Preko plota

09.02.2016. 11:10:55 - Marina Veličković (KRIVA)

oduzimanje mojih prava nije - reforma

Muška privilegija i pitanje abortusa

5.2.2016. je na portal novi.ba objavljen tekst 539.000 razloga protiv abortusa. Broj u naslovu – 539.000 u vezi je sa podatkom da su u Bosni i Hercegovini između 1980-1990. obavljena 539.752 pobačaja (pri čemu je bitno naglasiti da autor ovaj podatak preuzima iz članka čija je tendencija također protivljenje pobačaju). Autorov argument je da abortus predstavlja napad na nerođeni život. Da bi podržao svoj argument, autor koristi anegdotalne primjere, brojke koje su stare 25-35 godina i loše metafore. Kao mlada žene i feministkinja nemam problem samo sa autorovim stavom, već i načinom na koji pristupa ovoj temi, napisala je Marina Veličković, a objavila KRIVA - feministička medijska produkcija. 

Prvo, kako ozbiljno shvatiti tekst koji diskutuje abortus u 21. stoljeću a koristi statistike koje su starije od mene? Jedan od odgovora (i odgovor koji je autor mislio da je adekvatan) je da novije statistike ne postoje, te da je uredu koristiti zastarjele podatke, i postaviti linkove na novije, ali nepozudane informacije. Autor je očito mislio da je uredu napasti reproduktivna prava žena sa podacima od prije 30 godina, da moje pravo nije vrijedno više od petominutnog istraživanja. Da se autor istinski uhvatio u koštac sa pitanjem abortusa, njegov članak ne bi bio neaurgumentovan i loše poentiran, ne bi nadomiještao činjenice anegdotama, i ne bi izbjegavao argumente na koje nema odgovor pod izgovorom da ne bi nekoga da uvrijedi. Ja nisam uvrijeđena. Ja sam ljuta. Ljuta sam jer smatram da je članak neosnovan napad ne samo na moja reproduktivna prava, već i na moju inteligenciju. Ljuta sam i jer smatram da je članak pokušaj izdizanja loše utemeljenog mišljenja na nivo pravnog diskursa.

Članak nudi nekoliko argumenata, od kojih ni jedan ne može izdržati rigoroznije ispitivanje.

Prvo, autor tvrdi da je srce život. Ovdje navodi lično iskustvo odlaska ginekologu sa suprugom u prvom mjesecu trudnoće i slušanja otkucaja srca. Mayo klinika, vodeća zdravstvena ustanova u Sjedinjenim Američkim Državama, i jedna od vodećih u svijetu, na svojoj stranici navodi kako se prvi otkucaji srca mogu čuti tek u 9. sedmici. No dobro, to nije ni poenta, poenta je da li život počinje otkucajem srca. Ne počinje. Život počinje začećem – ukoliko životom smatramo novu ćeliju koja ne dijeli karakteristike ćelija od kojih je nastala. Međutim po toj kvalifikaciji bi i mutacije ćelija mogle biti interpretirane kao početak novog ljudskog života. Neki smatraju da ljudksi život počinje sa prvim znakovima moždane aktivnosti, iako to ne znači da fetus ima razvijenu svijest. U pravu se koristi procjena da li fetus može da preživi izvan maternice – nakon što je šansa da fetus preživi izvan maternice veća, nego šansa da ne preživi, abortus postaje ilegalan. Trenutno je ta granica na oko 25 sedmica, no moguće je da će se pomjerati kako se tehnologija bude razvijala. Kod nas se još uvijek koristi zakon iz Jugoslavije, tako da je granica na 10 sedmica, nakon kojih se žene susreću sa nizom pravnih prepreka. Ova debata nije nova, i svakako je znatno kompleksnija od autorove romantične (i naučno neutemeljene) ideje da ljudski život počinje sa otkucajima srca.

