Feministička obrana Pepeljuge

Nedavno sam se vratila s obiteljskog putovanja u Disney World na koje sam vodila svoje tri djevojčice (jedna sedmogodišnjakinja i dvije četverogodišnjakinje). Suprug i ja nekoliko smo puta sami posjetili Disney World, no ovo je putovanje bilo prvenstveno namijenjeno djeci, a to je podrazumijevalo i maksimalnu izloženost princezama. Cure su spakirale svoje omiljene kostime princeza i svako se jutro premišljale koju haljinu odjenuti za taj dan. Satima smo stajale u redovima kako bismo upoznale princeze, gledale smo show-ove s princezama, večerale poseban princeza-obrok… Čak sam uspjela sakupiti dovoljno bodova na svojoj Disney kreditnoj kartici za preobrazbu u princezu u Bibbiddi-Bobbidi butiku u Pepeljuginom dvorcu. Prepuna dojmova i entuzijazma, objavila sam velik broj fotografija s našeg ‘princeza’-putovanja na Facebooku. Moji/e prijatelji/ce bili/e su šokirani/e.

Feministica sam i time se ponosim. Kvragu, magistra sam ženskih studija i poučavam na lokalnom sveučilištu. Nadahnuta Židovkama-pionirkama feminizma poput Judith Plaskow, Susannah Heschel, Evelyn Beck i Rachel Adler u 13-oj sam godini okrenula leđa svom ortodoksnom židovskom odgoju. Preklinjala sam roditelje da me ispišu iz ultra-ortodoksne škole za djevojke i dopuste mi pohađati mnogo napredniju židovsku školu u kojoj su predavali i muškarci i žene, i koja je bez pardona na popis lektire uključila djela Zore Neale Hurston, Alice Walker i Toni Morrison.

Većina mojih akademskih prijatelja/ica i kolega/ica zagriženi/e su protivnici/e princeza i učinit će sve da svoje kćeri drže podalje od opasnog svijeta tijara, balskih haljina i (najgore od svega!) princa na bijelom konju. Jedna od mojih prijateljica na Facebooku je dala oduška svojoj frustraciji činjenicom da odgajatelji/ce u jaslicama njenu šest tjedana staru kćer nazivaju princezom. “Što da radim?” napisala je, sva izvan sebe.”Da li da je nastavim voditi u takvu ustanovu?”

Iz pozicije ženskih studija, činjenica da popularnost Disneyjevih princeza među američkim djevojčicama ne jenjava izuzetno mi je zanimljiva. Štoviše, Disney World trenutno radi na proširenju svog Čarobnog kraljevstva (Magic Kingdom) s ciljem uključivanja djela fokusiranog isključivo na čudesan svijet princeza. Djevojčice koje su njime fascinirane nisu kćerke kućanica 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća, već obrazovanih, često i visokopozicioniranih profesionalki. Ipak, današnjim američkim djevojčicama, čini se, nikad dosta princeza. Te djevojčice odrastaju u svijetu liječnica, odvjetnica, žena svećenica, političarki… a i dalje sanjare o balskim haljinama i ljubavi na prvi pogled. Što bi samo Gloria Steinem rekla?

No zašto bi netko poput mene prihvatio i podržavao ovakvu prekomjernu izloženost princezama?

Što se mene tiče, stvar je vrlo jednostavna – feminizam ne znači odbacivanje svega što je iole vezano uz tradicionalno poimanje djevojčica/žena.

Kako se navodi u stihovima Madonnine pjesme What it Feels Like For a Girl: “Cure mogu nositi traperice / I odrezati kosu / Nositi košulje i čizme / Jer u redu je biti dečko / Ali ako dečko izgleda kao cura to je ponižavajuće / Jer vi mislite da je biti cura ponižavajuće”.{slika}

Ako u potpunosti i bez ostatka odbacimo kulturu princeza, svojim kćerkama ograničavamo cjelovito iskustvo istraživanja vlastitog roda i ženstvenosti. To mi se čini prilično ironičnim, budući da mnoge mame prijateljica mojih kćeri brinu da bi, izlaganjem svojih kćeri princezama, mogle suziti njihove buduće ambicije na kupovanje odjeće i potragu za muškarcem koji će ih ‘spasiti’.

Ako biti feministica znači da se od mene očekuje da se ponašam, oblačim i razmišljam kao muškarac, tada me takav pokret ne zanima. Na razne načine, zastarjeli feminizam ‘zaposlene djevojke s golemim jastučićima na ramenima iz 80-ih godina’ tvrdi da je sve ono što se kulturno označava kao feminizam na neki način ‘manje vrijedno’ ili već u startu problematično. Je li to zadaća feminizma – kreirati žensku verziju mizoginije? Učimo li naše kćeri da osobna vrijednost leži u odbacivanju hiperfeminizma? Ako je netko doista feminist/ica u pravom smislu riječi, tada će dopustiti svojim kćerima da istražuju svijet oko sebe u svoj njegovoj punini. I da, iako zvuči zastrašujuće, taj svijet ponekad uključuje visoke pete i ruž za usne!Moje kćeri znaju da se mama svaki dan šminka prije posla i oblači haljine i najlonke; no isto tako znaju da mama radi nešto važno što bi moglo promijeniti svijet.

Pravo naslijeđe ženskog pokreta 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća nije sposobnost žena da se pretvore u muškarce, već mogućnost izbora i sposobnost kreiranja vlastitih sudbina koje ne moraju uvijek odgovarati unaprijed zadanim scenarijima. U današnje vrijeme, našim su kćerima na raspolaganju razni izbori, no ako im doista želimo pružiti osjećaj neograničenih mogućnosti, tada im ne možemo već od malih nogu postavljati ograničenja. Stoga pozivam sve roditelje da dopuste svojim kćerkama da istražuju, stvaraju i iskuse sve što im svijet nudi… čak i ako će njihov put biti posut vilinskom prašinom.

 Prevela i prilagodila Nada Kujundžić 

Zašto abortus treba ostati legalan

Unutar ovoga portala već je višestruko obrađena tema induciranog abortusa koji treba biti žensko (ljudsko) pravo na izbor. No imajući u vidu događanja u Španjolskoj vezana uz pravo na abortus – može se reći da od viška glava ne boli, barem ne u ovome slučaju. Osobito ako uzmemo u obzir da bi određene skupine unutar naše zemlje drage volje volje realizirale slučaj Poljske.

Treba ukazati da je u Abortion Review, članku iz 2010. godine, Poljska federacija za žene i obiteljsko planiranje dala podatak da se u Poljskoj obavi oko 150. 000 ilegalnih abortusa godišnje, i to unutar zemlje koja ima jedan od najrestriktivnijih zakonodavstava vezanih uz abortus na području EU. Trebamo se samo sjetiti slučaja Alicia Tyasic iz 2000. godine koja je imala medicinske osnove da traži legalan abortus unutar Poljske, no bila je odbijena te je morala tražiti pravdu na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Presuda je stigla u njezinu korist nakon 7 godina, premda joj je to bila slaba zadovoljština, jer nepopravljiva šteta njezinu zdravlju bila je učinjena. No, vratimo se unatrag – unutar gore spomenutog broja treba istaknuti da 10-15 posto otpada na postupke izvedene izvan Poljske.

Ta vrsta ‘abortus turizma’ koja je zahvatila Poljakinje (siguran sam i Irkinje ) lako bi mogla postati i naša stvarnost ako se ne trgnemo iz letargije te ne stanemo u obranu prava na reproduktivnu slobodu žena. One žene koje će biti u stanju (kao što su sada neke Poljakinje) financijski podnijeti trošak putovanja u drugu državu i dalje će moći zaustaviti neželjenu trudnoću te će spadati u sretnice.

No uz spominjanje Poljske ovo će uglavnom biti osvrt na stanje u Latinskoj Americi, regiji koja je poznata po vrlo restriktivnim ili nepostojećim pravima na reproduktivnu slobodu. Prvo da se objasni zašto baš Latinska Amerika; odgovor je jednostavan – to je najveća katolička regija na planeti, a s obzirom da je i sam autor ovog teksta iz kulturološki većinski katoličke zemlje, svojevrsne EU light Poljske, mogu se povući određene usporedbe rasvjetljujući činjenicu kakav , zapravo, pakao može biti za žene kada samo nekolicina njih može otići u pro-choice zemlje i ostvariti svoje ljudsko pravo na izbor.

Cora Frendandez Andreson ukazuje da su se feministkinje na području regije Latinske Amerike tek počele intenzivnije baviti pitanjima reproduktivnih prava u 80-ima i 90-ima. Ne može se reći da su lokalne feministkinje podbacile, već je to više bio spoj okolnosti. Krvave diktature su bile do 80ih i 90ih uobičajena pojava u političkom krajoliku Regije (započinje s građanskim ratovima); jednostavno rečeno feministički pokret je bio zauzet borbom za samo pravo na demokratsku participaciju svog građanstva; naspram europskih im sestara koje su imale relativno mirno more za plovidbu.

U vidu sve jačeg usmjeravanja lokalnih feministkinja na borbu za ženska reproduktivna prava, svakog 28. rujna od 1990. godine obilježava se Dan akcije za mogućnost na siguran i legalan abortus  (mjesto rođenja je 5. Kongres latinoameričkih i karibskih feministkinja održan u San Bernardu, Argentina ). 28. rujna se obilježava širom regije i to je jasan pokazatelj postojanja organizirane borbe za ta esencijalno ljudska prava.

Upravo u tome trenutku kada su se latinoameričke feministkinje i njihove kolegice s Kariba organizirale kako bi postigle ono što su njihove kolegice u razvijenim zapadnim zemljama dobrim dijelom uspjele, sam okoliš borbe se promijenio u vidu organizirane opozicije od strane Katoličke crkve (od sada samo Crkva ) i evangeličke religijske desnice unutar SAD-a, koja može zahvaliti svoj utjecaj tome što protestantske denominacije uzimaju sve veći udio u religijskom tržištu regije koja je do nedavno smatrana isključivim kurijalnim lenom.

Prekretnica je 1978. godina; dolazak novog poljskog Pontifex-a Karola Wojtyle (Ivan Pavao II) označava trenutak radikalizacije Crkvene politike prema ženskim pravima na izbor. Može se reći da je Wojtyla na tom polju pokazao istinsko lice dogmatika i radikala gdje borba protiv prava na pobačaj dolazi u sam centar crkvene misije. No novi pontif sa svojom administracijom suočen je s porazima na domaćem tlu Europe te se okreće Latinskoj Americi kao području gdje je crkvena dominacija najmanje nagrižena, a na veliku žalost to se pokazao kao dobar izbor.

{slika}

No Crkva je neizbježan faktor još od uspostave španjolskih i portugalskih kolonija u regiji te je imala i zadržala iznimno veliki utjecaj, ne samo na duhovnoj nego i na ekonomskoj, a posljedično tome i poltičkoj sferi. Tako da je sukob s Kurjiom i njezinim filijalama bio neizbježan, no nesreća se desila upravo u trenutku kada je pokret zauzimao maha, a Vatikan je počeo kao što je gore spomenuto pooštravati svoju borbu protiv samo-opredjeljenja žena, osobito na tlu Latinske Amerike.

Ako gledamo povijesni kontekst, nulta godina radikalizacije, utjelovljena u stajalištu da život počinje s koncepcijom,  jest 1869. Do tada abortus je unutar crkvenih krugova bio na razini prekršaja, jer se smatralo da život počinje tek procesom dobivanje duše (40-80 dana od koncepcije). Što je još značajnije, većina latinoameričkih država početkom 20. stoljeća je donijela zakone koji omogućavaju prekide trudnoće, premda uz mnoge ograde, te je društveno stigmatizirala postupke.

U Europi su se padom Željezne zavjese počele događati promjene u vidu ženskih reproduktivnih prava i to često puta ne na bolje. Da se vratim na poljski primjer; zemlja koja je od 1956. do 1993. imala jedan od najliberalnijih zakona vezanih uz inducirani abortus je 1993. doživjela zaokret za 180 stupnjeva., pa to možemo nazvati nultom godinom ‘abortus turizma’ u Poljaka i Poljakinja.

U latinoameričkoj regiji danas samo 3 (bolje rečeno 2,5) države imaju legalno omogućen abortus na zahtjev unutar prvog tromjesječja (ako se gleda isključivo hispano-portugalsko govorno područje): Urugvaj (2012), Mexico City (2007., svaka savezna država ima pravo da o vlastitom sudu donese razinu permisivnosti reproduktivnog zakonodavstva, jedino na teritoriju glavnog grada je omogućeno da se abortus obavi na zahtjev), i tu je naravno Kuba koja to pravo ima još od 1965.

Latinska Amerika se može ‘pohvaliti’ jednim raritetom jer se na njezinu području nalazi pet država (od sveukupno sedam na svijetu) koje ne dopuštaju terminaciju trudnoće ni u kojoj instanci. Tamo su žene po svemu, samo ne po imenu, svedene na hodajuće maternice; ako inkubator s mozgom slučajno umre zbog komplikacija po život zadobivenih zbog trudnoće ili zbog prijašnje bolesti gdje njezino drugo stanje još više pogoršava zdravstveno stanje, dušebrižnici će uzdahnuti i reći “To je volja Božja“. Lista uvaženih je Nikaragva, Salvador, Čile, Honduras i Dominikanska Repulika (ostatak su Vatikan i Malta). U Nikaragvi je nova legislacija uvedena 2006., dok se Salvador može dičiti time od 1998. Salvador je znakovit s obzirom na slučajeve na to da se pojedinim ženama koje su napravile abortus ‘smiješi’ po 30 godina robije, jer određene interpretacije omogućuju da se izvršenje abortusa izjednačuje sa teškim ubojstvom! Dok Čile svoju drakonsku legislaciju može zahvaliti Pinochetu (puč 1989.) koji je vojnim udarom svrgnuo demokratski izabranoga predsjednika kao vođa hunte, te je bio odgovoran za mučenja i torturu političkih protivnika režima tijekom svoje strahovlade u maniri dobrog kršćanina.

U drugim državama abortus se omogućava ako postoje ‘olakotne okolnosti’ kao silovanje, opasnost za majku, deformacije ploda (provizije ovise od države od države), premda se i tada postavljaju administrativno-zakonske zapreke.

Ta dobrohotna politika je povećala smrtnost žena, koje dosta puta zbog ekonomskih razloga ili kao žrtve silovanja posežu za tajnim abortusima (ako imaju sredstava) koji se svejedno često izvršavaju u nehigijenskim uvjetima. Po izvješću WHO-a iz 2008. godine 12 posto svih smrtnosti majki (maternal mortality ) u regiji upravo je vezano uz nepravilno izvedene pobačaje. Dr. Luis T. Orozoco u svojemu editorijalu za “Reviju obstetričara i ginekologa Kolumbije ” ukazuje da od 42 milijuna induciranih abortusa u svijetu (WHO – 2008.) 21,6 milijuna spada u kategoriju neprikladno izvedenih, a od te skupine 4 milijuna otpada na samu Latinsku Ameriku što ju prema ostalim svjetskim regijama stavlja na prvo mjesto.

No kada se pitate kako se rade ti nesigurni abortusi, tek tada se otvaraju vrata za pravu horor priču; dio ih sigurno dobije stručan ili polustručan (ovisi platežnoj o sposobnosti). Velik broj žena nije te sreće; samo prema izviještaju Rose Gutierez (Katolici za izbor; El Salvador) dobivamo barem dio slike; žene i djevojke u nemogućnosti da dođu do načina legalne terminacije su se znale služiti akumulatorskom kiselinom, iglama za heklanje, pa čak i štapovima od kišobrana!

A glede pitanja koliko su vlade određenih zemalja zabrinute za život i dostojanstvo živog bića govori primjer Beatriz iz Salvadora koja je s 22 godine ponovno zatrudnjela; pateći od lupusa i zatajenja bubrega i, povrh svega, bila trudna s anecephaličnim (nedostatak većeg dijela mozga, lubanje i skalpa tijekom embrionalnog razvoja) fetusom koji nije imao nikakve šanse da preživi rođenje; njezin zahtjev je bio odbijen uza svekoliku podršku protestantsko-katoličkog establišmenta koji vedri i oblači zemljom. Odlukom suda na Beatriz je napravljen carski rez u 27. tjednu trudnoće; dijete je prema svim očekivanjima umrlo nakon nekoliko sati, a utjecaj trudnoće na majčino zdravlje još se utvrđuje.

Tu je i slučaj trinaestogodišnje Peruanke koja je nakon silovanja ostala trudna (godina 2007.), a nije joj dopušteno da abortira jer peruanski zakon ima proviziju koja dopušta terminaciju trudnoće jedino u slučaju opasnosti po život majke; ako žrtva silovanja ipak uspije napravi abortus , ali bude imala nesreću da bude uhvaćena, njen “status” silovane osobe daje joj blažu kaznu od tri mjeseca zatvora; u “normalnim” okolnostima, to jest ako se osoba samo htjela riješiti neželjene trudnoće, nad glavom joj vise do dvije godine zatvora ili društveno koristan rad od 52-104 dana. Glede epiloga sudbine mlade djevojke; pokušaj samoubojstva (skok s krova), slomljena kralježnica, no liječnici nisu poduzeli prijeko potrebnu hitnu operaciju na kralježnici zbog straha od zakonskih sankcija u slučaju gubitka fetusa. Krajnji rezultat – djevojka je imala spontani pobačaj i plus ostala doživotna kvadriplegičarka.

{slika}

Argenitna: 32-godišnja žrtva krijumčarenja ljudima koja je bila oteta, silovana i prisiljena na prostituciju; no nakon svega sudac nižestupanjskog suda je odbacio njezine tvrdnje o silovanju koje bi joj omogućile da napravi legalan postupak terminacije trudnoće. Sudac nije stao samo na tome nego je neslužbenim kanalima pustio da se sazna njezino ime, tako da je bila napadana od strane pro-life aktivista i vrijeđana da je ubojica pred svojim kućnim pragom. Ova priča ima kakav-takav sretan kraj jer je Vrhovni sud Argentine presudio u njezinu korist te joj omogućio pravo na legalan postupak.

Čile: 11-godišnja Belén je bila višestruko silovana od strane majčina partnera tijekom nekoliko godina. To napastovanje je na kraju završilo trudnoćom. Belén na kraju izjavljuje za javnost da će nastaviti s trudnoćom. Tadašnji predsjednik Pinera je izjavio da je djevojčica pokazala “…zrelost…”.

Ovi slučajevi jasno pokazuju beskrupuloznost klera i njegove političke ruke u vidu kršćanske desnice (ovdje katoličkog predznaka) koja je sprovoditelj njihove politike uništavanja dostojanstva žena kao ljudskih bića s pravom na izbor.

Te priče nisu jedine i sa sigurnošću ćemo nažalost i dalje imati takve slučajeve dok se stanje u Latinskoj Americi ne popravi. Svijetlo na kraju tunela možda nudi Urugvaj, gdje nakon uvođenja liberalnijeg zakonodavstva vezanog uz reproduktivna prava 2012. godine, postaje mjesto još jednog poraza anti-choice tabora čiji planirani referendum u 2013. godini na temu donesenog zakona o abortusu nije uspio i prije nego je počeo – zbog slabog odaziva (za održavanje referenduma treba 25 posto potpisa svih birača, odaziv je bio samo 9 posto ).

Ovim osvrtom trebalo bi biti jasno zašto abortus mora biti u našoj zemlji pravo koje stoji ženi na raspolaganju na njen zahtjev; u suprotnom možda nećemo imati ekstremne slučajeve kao što su latinoamerički (veliko možda), no tu i tamo će nam se sigurno dogoditi Alicia Tysaic, uz sigurni nastanak ‘abortus turizma’ koji će si moći priuštiti samo neke žene, do prve klinike za pobačaj u pro-choice dijelovima Unije.

Vama na usluzi- umjetnost i svijet rada

Povodom otvaranja izložbe ‘Vama na usluzi-umjetnost i svijet rada’, održana je konferencija za medije na kojoj su prisustvovali/e kustosice izložbe Silvia Eiblmayr i Christiane Erharter, Doraja Eberle, predsjednica upravnog vijeća Zaklade ERSTE, te umjetnici/ce Pavel Braila, Ulrike Lienbacher i Ann Tallentire.

Kroz umjetničke radove, na izložbi je prikazan različit pristup transformaciji procesa rada i pitanja kako on utječe na naše živote. Problematiziraju se prilike i rizici koje trenutne forme donose, te preispituje fleksibilnost, mobilnost i automatizacija radnog procesa. Osim djela Pavela Braila, Anne Jermolaewe, Daniela Knorra i Ulrike Leinbacher koji su pozvani na suradnju i izradu umjetničkih radova na temu rada, u izložbi sudjeluju i Harun Farocki, Adrian Paci i Anne Tallentire sa svojim videoradovima.

Nakon premijerne izložbe u Tehničkom muzeju u Beču, te u Steyru u Gornjoj Austriji, izložba je nastavila svoj put do Zagreba. Kroz umjetnost i tehnologiju analiziraju se aspekti rada s obzirom na trenutnu ekonomsku i društvenu krizu u istočnim i središnjim dijelovima Europe. To su područja koja prolaze kroz gospodarske i socijalne krize, a s kojima Austrija ima povijesno duge i bliske veze u svim mogućim segmentima. Kroz umjetničke radove nastojalo se prikazati, ali i postaviti pitanje što je rad zapravo? Kad je to privilegija, a kad teret? Kako rad ili nezaposlenost utječe na to kako mi percipiramo sami sebe?

‘Umjetnost i rad su zapravo vrlo kompleksna pitanja kojima smo mi, iz Erste fundacije pokušali pristupiti iz različitih perspektiva, uglavnom iz aspekta socijalne integracije, uključenosti migracije itd. Kada su Silvia Eiblmayr i Christiane Erharter prije dvije godine došle na ideju da organiziraju izložbu na tu temu, one su jasno navele i dale nam do znanja da su umjetnost i rad teme već dugi niz godina. Na sreću mi smo uspjeli naći odličnog partnera u Tehničkom muzeju u Beču, i uspjeli premjestiti tu istu izložbu u Zagreb gdje je ta tema također jako prikladna, tako da će sljedećih nekoliko mjeseci zahvaljujući ravnateljici muzeja i njenom timu ova izložba biti otvorena i dostupna javnosti’ rekla je Doraja Eberle.

Nakon Doraje Eberle, svim prisutnima obratila se i jedna od kustosica izložbe Christiane Erharter zahvaljujući odazivu na izložbu koju je u suradnji sa Silviom Eiblmayr stvarala s obzirom na pitanje mijenjanja tržišta rada i načina na koji migracijske tendencije utječu na svakodnevni život.

{slika}

‘Za kraj bi samo htjela napomenuti zašto se izložba održava u Tehničkom muzeju. Tu se postavlja pitanje na koji način su se tehnološki procesi razvili i utjecali na sam rad, a možda je najzanimljivije spomenuti kako je i sama izložba posvećena pisaćem stroju. To je zastario predmet, ali njegovo pitanje vidljivosti može biti kontekst Tehničkog muzej, odnosno način formulacije i dokazivanja tog procesa, tako da će biti jako zanimljivo’, zaključila je Christiane Erharter.

Nakon konferencije, organiziran je obilazak izložbe u društvu kustosica i umjetnika/ca koji su predstavljali svoj rad, te bili otvoreni za sva dodatna pitanja u vezi svojih projekata. Pavel Braila, moldavski umjetnik predstavio je svoj projekt posvećen pisaćem stroju. U svojoj instalaciji i videoradu prikazuje pisaći stroj, predmet koji ima veliku povijest i presudnu ulogu u promjeni svijeta rada. Mehanički stroj koji je izumio muškarac, bio je presudan za emancipaciju žena, te feminizaciju rada koja se dogodila pojavom pisaćeg stroja. Instalacija simbolizira i povezanost s današnjim suvremenim računalima, u kojima je sačuvana još jedino tipkovnica. Braila skreće pozornost na zvuk, te pitanje nastajanja i nestajanja određenim strojeva razvojem tehnologije. Osim instalacije izveden je i performans ‘U počast pisaćem stroju: otisci tintne vrpce’ gdje je dvadeset daktilografa i osoba s dobrim poznavanjem daktilografije nastupilo tipkajući na pisaćim strojevima.

‘Nordbahn (Sjeverna željeznica)’ videoinstalacija je Anne Jermolaewe koja se bavi pitanjem žena iz istočne Europe koje dolaze u Austriju kako bi obavljale kućanske poslove, brinule za djecu i starije. Razgovarala je s putnicama na prigradskim linijama, te njihovoj svakodnevnoj borbi i životu s niskim plaćama, često i bez socijalnog osiguranja u poslu koji iako zaslužuje mnogo više, nije društveno priznat.

‘Roboti prosjaci Alpha & Beta’ je djelo Daniela Knorra koji izrađuje interaktivne robote prosjake. Prosjačenje kao jedan od najstarijih oblika rada, inspiriralo je umjetnika na projekt o robotu koji prosi, i kroz koji se ispostavilo da su ljudi spremniji dati novac robotu nego prosjaku. Robot također služi kao medij za propitivanje normi i vrednovanja tijela u odnosu na rad.

‘Tijela’ je instalacija Ulrike Leinbacher u suradnji s Wiener Porzellanmanufaktur Augarten koja kroz nadzorna zrcala stvara rad na temu samokontrole, odnosno načina na koji ljudi rade na vlastitom tijelu i njegovu usavršavanju. Instalacije su u obliku utega različitih veličina i težina, a nadopunjuje ga video rad pod nazivom ‘Cijeđenje limuna’ u kojoj se metoda treninga povezuje s umjetničkim radom Ulrike Lenbacher.

‘Usporedba pomoću trećega’ dvokanalna je instalacija Haruna Farockia o građanskim radovima u Africi, Aziji i Europi. Tema je automatizacija proizvodnog procesa i usporedba različitih stupnjeva učinkovitosti.

‘Uključi’ je videorad Adriana Paca koji se bavi temom nezaposlenosti i čekanja posla. Radi se o okupljanju u albanskom Skadru gdje nezaposleni muškarci svakodnevno čekaju u nadi da će pronaći posao i način iz teške situacije u kojoj žive.

‘Lelujanje: dijagram xv’ videoprojekcija je umjetnice Anne Tallentire koja je bilježila nezamijećene aktivnosti ljudi koji rade u londonskoj financijskoj četvrti. Sistematiziranjem njihovim radnja i kadrova, postavlja pitanje za koju plaću se obavljaju poslovi koji osiguravaju kvalitetu gradskog života i tko stoji iza njih. Zanima se za pitanje neprestanog društvenog mijenja koji se održava u rutinskim radnjama i pokušava ih prenijeti kroz svoj rad.

Izložba će biti otvorena sve do 30. rujna 2014. godine u Tehničkom muzeju u Zagrebu.

Laburisti objavili listu za EU parlament

Nastavlja se predstavljanje kandidacijskih lista za europske izbore. Jučer su listu predstavili Hrvatski laburisti – stranka rada. Listu nosi njihov dosadašnji europarlamentarac Nikola Vuljanić, a na listi je ukupno 5 žena (45%) od kojih je javnosti najpoznatija saborska zastupnica i predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova Nansi Tireli. Od poznatijih imena na listi je još i Damir Hršak koji je bio kanididat i na prošlogodišnjim euroizborima te je privukao pažnju kao jedini kandidat koji je otvoreno rekao da je gej. Damir Hršak dobio je na prošlim izborima i značajan broj preferencijalnih glasova. 8,69% svih glasova za laburiste otišlo je Hršaku.

Hrvatski laburisti u Europskom su parlamentu dio političke grupacije Ujedinjene europske ljevice i nordijske zelene ljevice (GUE/NGL).

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.

Dosta nam je institucija koje obespravljuju žene

Feministička i antifašistička gerila i aktivistkinje Mreže žene protiv nasilja protestirale su ispred Višeg suda u Novom Sadu 28.3.2014. za vrijeme suđenja Darijanu Musiću za ubojstvo partnerice Vladislave Červenko. Na transparentima su bile ispisane poruke: “Nijedna žena manje, nijedna mrtva više”, “Reagujte dok ne bude kasno”, “Svake nedelje u Srbiji je ubijena jedna žena. Dosta je!”, “Zašto ih nema među nama?” Za odgovornost institucija u sprečavanju nasilja nad ženama”.

Ovim protestom željele su ukazati na  problem femicida (rodno uvjetovanog ubojstvo, učinjeno nad ženama, djevojkama, djevojčicama pa i bebama ženskog spola od strane osoba muškog spola) i neefikasnost sudstva kada je riječ o ženama koje su ubijene uslijed obiteljskog/partnerskog nasilja. 

U Srbiji su u 2013. godini ubijene 43 žene, a skoro trećina prijavljivala je nasilje nadležnim institucijama. Pravovremeno reagiranje nadležnih institucija moglo je spriječiti femicid. Svi mi  plaćamo rad sudstva putem poreza i zato zahtjevamo da se reagira na svaku prijavu nasilja nad ženama. “Dosta nam je institucija koje obespravlju žene” poručuje Mreža žena protiv nasilja.

Mlade žene opet mijenjaju svijet

Od 20. ožujka do 23. ožujka 2014. u Donjoj Stubici, u Termama Jezerčica održan je trening Mlade žene mijenjaju svijet u organizciji CESI uz financijsku potporu Ministarstva socijalne politike i mladih.

Seminar je sadržavao interaktivne radionice o distinkciji rod/spol, identitetima, ulogama, rodnim stereotipima, socijalizaciji i rodnoj neravnopravnosti. Praktični dio seminara je održala fotografkinja i aktivistkinja Ines Kotarac. Ines je govorila o tehničkim detaljima dobre fotografije i aktivističkim momentima u svom dosadašnjem djelovanju.

Temu cyber-aktivizam su uz predavanje i praktične savjete držale prošlogodišnje polaznice treninga “Mlade žene mijenjaju svijet” te urednice portala Libela.org, Hana Grgić i Svjetlana Knežević. Predstavile su polaznicama i inicijativu “Za rad spremne”, za koju se ideja iznjedrila na prošlogodišnjem treningu. Zadnji dio seminara je bio posvećen osmišljavanju konkretnih akcija koje ćemo provesti u naredna tri mjeseca, s ciljem osvješćivanja/educiranja šire javnosti o rodnim i sličnim pitanjima. Više o samim akcijama ćete imati prilike čitati na stranicama portala Libela.org, kao i vidjeti virtualnu izložbu fotografija nastalih tijekom akcija.

Sudionice seminara istaknule su kako je ovakav tip seminara upravo ono što nedostaje mladim ženama željnim društvene promjene. Konkretizacija u vidu provođenja akcija je ono što ovo iskustvo razlikuje od raznih tribina i edukacija koje se inače nude. Jedna od sudionica navodi kao najvažniji aspekt treninga spoznaju da određena bolna iskustva iz prošlosti ne trebaju nužno biti percipirana kao uteg, već kao izvor za snagu i inspiraciju za pomoć ženama koje se nalaze u sličnim situacijama kao ona tada.