Prozor u svijet

28.10.2009. 13:40:14 - Davorka Turk

"The Shriver Report"

Nacija žena

Žene po prvi puta u povijesti čine polovicu američke radne snage. U zemlji koja je važan dio svog identiteta izgradila na slici heteroseksualnog bračnog para s djecom, u kojemu je muž osnovni hranitelj, a supruga skrbiteljica, ova činjenica ima snažne implikacije. Upravo je to ponukalo Centar za američki napredak, liberalnu organizaciju za istraživanje američkih javnih politika, da potakne sveobuhvatno ispitivanje učinka jedne takve "fundamentalne promjene na američki način života i rada".

 

Ta je inicijativa svoj začetak imala u The Women's Conference, godišnjem forumu žena kojim je, kao supruga guvernera Kalifornije Arnolda Scwarzeneggera, predsjedala Maria Shriver. Čini se kako je ova Kennedyjevka, članica Demokratske stranke, novinarka i autorica, dobitnica prestižnih nagrada Peabody i Emmy za televizijsko novinarstvo, odlučila tu neprofitnu organizaciju učiniti središnjim mjestom i polazištem za osnaživanje žena na svim razinama njihova profesionalnog i osobnog života. Ovdje tisuće žena različite rase, etničkog podrijetla, godina, različitog profesionalnog statusa i ekonomskih datosti, mogu podijeliti iskustvo i informacije. Upitnici prikupljeni tijekom tog godišnjeg "ženskog" događanja pokazali su da se žene sve više osjećaju "izoliranima, nevidljivima, pod stresom i krivo shvaćenima". Slika što ju odražavaju mediji više ne odgovara njihovim stvarnom životu, a federalne vlasti, društvene i vjerske institucije i, svakako, poslodavci uvelike kasne za promjenama što ih taj suvremeni život uzrokuje.

 

Stoga je Maria Shriver, zajedno sa stručnjacima Centra za američki napredak, uz potporu niza drugih stručnjaka, te rezultate recentnih društvenih istraživanja i posebno za tu svrhu skrojene ankete Rockefeller Fundacije i časopisa Time, pokušala odrediti razmjere što ih promjena uloga žena ima na ekonomiju i sva druga područja američke kulture, kao i moguće smjernice za nove društvene politike. Izvještaj, nazvan "The Shirver Report", objavljen je 16. listopada ove godine i dostupan je na http://www.awomansnation.com.

 

Ta sveobuhvatna promjena o kojoj autori/ce izvještaja govore jest činjenica da su u 4 od svakih 10 američkih obitelji upravo žene osnovne hraniteljice (39.3%). Omjer se povećava s recesijom koja je svoj najveći trag ostavila u tzv. muškim poslovima - industriji, proizvodnji i građevinarstvu - i postoji u svim platnim razredima, bez obzira na stupanj obrazovanja ili rasu. Gotovo dvije trećine žena (62.8%) prihoduje ili privređuje zajedno sa svojim muževima. A američko društvo tek se treba prilagoditi činjenici da tek 21% obitelji čini bračni par s djecom u kojoj muž radi izvan kuće, a žena skrbi za sve potrebite, djecu i starije roditelje. Tome se imaju prilagoditi škole, vrtići i poslodavci, ali i sami bračni partneri. Čini se kako je borba među spolovima ustupila mjesto svakodnevnom pregovaranju oko raspodjele obiteljskih obveza i odgovornosti.

 

Učinci te promjene neposredno su vidljivi u naglom rastu one vrste poslova koje su prije žene kod kuće radile besplatno, bez obzira radi li se o skrbi za djecu i starije i bolesne ili o pripremi hrane. Promjena je vidljiva i u mijenjanju društvenih obrazaca - žene sve češće odlažu vrijeme za brak i obitelj kako bi uhvatile svoje mjesto na tržištu rada. 40% žena iznad 25 godina starosti neudane su. Jednak je postotak djece, rođene 2007. godine, koju su rodile neudane majke.

 

Iako žene čine polovinu ukupne radne snage, zahvaljujući rodnim stereotipima uglavnom ostaju dominanta radna snaga u tradicionalno "ženskim" zanimanjima, čineći 97.8% odgajateljica, 96.3% tajnica i administrativnih asistentica i 95.5% od ukupnog broja radnika u sustavu skrbi za djecu. Žene čine više od dvije trećine zaposlenih u zanimanjima kojima se upravo u sljedećih 10 godina predviđa najveći rast (medicinska pomoć, trgovina na malo, priprema i posluživanje hrane, uredski službenici/e, osobna i kućna njega, prosvjeta, održavanje, računovodstvo, konobari i konobarice, skrb za djecu, administrativni asistenti/ce,inženjeri/ke kompjutorskog softvera). Iako je u ukupnoj populaciji manji omjer tih zanimanja, žene čine trećinu svih inženjera/ki, odvjetnika/ca i sudaca/tkinja, nešto manje od trećine svih liječnika/ca i kirurga/inja.

 

Ipak, još nisu postigle jednakost na radnom mjestu. To posebno vrijedi za žene koje nisu bijele rase, dok imigrantice često ne primaju niti minimalni dohodak. Razlika u visini dohotka muškaraca i žena dijelom se može objasniti činjenicom da oni ipak rade na različitim poslovima. Čak i kada njihovi poslovi zahtijevaju relativno podjednake vještine na taj će jaz utjecati i rasa, ukupno radno iskustvo (koje je za žene uvijek nešto manje budući da one provedu određeni dio života skrbeći za druge u sustavu koji takvu skrb materijalno ne potiče) i pripadnost sindikatu (koja je vjerojatnija za muškarce). No, čak 41.1% tog jaza ostaje neobjašnjeno. Žena koja ide u iste škole, ima iste ocjene, iste predmete, dobije isti posao i ima iste osobne karakteristike (bračni status, broj djece, rasa) kao i njezin muški kolega, zarađuje 5% manje već na prvom poslu nakon diplome. 10 godina kasnije, čak i ako zadrži isti tempo napredovanja kao i muškarci koji je okružuju, zarađivati će 12% manje. Naime, rast dohotka se ostvaruje u postocima ostvarenog dohotka, tako da žene svake godine sve više zaostaju.

 

Kulturalna i medijska debata o tome treba li žena raditi ili se kod kuće skrbiti za djecu proizvela je cijeli niz medijskih natpisa o tome kako zaposlene majke prije svega biraju majčinstvo. Prava je istina da si većina zaposlenih žena ne može priuštiti kvalitetnu skrb za djecu ili druge članove obitelji dok je na poslu. Tomu pridonosi i potpuna nefleksibilnost radnih mjesta. Majke su, osim toga, kako je pokazalo jedno recentno sociološko istraživanje, kao kandidatkinje za posao, u odnosu na druge kandidate s istim socioekonomskim karakteristikama, percipirane kao manje kompetentne, kao one koje imaju manju mogućnost napredovanja i niže početne plaće. Kandidati koji su precipirani kao očevi nisu bili kažnjeni na sličan način, već im je njihovo očinstvo često išlo u prilog.

 

Međutim, ni siromašne obitelji (bez obzira na njihovo pravo na određenu novčanu pomoć), ni zaposlene obitelji s niskim prihodima niti obitelji srednje klase zapravo si ne mogu priuštiti tržišnu cijenu plaćene skrbi za djecu ili bolesne i starije članove obitelji. Gotovo polovica radnica i radnika nema pravo na plaćeni slobodan dan kako bi se pobrinula za bolesno dijete ili člana obitelji. Akti koji su u prethodnim desetljećima onemogućili otpuštanje žena samo zato što su ostale u drugom stanju ni na kakav način nisu obvezali poslodavce na plaćeni rodiljni dopust. Ta je povlastica dostupnija ženama s fakultetskom diplomom (60% u 2003.), dok je mogućnost plaćenog rodiljnog dopusta za žene nižeg obrazovnog statusa narasla tek za 3% od daleke 1961. i to kao rezultat pregovaranja radničkih sindikata s poslodavcima. Suprotno uvriježenom mišljenju postoji mnoštvo posve legalnih razloga zbog kojih poslodavac u SAD-u može otpustiti trudnu radnicu i ovi razlozi uglavnom disproporcionalno štete upravo radnicama s niskim nadnicama. Gotovo 80% radnika u najnižem platnom razredu nema dopust zbog privremene nesposobnosti za rad; dvije trećine nema pristupa plaćenom bolovanju i gotovo polovina nema plaćene slobodne dane, odnosno godišnji odmor. Budući nemaju pravo ni na kakav dopust, žene koje pred kraj trudnoće nužno moraju izostati s posla, zbog toga ga mogu izgubiti. Poslodavac također posve legalno može otpustiti ženu koja zbog medicinskih ograničenja u trudnoći mora promijeniti mjesto rada (što je učestalo kada se radi o teškim fizičkim poslovima koje opet obavljaju žene s najnižim primanjima). Upravo stoga najranjiviju skupinu čine imigrantice, žene koje danas uglavnom obavljaju one poslove - skrb za djecu i starije, pripremanje hrane i održavanje domaćinstva - za koje zaposlene Amerikanke imaju sve manje vremena. Njihov je težak rad uglavnom podcijenjen, a one gotovo nevidljive. I one su majke, supruge i zaposlene žene. Nepostojanje zdravstvene skrbi za ove obitelji i potpuno zanemarivanje zdravstvene prevencije na koncu će, kada jedina zdravstvena skrb postane hitna medicinska pomoć, predstavljati znatno veći trošak i za porezne obveznike i za lokalne zajednice.

 

Model zdravstvenog osiguranja što ga plaća poslodavac (uz, u posljednje vrijeme, sve veću participaciju zaposlenika/ca) utemeljen je na pretpostavci da su muškarci osnovni hranitelji, a žene njegovateljice, da svi stupaju u brak i da su sve obitelji nuklearne. Kao takav, taj je model posve neprikladan za veliki dio američke radne snage. Oni s minimalnim primanjima zdravstveno osiguranje nemaju jer ga poslodavci ne pokrivaju. Četvrtina žena osigurana je preko svojih supružnika i stoga posebno ranjiva ukoliko oni ostanu bez posla ili u slučaju razvoda. Pokušaju li se individualno zdravstveno osigurati vrlo često moraju platiti veće premije od muškaraca, iako im to ne jamči da će biti zadovoljene njihove osnovne zdravstvene potrebe, uključujući brigu za reproduktivno zdravlje.

 

Mnogi od ovih problema nestaju s višim platnim razredom. Tome svakako stremi 62% veleučilišnih diplomantica, 57% prvostupnica, 60% magistrica i gotovo polovica od ukupnog broja doktora/ica znanosti koliko ih čine žene. Međutim, mnoge od njih ne ulažu svoj trud i vrijeme u ona zvanja koja će im i omogućiti najviše plaćene poslove. Namjesto tradicionalno "ženskih" zvanja kroz obrazovni je sustav stoga potrebno poticati suprotno, omogućiti im podršku, skrb za djecu i fleksibilan raspored kako bi žene, jednako kao i muškarci, mogle pohađati sukcesivne stupnjeve obrazovanja kojima će u konačnici povećati svoja primanja. Naime, iako muškarci i žene u jednakom omjeru kreću na fakultet nakon završenog srednjeg obrazovanja, većinu onih koji se na fakultet upisuju kasnije, i izdržavaju sami, čine žene. Trećina Afroamerikanki na koledž se upisuje nakon svoje 25. godine. Na taj je korak potrebno ohrabriti i one koje to zasad ne čine, poput hispanskih žena. No, i onima koje su uspjele kao stručnjakinje, znanstvenice, poduzetnice, odvjetnice ili liječnice, potrebno je omogućiti fleksibilniju radnu okolinu kako bi uz probitačnu karijeru mogle imati i obitelj.

 

To nije slika koju često vidimo u medijima. Žene su u izmišljenom svijetu visoke gledanosti najčešće kirurginje, detektivke, državne tužiteljice, partnerice u odvjetničkim tvrtkama ili predsjednice tvrtki, korporacija pa čak i države. "Reality" televizija pokazuje "stvarni" život bogatih kućanica koje provode svoje vrijeme u šopingu ili vodeći svoju djecu na satove glume. Profesionalni uspjeh žena i njihov financijski status predstavljen je u medijima kao konačno ostvaren san. Međutim, među najkvalitetnije poslove koje je ona nevidljiva većina žena uspjela ostvariti u 2008. ubrajaju se tajnice, medicinske sestre, učiteljice te profesorice, blagajnice i prodavačice u maloprodaji. Iza njih slijede spremačice, patronažne sestre, frizerke. Središnja je vrijednost godišnje zarade za takva zanimanja oko 36 000 $, 23 % manje nego što za slične poslove dobivaju muškarci.

 

Kao da već  to nije dovoljno, glazbeni spotovi, holivudski blockbusteri i različiti lifestyle magazini podržavaju seksističke stereotipe o mladim ženama definirajući ih kao seksualne objekte, opsjednute izgledom, dečkima i vezama, ovisne o šopingu i odjeći. Takvi mediji nam govore kako žena ima pravu moć tek kad za njom čeznu bogati muškarci, a druge joj žene zavide. Međutim, one koje u stvarnom svijetu nastoje prehraniti svoje obitelji od takve poruke nemaju nikakve koristi. Upravo suprotno, mnoge mlade djevojke, pogotovo one iz obitelji s nižim primanjima, slijedeći takvu medijsku sliku mogu pomisliti kako doista nemaju nikakve šanse. Na taj se način stvara radna snaga za slabije plaćene poslove.

 

Koliko su mediji daleko od realnosti govore i u posljednjih nekoliko godina učestale priče o tome kako sve više majki odlučuje zanemariti karijeru na neko vrijeme ne bi li u potpunosti skrbile za svoju djecu. No, one doista i nemaju izbora ukoliko su prisiljene birati između 55-75 satnog radnog tjedna i roditeljstva. Tomu pogotovo nije moguće udovoljiti kada se istovremeno pojavljuje nova slika prave i požrtvovne majke, "new momism" - inzistiranje na tome da niti jedna žena nije u potpunosti ispunjena sve dok nema djecu, da su žene najprirodnije skrbiteljice za djecu, i da, žena ukoliko želi biti barem približno pristojna majka, mora cijeli svoj život, svaki dan i sve svoje fizičko, psihičko, emocionalno i intelektualno biće posvetiti tom djetetu. Ono što pokreće tu histeriju je strah, prouzročen tolikim pričama o otetoj djeci, opasnim proizvodima, i centrima za dječju skrb u kojima zapravo rade zlostavljači djece. Pokreće ga i marketing, želja da se tjeskobnim majkama proda što više proizvoda koji će zaštititi njihovu djecu od bakterija, i potaknuti njihov intelektualni i fizički razvoj što je ranije moguće. 77% majki s maloljetnom djecom istaknulo je kako misli da je teže biti majka danas nego što je to bio slučaj prije 20 ili 30 godina, dok ih 50% misli da su majke u svojem majčinstvu neuspješnije nego žene ranijih generacija.

 

Moćne se žene pak prikazuju kao teške i nepodnošljive dive - pohlepne, užasne prema svojim podređenima i nevoljene od obitelji (poput Mirande Priesty u filmu "I vrag nosi Pradu"). To, s druge strane može poslužiti i kao dokaz kako je ženski pokret polučio nevjerojatan uspjeh u ostvarivanju jednakosti muškaraca i žena, pa je feminizam zapravo posve irelevantan. Same feministkinje često su - u medijima, knjigama, filmovima i televizijskim emisijama, okarakterizirane kao prodorne, neduhovite, namjerno neprivlačne žene koje nemaju obitelj i mrze muškarce. Takvi ih stereotipi, kao i pitanja koja su ženama od vitalne važnosti, drže podalje od medija. Ono što namjesto ovoga dominira je individualistički diskurs - svaka je žena produkt onoga što od sebe načini. U tom su imaginarnom svijetu svi njezini uspjesi kao i neuspjesi samo njezini.

 

I upravo to može biti najveći izazov za žene danas - ponovno osmisliti i prihvatiti kolektivnu akciju koja prelazi sve granice - rase, klase i seksualnosti. Tek tada će se vlasti, poslodavci i obrazovne, kulturne i religiozone institucije smatrati odgovornima za pravednije i humanije društvo temeljeno na stvarnoj jednakosti.  

Tagovi: politika, rodna ravnopravnost, sad, shriver report, svijet, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM