Zbeletronova gledaonica + diskusija: Valencia

U srijedu, 22. svibnja, s početkom u 19 sati u Šesnaestici će se održati prva Zbeletronova gledaonica i diskusija u sklopu koje će se prikazivati odlična adaptacija klasika kvir literature – “Valencia”. Nakon gledaonice pridružite se diskusiji uz gošće Nataliju Stepanović, Jasnu Jasnu Žmak i Hanu Sirovicu. Diskusiju moderira Sara Morić.

Čak 20 filmskih redateljica preuzima 18 poglavlja underground klasika Michelle Tea – “Valencia”, pretvarajuci priču jedne djevojke koja traži ljubav i dobru zabavu u Mission Districu 90-tih u kaleidoskopsku queer viziju.

Režirale (kronološki):

Aubree Bernier-Clarke, Lares Feliciano, Hilary Goldberg, Sara St Martin Lynne and Michelle Lawler, Dia Felix, Silas Howard, Alexa Inkeles, Jerry Lee, Peter Anthony, Sharon Barnes, Cary Cronenwett, Courtney Trouble, Cheryl Dunye, Bug Davidson, Samuael Topiary, Olivia Parriott, Chris Vargas and Greg Youmans, Jill Soloway.

Više informacija o događanju možete potražiti na Facebook stranici eventa.

Zelena akcija predstavila ‘Deklaraciju za održivu Europu’ i pozvala na glasanje

Građanke i građane itekako treba zanimati tko su članovi i članice Europskog parlamenta koji donose odluke o važnim propisima. U svjetlu trenutnih događanja u Europi i svijetu, sada je važnije nego prije da se izjasnimo tko će biti novi zastupnici i zastupnice u Parlamentu koji će odlučivati o ključnim EU politikama vezanima uz okoliš i društvo. Ususret predstojećim izborima za EU parlament, Udruge Zelena akcija i BIOM, u suradnji s Uredom Europskog parlamenta u Hrvatskoj, na tribini pod nazivom “Važnost europskih izbora za okoliš i društvo” održanoj u Kući Europe 17. travnja 2019. predstavile su “Deklaraciju za održivu Europu za sve njene građane i građanke”.

“Deklaracija za održivu Europu” sadrži i okolišnu i društvenu komponentu te odgovara na pitanje “Kakvu Europu želimo?”. Ona naglašava kako budući saziv Europskog parlamenta, Europske komisije, kao i vlade država članica, trebaju prioretizirati sljedeća ključna pitanja: ambicioznu klimatsku akciju, učinkovito upravljanje prirodnim resursima, održive i zdrave prehrambene sustave, sudjelovanje civilnog društva, ravnopravnost i ljudska prava, snažnu socijalnu Europu te humani odgovor na migracije.

Budućim hrvatskim zastupnicima i zastupnicama u EU parlamentu Deklaracija postavlja osam zahtjeva:

  1. Zalagati se da članice EU, pa tako i Republika Hrvatska, ubrzaju razvoj te naprave hitan zaokret u pravednu i održivu tranziciju prema 100% obnovljivoj opskrbi energijom. Obnovljivi izvori energije, poput sunca i vjetra, su čist i sve jeftiniji izvor energije te pomažu u borbi protiv energetskog siromaštva. Izuzetno je bitno da tranzicija u 100% obnovljivu energetiku podržava i podupire sudjelovanje i vlasništvo lokalne zajednice, odnosno građana i građanki, što ima višestruke pozitivne posljedice na zdravlje, okoliš i razvoj lokalne ekonomije.

  2. Zalagati se za prestanak davanja javnih subvencija fosilnoj industriji, odnosno ulaganje novca poreznih obveznika_ca u štetne projekte na fosilna goriva (nafta, plin i ugljen).

  3. Zalagati se i zagovarati zaustavljanje izgradnje okolišno, klimatski i ekonomski štetnih projekata, poput  LNG terminala na otoku Krku, kao i svih daljnjih planova za istraživanje i eksploataciju nafte i plina, u skladu s Pariškim sporazumom i najnovijim znanstvenim nalazima Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC).

  4. Ukazivati na važnost hitne implementacije nedavno izglasane Europske direktive o jednokratnoj plastici u nacionalno zakonodavstvo članica EU-a i provedbu mjera za smanjenje uporabe jednokratne plastike.

  5. Zagovarati i podržavati uspostavu održivih lokalnih sustava recikliranja i kompostiranja (po uzroru na Prelog i Krk) kroz usmjeravanje dostupnih EU sredstava iz Operativnog programa Konkuretnost i kohezija na razinu jednica lokalne samouprave za izgradnju re-use centara, sortirnica, kompostana te postrojenja za reciklažu i inertiziranje ostatnog otpada prije odlaganja. Jedino se na taj način mogu ispuniti visoki ciljevi odvojenog prikupljanja i recikliranja zadani EU direktivom o otpadu.

  6. U skladu s paketom cirkularne ekonomije donesenim na razini EU-a i preporukama Europske komisije Republici Hrvatskoj, zalagati se za odustanak od loših i štetnih rješenja u gospodarenju otpadom, poput planirane izgradnje regionalnih centara diljem RH poput već izgrađene Marinšćine i Kaštijuna koji su donijeli okolišne, zdravstvene i financijske štete.

  7. Zagovarati dekarbonizaciju prometa do 2050. godine. S obzirom da emisije iz prometa i dalje rastu, hitno je potrebno preokrenuti trend, što znači da je nužno (među ostalim i adekvatnom ekonomskom politikom) što prije znatno ubrzati elektrifikaciju prometa kao i daljnji razvoj tehnologija za dekarbonizaciju zračnog i vodnog prometa.

  8. Poticati obnovu željezničke infrastrukture i razvoj željezničkog prometa koji imaju veliku važnost u smanjenju utjecaja prometa na okoliš. Europska regulativa kontinuirano potiče liberalizaciju i deregulaciju željezničkih usluga. Kao rezultat, od nekoć jedinstvene i snažne tvrtke s kvalitetnom uslugom u Hrvatskoj sada imamo odvojene sustave koji ne dijele resurse i često međusobno ne surađuju. U kombinaciji s drastičnim i dugotrajnim izostankom ulaganja u infrastrukturu, željeznički promet u Hrvatskoj je na porazno lošoj razini. S druge strane, Njemačka, koja je bez obzira na europska pravila zadržala protekcionističku politiku nad svojim željeznicama, ima znatno kvalitetniji željeznički promet. U Europskom se parlamentu potrebno usprotiviti planovima koji vode u daljnju liberalizaciju ili čak privatizaciju željezničkih usluga.

Cijelu Deklaraciju može se pročitati ovdje.

Deklaraciju prati i trominutna informativna animacija izrađena u sklopu projekta Future of Europe, koja naglašava važnost glasanja na EU izborima iz perspektive okoliša i ljudskih prava.

Imate (da!) moć odabrati Europu kakvu želite – jer u njoj ćemo svi morati i živjeti”, poručuju iz Zelene akcije.

Povezivanje žena s prirodom – kroz povijest alat represije – može biti izvor moći

U proteklih nekoliko mjeseci počela sam puštati korijenje. Zvuči kao klišej, ali upravo to radim. Vikende provodim pretvarajući otužni stari travnjak u gredice, slažući iverje, slamu i konjski izmet dovučen s obližnjih pašnjaka na plodno tlo kako bih uzgajala salatu i kelj. Oduvijek sam voljela vrtlarstvo, ali sada je, više nego prije, rad na zemlji poprimio elemente duhovnog.

Kao tinejdžerica, poput mnogih bijelih djevojaka iz predgrađa, zanimala sam se za Wiccu, nježnu, neo-pogansku religiju usredotočenu na prirodu, koju su njegovale vještice diljem svijeta. Mnogo kasnije, u svojim ranim dvadesetim godinama, ponovno sam otkrila vještičarstvo, pronašavši nestrukturiranu žensku duhovnost koja mi je pomogla da nađem smisao u svijetu.

Kao i mnoge druge mlade žene, voljela sam zaigranost astrologije i tarota, ali ono što mi se uvijek najviše sviđalo osjećaj je sjedinjenosti s prirodnim svijetom. Sada, u kontekstu stvarne globalne klimatske krize, počinjem shvaćati važnost čuvanja te povezanosti.

Žene se oduvijek povezivalo s prirodom, obično na našu štetu. Trajni, iritantni trn u oku feminizma tvrdokorno je vjerovanje da su žene inherentno bliže tjelesnome, našim životinjskim tijelima, nego muškarci, te da nas to svojstvo diskvalificira od uživanja prava na intelektualne ili kulturne težnje izvan doma.

Simone de Beauvoir je o tome pisala kada je opisala ženu kao “više porobljenu vrsti od muškarca”, zahvaljujući utjelovljenoj stvarnosti ljudske reprodukcije; antropologinja Sherry B Ortner napisala je 1974. godine da je udruživanje žena s prirodom zgodno omogućilo dominaciju jedne polovice svjetske populacije nad drugom, uz tvrdnju da se jednostavno radi o prirodnom poretku.

Naravno, sve je to glupost; kako piše Ortner, svi ljudi imaju fizičko tijelo i osjećaj nefizičkog uma. I, svakako, ne možemo biti vezani ni za nešto tako ograničeno kao što je rod.

Ipak, mislim da ova povezanost žena s prirodom, koja je tako dugo bila opresivna i restriktivna, sada može biti izvor moći i jedinstva za žene koje se brinu – kao što bismo sve_i trebale_i – o budućnosti našeg okoliša.

Moj omiljeni način razumijevanja vještica jest kao žene koje crpe snagu iz onoga što bi ih trebalo pokoriti. Kada o tome razmišljate na ovaj način, među poljoprivrednicama niče cijeli svijet zemaljskih vještica. Veći dio onoga što povezujemo s likom vještice odnosi se na žensko znanje o prirodnom svijetu: biljkama za jelo i iscjeljivanje, solsticijima za sjetvu i žetvu, ciklusima prirode.

Kada pravim gredice da zasadim sadnice, ili kada berem kupine ili kupusnjače dok šećem psa, osjećam povezanost sa svim ženama koje su prije mene sadile, uzgajale i skupljale hranu.

I premda bi mnogi poljoprivrednici s kojima sam razgovarao vjerojatno bili skeptični prema ideji da se identificiraju kao vještice, taj pojam podrazumijeva dugo nasljeđe ženskog znanja o zemlji. Najlogičnije nasljednice vještica su poljoprivrednice.

Regenerativna poljoprivreda je radikalni novi pristup koji prioretizira zdravlje tla i holističku poljoprivredu. U Australiji je u regenerativne poljoprivredne prakse uključeno mnogo više žena nego u tradicionalnu poljoprivredu, kojom dominiraju muškarci.

Bilo bi zgodno pripisati to bez ikakve sumnje ideju da su žene inherentno više u skladu s prirodom, ali to niti je točno, ni korisno. U stvarnosti, mnoge poljoprivrednice preuzimaju ulogu brige o djeci i pripremi hrane – i to je ono što ih čini stručnjakinjama u tom području. One vide vezu između zemlje, hrane i ljudskoga zdravlja. Živjeti tu povezanost najsvjesniji je svakodnevni oblik vještičarstva.

Lako je odbaciti takvo razmišljanje kao nekakvu kumbaya glupost, ali to je djelomično zato što smo toliko indoktrinirane_i instantno obezvrijediti sve što je povezano sa ženskim – u ovom slučaju, nešto što je objektivno neutralno i neosporno potrebno, poput Zemlje po kojoj hodamo.

Baš kao što smo dugo povezivali žene s prirodom, kodirali smo prirodu kao žensku i s njom postupali kao sa svim pojavnostima koje kodiramo kao ženske – degradirale_i smo je, iskorištavale_i i podčinjavale_i.

Ali zauzimanje pozicije vještice – one koja cijeni žensko i prkosno prisvaja znanje i moć tjelesnoga i prirodnoga – pokazuje kako u potpunosti reinterpretirati odnos sa Zemljom i, nadam se, promijeniti budućnost svih koje_i na njoj žive.

Žene koje su promijenile povijest tetoviranja

Tradicija tetoviranja stara je tisućama godina i rasprostranjena diljem svijeta, od Ötzija, 12 tisuća godina stare mumije pronađene u Alpama, do starih Egipćana koji su tetoviranjem liječili razne bolesti.

Tetoviranje je dio mnogih tradicija i ima nevjerojatno bogatu i raznoliku povijest. U ovom članku osvrnut ćemo se na žene koje su transformirale ovu formu umjetnosti na samom početku 20. stoljeća.

1.Maud Wagner – prva tattoo umjetnica

Maud je rođena 12. veljače 1877. u okrugu Lyon, Kansas. Odrasla je u bijedi, bez mogućnosti stvaranja bolje budućnosti. Kao tinejdžerica pobjegla je od kuće i pridružila se cirkusu.

Kada je 1904. upoznala svog budućeg supruga, Gusa Wagnera, Maude je već bila glasovita žena od gume i akrobatkinja. On je bio mornar, pokriven tetovažama koje je prikupio tijekom svojih putovanja, a Maud je bila fascinirana njegovim umjetničkim djelima. Gus je slovio za poznatog tattoo umjetnika.

Očaran njome, Gus je zaprosio Maud i ona je pristala… pod uvjetom da je nauči tetovirati!

Umjesto spojeva, zakazivali su lekcije. Maud je naučila tradicionalnu metodu tetoviranja rukom. Radi se o metodi kada se jedna igla uroni u tintu, a zatim opetovano rukom ubode pod kožu kako bi se stvorio uzorak. To je ubrzo postala njezina omiljena metoda, i nikada nije koristila stroj za tetoviranje.

Zahvaljujući Gusu i njegovim lekcijama, Maud je ubrzo skupila impresivnu kolekciju tetovaža i postala tetovirana atrakcija.

Nakon vjenčanja, Maud i Gus su napustili su cirkus kako bi se bavili tetoviranjem, putujući okolo s kazališnim trupama, obilazeći sajmove, cirkuse i izložbe rariteta.

1908. godine Maud je rodila kćer Sarah. Nažalost, samo mjesec dana nakon rođenja, Sarah je umrla. Dvije godine kasnije, rodila je drugu kćer, Lovettu. Maud je bila vrlo zaštitnički nastrojena prema Lovetti, i zabranila je Gusu da tetovira njihovu kćer. Iako je Lovetta i sama postala tatto umjetnica, nikad nije imala tetovažu. 1941., kada je Gus umro, Lovetta je rekla da se nikada neće tetovirati, jer ako je otac ne može tetovirati, onda nema smisla (ali i zato što Maud ni mrtva ne bi tetovirala svoju curicu).

S vremenom se Maud proslavila kao prva američka tattoo umjetnica. Bila je tražena u cijeloj zemlji, a radila je sve do svoje smrti 1983. godine.

Njezina posljednja tetovaža bila je tradicionalna ruža koju je tetovirala na kolegu umjetnika Dona Eda Hardyja.

Obitelj Wagner dovela je tetoviranje u kontinentalne krajeve zemlje, popularizirajući ga i šire od obalnih gradova.

Maud se još uvijek slavi kao prva poznata tatto umjetnica u SAD i utjecala je na mnoge druge umjetnice. Uključujući i…

2.Millie Hull – majka moderne tetovaže

Mildred Hull, od milja poznata kao Millie, bila je čudo tattoo svijeta. Tridesetih godina prošlog stoljeća bila je jedina tattoo umjetnica legendarne grupe Bowery tattoo. Ta će grupa kasnije biti poznata kao začetnik modernog tetoviranja.

Rođena 1897. godine, živjela je u, blago rečeno, sirovijim dijelovima New Yorka. Napustila je školu u dobi od 13 godina, ubrzo se pridružila cirkusu (radi se o uočljivom obrascu) i počela raditi kao plesačica.

Lovac na talente rekao joj je da bi kao tetovirana atrakcija mogla zaraditi više novca – čak do osamdeset dolara tjedno.

Tako se sastala s glasovitim tatto umjetnikom Charlesom Wagnerom i započela vrlo bolan proces tetoviranja cijelog tijela u samo nekoliko tjedana.

Kasnih tridesetih, Millie je kroz intervjue izravno komentirala kako se osjećala prisiljena na tetoviranje ne bi li zaradila više novca.

“Imao sam nekoliko trenutaka slabosti za vrijeme tetoviranja, ali uglavnom najviše je pretrpio moj bankovni račun”, našalila se.

Prestala je plesati, naučila zanat tetoviranja i otvorila vlastiti salon, Tattoo Emporium, u Boweryju, iza jedne brijačnice. Većina tattoo salona u Bowreyju bile su smještene u malim sobičcima iza drugih obrta.

Vlastiti biznis bio je za Millie nevjerojatno postignuće. U to vrijeme su tetoviranjem u potpunosti dominirali muškarci. A Bowery, kao vrlo neugodno mjesto za život i rad, nije joj išlo na ruku.

Millie nije marila. Gledala je svoja posla i razvila Tattoo Emporium u uspješan biznis.

Našla se u središtu revolucije tetoviranja. S Bowrey tattoo umjetnicima stvarala je tradicionalne šarene motive koji se i danas koriste.

Još važnije, Millie je postala slavna. Na primjer, 1936. se pojavila na naslovnici Family Circlea, poznatog ženskog lifestyle časopisa koji je sadržavao savjete o dizajnu interijera i recepte. Na njegove su naslovnice obično dospijevale holivudske zvijezde, a među njih je dospjela i Mille – s tetovažama u prvom planu!

Nažalost, Millein život završio se tragično. Tijekom cijelog života patila je od depresije, a 1947. počinila je samoubojstvo. Ostavila je velik trag i ostala poznata kao majka i utemeljiteljica modernog tetoviranja.

3. Jessie Knight

Jessie je nešto bolje dokumentirana ličnost. Poznata je kao prva dokumentirana britanska tattoo umjetnica. Rođena je 1904. u Croydonu (London), u velikoj obitelji, kao jedna od osmero djece.

Njezin je otac bio je mornarički kapetan, tatto umjetnik i izvrstan strijelac, dok je majka bila pjesnikinja i ilustratorica.

Jessie je također bila cirkusantica. Cijela joj se obitelj time bavila. Radila je kao ljudska meta i strelkinja. 1933. godine pojavila se na BBC-u sa sestrom i bratom i izvela točku bacanja noža, jednu od prvih cirkuskih točaka ikad prikazanih na televiziji! Njezina karijera u velikim prugastim šatorima naglo je prekinuta kad je pogođena u rame.

Zatim je odlučila slijediti stope svoga oca i zamijeniti pušku vlastitim strojem za tetoviranje. Počela je tetovirati sa svojim ocem 1921. godine. Kad je napunila 18 godina, već je imala prilično veliku bazu klijenata u tatinom tattoo salonu i bila je omiljena u lokalnoj zajednici.

Jessiein stil tetoviranja bio je šaren i upečatljiv. Radila je slobodno, što je značilo da je umjesto korištenja šablona, crtala izravno po koži svojih klijenata_ica. Zbog toga je bila još veća atrakcija u svijetu tetoviranja!

Njezine tetovaže bile su vrlo popularne, a 1955. njezina tetovaža škotskog plesa osvojila je drugo mjesto na natjecanju tatto umjetnika_ca u Engleskoj. To je bilo golemo postignuće za Jessie. Tattoo umjetnice bile su prava rijetkost, te je ova nagrada lansirala Jessie u zvijezde.

Nakon ovog uspjeha Jessie je otvorila vlastiti salon za tetoviranje, prvo u lučkom gradu Portsmouthu, a zatim kasnije u Aldershotu. To je značilo nevjerojatno postignuće – imala je sredstva i popularnost da otvori vlastiti biznis i radi što želi. Tetoviranje još uvijek nije bilo mainstream, i to nije bilo moguće mnogim umjetnicima_ama.

Nije bilo lako. Drugi_e tattoo umjetnici_e širili_e su glasine o tome kako je prljava, nazvali_e su je kurvom i vandalizirali_e joj salon. Toliko je puta bila opljačkana, da je morala unajmiti tjelesnog čuvara kako bi uopće mogla poližiti novac u banku.

Kada je imala 27 godina, udala se za čovjeka koji ju je zlostavljao. Nakon osam godina noćne more, Jessie je svoga muža ranila pištoljem.

1968. godine vratila se u svoj voljeni Barry (navodno s ljubavnikom). Iako se službeno povukla iz tetoviranja 1963., nastavila je raditi što je voljela. Većina njezine klijentele sada su bile žene! Tih su se godina stavovi mijenjali, a Jessie je bila jedna od predvodnica.

Žene nisu ubojice – grupa žena protiv tzv. Hoda za život u Osijeku

Skupina žena stala je jučer u Osijeku u obranu prava na pobačaj dočekavši kolonu tzv. Hoda za život transparentima “Pobačaj je OK”, “Prigovaram da drugi odlučuju u moje ime”,”Žene nisu ubojice”. Policija ih je udaljila.

{slika}

{slika}

“Protivimo se ograničavanju sloboda i prava ljudi u ime bilo kojeg svjetonazora i nečije fluidne savjesti, jer je to put u mračno doba. Žene u Hrvatskoj to godinama osjećaju kroz nedostupnost legalnog i sigurnog pobačaja”, izjavile su za Libelu uz napomenu da su lokalni mediji ignorirali njihov protest.

{slika}

{slika}

Leyla Güven, solidarnost i oslobođenje: Štrajk glađu kao žensko pitanje

“Danas se politika izolacije od g. Öcalana nameće ne samo njemu, nego – u njegovoj ličnosti – društvu u cjelini. Izolacija je zločin protiv čovječnosti. Na neodređeno vrijeme krećem u štrajk glađu kako bih prosvjedovala protiv izolacije g. Öcalana. Od sada se više neću braniti na sudu. Nastavit ću prosvjedovati sve dok pravosuđe ne okonča svoje nezakonite odluke i dok se ova izolacionistička politika ne završi. Ako bude potrebno, nastavit ću s ovim prosvjedom do smrti. “

Tim riječima Leyla Güven na neodređeno je vrijeme započela štrajk glađu. Kao zastupnica Narodne demokratske stranke (HDP) u turskom parlamentu, bivša gradonačelnica i aktivistkinja za ženska prava, Leyla Güven započela je štrajk 8. studenog 2018. godine, tijekom odsluženja zatvorske kazne koja joj je dodijeljena zbog političkih aktivnosti i protivljenju turskoj okupaciji kurdskog grada Afrina na sjeveru Sirije.

Iako je Güven oslobođena 25. siječnja 2019., njezina se borba nastavlja. U trenutku pisanja ovog teksta, njezin štrajk glađu dosegao je 190. dan. Taj odlučni čin otpora potaknuo je akcije solidarnosti diljem svijeta – od turskih zatvora do Strasbourga – u pokušaju stvaranja pritiska na vlasti odgovorne za višegodišnju izolaciju nametnutu vođi Kurdistanske radničke partije (PKK) Abdullahu Öcalanu. U trenutku pisanja ovog članka, 14 kurdskih aktivista/kinja u Strasbourgu na 151. su danu izgladnjivanja, dok je štrajk turskih zatvorenika/ca broji 152. dana. 30. travnja 15 zatvorenika/ca najavilo je štrajk do smrti , kojem se 10. Svibnja pridružilo još 15 osoba. Međutim, reakcija značajnog dijela međunarodne zajednice i dalje izostaje.

Važnost Leylinih postupaka, kao i postupaka svih koji su se pridružili njezinoj borbi, ne leži samo u pokušajima da se zaustavi kršenje ljudskih prava uzrokovano spomenutom izolacijom nametnutom Abdullahu Öcalanu kao zatvoreniku na turskom otoku Imrali ili pak kršenjima uzrokovanim čistkama ‘političkih neprijatelja’ u Turskoj te neopravdanom okupacijom Afrina, već i u činjenici da navedeni štrajk glađu predstavlja borbu protiv svih sila koje pokušavaju ugušiti ideju napretka, ideju pravednog društva, ideje ravnopravnosti spolova i oslobađanja žena, i iznad svega, ideju potpunog odmaka od represivnog mentaliteta ukorijenjenog u vrijednostima kapitalističko-patrijarhalne tradicije čije uništenje predstavlja apsolutnu nužnost i jedini održivi način stvaranje društva baziranog na istinskoj slobodi svih njegovih sastavnica.

Öcalanove ideje ženskog oslobođenja utjelovljene u konceptu Jineologije (tzv. Znanosti o ženi), ne samo da daju teorijski prikaz društva utemeljenog na rodnoj ravnopravnosti, već se istima ne može poreći nedvojbeno ključna, praktična uloga u kontekstu Revolucije u Rojavi i stvaranja društveno-političkog krajobraza današnje Sirije služeći kao katalizator u porazu Islamske države –  jednog od najzloglasnijih, barbarski mizoginih, kriminalnih režima današnjice. Istodobno, navedeni koncept Jineologije doživio je i značajan uspjeh među raznim aktivističkim pokretima daleko izvan granica Sirije pruživši prijeko potrebne temelje za međunarodnu suradnju temeljenu na izgradnji anti-etatističkih, anti-kapitalističkih, eko-feminističkih alternativa represivnoj prirodi patrijarhalno-kapitalističkih nacija-država.

S pravom se može reći da “opseg u kojem se društvo može temeljito transformirati određuje opseg transformacije koju postižu žene. Slično tome, razina ženske slobode i jednakosti određuje slobodu i jednakost svih dijelova društva.”

Ovdje stvarni značaj borbe Leyle Güven počinje biti jasniji. Brak patrijarhata i kapitalizma koji je oblikovao suvremeno društvo učinio je ženu najpotlačenijom konstitutivnom skupinom svake zajednice. Čak i žena koja bi se mogla naći na samom vrhu kapitalističke klasne hijerarhije nije lisena podlijeganja normama koje su joj nametnute stoljećima patrijarhalne tradicije, dok će – zahvaljujući tim istim patrijarhalnim normama – osoba na samom dnu klasne hijerarhije uvijek nužno biti ženom.

Želimo li uspostaviti istinski ravnopravno društvo i postići pravu slobodu, ono mora uključivati ​​one najugnjetavanije, kao i fokus usmjeriti upravo na njih kao ključne aktere/ice u stvaranju dovoljnih uvjeta za uspostavu sustava lišenog hijerarhije i podređivanja ijedne društvene skupine drugoj. Budući da je žene moguće smatrati najpotlačenijom klasom unutar sadašnjih patrijarhalno-kapitalističkih nacija-država, oslobođenje mora početi od i biti usredotočeno upravo na – žene.

Uzevši u obzir navedeno u kontekstu štrajka Leyle Güven, nastavak turske izolacionističke politike spram Abdullaha Öcalana ne predstavlja tek kršenje prava zatvorenika. Njezin značaj ne zaustavlja se unutar granica Turske i ne predstavlja ni najmanje jednostavan politički čin odmazde protiv radnji Kurdistanske radničke stranke. Nastavak spomenute izolacije u ovom kontekstu nadilazi državne granice i postaje odmazdom, u mnogo širem ideološkom kontekstu, protiv onih koji/e promiču antipatrijarhalne i antikapitalističke alternative postojećem sustavu. Posredno, to postaje osvetom ženama kao fundamentalnim sastavnicama takvih alternativa.

Kao žena, Leyla Güven utjelovila je navedeno u svom ‘najsirovijem’ i ‘najčišćem’ obliku. Započevši štrajk glađu, pretvorila je svoje fizičko ‘ja’ – žensko tijelo – u bojišnicu. Njeno tijelo postalo je poprištem sukoba, kao što su ženska tijela to stoljećima bivala dok su žene mahom postajale i subjektima i objektima političkih sporova – korištene protiv vlastite volje kao alati za postizanje ciljeva svojih tlačitelja (bilo da se radilo o rodno zasnovanom ugnjetavanju u patrijarhalnim sustavima ili o klasnom ugnjetavanju pod kapitalizmom). Ono što ovaj čin čini istinski revolucionarnim jest činjenica da on simbolizira oslobođenje žene od lanaca patrijarhalne tradicije te ponovno preuzimanje kontrole nad sobom samom, ali i prikazuje otpor svih onih koji ‘nemaju ništa osim svojih tijela’ da koriste vlastitom voljom kao oružje u borbi za slobodno društvo. Šteta nanesena njezinom tijelu i zdravlju ovim dugotrajnim štrajkom glađu tako također nadilazi tjelesne granice i postaje simbolom pokušaja uništenja slobode ukorijenjene u ideji ženskog oslobođenja što predstavlja nespremnost da se okonča izolacija Abdullaha Öcalana kao promicatelja spomenutih ideja. Istovremeno ona je simbol snage bezuvjetnog ženskog otpora i nepokolebljivog vjerovanja u njegovu nužnost unatoč svim preprekama.

Imajući to na umu, sve žene moraju biti solidarne s Leylom Güven i iskoristiti ovu priliku kao sredstvo za izgradnju snažnih međunarodnih saveza, jer je njezina borba protiv izolacije samo mali fragment u mozaiku borbi protiv regresivnih sila koje su usmjerene na suzbijanje svih pokušaja uništenja patrijarhalno-kapitalističkog sustava čiji je žena najpotlačenijim konstituent. Samo kada se borba za slobodu žena pokaže uspješnom, sloboda za sve ljude može se postići – a da bi se to postiglo, ključno je da žene budu jedne drugima saveznice u trenutnim borbama i brojnim drugima koje tek dolaze.

Nije ženi mjesto u revoluciji. ŽENA JEST REVOLUCIJA.

Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević