Razgovarajmo o transmizoginiji

To je riječ koja opisuje dobar dio kulturološkog i sistematičnog tretmana trans* žena u našoj kulturi i tako se jasno povezuje s feminizmom, no ipak – to nije riječ koju puno ljudi zna i razumije.

Vjerojatno ste čuli za transfobiju: diskriminacija i negativan stav prema transrodnim osobama, temeljena na njihovu izrazu roda.

Vrlo vjerojatno ste čuli za  mizoginiju: mržnja i ocrnjivanje žena i općih crta okarakteriziranih kao ženstvenih.

Transmizoginija je, u tom smislu, presjek navedenih pojmova – negativan stav, izražen kroz kulturološku mržnju, individualno nasilje i nasilje uzrokovano prilikom, te diskriminacija usmjerena prema trans* ženama i trans* ljudima koji se nalaze na ženstvenom kraju rodnog spektra.

Tko je žrtva transmizoginije?           

Transmizoginija cilja transrodne i transseksualne žene, osobe kojima je pri rođenju spol definiran kao muški, no one se identificiraju kao žene.

Transrodne žene nisu jedine osobe koje doživljavaju transmizoginiju.

Trans* osobe koje se ne identificiraju nužno kao žene, no koje posjeduju ženske karakteristike i /ili se definiraju kroz ženski kraj rodnog spektra također su žrtve transmizoginije.

Transmizoginija je bazirana na mržnji ženskoga, i nije određena samo mržnjom prema onima koji se identificiraju kao žene. Uključuje i transženstvene i ženstveno-identificirane queer osobe, kao i mnoge druge koji se nalaze sa druge strane “ženstvenog” centra, ali nisu pri rođenju spolno definirane kao žene.

Radi jednostavnosti i sažetosti, u ovom članku ću koristiti termin trans* žena (znak zvjezdice se koristi kako bi označio inkluzivnost onih koji nisu nužno transrodni, ali nisu niti cisrodni) za referencije na sve ljude koje pogađa transmizoginija; kada se napisano odnosi isključivo na transrodne žene, tada ću koristiti odgovarajuću terminologiju.

Zašto transmizoginija postoji?

Transmizoginija se temelji na pretpostavci da je ženstvenost inferiorna muževnosti.

Oslanja se na shvaćanje da su sve kvalitete koje se mogu povezati s pojmom “žensko”, “ženstveno” manje vrijednosti, promatrajući ih kao slabije u odnosu na one koje se mogu povezati sa “muško”, “muževnost” i analogno tome, zaslužuju mržnju, izrugivanje i nasilje.  

Ovo zvuči kao seksizam, zar ne?

Zašto treba postojati posebna riječ koja opisuje iskustvo trans* osoba koje su posebno ženstvene? Kako je to drugačije od seksizma i transfobije?

Trans* žene doživljavaju posebnu vrstu seksističke marginalizacije temeljene na njihovoj jedinstvenoj poziciji preklapanja ugnjetavanja – one su i trans i žene. Njih društvo omalovažava na obje osnove.

Trans* osobe doživljavaju transfobiju ili cisseksizam, zahvaljujući kulturološkoj i sistematičnoj opsesiji rodnom binarnošću: ideja da postoje dva tipa osoba – muškarci i žene – koji su rođeni, odgajani i prirodno povezani sa spolom i njegovim pripadajućim karakteristikama. Naše kulturne i političke institucije su utemeljene na takvoj premisi.

Transmizoginija reflektira mržnju onih koji se ne uklapaju u okvire rodne binarnosti.

Trans* žene nisu uvijek jednostavne za kategorizaciju ljudima i institucijama čije razumijevanje roda duboko počiva na represivnoj rodnoj binarnosti; ovo je zbunjujuće, transagresivno i za neke vrijedno mržnje. Odgovor na postojanje onih koji izazivaju društveno shvaćanje spola je ekstremna opresija i marginalizacija trans* osoba svih rodnih izraza.

Trans-ženstvenost i seksizam

Naše društvo je zakoračilo u shvaćanje da su žene i karakteristike označene kao ženstvene inferiorne muškarcima i kvalitetama označenima kao muževnima.

U našem seksističkom društvu, biti žena te automatski pozicionira na mjesto niže vrijednosti.

No odreći se “važne” pozicije koju drži muški rod, birati (kako se percipira da trans* osobe čine) biti ženom i biti ženstvenom, na jedan način, predstavlja fundamentalnu prijetnju muškoj superiornosti i možda može biti percipirano kao odbijanje “superiornog identiteta muškarca”.

Trans* žene nisu samo podsjetnik društvu da rodne uloge nisu fiksne, već predstavljaju činjenicu da ženstvenost i bivanje ženom, tj. izražavati se kao žena nije nešto čega se treba sramiti.

U tom smislu, shvaćanje transmizoginije je apsolutni imperativ za naš rad kao feministkinja. To shvaćanje čini potpuno vidljivim načine na koji su integralni trans*problemi i prava u našem radu vezani uz rod.

Ne samo da je transmizoginija zagazila u seksizam, već je opresija kojom rezultira paralelna onoj koju cisrodne (one čiji se identitet poistovjećuje sa spolom koji je “dobiven” rođenjem) žene doživljavaju: fizičku objektivizaciju, hiperseksualizaciju, stereotipizaciju, diskriminaciju na svim razinama društva te individualne i sistematične nasilne napade.

Nasilje transmizoginije

Primjećujemo je, na primjer, u nasilju na individualnoj razini.

Zločini iz mržnje prema trans osobama su razočaravajuće i tragično česti. Većina izvršenog nasilja stigmatizira trans* žene – što vidimo kroz nasilje na pojedinačnim razinama.

Zapravo, preko polovice svih anti-LGBTQIA+ zločina i ubojstava bila su počinjena nad transrodnim ženama. Dok već bilježimo statistike, važno je napomenuti i to da je gotovo tri četvrtine tih ubojstava bilo izvršeno nad osobama druge rase.

Transmizoginija se primjećuje i u formiranju uvjeta života.

Jedna od pet transrodnih žena (21%) u jednom periodu svog života bila je u zatvoru. To je vidljivo iznad općeg prosjeka, te je još više istaknuto (47%) za transrodne osobe, afroamerikance.

Prema Nacionalnom centru za transrodnu jednakost, trans*osobe doživljavaju disproporcionalno visoku stopu siromaštva i češće su beskućnici, što je rezultat diskriminacije pri zapošljavanju i pronalasku mjesta za život, no također doživljavaju i višu stopu uhićivanja, uglavnom radi profiliranja osoba prema spolu, koje čini policija.

Spol je kategorija kojom se upravlja, doslovno, od strane policijskih djelatnika koji odabiru, uhićuju i često zlostavljaju trans* žene zbog toga što izgledaju “drugačije” i “nesređeno”. Naročito crne trans* žene doživljavaju posebnu diskriminaciju od strane policije zbog krive percepcije temeljene na rasnim i rodnim stereotipima koji ih ukalupljuju kao iznadprosječno seksualne i kriminalne. Trans* žene se konstantno optužuje i uhićuje radi poslova vezanih uz prostituciju, iako one možda nemaju veze s takvom vrstom posla.

Često se događa da trans* žene, puno češće crne trans* žene, bivaju uhićene radi toga što sa sobom na cesti imaju kondom.

U New Yorku, gdje posjedovanje kondoma može biti iskorišteno kao dokaz za sudjelovanje u poslovima vezanim uz seks i prostituciju, trans* žene se profilira, pretražuje i uhićuje radi toga što su trans* žene na krivom mjestu u krivo vrijeme.  

Postoji i direktno nasilje od strane policije: istraživanje iz 2012. izvedeno od strane Nacionalne koalicije programa protiv nasilja pokazalo je da transrodne osobe širom Amerike doživljavaju tri puta više policijskog nasilja nego cisrodne osobe.

Gotovo je polovica trans* osoba koje su prijavile nasilje iz mržnje doživjela neugodnosti od strane policije dok su im se obraćali za pomoć.

Trans* žene doživljavaju nasilje i nakon uhićenja, kada ih se najčešće prisiljava da borave u dijelu zatvora namijenjenom muškarcima, gdje doživljavaju ekstremno visoke stope seksualnog i fizičkog nasilja – studija Ministarstva pravosuđa pokazala je da 1 od 3 dožive seksualno napastovanje u zatvoru. S druge strane, mnogi zatvori trans* žene smještaju u samice na duže vrijeme “radi njihove vlastite zaštite.” (Valja uzeti u obzir da se samice smatraju jednim načinom mučenja).


U medijima

Dok trans* muškarce generalno ignoriraju i čine vidljivima, američki mediji trans* žene prikazuju naglašeno egzotičnima, i njihovo postojanje prikazuju kao šokirajuće i vrijedno pažnje.  

Trans* žene se portretira na iznimno dvodimenzionalan način u vijestima, gdje ih se najčešće povezuje sa zločinima iz mržnje. U takvim izvješćima njihov rod se kontinuirano prikazuje kao zbunjujuć i nelegitiman, te se pojavljuju u nebrojenim naslovima, primjerice: Čovjek obučen u ženu pronađen mrtav.

Mediji trans* žene prikazuju arhetipovima – kao slabu žrtvu nasilja, ili kao opasnog zločinca; kao mentalno nestabilni ili manipulativni karakter.

Često su povezani s patologijom i naglašenom seksualnošću, portretirani kao oni koji manipulativno skrivaju svoj transrodni identitet kako bi prevarili muškarca i prisilili ga da se poveže s njima na seksualan ili romantičan način.

U nebrojenim televizijskim serijama se pojavljuju kao prostitutke.

Prikazuje ih se neatraktivnima; oni su hrpa pošalica, njihova želja za ženstvenosti se ismijava, njihovi motivi za tranziciju se preispituju.

Dok je teško pronaći kompleksan i iskren portret televizijskih likova trans* žena, još je teže pronaći autentično i dostojno utjelovljenje crne trans* žene (iako smo ih u posljednje vrijeme susreli nekoliko, kao što je genijalna Laverne Cox u “Narančasto je novo crno”).

Na queer području i području žena

Tužno, no transmizoginija je izuzetno prisutna i u LGBTQIA+ prostorima, gdje su trans* žene, naročito crne trans* žene, marginalizirane unutar ionako marginalizirane grupe.

Mainstream LGBTQIA+ pokret je prozivan radi izuzeća trans* osoba, te se javlja pervazivni seksizam u pokretu kao i u društvenim prostorima koji promovira transmizoginiju i degradaciju ženskih kvaliteta.

Privilegija muškosti, kao i privilegija bijelog čovjeka, ne pojavljuje se kada je osoba u queer prostoru, a trans* žene su bivale optužene da “štete pokretu”, radi očitih pomicanja društvenih normi koje se javljaju prilikom bivanja trans* ženom.  I iako bi to trebalo biti zadnje mjesto gdje je transmizoginija prisutna, nažalost, primjećujemo je i u prostorima primarno cis-žena.

Trans* žene su i dalje isključene iz mnogih isključivo ženskih prostora i feminističkih događanja, dok određene “feministkinje” i dalje govore protiv samog postojanja trans* žena, uz argument da one nisu autentične žene i da “štete pokretu”.

Trans* žene su prozvale spomenute grupe i prostore, uz istovremeno kreiranje vlastitih, inkluzivnih prostora, naglašavajući kako doživljavaju seksizam i homofobiju na vrlo realne i konkretne načine, no svejedno su isključene iz prostora koji su kreirani kao protuteža takvim opresijama. 

Što možemo učiniti?

Transmizoginija, kao i seksizam, je pervazivna i strukturna, no postoji i u svakodnevnim situacijama. Kada se stvori razumijevanje, počinje se primijećivati i u osobnim interakcijama, na televiziji, te u društvenim pokretima i političkim kampanjama.

Naglasi!  Imenuj je. Transmizoginija, kao seksizam, se prečesto događa neprimijećeno, jer je tako utkana u naše sociokulturološko i političko shvaćanje spola. Educiraj druge o ovome problemu.

I najvažnije, ne boj se prozvati feministkinje/feministe ili borkinje/borce za prava homoseksualnih osoba radi transmizoginih izjava ili radnji. Sve su to određeni prostori koje moramo učiniti više inkluzivnima.

Važno je raditi zajedno na pronalasku rješenja za problem mizoginije u našim pokretima, i važno je uvijek solidarno djelovati s našim trans* sestrama.

Ako naši pokreti žele eliminirati transfobiju, homofobiju ili seksizam, tada moramo ovaj problem, koji se nalazi na sjecištu navedenih opresija, staviti na prvo mjesto u našoj borbi.

 

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić 

Žene ne mogu posluživati da ne bi ometale prisutne

U Haagu se ovaj tjedan održavala svjetska konferencija o nuklearnoj sigurnosti na kojoj su sudjelovali predsjednici/e, premijeri/ke i ministri/ce iz 53 zemlje. Kako svjetski lideri  (i pokoja liderica) povremeno ogladne trebalo im je poslužiti jelo i piće. No, prema odluci catering tvrtke posluživanje su vršili samo muškarci iznad 25 godina. Kako prenosi independent.co.uk direktor catering tvrtke Hans van der Linde obrazložio je svoju odluku pokušajem uniformiranja radnika te dodao: “Ako posluživanje vrši 20 uglađenih muškaraca i 3 platinaste dame to kvari sliku. Osoblje mora biti maksimalno diskretno što se ne može postići ako će među njima biti lijepe dame”.

Direktor Protocolbureau koji također radi na konferenciji dodao je da ovakva odluka može “predstavljati pokušaj da se svjetske vođe ničime ne ometa u njihovu radu”. U pokušaju da opravda svoju odluku  van der Linde navodi kako je čak razmatrao revolucionarnu ideju da samo žene poslužuju prisutne i to u Delft Blue haljinicama no od te je ideje odustao jer kako kaže: “Poslužitelji moraju ići vrlo strmim stepenicama pa haljinice ne bi bile praktične jer žene ne bi mogle dizati noge dovoljno visoko”.

I ne, ovo nije News Bar i nije vijest iz 1953-e. Ovo je Europa, Nizozemska, 2014. godine.

{slika}

Ekonomija ženske brige

Joseph Kay, za libcom.org, daje sažetu analizu sustavnog kapitalističkog podčinjavanja žena i, u skladu s tim, prikazuje kako je ženska emancipacija povezana s borbom protiv kapitalizma.

Pretpostavljeno ‘riješenje’ ekonomske krize utemeljeno je na rezanju troškova. Stoga je bitno istaknuti ulogu koju igra podređeni položaj žena u ekonomiji, s obzirom na konstantno održavanje mnogih neplaćenih aktivnosti, odnosno poslova. Povijest nam je već pokazala kako su žene tretirane drugačije u drugačijim ekonomskim situacijama.

Iako je ratna ekonomija 1920-ih i 1930-ih godina uvela žene u tržište rada, 1940-ih su smijenjene s radnih mjesta koja su pripala vojnicima povratnicima s fronte. Praksa bračnih restrikcija (engl. marriage bars), odnosno zabrane ulaska u određene bolje kvalificirane profesije udanim ženama, koja je bila na snazi u pojedinim industrijama do 1960-ih, zadržala je žene u domeni slabije plaćenih poslova. Prema Mariji Angeles Durán, dvije trećine radnih sati danas čine neplaćene aktivnosti brige i njege – obavljanih uglavnom od strane žena.

U ovome procesu, muškarci su zakoniti radnici i ekonomski menadžeri, dok je uključenost žena na tržištu rada ovisna o njihovim odgajateljskim/njegovateljskim obvezama i tržišnoj potražnji. Znanstveni rad Aguiara i Hursta, iz 2007. godine, pokazuje kako u industrijaliziranim državama zaposlene žene, s punim radnim vremenom, provode prosječno 23 sata tjedno obavljajući neplaćene kućanske poslove, te između 6 i 12 sati (neplaćeno) se brinući o djeci – što je 2 do 4 puta više od istog posla kod muškaraca. U Ujedinjenom Kraljevstvu, briga o djeci doseže i 60 posto aktivnosti koje obavljaju žene.

Prema najnovijim podacima o rodnoj zastupljenosti u poslovima, u Ujedinjenom Kraljevstvu, 69.4 % čistača/ica, 81.5 % socijalnih radnika/ica i 87.7 % medicinskog osoblja su žene. No, žene čine tek 6.8 % inženjerskih stručnjaka/inja. Žene, sveukupno, zarađuju tjedno oko 90 funti manje nego li muškarci. S obzirom na to, žene obavljajući glavninu neplaćenih njegovateljskih/odgajateljskih aktivnosti, predstavljaju najveći postotak  u odgajateljskim  poslovima i u manje plaćenim profesijama.

Održavajući mikroekonomiju brige i njege u domeni neplaćenog ili nedovoljno plaćenog posla, omogućuje se velika ekonomska ušteda, ali i stvara ekonomija temeljena na natjecateljstvu, tržištu i napretku, umjesto na potrebama i privrženosti. I što je još važnije, ovi parametri omogućuju odvajanje ‘ekonomije’ od mnogih aktivnosti bitnih u ljudskim životima, poput brige o djeci. Ovakve prakse definiraju odgovornosti i vrijednosti kroz konstruirane društvene hijerarhije, konačno dajući prednost i kontrolu heteroseksualnom bijelom dobrostojećem muškarcu.

Promatrajući ekonomiju brige, možemo zaključiti da ‘odgajanje’ nije nešto što žene čine jer su rođene za to, već zbog iznimno preciznih i često prinudnih ekonomskih mjera. Na tim osnovama feminizam treba, ne težiti povlasticama koje muškarci posjeduju, već se žestoko boriti protiv i srušiti društvenu hijerarhiju koja održava kapitalizam.

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić

Produžen rok za prijavu na NUS

NUS je međunarodni festival suvremene umjetnosti na kojem se grupnom izložbom i popratnim programom prezentiraju radovi suvremenih umjetnika imajući za cilj njihovu afirmaciju ali i promociju suvremene konceptualne umjetnosti općenito. 

Na prva dva NUS-a, održana u siječnju 2012. i 2013. godine, sudjelovalo je preko 200 umjetnika iz Hrvatske i Europe. NUS 2014 održat će se u Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu te u dodatnim prostorima koje program bude zahtijevao, od  22. – 29. travnja 2014. godine.

Tema festivala je “O za Osmijeh”, a prijavnicu s opisom teme možete pronači na linku: http://bit.ly/1iSo8AN

Uvjeti prijave:

•natječaj je otvoren za sve osobe do 35 godina starosti,
•svaka osoba može prijaviti maksimalno 3 rada,
•prijaviti se mogu radovi u svim tehnikama uključujući i izvedbene umjetnosti,
•popunjena prijavnica (sa fotografijom rada u digitalnom obliku) mora biti poslana na e-mail adresuneafirmiranaumjetnickascena@gmail.com ili dostavljena na adresu Put sv. Ižidora 71/c, 21000 Split najkasnije 31. ožujka 2014. s naznakom ‘NUS – natječaj 2014.’,
•radove će selektirati umjetnički savjet NUS-a na temelju kvalitete, originalnosti i usklađenosti rada s temom,
•umjetnici su u potpunosti odgovorni za trošak i transport vlastitih radova.

 

O rezultatima selekcije kandidati će biti obaviješteni putem e-maila 02. travnja 2014. godine.

Razgovor s Norom Verde

U srijedu, 26. ožujka u 20 sati u zagrebačkom Caféu u dvorištu (Jurja Žerjavića 7) odvit će se razgovor s autoricom Norom Verde povodom izlaska njezina novog romana “Do isteka zaliha” (Sandorf, 2013.). Uz moderatoricu tribine Dariju Žilić o knjizi će govoriti književnica i novinarka Maja Hrgović te autorica.

 

Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku.

Prvu proznu knjigu “Posudi mi smajl” objavila je koncem 2010. u izdanju kuće Meandar.  Roman “Do isteka zaliha” (Sandorf, 2013. ) njeno je drugo prozno djelo. 

Priče su joj objavljene u zborniku “Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora ex yu)”, Labris 2012. Poeziju i prozu objavljivala u časopisima VijenacHomo VolansTema, internetskim portalima Proletter i Kritična masa.

Članica je Hrvatskog društva pisaca.

Trenutno radi na knjizi kratkih priča “Samo daj!”.

 

O romanu “Do isteka zaliha”

 

“Ako se dvije osobe u jednom trenutku suoče s formaliziranom mišlju koja poručuje: ‘ovo je kraj’, bez obzira na stupanj prihvaćanja takvog dogovorenog ili jednostrano nametnutog stanja, repovi i odjeci proživljene veze provlačit će se i osjećati, kod oba partnera, još dugo, dugo nakon formalnog prekida.

Nora Verde je u svom drugom romanu Do isteka zaliha, nakon odličnog prvijenca Posudi mi smajl, hrabro, minuciozno, te mnogim važnim sitnicama i detaljima monumentalno, zahvatila u drugi dio tog ljubavnog time-linea. “

Davor ŠišovićGlas Istre

 

“Interesantna je odluka da se tekst ograniči upravo na ovaj dugo odlagani kraj veze, nego na ono što bi na neki način predstavljalo logičan pandan priči sa ekspozicijom, zapletom i raspletom, odnosno u slučaju veze među partnerkama muvanje/barenje, veza i raskid. Koncentrišući se na dugo očekivani kraj Nora, koja je pripovedačica, protagonistkinja i fokalizatorka u nepotpunoj retrospektivi, dala je sve ono što mu je prethodilo, ali je izostavila one srećne dane zaljubljenosti. Ovo u velikoj meri stoji u suprotnosti sa tonom kojim je roman ispripovedan. Naime, razvijajući se u četrdeset i šest scena koje nisu hronološki poređane (nalik filmu 500 Days of Summer koji mi se čini intertekstualno ključan) narativ je često, uprkos temi koja je načelno teška i tužna, veoma duhovit.” 

Vladimir ArsenićBooksa hr

Prezentacija TrustLaw programa

Veliki broj organizacija zanemaruje svoje pravne obaveze sve dok ne bude prekasno – nemojte napraviti istu grešku!

Prijavite ze za sudjelovanje na prezentaciji TrustLaw programa koji provodi Thomson Reuters Fundacija  iz Londona. U Hrvatskoj će se održati dvije prezentacije:  28.4. u Zagrebu i 29.4. u Splitu.

O točnoj lokaciji i vremenu polaznice i polaznici će biti obaviješteni putem elektronske pošte.

TrustLaw program je najveći servis besplatne pravne pomoći za društvena poduzetništva i nevladine udruge u svijetu. Naše usluge trenutno koristi mreža od 1300 NVO-a i društvenih poduzetništva koje povezujemo s 350 vodećih svjetskih pravnih ureda koji su voljni besplatno ustupiti svoje usluge.

Ako želite saznati više i uvjeriti se kako vaša udruga / društveno poduzetništvo može iskoristiti ovu vrijednu ponudu, prijavite vaš interes za dolazak na email adresu: Branka.juran@thomsonreuters.com. U prijavi navedite svoje puno ime i prezime, ime organizacije kao i kontakt adresu/broj telefona.