj da se kreće od sastanaka s pojedinim interesnim skupinama iza zatvorenih vrata kako bi se udovoljilo njihovim parcijalnim interesima. Po mom mišljenju, ispravno bi bilo pregledati i objaviti rezultate javne rasprave u kojoj su svi mogli ravnopravno sudjelovati i osvrnuti se na argumente koji su tamo navedeni. Javnost te rezultate još nije ni vidjela, a odluke su donesene na način koji može dovesti do nepovjerenja građana i građanki. Ovakav način sigurno je poljuljao povjerenje dijela građana i pokazuje nepoštovanje prema demokratskoj proceduri kao i nepoštovanje prema učenicima, učiteljima i nastavnicima koji su svoje mišljenje izrazili tijekom eksperimentalne provedbe. Njihovo mišljenje će biti vidljivo kroz izvještaje o rezultatima eksperimentalne provedbe od kojih je samo jedan dovršen, jer za ostale MZOS i AZOO nisu ni pokazali interes.

Nakon medijskih nagađanja o budućnosti građanskog odgoja, prije nekoliko dana donesena je definitivna odluka da će se on uvesti u osnovne i srednje škole od ove jeseni. Ipak, on neće biti zaseban predmet već će se slušati međupredmetno u svim razredima. Na taj način riješen je problem edukacije stručnjaka, smatraju iz ministarstva. Je li tim drugačijim konceptom narušena ili ne njegova kvalitetna provedba, kao i kvalitetna edukacija djece?

Međupredmetna provedba ne znači dodavanje novih sadržaja već povezivanje postojećih sadržaja što sadržajno nije dovoljno u trenutnoj situaciji jer učenicima nedostaju i konkretna znanja, a svakako i prostor te podrška da razviju vještine i demokratske stavove. Uz to, kvalitetna međupredmetna provedba teško je ostvariva u kraćem razdoblju jer još uvijek imamo značajan broj nastavnika i nastavnica koji za nju nisu osposobljeni te stare nastavne planove i programe.

Budući da ovim novim prijedlogom nije osiguran novi prostor u nastavi za razvoj novih znanja i vještina prijedlog ne može imati pozitivan učinak.

Međupredmetnost je teže ostvariva nego predmet jer podrazumijeva educiranost svih odgojno-obrazovnih djelatnika i djelatnica i drugačiji pristup radu koji će biti moguće ostvariti tek kurikulumskom reformom. Aktualni prijedlog programa uveo je nove ishode koji bi se trebali ostvarivati unutar nastavnih jedinica koje već imaju propisane svoje ciljeve. Odgojno-obrazovni radnici su do sada više puta isticali da je gradiva previše i da ga ne stižu ostvariti, a sad im se dodaju novi ishodi koje bi trebali ostvariti unutar već postojećeg vremena i ciljeva.

MZOS i AZOO u svojim javnim istupima navode da se nastavnici i nastavnice ne osjećaju kompetentno poučavati GOO u cjelini, nego samo manje dijelove povezanije s njihovim predmetom. Takav pristup ne donosi ništa novo i korisno za učenike jer će se nastavnici i dalje držati svatko svog segmenta. Ironija je da od učenika tražimo da naprave ono što ni sami nastavnici ne mogu, a to je da povezuju. Građanski odgoj i obrazovanje podrazumijeva šire razumijevanje tematike dok predloženi prijedlog programa segmentira materiju čime se podrazumijeva da nastavnici ne trebaju imati širu perspektivu GOO-a, a sukladno tome niti će učenici usvojiti potrebne koncepte u cijelosti.

Također, planira se reforma kurikuluma. Uz to najavljena je javna rasprava o novom sadržaju građanskog odgoja koja će trajati mjesec dana. Što mislite da će rasprava iznjedriti te je li reforma kurikuluma potrebna?

Nova javna rasprava o prijedlogu GOO-a prije nego što su uopće objavljeni i razmotreni rezultati prethodne jest doslovno izigravanje demokratske procedure. Također, nedostatak interesa MZOS i AZOO za rezultate eksperimentalne provedbe dodatno pokazuje neozbiljan pristup reformama jer ih ne zanimaju empirijski utemeljeni podaci. Nedostaci demokratske procedure su prisutni i u postupku predlaganja Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije  jer ni kod nje nije jasno što se dogodilo s prijedlozima iz javne rasprave.

Očito se igraju našim novcima i vremenom što je stvarno izigravanje demokracije. Istovremeno, pokazalo se da svi ti ljudi koje našim novcem plaćamo da rade ne mogu urediti ni pravni okvir za obrazovanje. I pri tom ih nije briga ni za nepovjerenje građana do kojeg ovakav njihov neozbiljan pristup dovodi.

Reforma obrazovanja i kurikulumski pristup su nužnost, ali je već godinama jasno da u MZOS i AZOO nisu imali dovoljno stručnih kompetencija ni volje za provođenje, što se nije promijenilo nabolje ni u mandatu ove Vlade. Čak štoviše, mnogima se čini da je sve gore i da se obrazovanje sustavno zanemaruje.

