U fokusu

Burma VJ: istiniti “triler” o strahotama burmanske stvarnosti

Burma VJ: istiniti “triler” o strahotama burmanske stvarnosti

 Burmanski video-reporteri: izvještavanje iz zatvorene zemlje (Burma VJ: Reporting From a Closed Country, 2008), nagrađivani dokumentarni film danskog redatelja Andersa Østergaarda, ovogodišnji kandidat za Oscara u kategoriji dokumentaraca, prikazan je 4. veljače u KIC-u u organizaciji nevladine udruge People in need i pod pokroviteljstvom veleposlanstava Republike Češke i Ujedinjenog Kraljevstva. Tom prigodom otvorena je i izložba fotografija burmanske fotografkinje i aktivistice Hseng Nung Lintner Protjerani iz doma: Burmanski radnici migranti i izbjeglice u Tajlandu, koja prikazuje portrete i snimke svakodnevice burmanskih stanovnika u tajlandskim izbjegličkim kampovima, u kojima neki od njih žive već dvadeset godina. Projekciji i otvorenju su nazočili predstavnica udruge Marie Havlínová te veleposlanici Karel Kühnl i David Blunt, koji su podsjetili na dugogodišnja kršenja ljudskih prava u toj azijskoj zemlji (nazvavši je “crnom rupom ljudskih prava”) i na potrebu za akcijom i potporom njenom stanovništvu.

Naime, u Burmi (službeno Myanmar) već gotovo pedeset godina vlada represivni vojni režim kojeg ni masovni prosvjedi (poput onog iz 1988., kada je vlast pobila na tisuće civila) niti višestranački izbori koji su uslijedili 1990. nisu uspjeli zbaciti. Tada je spriječeno formiranje demokratske vlade, dok je predsjednica demokratske stranke i dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi uhapšena i stavljena u kućni pritvor gdje je, s prekidima, ostala do danas. Nakon dugogodišnje ekonomske krize, hapšenja političkih neistomišljenika te masovnih kršenja ljudskih prava, uključujući silovanja, prisilni rad, uništavanje sela i preseljenje na tisuće pripadnika etničkih manjina (poput egzodusa oko 250,000 Muslimana u Bangladeš 1992.), demonstracije su napokon uzele maha u rujnu 2007. Predvođeni budističkim redovnicima, stanovnici su održali masovne prosvjede (takozvana “šafran revolucija”, prema boji redovničkih halja), zahtijevajući demokratske promjene, stabiliziranje cijena i oslobođenje Aung San Suu Kyi iz pritvora. Vlast je ubrzo odgovorila nasiljem: hapšenjima, premlaćivanjima i ubojstvima, ne štedeći pritom ni redovnike, što se u budizmu smatra najvećim grijehom. Svjesni moći i važnosti medija, jedna od glavnih meta su im bili novinari i snimatelji, često obični građani i aktivisti. Sloboda medija u Burmi gotovo pa da ne postoji ni danas: snimatelje najčešće čeka doživotni zatvor (ako se utvrdi da su snimali demonstracije protiv vlasti), dok je stranim novinarima zabranjen ulazak u zemlju.

{slika}

Film Burma VJ je nastao upravo na snimkama tridesetak burmanskih video-aktivista koji su pod prijetnjom zatvora, s kamerom često sakrivenom u torbi, svjedočili demonstracijama i nepravdama tijekom te rujanske revolucije. Snimke su potom krijumčarene preko granice u Europu gdje su preko satelita emitirane svijetu i natrag u Burmu, na televizijskoj postaji u egzilu (sa sjedištem u Oslu) Demokratski glas Burme (Democratic Voice of Burma). Potresne snimke represivnog režima i nasilja (poput scene ubojstva japanskog novinara ili one mrtvog plutajućeg tijela budističkog redovnika) popraćene su naracijom vođe snimatelja kodnog imena Joshua koji organizira akcije iz Tajlanda. Drhtave snimke kamere iz ruke, dramatični “rekonstruirani” komentari i dijalozi snimatelja te napeta glazba zarobljavaju gledatelja poput trilera, koji je pritom strašniji, koliko je svijest o stvarnosti snimaka prisutnija.

 Unatoč prosvjedima te medijskoj pažnji koju su ove ekskluzivne snimke i kasnije Østergaardov film izazvali u svijetu, Marie Havlínová je upozorila da se stanje u Burmi ni do danas nije popravilo. Vojni režim je i dalje na vlasti, a broj političkih zatvorenika se udvostručio. Uvjete života dodatno je pogoršao razorni ciklon Nargis koji je u svibnju 2008. pogodio južnu obalu države, prouzrokovavši više od 140 tisuća mrtvih te uništivši infrastrukturu u tom dijelu zemlje. Vlasti u Tajlandu, gdje ima najviše burmanskih izbjeglica, zbog pretrpanih kampova protjeruju burmanske izbjeglice natrag u Burmu, gdje njihove sudbine često završavaju tragično. Također, UN-ovo izvješća pokazuju da su, uz kršenja ljudskih prava, posebno zabrinjavajući vojni zločini poput silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja koji su negiranjem vlasti i nekažnjavanjem počinitelja postali normalni i gotovo prihvaćeni oblik ponašanja. Žrtve vojnika najčešće su žene, pripadnice drugih etničkih manjina, koje se time “kažnjava” zbog njihove navodne potpore manjinskim naoružanim etničkim skupinama.

{slika}

 Čini se da ni ova medijska pažnja nije dovoljna za promjene u Burmi u vrijeme kada su svijetu privlačniji neki drugi filmovi i filmski likovi. Dok smo svakodnevno bombardirani snimkama i onoga što želimo i ne želimo znati (poput novih veza holivudskih zvjezdica), na drugom kraju Zemljine polutke ljudi završavaju u zatvoru zbog toga što žele pokazati svijetu svoju strašnu stvarnost (12 video-aktivista Demokratskog glasa Burme je uhićeno i neki od njih sada čekaju presudu). No, kako represija uvijek uzrokuje i otpor, unatoč visokom riziku od uhićenja, mreža se burmanskih snimatelja više nego udvostručila i danas broji 80-tak aktivista. Na nama je da širimo njihovu priču i da na barem taj način pridonesemo tomu da njihova žrtva ne bude uzaludna. Na turneji i nedavnom koncertu u Zagrebu to je učinio i U2, svirajući za Burmu, dok su publika i volonteri na pozornici na licima nosili maske Aung San Suu Kyi.

Na službenoj stranici filma burmavjmovie.com možete potpisati peticiju za oslobođenje burmanskih video-reportera, donirati novac Demokratskom glasu Burme i kampanji filma te saznati kako sami možete promovirati film. Također, u ožujku KIC planira besplatne projekcije filma i tribine vezane uz temu. Izložba fotografija Hseng Nung Lintner može se pogledati do 20. veljače.