Kampanje kandidata/kinja za predsjednika/cu Republike Hrvatske su u tijeku, a izbori će se održati 29. prosinca. Mostov kandidat, Miro Bulj, izjavio je 3. prosinca 2024. na N1 da “Može doći u jednom trenutku da strani radnici zakonito preuzmu i strukture vlasti u RH. Pa ako su druge kulture i tradicije naprimjer da uvedu, zakonito kroz saborsku proceduru, da žene imaju maramu, da im se zabrani voziti… O tome treba razmišljati jer to je veliki broj izmjene stanovništva. Mi smo mala država”. Upitan da se osvrne na tu izjavu, u programu RTL-a je izjavio da je moguće da strani radnici u bliskoj budućnosti – za 10, 15 ili za 20 godina budu glasačka mašinerija i/ili da neke njihove političke opcije…
Kako bi utvrdile radi li se o izjavi koja ima uporište u realnosti i na koji način strani/e radnici/e mogu ostvariti pravo glasa ili se politički organizirati kako bi doista preuzeli/e strukture vlasti i uvodili/e zakonske procedure (pa i one koje ograničavaju prava žena) pitale smo doc. dr. sc. Vedranu Baričević s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, stručnjakinju za migracije, ljudska prava, državljanstvo i politike integracije te Luciju Mulalić iz Centra za mirovne studije (CMS) iz Zagreba, organizacije civilnog društva usmjerene na politike migracije i integracije.
Kakva je struktura stranih radnika i radnica u Hrvatskoj?
O migracijama, kao i o stranim radnicima/ama i načinima na koje oni mogu raditi u Hrvatskoj smo pisale u članku Predrasude o migrantima i nevidljive žene.
Sve osobe koje su ušle u Hrvatsku radi rada i života te su ishodovali dozvolu za boravak i rad su strani/e radnici/e te doprinose demografskim promjenama u Hrvatskoj, što pokazuju i podaci Državnog zavoda za statistiku. 2023. godine u RH se iz inozemstva doselilo 69.396 osoba (15.6 posto hrvatskih državljana i 84.4 posto stranaca), a u inozemstvo se odselilo 39.218 osoba (64.8 posto hrvatskih državljana i 35.2 posto stranaca). To znači da je saldo migracije stanovništva RH s inozemstvom bio pozitivan i iznosio je 30.178. Isto tako, prema recentnim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), na dan 30. studenoga 2024. zabilježeno je 1 702 042 osiguranika/ca. Riječ je o povećanju broja osiguranika/ca za 2.65 posto u odnosu na 30. 11. 2023. te 5.26 posto osiguranika/ca više nego 30. 11. 2022.
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), u razdoblju od 1. siječnja do 30. studenog 2024. godine ukupno je izdano 192.170 dozvola za boravak i rad. Za novo zapošljavanje izdano je 122.422 dozvole za boravak i rad, 52.632 dozvole odnose se na produljenje boravka i rada, dok je 17.116 dozvola izdano za sezonske radnike/ce.
Dozvole su izdane državljanima/kama:
- Bosne i Hercegovine (35.930)
- Nepala (32.138)
- Srbije (26.804)
- Indije (18.918)
- Filipina (13.333)
- Sjeverne Makedonije (13.315)
- Bangladeša (12.431)
- Kosova (7.620)
- Uzbekistana (6.432)
- Egipta (6.061).
Vezano uz strukturu stranih radnika/ca u Hrvatskoj, Lucija Mulalić objašnjava: “Treba uzeti u obzir i to da su neke od osoba kojima je izdana dozvola za boravak i rad u međuvremenu otišle iz RH (bilo u druge zemlje EU, bilo u svoje države podrijetla ili treće zemlje). Donedavno su najveći broj migrantskih radnika činili radnici iz regije – Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i drugih zemalja. No, u zadnjih godinu-dvije to se mijenja s porastom brojke nepalskih, indijskih, filipinskih i drugih migrantskih radnika.”
Ipak, radi se o blagoj izmjeni strukture u korist radnika/ca izvan regije. To je vidljivo ako gore navedene podatke iz 2024. godine usporedimo s podacima MUP za 2023. godinu. Tada su dozvole izdane državljanima/kama:
- Bosne i Hercegovine (38.236)
- Srbije (24.028)
- Nepala (23.493)
- Indije (15.627)
- Sjeverne Makedonije (13.412)
- Filipina (10.999)
- Kosova (9.922)
- Bangladeša (8.749)
- Turske (5.067)
- Albanije (4.244).
Preduvjet političke participacije
Nakon što smo provjerile iz kojih zemalja strani/e radnici/e dolaze u RH i koliko to mijenja strukturu, zanimalo nas je na koje načine oni/e zakonito mogu preuzeti strukture vlasti. Ustav Republike Hrvatske i, posredno, Zakon o registru birača kao i niz drugih zakona određuju uvjete političke participacije kroz status državljanstva. Naša sugovornica doc. dr. sc. Vedrana Baričević smatra da je vrlo nerealno očekivati da će strani/e radnici/e u Hrvatskoj doći u poziciju da sudjeluju u obnašanju vlasti. “Dapače, rekla bih da je ideja njihovog obnašanja vlasti gotovo bezizgledna iz ove današnje perspektive te da su ovakve izjave zapravo instrumentalizacija i žena i radnika migranata u službi političke mobilizacije.”
“Da bi osoba dobila pravo da birati i bude birana”, pojašnjava Baričević, “mora prvo imati status hrvatskog državljanstva. To je prva barijera. Drugo, čak i za osobe koje imaju hrvatsko državljanstvo i imaju pravo glasa na izborima, sudjelovanje u pozicijama vlasti ovisi o političkim činiteljima na koje etnička manjina ima malo utjecaja. Znamo da danas naše nacionalne manjine sudjeluju u formiranju vladajuće većine. No, za to je bio potreban status zakonski priznate nacionalne manjine i posebna (zakonska) prava političkog predstavništva. Ideja da će neka nova manjina iz skupine migranata radnika dobiti status nacionalne manjine čini mi se kao fikcija. Posebno u kontekstu anti-imigracijskih politika koje postoje na globalnoj razini, pa tako i u Hrvatskoj.”
Mulalić nabraja uvjete koje osoba mora zadovoljiti da bi ostvarila status hrvatskog državljanstva i pripadajućeg prava glasa: “Strani radnik koji danas dođe u RH bi pravo glasa u Hrvatskoj mogao dobiti tek nakon osam godina neprekidnog života i rada u RH, uz uvjet da je savladao, kako to zakon propisuje, hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje, da poštuje pravni poredak RH, podmirio je sva javna davanja i za njegov primitak u državljanstvo ne postoje sigurnosne prepreke.Iznimku od toga da na izborima u RH mogu glasati samo hrvatski državljani predstavljaju samo lokalni izbori te izbori za zastupnike u Europskom parlamentu – no i tada to pravo dodatno daje samo državljanima zemlje članice EU.” (1,2,3,4,5)
Što valoriziraju politike državljanstva?
Kako bi strani/e radnici/e imali pravo glasa, nužno je da su državljani/ke Republike Hrvatske, odnosno da je proveden proces naturalizacije (prirođenja) stranaca. Hrvatsko državljanstvo se može prirođenjem steći po sljedećim pravnim osnovama: po osnovi boravka u Hrvatskoj, po osnovi rođenja u Hrvatskoj, po osnovi braka i životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom, po osnovi iseljenja, po osnovi postojanja interesa za RH, po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu i po osnovi ponovnog primitka u hrvatsko državljanstvo.
Baričević navodi kako je, među navedenim uvjetima, najvažnije istaknuti dva temeljna momenta koje valoriziraju politike državljanstva u RH: etnicitet, odnosno pripadnost hrvatskoj etičkoj zajednici, a drugi je novac i ulaganja.
Pozivajući se na podatke iz svog znanstvenog istraživanja “Insajderi ili autsajderi građanstva? Državljani, stranci i socijalno građanstvo u Hrvatskoj” objavljenog u Analima Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju, Vol. 19. No. 1, 2022., Baričević pojašnjava: “U praksi možemo savršeno jasno vidjeti da su šanse stjecanja državljanstva najveće za aplikante hrvatskog podrijetla. Podaci prikupljeni od MUP-a pokazuju da je od 1992. do 2019. godine, hrvatsko državljanstvo steklo oko 1,100.000 osoba. Od toga, 682.169 osoba kvalificiralo se pod čl. 16 (pripadnost hrvatskom narodu), a 21.538 prema čl. 11 (hrvatsko iseljeništvo, njihovi supružnici i potomci). Iz ovoga vidimo da unutar ukupno odobrenih zahtjeva, između 60 i 70 posto pozitivnih odluka (na godišnjoj razini) otpada na etničko državljanstvo. Iako sam Zakon o državljanstvu ne govori direktno o ulaganjima nego o posebnom doprinosu interesima RH, analiza zakonodavstva o imigraciji, postojećih praksi i narativa političkih elita jasno pokazuje da prednost u ovoj skupini imaju investitori sa značajnim ulaganjima. Ova će skupina državljanstvo steći jednako lako kao i etnički Hrvati. Nije potreban niti boravak niti poznavanje jezika niti odricanje od vlastitog državljanstva; dovoljna je ona opća klauzula da osoba poštuje kulturu i pravni poredak u RH. Jasno, statistički gledano, ovaj tip naturalizacije je rijedak. Prema podacima objavljenim u Baričević, Vedrana Beyond Ethnonationalism? Ethnos, Market and Culture in Croatian Policies of Citizenship // Journal of Balkan and Near Eastern Studies, 2023, a koje sam dobila od MUP-a, na godišnjoj razini stopa se kreće do jedan posto, no ove prakse nam mnogo govore o samim principima. Osim etniciteta koji se promovira kao vrijednost sama po sebi, kriterij zasluga očito je prije svega definiran novcem.”
Na malu vjerojatnost da strani radnici državljanstvo dobiju temeljem posebnih doprinosa Republici Hrvatskoj u domeni financijskih ulaganja ukazuju i djelatnosti u kojima su zaposleni. Naime, dozvole za boravak i rad izdane su za djelatnosti graditeljstva (69.601), turizma i ugostiteljstva (53.584), industrije (26.235), prometa i veza (14.741) i trgovine (7.212).
“U svakom slučaju, na temelju dosadašnjih praksi, vjerujem da možemo sasvim pouzdano reći da je osobi stranog porijekla koja ne pripada u posebne skupine vrlo teško ostvariti kriterije boravka u Hrvatskoj, a kamoli doći do stalnog boravka ili državljanstva. Zakonodavstvo koje regulira status stranih radnika dizajnirano je tako da maksimalno instrumentalizira njihov rad za potrebe poslodavaca i države, a (barem zasada) svakako ne s ciljem da ih se trajnije uključi u društvo. “ zaključuje Baričević.
O tome da Hrvatska nema postojeći plan za integraciju stranih radnika/ica govori i Lucija Mulalić: “Hrvatska nema nikakve postojeće migracijske ili integracijske strategije ili akcijske planove, niti ima naznaka da postoji politička volja i želja ozbiljno se pozabaviti ovom temom, stvoriti dobre i kvalitetne i dugoročne javne politike, institucije i prakse koje odgovaraju na potrebe svih zajednica, pogotovo onih na marginama – kako bi se te margine dokinule.”
Iako postoje primjeri kao što je Hrvatska gospodarska komora koja je pokrenula zaseban program koji ima za cilj integrirati strane radnike/ce u društvo i poslovnu zajednicu, Hrvatska na razini države nema postojeći plan za integraciju. (1,2,3)
Kako bi strani radnici/e preuzeli strukture vlasti trebalo bi se značajno izmijeniti naše zakonodavstvo, kao i strategije integracije
Zaključno, posljednjih godina se u Hrvatsku doseljava nešto više radnika izvan regije i dolazi do blage izmjene strukture. Ipak, trenutne politike vezane za državljanstvo nisu prilagođene stranim radnicima, kao što ne postoje ni jasne strategije integracije. A donošenje strategije najavio je ministar Ivan Šipić gostujući u Dnevniku Nove TV govoreći o mogućnostima integracije stranih radnika/ica. Rekao je:
“Uz zakon o demografskoj obnovi, koji ćemo predložiti u sljedećoj godini, bitan dokument će biti nacionalna strategija za integraciju ljudi koji žele živjeti tu, prihvatiti našu kulturu, jezik…”
Osim što još ne postoji strategija intergacije, kad osoba i dobije državljanstvo, sudjelovanje u pozicijama vlasti ovisi o političkim činiteljima na koje etnička manjina ima malo utjecaja.
Iz razgovora s našim sugovornicama, zakonskih akata i recentnih istraživanja možemo zaključiti da je malo vjerojatno da će strani radnici/e u skoroj budućnosti, onoj koju navodi Miro Bulj, zakonito preuzeti strukture vlasti u našoj zemlji. A još je manje vjerojatno, gledajući strukturu stranih radnika/ica i najavu integracijske strategije, da će kroz saborsku proceduru uvesti obvezu nošenja marame za žene ili da im se zabrani voziti.
Kako navodi i Vedrana Baričević ovakve izjave su instrumentalizacija i žena i radnika migranata u svrhu političke mobilizacije. Kao takve predstavljaju manipulaciju.