Zašto nadležne institucije ništa ne poduzimaju?

Peticija za sankcioniranje liječnice u sisačkoj bolnici, o čemu smo izvještavale krajem prošlog tjedna, skupila je do danas više od 3400 potpisa. Na peticiju i natpise na drštvenim mrežama i u medijima reagirala je i udruga RODA pismom upućenim Ministarstvu zdravlja, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Hrvatskoj liječničkoj komori, Hrvatskom liječničkom zboru te UNICEF-u. U pismu se postavljaju brojna pitanja o nelogičnostima i neučinkovitosti institucija u hrvatskom zdravstvu. Primjerice na društvenim mrežama su se pojavile fotografije Knjige žalbe iz sisačkog rodilišta gdje su majke opisale svoja iskustva, ali od inspekcijskih tijela nisu nikad primile povratnu informaciju da su njihove žalbe pročitane, a kamoli procesuirane. “Čemu postojanje Knjige žalbe na bolničkom odjelu ako se pacijentima/pacijenticama kasnije ne pruža povratna informacija”, pitaju se u Rodama.

Majke i zaposlenici/e sisačkog rodilišta više su puta pisali/e žalbe nadležnima, no pitanje je da li su inspekcije HZZO-a i Ministarstva zdravlja u zadnje dvije godine provjeravale navode iz optužbi. Stoga Roda u pismu traži od insttucija da navedu koji se koraci poduzimaju nakon primitka prigovora u Knjigu žalbe i kome se pacijenti/ce mogu žaliti ukoliko se po istom prigovoru ništa ne poduzme.

Dalje nastavljaju s pitanjima: “Molimo informaciju prati li se podatak koliki se broj zdrave djece podvrgava nepotrebnim skupim terapijama, propituje li se zašto se velik broj djece transportira u specijalizirane bolnice u Zagrebu gdje se ustanovi da su potpuno zdrava. Postoji li razlika u broju takvih postupaka koje propisuju određeni liječnici tj. rodilišta i je li praksa i statistika spomenute liječnice, ali i ovog rodilišta, različita u odnosu na ostala rodilišta i liječnike”.

Prema Zakonu o pravu na pristup informacijama nadležne institucije dužne su dati odgovore na ova pitanja u roku od 15 dana.

Lica hrabrih i slobodnih žena

U Münchenu se trenutno može vidjeti izložba fotografija na kojima su žene koje su preživjele polijevanje kiselinom. Ona ih je doduše obilježila i nanijela im bol, ali istodobno ih i osnažila i oslobodila.

Jedan iza drugog su nasrtali na Nusrat. Prvo ju je njezin suprug polio kiselinom, a kada je nekako uspjela pobjeći iz sobe, napao ju je i šogor. “Odjeća mi je pala s tijela, cijelo tijelo je gorjelo”, priča Nusrat, mlada Pakistanka. Nakon napada pet mjeseci je provela u bolnici, njezino je lice i danas puno dubokih ožiljaka. “Moja svekrva i svekar kao i ostatak suprugove obitelji često mojoj djeci pokazuju moje fotografije govoreći im da im se majka pretvorila u čudovište”, kaže Nusrat.

Ovo što se dogodilo njoj nije nažalost nikakva rijetkost. Prema procjenama humanitarnih organizacija, diljem svijeta godišnje oko 1.500 osoba (žena ali i muškaraca) doživi istu sudbinu – polijevanja njihova tijela kiselinom. Koliko točno ovih žrtava ima, zapravo se ne zna točno, no pretpostavlja se da je stvaran broj daleko veći. Razlozi pri tome mogu biti različiti. U Ugandi primjerice oko 45 posto žrtava su muškarci, a razlog je zavist – najčešće zbog poslovnog uspjeha ili pak žene. Kada su pak u pitanju žene, ovdje su razlozi najčešće obiteljski odnosi, odnosno sukobi. “Ja sam se udala u jednu veliku obitelj. Zauzvrat je moj brat trebao oženiti moju šogoricu. No, ja sam mu pomogla da oženi onu koju je on zapravo želio. Zato su me napali…”, objašnjava Nusrat.

{slika}

 Tamo gdje su žene manje vrijedne

Priče poput Nusratine dokumentirala je njemačka fotografkinja Ann-Christine Woehrl. U zemljama u kojima su žene sve do danas jednostavno manje vrijedne, u Indiji, Pakistanu, Ugandi, Nepalu, Bangladešu i Kambodži ova 39-godišnjakinja je posjetila žene, žrtve napada kiselinom ili one koje su se pokušale same zapaliti i na taj način si oduzeti život. Portretirala ih je, a fotografije koje su pri tome nastale mogu se ovih dana vidjeti na izložbi u minhenskom Etnološkom muzeju.

Među njima je i Neehari, 26-godišnja žena iz Indije. Ona je 49 puta uzaludno pokušavala zapaliti šibice. Onu posljednju u kutijici je konačno uspjela zapaliti, a s njom i samu sebe. Njezin ju je suprug tjelesno i psihički maltretirao i terorizirao. “On je bio sadist i psihopat. Jedno jutro mi je dao 100 rupija kao plaću za proteklu noć. Bila sam toliko tužna i jednostavno to više nisam mogla podnositi”, priča Neehari i dodaje da se zato željela zapaliti.

{slika}

Ovdje je i fotografija i priča Flavije iz Ugande. Ova 25-godišnjakinja do danas još uvijek nije uspjela saznati tko ju je prije pet godina napao. “Većina je uvjerena da je to bio moj bivši dečko. No, nemam za to dokaze. Tu bih osobu zapravo samo jedno željela upitati: Što sam ti učinila?”, kaže Flavia. Kiselina koju počinitelji polijevaju po tijelu žrtve prodire kroz kožu sve do kostiju, uništava lice, nos, uši…Mnoge žrtve gube i vid. 13 od 100 pacijenata ne uspiju preživjeti napad i ozljede. Oni koji prežive, osuđeni su na vječnu bol jer kiselina i dalje napada i dijeli stanice u tijelu.

12 centa za jedan ljudski život

Kiselina, međutim, ima još jednu simboličnu kvalitetu – ona žrtvama doslovce oduzima i lice. Osim toga lako je dostupna. U mnogim zemljama ju se može kupiti u najobičnijim trgovinama mješovitom robom. “U Bangladešu jedna mala bočica stoji oko 12 centi”, kaže Astrid Bracht iz organizacije za zaštitu ljudskih prava Terre des Femmes. No, otkako se od 2002. godine prodaja kiseline nalazi pod kontrolom vlasti, smanjio se i broj napada, odnosno, žrtava. No, usprkos tome je samo u ovoj godini u Bangladešu službeno prijavljeno 26 ovakvih slučajeva. “Naravno da je zadaća politike da promijeni svijest društva. Mi drugi možemo samo apelirati da se ženama moraju ostaviti slobode i pravo glasa”, kaže fotografkinja Ann-Christine Woehrl i podsjeća na nesreću koja je zadesila Faridu iz Bangladeša.

Faridin je suprug bio ovisnik o drogama i igrama na sreću. Izgubio je sav novac tako da su bili prisiljeni prodati kuću u kojoj su živjeli. Farida je zaprijetila da će ga ostaviti. Te noći, kada je spavala, polio ju je s kiselinom i zatvorio i zaključao vrata. Toliko je glasno vikala i zapomagala sve dok je susjedi nisu čuli i provalili vrata.

Neehrin osobni Dan neovisnosti

Međutim, iako zvuči prilično deprimirajuće, izložba u Etnološkom muzeju ipak to nije. “Iza ovih priča o ženama koje su na prvi pogled vrlo slabe, oslabljene, nevidljive za društvo, ipak stoji jedna toliko velika snaga”, kaže Woehrl. Ona dodaje kako su joj mnoge žene rekle da se danas osjećaju snažnije no prije, da su više usredotočene i da bolje osjećaju same sebe. Dok su nekoć bile tek vlasništvo ili dodatak suprugu, danas se mogu bolje izboriti same za sebe. “Mislim da su se djelomično oslobodile raznih atributa koje zapravo svaka žena ako želi biti prihvaćena u društvu mora imati. Sad su slobodnije i mogu reći: sad sam ja na redu! Nevjerojatno je zapravo vidjeti na koji način te žene koračaju prema naprijed i koliko povjerenje imaju u život”, kaže fotografkinja.

{slika}

Flavia se primjerice godinama skrivala kod kuće i živjela u potpunoj izolaciji. Sve dok ju jedan prijatelj nije jedne večeri poveo na ples. “U početku sam se i tamo skrivala i samo promatrala druge. No, s vremenom sam upoznala nove ljude koji su sa mnom plesali. S vremenom sam naučila i sama dobro plesati salsu”, kaže Flavia.

I Nusrat se prvo dugo vremena borila protiv svog tijela, protiv stigme i za svoju budućnost. Njezina djeca su je cijelo vrijeme podržavala i bila uz nju. “Tješila su me govoreći mi kako ću jednom opet postati kao što sam bila prije”, kaže Nusrat. Nakon mnogobrojnih operacija upoznala je preko humanitarnih organizacija i druge žene koje su doživjele isto što i ona. “Neke od njih su od kiseline toliko nastradale da nisu više mogle niti vidjeti, niti pomicati ruke, a time niti samostalno uzimati hranu. Kada sam njih vidjela, osjetila sam beskrajnu zahvalnost da mogu jesti i vidjeti svijet oko sebe, da se mogu brinuti sama za sebe. Život koji mi je Bog poklonio je predivan”, kaže Nusrat. Ona danas radi u jednom kozmetičkom salonu i dodaje kako danas više ne osjeća nikakav strah u srcu.