Prozor u svijet

08.05.2012. 13:39:46 - Jessica Mann (guardian.co.uk)

Dobra stara vremena?!

Nedavno provedeno istraživanje pokazuje da velik broj mladih majki želi ostati kod kuće u ulozi domaćice s punim radnim vremenom. Jedna od njih, spisateljica Kate Kerrigan, tu želju objašnjava na sljedeći način: "Ostati kod kuće i peći kolače pravi je luksuz. Više se ne borimo za pravo na rad, već za pravo na pletenje". Pletenje, koje se često navodi kao simbol radikalnog feminizma, istovremeno je i oblik opuštanja, hobi poput heklanja, već spomenutog pečenja kolača ili članstva u nekoj ženskoj grupi. "Maštamo o povratku u poslijeratna vremena kada se život doimao ljepšim i jednostavnijim", kaže jedna tridesetogodišnjakinja.

Mnoge njene vršnjakinje dijele ovakve nostalgične fantazije o periodu prije ženskog pokreta, kada se od žena nije očekivalo da podjednako blistaju i u ulozi majke i kućanice, i u onoj poslovne žene. Mogu shvatiti zašto suvremenoj ženi koju materijalne potrebe prisiljavaju na iscrpljujuće poslove s dugim radnim vremenom boravak kod kuće djeluje privlačno. No vremenski odmak je rezultirao lažnom idealizacijom razdoblja 50.-ih i 60.-ih godina prošloga stoljeća. Moje vlastite uspomene na to razdoblje potpuno su drugačije.

Život udate žene u ono je vrijeme bio jednostavniji na isti način na koji je život zatvorenika jednostavan – drugi donose odluke umjesto tebe. Vrlo malo žena i još manje udatih žena imale su karijere. Na svaku zaposlenu majku koja danas sanja o davanju otkaza tada je postojala "supruga u zatvoreništvu" koja se bezgranično dosađivala unutar svoja četiri zida. Ja sam bila jedna od njih.

Udala sam se 1959. godine, svega tjedan dana nakon što sam diplomirala na Sveučilištu Cambrigde. Bila mi je 21 godina, što se u ono vrijeme nije smatralo pretjerano mladim. Rodila sam četvero djece: dva dječaka i dvije djevojčice. Ma koliko obožavala svoju djecu, uloge majke i kućanice s punim radnim vremenom jednostavno me nisu usrećivale niti ispunjavale. Znala sam da bih trebala biti sretna – na kraju krajeva, imala sam sve ono za što se djevojkama u to vrijeme govorilo da bi trebale željeti. Umjesto toga, mučila me čitava paleta negativnih osjećaja, od dosade, preko frustracije, do srama (pa imam sve što mogu poželjeti – zašto, dovraga, nisam sretna?!). A onda mi je u ruke došle knjiga Betty Friedan The Feminine Mystique – otkrila sam da nisam sama. Moja vlastita situacija savršeno se uklapala u njezin opis "problema koji nema ime". No, kako sam doznala čitajući knjigu, mnogo je žena koje su se u tome mogle prepoznati.

Vremenski skok unaprijed: moja kći pazi na svoje dvoje djece, kuha, čisti, kao što sam i ja nekada činila. Lavinia je provela nekoliko godina nastojeći uskladiti obiteljske i poslovne obaveze, no naposljetku je odlučila odreći se karijere i postati kućanicom s punim radnim vremenom. Ima tu sreću da si tako nešto može priuštiti. Nažalost, problem s majčinstvom je u tome da što god napraviš, ne valja! Ja sam osjećala grižnju savjesti što me uloga majke ne ispunjava u potpunosti, dok Laviniju muči to što u njoj previše uživa. "Znam da bi ti voljela da iskoristim sve one prilike za koje je tvoja generacija ostala uskraćena. Osjećam kao da sam te razočarala", priznaje. Ja, međutim, nisam razočarana. Uvijek joj preostaje mogućnost povratka na posao kad djeca poodrastu. Mogućnost počinjanja ispočetka jedna je najdragocjenijih stvari koje nam je donio ženski pokret. Upravo u tome leži i najveća razlika između moje i Lavinijine pozicije: ona zna da zamjena poslovnih obaveza kućanskim nije vječna. No moju kćer muče druge stvari: "Društvo kao da ne pridaje previše važnosti majkama i kućanicama – naprotiv! Zato se maštanje o prošlim, jednostavnijim vremenima poput 50.-ih ili 60.-ih čini tako privlačnim".

Jednostavnija vremena? Ne bih rekla. Osim ako pod pojmom ´jednostavnije´ mislite ´s manje mogućnosti izbora´. Sama briga oko djece i kuće bila je daleko teža nego danas: nismo imale perilice suđa, sušilice, supermarkete ili perilice rublja. Morale smo iskuhavati ručnike i dječje pelene (u prosjeku deset pelena dnevno). Što se kuhanja tiče, mislim da nam čak ni najzagriženije pobornice pečenja kolača ne zavide na ribanju i struganju masti s odrezaka, sjeckanju kostiju ili ispiranju blata s glavica kupusa. Sve se promijenilo s pojavom supermarketa – odjednom je bilo moguće kupiti narezane i očišćene namirnice. Kad sam se ja udavala, sa svakim sam objedom kretala od nule.

Lavinijina generacija kućanskim poslovima pristupa na isti način na koji pristupa karijerama – osmišljavaju strategije, razvijaju ciljeve i zatim traže najbolje recepte kako bi osmišljeno provele u djelo. Mnoge od njih i dalje osjećaju kao da bi zapravo trebale biti u uredima – evo što o tome kaže Lavinija: "Uvijek mi je neugodno kad me netko pita čime se bavim. Obično kažem ´Ništa´, ili ´Održavam dvoje djece na životu´. U oba slučaja osjećam se inferiorno". Kao udata žena, sve do sredine 70.-ih ja sam doista i bila inferiorna. Bez obzira na to koliko liberalan bio vaš suprug (a moj je doista bio i ostao liberalan), žene su po definiciji bile podređene. Nismo mogle zatražiti zajam od banke, a suprugov potpis bio je potreban čak i na obrascu kojim pristajete na carski rez. Ideja o zaposlenim majka s plaćenim porodiljnim dopustom bila je sasvim nezamisliva. Dječji doplatak isplaćivao se ženama, no mnoge moje poznanice morale su taj novac predati svojim muževima. Ženi koja bi se odvažila napustiti supruga prijetili su bijeda i siromaštvo. Situaciju su vrlo efektno sažele sufražetkinje: "Muž i žena jedno su biće, a to biće je muž". Još uvijek čuvam izblijedjeli novinski članak iz 60.-ih prepun savjeta kako dočekati supruga kad se vrati kući s posla. "Pustite ga da priča – upamtite, ono što on želi reći važnije je od onoga što vi imate za reći", ili "Upamtite, on je gospodar kuće.. Nemate pravo proturječiti mu", neki su od ´bisera´ koji su mi se urezali u pamćenje.

Sve ovo dio je nedavne prošlosti koja je još uvijek živa u mom sjećanju, no nekako se doima kao strana zemlja. Lavinija pamti samo razdoblje nakon ženskog pokreta; ne shvaća kako smo uopće mogle tako dugo trpjeti. "Zašto se niste pobunile ranije?" Tek je poslijeratna baby-boom generacija prepoznala diskriminaciju koju smo mi uzimale zdravo za gotovo i odlučila joj se suprotstaviti. Početkom godine, britanska udruga posvećena borbi za ravnopravnost spolova Fawcett Society održala je prve demonstracije u posljednjih 150 godina. Oboružane kućanskim rekvizitima iz 50.-ih godina (gumenim rukavicama, maramama, kućanskim ogrtačima) prosvjednice su izašle na ulice brojnih britanskih gradova. Ideja je bila poručiti zakonodavcima kako će Vladini rezovi neminovno unazaditi borbu za ženska prava te nas (barem po pitanju ravnopravnosti) vratiti u pedesete . Bio je to pravodoban i potreban podsjetnik na to da ženska prava ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Uvjeti u kojima sam ja odrastala možda se čine kao daleka prošlost, no povratak na staro je, nažalost, moguć u svakom trenutku. Nitko tko je iskusio život prije ženskog pokreta ne priželjkuje povratak u doba kada su žene bile tretirane kao građani drugog reda. Ono što želim svojoj kćeri, i što ona želi vlastitim djevojčicama, su odlučnost, sloboda i pravo na izbor koji su meni u mladosti bili uskraćeni. 50.-ih i 60.-ih godina prošloga stoljeća život nije bio niti ljepši niti jednostavniji. To nipošto nisu bila dobra stara vremena.

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Tagovi: domaćice, feminizam, kućanski poslovi, zaposlene žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM