Prozor u svijet

15.09.2012. 06:18:37 - Laura Bates (thefword.org.uk)

Online projekt čiji je cilj pokazati da seksizam itekako postoji

Svakodnevni seksizam

18. srpnja dobila sam dva e-maila koja su mi slomila srce i učvrstila me u mojoj odluci. U prvome duboko religiozna tinejdžerka objašnjava kako se oduvijek odijevala skromno i neupadljivo, uvjerena da ljepota dolazi iznutra. "Ljudi su mi govorili da sam odvratna, rugali mi se kada bih pokazala zanimanje za suprotni spol i ismijavali moju odluku da se ne vrednujem na temelju svog fizičkog izgleda. No budući da sam žena, svi se ponašaju kao da je upravo fizički izgled ono što me definira kao osobu, kao da je jedino to važno. To je seksizam s kojime se susrećem u svakodnevnom životu".

Autorica drugog e-maila imala je slična iskustva – i ona je otkrila da odbacivanje slike ženstvenosti koju nameću mediji i časopisi dovodi do isključivanja iz društva, stigmatiziranja i propuštenih prilika. Njena "neobična frizura i tetovaže" dovode ju u niz neugodnih situacija na radnom mjestu: "Često me ignoriraju, isključuju iz razgovora, općenito se ne osjećam dobrodošlom iako imam svako pravo biti tamo. Moj izgled predstavlja problem jer sam žena. Da sam koji slučajem muškarac, moja frizura i tetovaže doživljavali bi se kao ´umjetnički´ ili ´ekscentrični´ - za žene je to ipak neprihvatljivo, nedolično, neženstveno". Autorica dalje iznosi svoju ljutnju što je takav odnos kolega/ica prema njoj društveno prihvatljiv: "Nemam nikakvu podršku i čitava me situacija baca u očaj i depresiju. Nitko ne uzima u obzir moj rad ili moju osobnost. Ipak se radi o jednom poslovnom okruženju, u kojemu bi tako nešto trebalo biti nedopustivo. Osjećam da ne mogu nikako razbiti tu ´škvadru´ niti steći poštovanje. Previše sam se trudila da bih sada odustala, stoga mi ne preostaje drugo doli naći neki način da ignoriram nastalu situaciju ili joj se suprotstavim. Potonje rješenje podrazumijeva neki oblik sukoba, a to me baš i ne privlači ". Kako odmičem u čitanju e-mail poruke, stvari postaju sve gore – autorica spominje i seksualno zlostavljanje kojem je bila izložena na prethodnom poslu, a koje se jednostavno "pomelo pod tepih". Njeni poslodavci nisu joj vjerovali, niti su joj pružili ikakvu podršku.

E-mailove koje sam navela odražavaju iskustva opisana u stotinama drugih koje sam primila otkako sam prije tri mjeseca pokrenula Everyday Sexism Project (projekt Svakodnevni seksizam) s ciljem prikupljanja primjera rodne neravnopravnosti s kojima se žene susreću u svakodnevnom životu. Na taj način želim pokazati svima onim koji tvrde da seksizam više ne postoji, da je rodna ravnopravnost postignuta, da žene koje se žale na seksizam ´pretjeruju´ i ´dramatiziraju´ - da se grdno varaju! Problem je mnogo ozbiljniji nego što to većina ljudi želi priznati. U tri mjeseca web stranica projekta zabilježila je desetke tisuća posjeta, a u moj je elektronski sandučić pristiglo više od 2000 priča iz svih krajeva svijeta. Žene su podigle svoj glas kako bi progovorile o problemu kojega se često zanemaruje, a koji prožima sve aspekte društva i dio je naše svakodnevice.

Situacije i iskustva koja se opisuju u e-mailovima koje redovito primam mogli bi se svrstati u dvije kategorije: ´mali´ svakodnevni incidenti koji postupno uništavaju žene (inzistiranje na tome da se žene vrednuje na temelju njihovog fizičkog izgleda, ideali ženstvenosti koje nameću mediji) te ekstremne situacije napada, zlostavljanja i silovanja. Sa svakim pročitanim e-mailom, postajem sve više svjesna veze koja postoji između te dvije, naizgled gotovo oprečne kategorije. Kad se sve priče stave na istu hrpu, veze između opisanih iskustava postaju lako uočljive. Nemoguće je razdvojiti atmosferu koju stvaraju ´manji´ incidenti od one koja eskalira seksualnim nasiljem ili napadima u obitelji.

Brojni mailovi opisuju seksualno uznemiravanje na javnim mjestima: od masturbacije u javnosti i pipkanja u vagonima podzemne željeznice, preko dodirivanja grudi i genitalija do uvijek prisutnog dovikivanja i dobacivanja. "Zbog toga se osjećam nelagodno, kao da više nemam kontrolu nad vlastitim tijelom", navodi jedna autorica. Druga ulične zlostavljače uspoređuje s grabežljivcima: "Njihove me oči prate.. Oni su poput vukova, prate me u stopu". Nije teško zamisliti kako nepoštivanje i omalovažavanje žena koje se iskazuje ovakvim ispadima (kao i njihovo prihvaćanje, pa gotovo i normalizacija, na javnim površinama) postupno dovodi do ekstremnijih situacija, poput raznih oblika nasilja.

Mnogo je primjera seksizma na radnom mjestu. Djevojka koja radi kao DJ u noćnim klubovima piše da se zbog količina napastovanja, neželjenog dodirivanja i seksualnih uvreda s kojima se susreće na svakoj gaži osjeća "bespomoćno, maleno i poniženo. Zbog toga se grozim posla kojeg sam nekada obožavala". Prodavačica u robnoj kući tvrdi da bi poslodavci djevojke koje se nisu šminkale i nosile pete slali kući. Nekoliko poslovnih žena žalilo se na kolege koji sastanke nerijetko održavaju u striptiz klubovima. Neke su mi se požalile kako im je teško stati na kraj seksizmu u poslovnom okruženju: "Ako želiš napredovati na poslu, takve stvari nećeš prijaviti. Najgore od svega je što su takvi seksistički ispadi postali sasvim uobičajeni, ljudi ih prihvaćaju kao nešto posve normalno". Mnoge žene pisale su mi kako bi me upozorile na seksizam prisutan u novinskim i/ili TV izvještajima o političarkama, sportašicama i drugim ženama iz javnog života. Iz poruke u poruku uvjeravam se u to koliko nerealni ideali ženstvenosti koje se neprestano glorificira u medijima štete stvarnim ženama: "Debelim ženama poput mene neprestano se poručuje da možemo privući samo fetišiste, te da bi trebale biti zahvalne na bilo kakvoj pažnji, čak i ako se ta ´pažnja´ manifestira kao silovanje", navodi jedna žena. Druga me pita: "Što ne valja sa mnom? Jesam li ja manje vrijedna osoba od muškarca? Jer tako se osjećam iz dana u dan".

Od studentica koje su šutke slušale predavanja profesora koji su oko ruke omotali crne trake kako bi obilježili dan kada je ženama dopušten upis na sveučilište, do konobarica koje su bile prisiljene nositi vrećastu odjeću kako bi izbjegle neželjenu pažnju, ključna poruka svih iskustava je ista: javna pobuna protiv seksizma redovito povlači za sobom bolne i štetne posljedice. Stoga žene u većini slučajeva razvijaju vlastite obrambene mehanizme koji im pomažu da se nose sa situacijom u kojoj se nalaze. "Svaki put kad bih se popela na ljestve moj bi me šef pljesnuo po guzici. Zbilja sam trebala taj posao, pa se nisam bunila", kaže jedna prodavačica. Neki oblici seksizma toliko su uobičajeni da govoriti protiv njih znači na sebe navući stigmu. Ženama se jasno poručuje da zavežu i nauče se nositi s time, da se moraju nositi s time jer svijet naprosto tako funkcionira.

Everyday Sexism Project nastao je iz stotina ´malih´ iskustava koja su mi postupno pomogla da shvatim da me društvo vrednuje i tretira drugačije jer sam žena. Ono što me ipak najviše razbjesnilo bila je spoznaja da ne samo da se žene tretira kao građane drugog reda, već im na raspolaganju ne stoje nikakve mogućnosti pobune. U slučajevima maltretiranja ili dobacivanja na ulici prolaznici uopće ne bi reagirali – nema pomoći, nema neodobravanja, samo prešutno prihvaćanje takvog ponašanja kao sasvim normalnog, uobičajenog i prihvatljivog. Kada bih se požalila muškim prijateljima i poznanicima, redovito bi mi govorili da pretjerujem. Sinulo mi je da je problem seksizma nerješiv upravo zato što ga tako malo ljudi prepoznaje kao problem. Stoga sam si dala u zadatak ne izravno riješiti problem, već dokazati da postoji.

Bila sam pripravna na otpor: propitkivanje, čak i kritike. No nipošto nisam bila pripravna na lavinu mržnje, prijetnji i verbalnog zlostavljanja koja se danima slijevala u moj elektronski sandučić. Ova virtualna reakcija zapravo je samo ponešto uvećani odraz stvarne stigme koja postaje neizbježnim pratiocem svakoga tko se drzne upozoriti na to da je seksizam još uvijek živ i zdrav. Ironija je, dakako, u tome da svi ti mailovi prepuni mržnje i zlostavljanja zapravo idu u prilog mojoj tezi da nam je ovakav projekt itekako potreban. Svakoga tko tvrdi da seksizam nije problem u suvremenom svijetu pozivam da pročita bilo koju od stotine poruka mržnje koje sam primila u prvim tjednima projekta. No ja sam još uvijek ovdje, a projekt i dalje raste, zahvaljujući tisućama žena koje su bile dovoljno hrabre i dovoljno ljutite da svoje priče podijele sa mnom.

Raznolikost iskustava koje sam do sada prikupila jasno pokazuje da je seksizam nešto s čime se susreću žene iz svih kultura i društvenih sfera (do sada su pristigle priče iz Meksika, Francuske, Pakistana, Njemačke, SAD-a i Njemačke). Diljem svijeta pristiže podrška: mnoge javne osobe poput aktivista Petera Tatchella i glumice Ashley Judd stale su uz projekt. Djevojka s početka priče koja mi je pisala o zlostavljanju koje doživljava na radnom mjestu tvrdi da je činjenica da je s nekim podijelila svoja iskustva za nju "uistinu emancipirajuća": "Ti si mi na neki način pružila podršku. Ne mogu ti opisati koliko mi to znači". A ako se samo jedna osoba tako osjeća, onda čitav projekt doista ima smisla.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Tagovi: everyday sexism project, laura bates, rodna ravnopravnost, seksizam, svijet, zlostavljanje žena

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM