Umjetnost kao borba i život

Bliski istok pun je kreativnih duša, od Pakistana do Maroka, umjetnici i umjetnice preispituju svoja unutarnja i vanjska previranja, pišu romane, skladaju pjesme, okidaju fotografije, umaču kistove i poklanjaju boju bijelim platnima, protreskuju sprejeve i bojaju zidove, prolaze, ulice, ispisuju poruke – ruše stereotipe unutar i izvan granica svojih država. Bore se, svatko sa svojim demonima, svatko na svoj način. To je borba za život i borba života, pa ju valja popratiti, makar jednim malim tekstom.

Predstavit ću samo dvije takve duše – Gohar Dashti i Zenu El Khalil.

Gohar Dashti je iranska fotografkinja. Dugi niz godina njene fotografije bave se socijalnim problemima, i utjecajima povijesti i kulture u modernom društvu. Njena umjetnička djela često su kombinacija fotografija i videa. Prvi puta sam se njezinim radom upoznala kroz seriju fotografija Neprestana dualnost života i rata (Ongoing duality of life and war ili Today’s life and war). Dashti je odrastala tijekom iransko – iračkog rata u gradu blizu iranske granice i rat je za nju bio svakodnevica, poput udisaja zraka. Osam godina ostavilo je snažan utjecaj na čitavu generaciju mladih (i ne samo mladih) kojima Dashti pripada. Iako nisu nužno bili izloženi mecima i bombama, iako možda nisu svaki dan bježali u podrume, rat je uvijek bio tu – u novinama, na televiziji, na Internetu. Rat je penetrirao u svaki djelić života, uvijek tu negdje, u pozadini, u vidokrugu. Rat je postao navika, dio života, iako to ne znači da je postao manje bolan, manje vrijedan pažnje. Kroz seriju fotografija svakodnevnih trenutaka – gledanja tv-a, ručanje, vješanje odjeće – Dashti prikazuje tenkove i vojnike u pozadini, kao neizbježan dio okruženja.

Lica njenih protagonista ne izražavaju šok, ne izražavaju posebnu tugu, djeluju pomalo ravnodušno, ali i odlučno i snažno – naposljetku, preživjeli su i preživjet će. To je glavna poruka, i nit vodilja svih njenih radova. Više njenih radova možete pogledati na njenoj službenoj stranici.

{slika}

Zena El Khalil je libanonska umjetnica, spisateljica i aktivistkinja. Za mene – ona je jedna od rijetkih osoba (i Mariel Clayton, ajde) koja je učinila Barbike zabavnima.U njenom radu – Barbike znače nešto, postoji poruke, i još važnije – mnogo humora. Ali nije stvar u Barbikama (samo). Teme njenih radova su nasilje, rodna problematika, ona koristi isključivo materijale koje pronalazi po Beirutu (često na smetlištima)  – slike vojnika i žena, stare fotografije, plastično cvijeće, šljokice, privjeske, tkanine, mini plastične igračke, stare krpice, i brojne druge stvarčice. Izlagala je svoja djela u SAD-u, Europi, Africi i Bliskom istoku, a značajan je i njen trud u promicanju arapskih umjetnika i umjetnica korz nekoliko projekata. Dok je boravila u New Yorku, pokrenula je xanadu*, umjetnički prostor posvećen promociji novih i malo poznatih umjetnika i umjetnica. Xanadu* je trenutno baziran u Beirutu, sa malom podružnicom u New Yorku. Zena je poznata i po svom aktivizmu i pisanju – Bila je u Beirutu tijekom izraelske invazije 2006. Godine, kada je pokrenula blog Beirut Update, na kojem je izvještavala o situaciji, donosila priče iz svakodnevice – priče straha, zvukove bombi, udisaje neizvjesnosti. Izgubila je tada prijateljicu, Mayu, a nedugo nakon prijatelj joj je umalo ubijen na Zapadnoj obali, tijekom izraelske racije. Tada se na neko vrijeme povukla, uzela vrijeme za sebe, daleko od medija, da bi se vratila godinu dana kasnije, jača, s novim projektima.

Hodala je po Beirutu u roza vjenčanici i izjavljivala: “Roza je poput šećerne vune, flafasta i slatka. Ali previše nje ostavlja loš osjećaj u želudcu. Brza je i površna. Barbike, GI Joe politika, i Kola s višnjom za mene predstavljaju generaciju potpuno utopljenu u konzumerističkoj kulturi. Mi smo roza generacija.”

Sve u svemu – Zena je pametna, provokativna, iskrena. Ona detaljno promatra svijet oko sebe, ali nikada ne tvrdi da je sveznajućai sveobuhvatna, ambiciozna je, ali nije pretenciozna. Takva je i njena umjetnost.

Više radova pogledajte na Zeninoj službenoj stranici.

Izvedba predstave Aleksandra Zec

U potpunom mraku i tišini po završetku predstave Aleksandra Zec, autorskog projekta redatelja Olivera Frljića čija se praizvedba održala sinoć u riječkom HKD Teatru, jedino o čemu sam razmišljala tih par minuta prije pljeska publike bilo je: Kakva bi žena danas bila moja vršnjakinja Aleksandra Zec?

Ako nikada niste čuli za Aleksandru Zec ona je bila zagrebačka dvanaestogodišnjakinja koju su u noći sa 7. na 8. prosinac 1991. oteli i na Sljemenu ubili pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova. Ranije te večeri ubili su njezinog oca na pragu njihove kuće na zagrebačkoj Trešnjevci , a nju i majku strpali u kombi, odvezli na Sljeme i brutalno likvidirali. U glavu i prsa Marije Zec ispaljeno je osam hitaca, a sedam je hitaca završilo u glavi i jedan u nadlakticu dvanaestogodišnje djevojčice. Korišteno je oružje i vozilo jedinice pričuvnog sastava MUP-a. Aleksandrina mlađa sestra Gordana i brat Dušan uspjeli su pobjeći. Majka i kćer ubijene su jer su vidjele ubojstvo  supruga i oca Mihajla.
Tijekom istražnog postupka za ubojstvo članova obitelji Zec 1991. ubojice koje su priznale djelo dale su iskaz bez prisustva njihovih odvjetnika, pa su zbog te proceduralne pogreške ubojice oslobođene i nikada za njega nisu odgovarala usprkos mnogim dokazima i svjedocima. Za propuste nitko nije odgovarao, a Aleksandrini egzekutori Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović iz svega su izašli kao slobodni hrvatski građani/ke. Sinišu Rimca je 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao redom Nikole Šubića Zrinskog za “junački čin u ratu”, a 2010. Stjepan Mesić pomilovao za ubojstva počinjena na Pakračkoj poljani.

Upravo zato predstava Olivera Frljića nije obična kazališna predstava. Ona kroz lice dvanaestogodišnje djevojčice tjera cjelokupno hrvatsko društvo i svakoga od nas da sami sebe pogledamo u ogledalo i suočimo se sa svojim demonima. I jasno se odredimo prema njima. 
Govoriti o Aleksandri Zec, naravno, nije kriminaliziranje Domovinskog rata niti se “uz bučni mit o Aleksandri Zec šuti o 400 ubijene hrvatske djece “.
Ne postoje “naša” i “vaša” djeca, djeca s “poželjnim krvnim zrncima” i djeca s “nepoželjnim krvnim zrncima”. Stvari su jednostavne. Dijete je dijete. Zločin je zločin. U slučaju brutalne egzekucije Aleksandre Zec zločin ima svoje ime i prezime, ima svoje lice. Ova tema je bolna zato što se svi mi, kao društvo i kao država, moramo suočiti s činjenicom: Svi su SVE znali, nisu učinili NIŠTA.

Kada će hrvatske žrtve dobiti kazališnu predstavu, pitanje je s kojim započinje i Frljić te kroz snažan monolog glumice Jelene Lopatić, koja glumi Gordanu Zec, oslikava emotivne reakcije onih koje smetaju ovakve teme. Taj dio predstave svakako je trebalo pogledati desetak prosvjednika koji su nas dočekali ispred Teatra. Ako već ne i cijelu predstavu.

U predstavi se čitaju iskazi sudionika ubojstva tijekom istrage koji opisuju tijek događaje te večeri i teško je ne razmišljati kako se Aleksandra Zec, djevojčica od 12 godina, osjećala i o čemu je razmišljala prije svoje egzekucije. Kako bi se ja osjećala da sam bila na njezinom mjestu? Znaju li djeca i razumiju li uopće zašto postaju žrtve i što im se zapravo događa? Zato ova predstava nije samo o Aleksandri Zec. Ona na svoj način govori o svakom djetetu koje je žrtva rata. Za mnoge od njih još ne znamo tko su im egzekutori, Aleksandrine znamo. Ne samo to, jednog smo čak i odlikovali, a niti jedan nije odgovarao za svoj zločin zbog proceduralne pogreške. Niti su sankcionirani oni koju su tu proceduralnu pogrešku počinili.

Predstava je i teška i mučna, jer svatko od nas ne može ne osjetiti dio krivnje i nemoći zbog nepotrebne smrti jednog nedužnog djeteta te poraz hrvatskog društva i države s kojim se više od dvadeset godina odbijamo suočiti. Najdramatičniji dio predstave nije samo čitanje iskaza, nego i slike s očevida na kojima možete vidjeti malo tijelo u pidžami zavezanih ruku zakopano u smeću. Zar je zaista ta mala djevojčica bila tolika prijetnja da je zaslužila sedam ispaljenih hitaca u glavu?
Nakon razgovora Ivane Roščić, koja glumi Aleksandru Zec i djevojčica, članica kazališne radionice ZiM iz Rijeke, i njihovog pogleda prema publici u kojoj “možda sjedi Aleksandrin egzekutor” poražavajuća je spoznaja da smo zapravo svi mi pomalo Aleksandrini egzekutori. Htjeli to mi ili ne.

Stoga ako zaista želimo sačuvati dostojanstvo Domovinskog rata koji je jedan od najvažnijih događaja naše povijesti i jedan od temelja našeg društva i države, tada svakom takvom zločinu treba dati njegovo lice, s njime se treba suočiti, njega treba raščistiti. Zato se predstava Aleksandra Zec mora pogledati, jer, ako ništa drugo, prekida šutnju. Nisam kazališna kritičarka stoga se neću ni usuditi davati ocjene o kazališnoj i kulturnoj vrijednosti djela, kvaliteti scenografije i izvedbi glumaca. Ono što sigurno mogu reći je da me niti jedna kazališna predstava do sada nije ostavila s takvom knedlom u grlu i žući u želucu. Zaista nema boljih riječi koje bi opisale taj osjećaj.

Na kraju bi samo istaknula da je tužno da smo praizvedbu o ubojstvu jedne zagrebačke djevojčice morali pogledati u Rijeci. Bravo za Rijeku. Dragi moj Zagrebe, možeš ti i bolje od toga?

Europski parlament: 50/50 – hoće li ove godine biti drugačije

U povodu izbora za Europski parlament koji će se uskoro održati, KIC organizira javnu tribinu pod nazivom  “Europski parlament: 50/50 – hoće li ove godine biti drugačije?”, a tema će biti rodna ravnopravnost u politici.

Tribina će se održati 17. travnja 2014 u prostorima KIC-a, s početkom u 19 h. Europski parlament podržava rodnu ravnopravnost pa nas zanima koliko je podržavaju naše stranke i na koji način će žene u politici poduprijeti interese žena, te tako motivirati žensko biračko tijelo. Ulaz je slobodan!

Govorit će:

Andrea Feldman, ORaH

Karolina Leaković, SDP

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

Margareta Mađerić, HDZ

Jozo Radoš, HNS

Tribina se održava u okviru ciklusa “U ženskom društvu”,a voditeljica je novinarka HTV-a i portala Voxfeminae, Danijela Stanojević.

Prilažemo i tekst koji je povod javnoj tribini: http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/2881-ep-50-50-hoce-li-ove-godine-biti-drugacije

“Tražimo očitovanje o ZOR-u bez skrivanja iza parlamentarnih opcija”

Nakon mjesec i pol dana od prvog saborskog čitanja prijedloga novog Zakona o radu, Ženska fronta za radna i socijalna prava traži da se rasprava vrati javnu sferu. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

Prijedlog novog Zakona o radu je prije mjesec i pol dana prošao prvo saborsko čitanje. Nakon glasanja za zakon koji nesumnjivo legitimira kršenje radničkih prava, dajući zeleno svjetlo mogućnostima za dodatnom eksploatacijom radništva, saborski zastupnici su pokušali oprati vlastitu savjest prebacujući lopticu odgovornosti na socijalne partnere, apelirajući na nastavak socijalnog dijaloga. Tako je ministar Mrsić već početkom ožujka predložio bipartitine pregovore između sindikata i HUP-a, kako bi se tobože bez upliva resornog ministarstva pokušao iscenirati dogovor oko najspornijih članaka predloženog Zakona. Do dogovora, dakako, nije došlo pa su pregovori nastavljeni – ovoga puta u tripartitnom obliku. Unatoč prijedlogu sindikata da sastanci budu otvoreni za medije, a time posredno za radnice i radnike na koje se Zakon direktno odnosi, Ministarstvo je odlučilo pregovarati iza zatvorenih vrata pa je proizvođenje informacija koje dolazi do javnosti prilično oskudno i krajnje nepotpuno. Uz to, prijedlog Ženske fronte za radna i socijalna prava o monitoringu ovih procesa je jednoglasno odbijen.

Kada će se ZOR ponovno naći na dnevnom redu Sabora, uz najbolju volju i napor, nemoguće je saznati i neslužbenim kanalima, a vijesti o pokušajima trgovanja radnim vremenom nauštrb radnika i radnica u poduzećima do 5 zaposlenih samo dokazuju da nominalno socijaldemokratska Vlada i dalje ustrajena obespravljivanju najvećeg broja građana i građanki Hrvatske, inzistiranjem na neoliberalizaciji reformi radnog i socijalnog zakonodavstva.

Ženska fronta za radna i socijalna prava višestruko je naglasila da ne postoje nikakve konkretne analize i istraživanja koja bi dokazala da će ovakve promjene, kako je to Ministarstvo u svojim obrazloženjima gotovo pamfletarski isticalo, smanjiti nezaposlenost i udio sive ekonomije te potaknuti daljnje investicije, a sam je Ministar izjavio da vremena za iscrpne analize nema. Pregovori o ZOR-u, odnosno o životima svih radnika i radnica ove države, nastavljaju se odvijati zakulisno, gotovo u tajnosti, a nedvosmisleni i empirijski pokazatelji koji govore o štetnim utjecajima daljnje fleksibilizacije rada na poslovni i obiteljski život građanstva sustavno se ignoriraju.

Obraćamo vam se ovim putem pozivajući se na Ustav RH koji utemeljuje načelo da demokratska vlast proizlazi iz naroda i njemu pripada, radi čega nema sumnje duboko vjerovati da je vaša dužnost djelovati u interesu građanki i građana ove države, bez obzira kojoj parlamentarnoj opciji pripadali.

Radi gorenavedenih razloga te kako bismo pokušale ovu važnu raspravu u duhu stvarne deliberacije vratiti u javni prostor, u nadi da će konačno otpočeti razgovor utemeljen na konzistentnim argumentima i valjanim podacima i analizama, Ženska fronta za radna i socijalna prava zahtijeva od Klubova zastupnika Hrvatskog Sabora da u periodu od naredna tri tjedna jasno i javno izraze svoj stav o našim konkretnim prijedlozima vezanim uz pojedinačne članke prijedloga novog ZOR-a, koje i ovom prilikom dostavljamo u privitku. Na razini ustavnog određenja koje smo netom gore spomenule, ne preostaje nam drugo nego vaše eventualno neočitovanje tumačiti kao direktno ignoriranje interesa građana i građanki ove države koje vi prema svim najvažnijim načelima demokracije predstavljate. U tom smislu, pravovremeno ćemo obavijestiti medije o vašim reakcijama i odgovorima, a napose ako oni izostanu te ne zaprimimo nikakvo očitovanje o priloženim prijedlozima. 

Ženska fronta za radna i socijalna prava osnovana je 18. rujna 2013. na poziv ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava, kako bi se razmotrilo stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog, mirovinskog, socijalnog i inog zakonodavstva. Fronta danas okuplja brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, osiromašenje, diskriminaciju i ugrožavanje smjera društvenog razvoja. Žensku frontu za radna i socijalna prava čine: Autonomna ženska kuća Zagreb, B.a.b.e., BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), Centar za ženske studije, CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje, istraživanje), Inicijativa za rad spremne, Kontra, Koordinacija žena HURS-a, Odbor žena NHS-a, Roda (Roditelji u akciji), ROSA (Centar za žene žrtve rata), Sindikat trgovine Hrvatske, Sindikat umirovljenika Hrvatske, Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Ženska mreža Hrvatske (30-tak ženskih grupa), Ženska sekcija SSSH.

Desetogodišnjoj žrtvi silovanja uskraćeno pravo na pobačaj

Senegalska 10-godišnjakinja koja je ostala trudna s blizancima, nakon što je silovana od strane susjeda prisiljena je nastaviti sa svojom trudnoćom, zahvaljujući strogim ograničenjima svoje zemlju po pitanju pobačaja. Zagovornici/ice ljudskih prava pokušavaju izvršiti pritisak na vladu da omogući djevojci napraviti pobačaj, ali za sada su bezuspješni.

“Ona će morati održati trudnoću. Najbolje što možemo učiniti je držati pritisak na vlasti kako bi se osiguralo da djevojka ide redovito na preglede i da dobije besplatnu zdravstvenu skrb”, rekla je Fatou Kine Camara, predsjednica udruge Senegalskih žena odvjetnica, za Guardian.

Camara je objasnila da je trenutni senegalski zakon o pobačaju jedan od najrigoroznijih među afričkim narodima, te zahtijeva potvrdu tri/troje liječnika da će žena umrijeti ako nastavi održavati trudnoću. No, siromašne žene u zemlji gotovo da nemaju mogućnosti posjetiti ijednog  liječnika, a kamoli tri u brzom slijedu.

Zabrana pobačaja u Senegalu temelji se na arhaičnom kaznenom zakonu koji datira iz 1810. UN-ov Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava je izrazio zabrinutost o drakonskom zakonu, ističući da je to dovelo do izuzetno visokih stopa ilegalnih pobačaja i smrtnih slučajeva majki. Liječnici koji obavljaju pobačaje, i žene koje ih traže, mogu biti zbog toga bačeni u zatvor. Stotine žena umre od nesigurnih postupaka pobačaj u Senegalu svake godine.

Camara i organizacija vrše pritisak na senegalsku vladu da donese novi ​​zakon o pobačaju u skladu s Afričkom poveljom o ženskim pravima , što zahtijeva određene pravne usluge pobačaja u slučajevima kada je žena bila žrtva silovanja ili incesta, kada je život žene u opasnosti, ili kada je ženino duševno zdravlje u opasnosti. Iako je Senegal ratificirao tu povelju prije deset godina, te promjene nisu provedene. 

Najnoviji slučaj 10-godišnje žrtve silovanja je primjer ekonomskog raslojavanja. “Senegal mora legalizirati medicinski pobačaj, tako da nikada više ne vidimo slučajeve poput ovoga,” rekla je Camara. “Da smo imali vremena i da su roditelji djevojke bili spremni, mogli smo zatražiti suca da razmisli o  jamčenju imuniteta od kaznenog progona liječnika koji bi obavio abortus. No, obitelj je siromašna; postupak je dosta težak za njih. Bili su zadovoljni kada je uhićen silovatelj.”

Ovo pitanje svakako nije specifično za Senegal. Slična situacija je izazvala velike kontroverze u Čileu prošle godine, kada  11-godišnjoj žrtvi silovanja nije bio dopušteno da prekine trudnoću. 

Irska je također nedavno bila prisiljena malo popusti gleda zakona o abortusu, nakon smrti 31-godišnje žena koja je umrla zbog uskraćivanja pobačaja.

Diljem cijelog svijeta, prema procjenama, 47.000 žena umre svake godine jer nemaju pristup adekvatnoj, medicinskoj skrbi po pitanju abortusa.

Oštre zabrane reproduktivnog zdravlja su u raskoraku sa stajalištem međunarodne zajednice o ženskim pravima. Samo prošlog tjedna, javno zdravstvo i lideri za ljudska prava iz više od 30 zemalja izdali su novu rezoluciju o pravu na pobačaj, pozivajući vlade na dekriminalizaciju postupak da bi se spasilo žene od umiranja . I ranije ove godine, Ujedinjeni narodi su apelirali na države da uklone nepotrebne restrikcije abortusa  te na taj način pomognu očuvati ženska temeljna ljudska prava.

Malta usvojila Zakon o životnom partnerstvu

Malteški parlament u ponedjeljak kasno navečer usvojio je Zakon o registriranom partnerstvu kojim je gotovo u potpunosti pravno izjednačio istospolne s heteroseksualnim zajednicama. Malta je ovime postala 22. europska zemlja koja zakonski uređuje odnose istospolnih parova i deseta koja im omogućuje zajedničko posvajanje djece.

Čestitke malteškoj vladi i LGBT pokretu stižu sa svih strana uz poruku da je ovo ogromna pobjeda za ljudska prava i pozitivan primjer koji bi trebale slijediti i ostale zemlje. Novi zakon donosi istospolnim parovima jednaka prava kao što heteroseksualnim parovima omogućuje brak, osim nazivlja.

“S veseljem pozdravljamo današnju povijesnu pobjedu na Malti, a posebno čestitamo političarima i LGBT aktivistima. Usvajanje ovog zakona rezultat je i primjer uspješne suradnje između donositelja odluka i civilnog društva”, izjavio je izvršni direktor ILGA-Europe Paulo Côrte-Real.

Uoči i za vrijeme izglasavanja zakona, ispred zgrade parlamenta u Valletti okupilo se na stotine istospolnih parova, pojedinaca/ki i podržavatelja/ica novog zakona koji su s nestrpljenjem čekali izlazak zastupnika iz dvorane i dočekali ih gromoglasnim pljeskom i povicima “Joseph, Joseph” upućenima premijeru Josephu Muscatu.