Drugo, autor tvrdi da Bosna i Hercegovina ostaje bez ljudi. Ne nudi statističke podatke za to, jer istih nema, a pogotovo ne dovoljno detaljnih podataka koji pokrivaju dovoljno dug vremenski period da bi mogli potkrijepiti njegovu tvrdnju da je taj process "ubrzan." No, i da jeste, postavlja se pitanje zašto je oduzimanje reproduktivnih prava rješenje tog problema? Autor ne spominje činjenicu da su u Federaciji BiH porodiljske naknade regulisane na nivou kantona, pa ih negdje ima, negdje nema, a svugdje kasne, te da je status nezaposlenih majki skoro potpuno neregulisan. Autor ne spominje kako na osnovne potrepštine za bebe imamo PDV. Ne spominje koliko košta obdanište, koliko školovanje, a koliko djece u BiH živi ispod linije siromaštva. Zašto autor ne predlaže reformu socijalne i zdravstvene zaštite, ili osnivanja fonda za trudnice? Zašto autor ne predlaže pozitivne mjere kojima bi se ženama pružila mogućnost da imaju djecu ukoliko to žele, a da ne moraju zbog toga žrtvovati svoje zaposlenje i ekonomsku sigurnost? Zašto je rješenje (nedokazanog) pada nataliteta oduzimanje prava ženama, umjesto prijedlog reformi koje bi majčinstvo učinile pozitivnim iskustvom za sve majke, a ne samo za one koje su ekonomski i socijalno privilegovane. Zašto odgovor na problem – država ostaje bez ljudi – ne može biti otvaranje granica izbjeglicama, a ne ukidanje reproduktivnih prava? Zašto se budućnost Bosne mora osiguravati preko ženskih maternica?

Treće, autor konstatuje da djeca nisu paradajz, – to što imamo priliku da ne kupimo paradajz koji nam se ne sviđa ne znači da na isti način možemo odlučiti o donošenju na svijet djeteta koje će imati poteškoće u razvoju. Ova metafora je užasno glupa ne samo jer poredi djecu sa poteškoćama u razvoju sa "gnjilim" paradajzom, već jer predstavlja i odluku koja je za većinu roditelja užasno teška kao nešto što olako shvataju. Prvo, djeca sa invaliditetom nisu manje vrijedna nego druga djeca, niti se na njih može i treba gledati na kao trajno oštećene, njihov invaliditet samo zahtjeva specifičnu vrstu podrške koju svi nisu u mogućnosti pružiti bez adekvatne i državne socio-zdravstvene pomoći. Koju vrstu socijalne zaštite i pomoći u Bosni i Hercegovini dobijaju roditelji djece sa invaliditetom, i da li autor istinski smatra da je to dovoljno da bi svi roditelji mogli da pruže adekvatnu podršku svojoj djeci? Koliko je država spremna da pomogne djeci sa invaliditetom i njihovim roditeljima?

Odluka o prekidanju trudnoće je u dosta slučajeva jedna od težih koje žena (i muškarac) moraju napraviti. Abortus boli. Boli procedura, boli poslije. Postoje rizici, pogotovo ukoliko se radi o abortusu u kasnijim sedmicama trudnoće o kojem autor govori u ovom dijelu teksta. Odluka se često svede na odlučivanje između nemogućnosti podizanja djeteta u neadekvatnim uslovima, u državi koja ne pruža bilo kakvu vrstu podrške, te bolne i neugodne medicinske procedure koja trajno može oštetiti zdravlje žene. Sve žene sa kojima sam ikada pričala o njihovim abortusima (a u neizvjesnosti da će možda i meni trebati) su stajale iza svoje odluke, ali ni jedna nije bila sretna zbog nje. I svoj izbor su i one (kao što bih i ja na njihovom mjestu) doživljavale mnogo ozbiljnije nego biranje paradajza. Kako bi to izgledalo kada bi autor barem mali dio empatije koju pokazuje prema fetusima pokazao prema ženama koje se suočavaju sa izborom između neželjene trudnoće i abortusa?

Pored toga što smatram da autorovi argumenti ne potkrepljuju njegov stav, smatram i da je njegov pristup ovoj temi neadekvatan. Autor naime, pokušava podvaliti svoje iskustvo partnera u trudnoći kao naučni fakt, te svoje moralno rezonovanje kao univerzalni standard, iako to rezonovanje pati od krupnih činjeničkih i logičkih propusta i bez svijesti da piše iz privilegovane pozicije u kojoj njemu, kao muškarcu, život (fizički) nikada neće zavisiti od zakonskog uređenja prava na abortus. Žene nemaju luksuz da o abortusu razmišljaju samo kao o temi koja služi za pozicioniranje na ideološkom spektru, za mene je abortus mnogo konkretniji od autorovog "prava na mišljenje."

Muška je privilegija moći nakon desetak minuta istraživanja napisati tekst koji se zalaže za ukidanje nečijih prava – bez jakih argumenata, bez validnih brojki i statistika, bez nauke. Muška je privilegija moći napisati da je "to je moje tijelo" floskula, a meni i ženama koje poznajem je to jedan od osnovnih načina preživljavanja. Mi se svakodnevno borimo za svoj tjelesni integritet – borimo se dokazati da naše tijelo u javnom prostoru pripada samo nama, da ga se ne pipa, ne prosuđuje, ne napada. "To je moje tijelo" znači da imam pravo da pristanem na seks, na trudnoću i na abortus, znači da imam pravo da odlučujem šta se sa mojim tijelom dešava. Trudnoća nije izlet, nije bubuljica, nije nešto što bude, pa prođe za dva dana – trudnoća traje, nosi sa sobom zdravstvene rizike, i nosi sa sobom odgovornosti, to nije nešto na šta se neko tek tako može natjerati. I upravo zbog toga istraživanja pokazuju da kriminalizacijom abortusa raste broj ilegalnih abortusa, te samim tim i smrti majki i fetusa – dakle smrt postaje kazna za žene koje ne žele da budu majke, a nemaju dovoljno novca da plate doktore da ilegalno izvrše abortuse.

Muška je privilegija moći pričati o ukidanju abortusa, a ne pričati o kontracepciji – o činjenici da se na zapadu kondomi mogu dobiti besplatno na fakultetima, a kod nas koštaju 4.5 marke. Muška je privilegija imati pravo na mišljenje o tome šta žene treba da rade sa svojim tijelom bez razmišljanja o tome kako se ta tijela štite i njeguju prije trudnoće. Koliko je dostupna kontracepcija? Koliko košta? Koje su nuspojave? Da li postoji kontracepcija koju bi muškarci mogli uzimati, i zašto je kod nas nema? Da li postoji seksualno obrazovanje u školama? Šta djecu učimo o seksu, kada i kako? Da li misle da je seks odgovornost, ili samo tabu? Da li znaju da se neželjena trudnoća sprečava obrazovanjem, a ne abortusima? Da li znaju da se abortusi sprečavaju u učionicama, a ne u parlamentima?

Zašto je rješenje "problema" abortusa oduzimanje mojih sloboda, a ne reforma obrazovanja? Ili reforma zdravstva? Ili reforma socijalne zaštite?

Jer je žensko tijelo u javnom prostoru prvo što mislimo da možemo napasti, regulisati, urediti i podrediti. Od osnovnih škola u kojima se djevojčicama zabranjuju kratke suknje "jer dječacima odvlače pažnju," do srednjih škola u kojima je menstruacija tabu, mi djecu učimo da je žensko tijelo nešto neprirodno, nešto što ne pripada u javnom prostoru, nešto što treba biti sakriveno, uljepšano, prilagođeno. Strah od ženskog tijela rađa se u školama, tu se rađa i osporavanje njegove jednakosti, kao i samo razmišljanje da neko ima "pravo" da svojim loše istraženim, slabo poentiranim člankom oganiči ženska prava. Jer ipak, mi od malih nogu dječake učimo da je njihova nelagoda prouzrokovana prisustvom ženskog tijela dovoljan razlog da to tijelo bude podvrgnuto regulaciji, da se tom tijelu oduzima sloboda. Muška je privilegija moći ne ići dublje od površine problema, moći bazirati mišljenje o abortusu na brojkama od prije 30 godina i abstraktnoj ideji da nam država umire, jer ipak, za one od nas sa maternicom i janicima abortus nikada nije tako apstraktan.

Tagovi: abortus, bih, bosna i hercegovina, kriva, marina velic 780 kovic 769, pobaČaj, preko plota, reforma

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM