Prozor u svijet

11.06.2010. 11:40:58 - Brian Klocke (nomas.org)

Uloga muškaraca u feminizmu i feminističkoj teoriji

Prevela Franciska Cettl

Mogu li muškarci biti teoretičari feminizma?

Definicija feminizma i feminističke teorije možda ima onoliko koliko i ljudi koji se deklariraju kao feministi. Ben Agger (1998.) smatra da je glavno postignuće feminističke teorije što stavlja politiku spola i roda u središte razumijevanja opresije. Međutim, feministička teorija ne bavi se samo razumijevanjem već i akcijom. Cilj feminističkog projekta je dokinuti opresiju žena i postići socijalnu jednakost za njih.

Politika patrijarhata potiskivala je ženske glasove i dominirala društvenim diskursom i aktivnostima na dobrobit muškaraca i štetu žena. Zato bi nekim čitatelji(ca)ma moglo biti problematično što ja, kao bijeli muškarac u patrijarhalnom društvu, pokušavam definirati mušku ulogu u feminizmu, koja se otvorila unutar ženskog pokreta i bavi se pitanjem mogu li muškarci biti teoretičari feminizma.

Odgovori na to pitanje mogu biti samo različiti jer značenja teksta i odgovori na društvena pitanja ovise o upitnim simboličkim posredovanjima upisanima u socijalne odnose moći. Možda je važnije pitanje od toga mogu li muškarci biti teoretičari feminizma ono mogu li oni poticati feminizam i biti feministi.

Mogu li muškarci biti feministi?

Ključno je da muškarci budu dijelom feminističke akcije. Da bi feminizam ostvario cilj oslobođenja žena, muškarci moraju sudjelovati u borbi. Doista, muškarci snose veću odgovornost za okončanje opresije nad ženama jer su oni u patrijarhatu glavni počinitelji te opresije. No mogu li to muškarci tako da postanu feministi?

Iako vjerujem da muškarci mogu biti profeministički i antiseksistički orijentirani, ne mislim da možemo biti feministi u užem smislu riječi u današnjem društvu. Muškarci se u patrijarhalnom sustavu ne mogu distancirati od svoje moći i privilegija u odnosu prema ženama. Da bi bio feminist, osoba mora biti članom dotične skupine (odnosno žena) ne samo uslijed klasifikacije već i zbog unošenja neposrednog iskustva u teoriju i praksu.

Jasna analogija može se povući između muškog profeminizma i antirasizma. Muškarci mogu biti feministi onoliko koliko i bijelci mogu biti crni nacionalisti. Međutim, muškarci mogu biti pro-feministi i bijelci mogu biti pro- crni nacionalisti. U isto vrijeme nije dovoljno samo biti članom zakinute manjine da biste bili feminist ili crni nacionalist. Feminizam, kao i crni nacionalizam, zahtijeva političku osviještenost pa i aktivizam.

Seksizam ograničava uloge kako za žene tako i za muškarce. No dok seksizam pogađa žene negativnije nego muškarce, žene pogađa individualno u različitim stupnjevima. Neke žene internaliziraju seksistička uvjerenja i potlačeno ponašanje više nego druge i ne (mogu) podupiru/ati feminizam.    

Seksizam negativno pogađa muškarce prisiljavajući ih na hiper-maskulinitet koji propagira visoko rizično ponašanje i ograničava njihovo izražavanje emocija kao cjelovitih ljudskih bića. Međutim, bez obzira na ove i druge sekundarne efekte seksizma, muškarci imaju koristi od patrijarhata (društvenog sustava seksizma) bez obzira odluče li ili ne oduprijeti se vlastitom ili seksizmu drugih. Žene, posebice feministkinje, suočene su sa štetnim primarnim efektima seksizma i bijesom patrijarhalnog društva kad god se suprotstave svojoj podčinjenoj društvenoj ulozi, a često i kad to ne čine. Ako muškarci ne mogu biti feministi, kako možemo biti dio feminističke akcije? Obraća li se feminizam samo ženama ili i muškarcima?

Koja je uloga muškaraca u feminističkom pokretu?

Feministički diskurs mogao bi imati relevantniji utjecaj na muškarce nego na žene. Mnoge žene znaju da su potlačene u patrijarhatu. Imaju životno iskustvo pripadanja potlačenoj skupini i vjerojatno dijele osobne priče koje otkrivaju rane zbog patrijarhata. Muškarci će, s druge strane, teže prepoznati svoj rodni privilegij i vjerojatno ne dijele priče o ranjavanju žena svojim opresivnim ponašanjem, niti žale međusobno zbog štete koju su nanijeli ženama. Ranjivo, popustljivo ponašanje generalno nije prihvaćeno kao muško u današnjem društvu. Također, smatram da se pravi feminizam ne bavi samo osobnim pričama već mijenjanjem strukture rodnih odnosa i nastojanjem da se ukinu svi oblici patrijarhata.

Nažalost, neki segmenti muškog pokreta, kao što su skupine za muška prava i sljedbenici mitopoetskog pokreta Roberta Blya, manje su fokusirani na ukidanje patrijarhata a više na, riječima bell hooks (1992): "proizvodnju takvog maskuliniteta kakav se može sigurno izraziti unutar patrijarhalnih okvira." Ona nadalje objašnjava da je najzabrinjavajući aspekt aktualnog muškog pokreta, posebice kakav se izražava u popularnoj kulturi, depolitizacija borbe za okončanje seksizma i seksističke opresije i skretanje fokusa s te borbe na osobnu samoaktualizaciju. Ona smatra da muški pokret ne bi trebao biti odijeljen od ženskog, već bi trebao biti segment unutar većeg feminističkog pokreta. Na taj način muškarci ne bi zauzeli središte još jednog dijela ženskih života te tako nastavljali suptilniji oblik dominacije.

Paul Smith, koautor knjige Muškarci u feminizmu, predložio je nedavno u Cultronixu da muškarci ne bi trebali biti u feminizmu već pokraj. On poziva muškarce na promišljanje kako feminizam djeluje na njih. No to se ne može postići bez mijenjanja odnosa među muškarcima, i muškaraca prema ženama. Možda muškarci trebaju biti 'menisti', podupirući žene u njihovim feminističkim nastojanjima te dopuštajući da feminizam djeluje na njih, potičući sebe i druge muškarce na okončanje patrijarhata. Na taj način feministička teorija i praksa mogu biti samo katalizator za oslobođenje i muškaraca i žena od njihovih restriktivnih rodnih uloga i patrijarhalnog sustava.

Mogu li muškarci biti teoretičari feminizma?

Svaka ozbiljna teorija socijalne promjene mora ponuditi nešto za većinu ako ne i sve članove društva. Teorije koje se koriste apstraktnim i elitističkim jezikom neće biti pristupačne potlačenim skupinama kojima najviše treba socijalna pravda. Dobra teorija će imati višestruke slojeve poruka za razne socijalne skupine. Dok će neke radikalne feministkinje zauzeti esencijalistički stav po kojemu feminističku teoriju mogu konstruirati samo žene, druge feministkinje će inzistirati da muškarci mogu sudjelovati u feminističkoj teoriji pod određenim uvjetima. Alison Jaggar (1988) opisuje te uvjete ovako: muškarci moraju naučiti ženske tekstove, što je proces koji zahtijeva najmanje toliko poniznosti i predanosti koliko je trebalo bijelim/angloameričkim ženama da shvate iskustva žena druge boje kože.

Koja je  uloga muškaraca u feminističkoj teoriji?

Kao što navodi Alison Jaggar i ostali/e, muškarci moraju prvo naučiti tekstove feminističke teorije. To učenje ne podrazumijeva samo tradicionalno čitanje ključnih djela feminističke teorije feminističkih autorica, već mora uključivati učenje socijalnog i političkog iskustva iz feminističke perspektive. Muškarci se moraju konzultirati s feministkinjama kada pišu o feminističkoj teoriji. Muškarci bi također trebali više podržavati žensko autorstvo feminističke teorije i poticati ostale muškarce da vide feminističku teoriju kao legitimnu i nužnu praksu za okončanje patrijarhata.  Povrh svega, muškarci moraju sudjelovati u feminističkoj teoriji i praksi tako što će dopustiti da ih mijenja, kako bi se oslobodili svi rodovi i izgradilo društvo temeljeno na pravdi i hranjeno ljubavlju.

 

Literatura

Agger, Ben. 1998. Critical Social Theories: An Introduction. Boulder: Westview Press.

hooks, bell. 1992. Men in Feminist Struggle The Necessary Movement, in Women Respond to the Men's Movement, edited by Leigh Hagan. HarperSanFrancisco.

Jaggar, Alison. 1988. Feminst Politics and Human Nature. Totowa, NJ: Rowman and Littlefield Publishers, Inc. Meninist Website: http://Feminist.com/men.htm Smith, Paul. "Good Boys: Afterword to Men in Feminism," Cultronix. Issue #2., http://eng.hss.cmu.edu/cultronix/smith/

 

Tagovi: feministička teorija, feministički pokret, feminizam, muškarci

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM